uznapredovala- osim u nekim usko omeđenim parcijalnim područjima- da bi u tom as­pektu omogućila profesionalno djelovanje. Također je upitno bi li donošenje odluke te­meljem znanstvenih rezultata bilo poželjno za racionalno i odgovorno ponašanje. Kep­plinger(1982, 155) dokazuje kako bi se zbog pozivanja na istraživanje o učincima novi­narstva lako moglo dogoditi da potiskivanje informacija odnosno cenzura određenih sadržaja postanu legitimnim. Kad bi istraživanje o učincima u tom području bilo tako razvijeno da omogući egzaktnu prognozu djelovanja, političari bi provodili najžešći pritisak na novinare. Zbog«profesionalnog ponašanja» ne bi nastala veća profesionalna autonomija nego veća ovisnost. I tu se pokazuje da se novinarstvo ne može mjeriti uobičajenim idejama o profesijama. Kepplinger(1982, 147id) međutim upozorava da novinarstvo u Njemačkoj pokazuje sliku zanimanja karakterističnu za profesije, pa zato ima i s tim povezan način ponašanja. Novinari stoga imaju zajednički identitet zanimanja, imaju zajedničke vrijednosne pre­dodžbe o profesiji, a postoji i slaganje o definiciji uloga u odnosu prema kolegama i laici­ma. Osim toga, na području djelovanja unutar zanimanja govori se zajednički jezik koji laici samo dijelom razumiju. Pripadnici tog zanimanja kontroliraju stručno ponašanje svojih članova ili se barem trude oko toga; jasno su se izdvojili iz svojeg socijalnog okruženja, kontroliraju selekciju i upravljaju socijalizacijom novaka u zanimanju. Na te­melju relativno visokog stupnja organiziranosti njemačkih novinara 101 , tu funkcionira i kriterij staleške organizacije. Prema mišljenju Harolda L. Wilenskog(1964, 142-145), u profesionalizaciji nekog zani­manja razlikujemo pet faza. Prvo, djelatnost postane stalno zanimanje . U sljedećoj fazi počinje briga o obrazovanju i osnivanje škola s akademskim statusom. U trećoj fazi osnivaju se lokalne i nacionalne udruge tog zanimanja . U pretposljednjoj fazi država licencira monopol na to zanimanje , a formuliranje etike tog zanimanja peta je i posljednja faza procesa profesionalizacije. U zapadnim industrijskim državama novinarstvo je prošlo faze 1, 2 i 5, smatraju Hans Mathias Kepplinger i Inge Vohl(1976, 310). Država se svjesno odrekla licenciranja monopola na zanimanje odnosno nadzora pristupa zani­manju. Naziv zanimanja«novinar» u Njemačkoj i u mnogim drugim zemljama nije zašti­ćen, tj. svatko se smije nazivati«novinarom». U Saveznoj Republici Njemačkoj to je ute­meljeno na čl. 5 Ustava prema kojem«svatko(...) ima pravo slobodno iskazati i širiti svoje mišljenje riječju, pismom i slikom». Iz toga se zaključuje da se pristup tom zanimanju ne smije vezati uz određene pretpostavke kao što je završetak posebnog obrazovanja. I za novinare u Njemačkoj dugo je bilo karakteristično odbijanje uređenog pristupa zani­manju i formaliziranog obrazovanja. Specifično stručno znanje uglavnom se nije smatralo potrebnim za bavljenje tim zanimanjem. Široko obrazovanje smatralo se važnim kao is­hodište za razumijevanje složenih sadržaja. Vladala je ideja o«rođenom novinaru», čije bi se kvalitete, koje se ionako ne mogu naučiti, iskazale u praksi. Wilmont Haacke(1970, 415) takvo je poimanje objasnio riječima:«Novinar nije zanimanje u uobičajenom smislu. Novinarom postaje onaj tko u sebi osjeti poziv». Odbijanje profesionalnog obrazovanja za to zanimanje barem se dijelom odražava u školovanju mnogih novinara. Prekinuto obrazovanje, prije svega prekinuti fakultet, dugo je bilo tipična osobina novinara(Dons­bach 1999, 502). Wolfgang Langenbucher i Otto B. Roegele(1978, 32) pokazali su na primjer da je u sedamdesetim godinama 52 posto novinara prekinulo započeti studij. Taj «lom u biografiji» opravdavao se navodno urođenim posebnim novinarskim kvalitetama 101 Prema studiji Schneidera, Schönbacha i Stürzbechera(1993, 366; 1994, 189id) na početku devedesetih godina u sindikat novinara bilo je učlanjeno 56 posto novinara na zapadu Njema čke, a na istoku čak 70 posto. 80