kojim bi kriterijima to ovisilo»(Knirsch, 1999, 2). Knirsch je pri tome uzela u obzir sljedeće dvojbe novinara: bez obziran na to da li se o nečemu objavljuju informacije ili ne, mogu se pojaviti nenamjerne popratne posljedice koje postavljaju pitanje o novinarskoj suodgo­vornosti. Autorica ne propituje samo suodgovornost za nenamjerne popratne posljedice objavljivanja informacija nego i za nenamjerne popratne posljedice neobjavljivanja infor­macija . Da bi upravo u tom smislu mogle postojati razlike u ponašanju novinara pokazuju npr. rezultati istraživanja koje je proveo Kepplinger(1989b), a tema mu je bila prihvaćanje svjesnog napuhavanja odnosno ublažavanja informacija. Napuhavanje informacija(ra­cionalno svrhovito) smatra prihvatljivim gotovo polovica ispitanika, a svjesno ublažavanje činjenica podržala je samo petina. Prema K. Knirsch(1999, 58id) članci gotovo polovice novinara iz dnevnih novina(45 posto) ispitanih 1998/99. već su jednom izazvali nenamjerne popratne posljedice. Naj­češće se pri tome radilo o profesionalnoj šteti učinjenoj osobama o kojima se informiralo. Navedene su i štete u imidžu, a i financijski gubici poduzeća odnosno institucija. Na apstraktnoj razini, tj. kad su im se postavljala opća pitanja, većina novinara iz dnevnih no­vina(61 posto) zagovarala je vrijednosno racionalne odluke o objavljivanju, tj. objavlji­vanje bez obzira na predvidljive negativne posljedice. Pretežita većina(84 posto) smat­rala je također da su novinari suodgovorni za nenamjerne ali predvidljive posljedice. Oni su se dakle, suprotno od Weberove pretpostavke, odlučili za etičku odgovornost. U«liječ­ničkom slučaju» gotovo su svi novinari(90 posto), prema studiji K. Knirsch, zagovarali objavljivanje informacije iako je postojala opasnost od nenamjernih negativnih posljedi­ca, tj. odlučili su se vrijednosno racionalno djelovanje. Dvije trećine njih(63 posto) odbili su suodgovornost za posljedice objavljivanja temeljem etičkog uvjerenja 139 . Prema istra­živanju koje je provo Mühlberger(1979) 140 , novinari iz novina ispitani 1989./99. znatno su češće glasovali za objavljivanje nego novinari lokalnih novina koji su se prije dvadeset godina pretežno odlučili za neobjavljivanje informacija o liječničkoj pogrešci. Proturječje između zauzimanja za novinarsku odgovornost na apstraktnoj razini i isto­dobno odbijanje te odgovornosti u konkretnim slučajevima, glavni je rezultat istraživanja K. Knirsch vezanog uz raspravu o novinarskoj etici. Problematično je međutim zahtijevati da novinari u konkretnim slučajevima preuzmu odgovornost za novinarski rad jer se posljedice medijskog informiranja ne mogu jednoznačno svesti na jedan uzrok. Isto tako se, prema istraživanju Kepplingera i Knirsch(2000, 41), raspršuje«odgovornost poje­dinca u sveopćoj prisutnosti mnoštva medija(...)- uz izuzetke». Zahtjev za svrhovitim racionalnim djelovanjem skriva opasnost«da se, pozivajući se na navodno zadane ci­ljeve, odustaje od objavljivanja informacija ili se one napuhuju, odnosno upitni članci koji imaju posve drukčije povode opravdavaju se navodno višim ciljevima»(Knirsch 1999, 119; Kepplinger/Knirsch 2000, 40). Budući da o ciljevima novinarskog djelovanja, za raz­liku od liječničkog, često nema konsenzusa, ne može se ni prosuditi je li način informi­ranja primjeren ili nije. S takvog polazišta Knirsch(1999, 120id; Kepplinger/Knirsch 2000, 41) smatra da se poimanje profesije, kako je to ona konstatirala, razvija u«dobrom smjeru» jer su etika uvjerenja i vrijednosna racionalnost temelji slobode medija: oni obvezuju novinare na informiranje neovisno o interesu, otežavaju intervenciju trećih 139 Ako se ne objavi, njih 51 posto smatrali su da je novinar suodgovoran za posljedice svojeg propusta. Ispitanici su bili spremniji preuzeti odgovornost za posljedice odustajanja od objavljivanja nego za posljedice objavljivanja. 140 Knirsch smatra da razlika nije u pripadnosti redakciji pojedinih novinara(novinari regionalnih izdanja nasu­prot novinarima iz rubrika politika i gospodarstvo) nego se prije može objasniti promjenom vrijednosti u novinarstvu. 1 16