njezino ostvarenje u smislu apsolutnih zahtjeva. Objektivnost se dakle načelno smatra praktičnom profesionalnom normom i razumije kao pretpostavka komuni­kacije u parlamentarnoj demokraciji. 3. Poželjnost medijske objektivnosti načelno se prihvaća, ali se osporava mogućnost njezina ostvarenja jer subjektivni elementi uvijek imaju stanovitu ulogu. Zahtijeva se činjeničnost i raznolikost u objavljivanju različitih stavova. 4. Poželjnost i mogućnost medijske objektivnosti odlučno se negira. Objektivnost je puka ideološka fikcija. U diskusijama o političnosti medija često se ne postavlja pitanje o poželjnosti i mo­gućnosti objektivnosti. U medijsko-političkim pak raspravama kritika neobjektivnosti pos­tala je čvrstim sastavnim dijelom izjava kojima je cilj napad na neke medije. Nedostatak objektivnosti odnosno nemogućnost spoznaje istine i primjerenog informiranja o njoj, može se, zbog nepreciznosti pojma objektivnosti, prigovoriti svakom masovnom mediju. Odluka o tome kad se neko izvješćivanje smatra objektivnim odnosno ne više objek­tivnim, često je rezultat političkih pregovora. Televizijski novinar Franz Alt(1982, 207) poantirao je problem u članku koji je naslovljen«Nema objektivnosti ili: samo je Bog objektivan»:«Moje iskustvo također je: objektivno je ono što se sviđa, što se koristi, što rado čujemo, što potvrđuje vlastito mišljenje. Gledatelji i stranke, crkve i sindikati, podu­zetnici i građanske inicijative, lijevi i desni smatraju da je neobjektivno ono što im se ne sviđa, što zanemaruje njihove vlastite interese, što ne bi rado čuli, ono čime se dovodi u pitanje njihovo vlastito mišljenje.» Pa ipak u literaturi postoji mnoštvo kataloga s kriterijima objektivnosti koji omogućuju pro­cjenu novinarskih proizvoda odnosno koji trebaju služiti kao upute za objektivno infor­miranje. Osim istine uobičajeni sastojci takvih lista često su točnost, potpunost, važnost, 178 179 pravednost mjerila, uravnoteženost, različitost, preciznost, argumentiranost, neutral­nost, sloboda od vrijednosnih sudova, pravičnost, odvajanje vijesti od komentara itd. Walther LaRoche(1995, 129) smatra da se, pridržavanjem takvih pravila, može postići « vanjska objektivnost », tj.«informacija s velikom mjerom objektivnosti». Ta pravila poga­đaju međutim samo«ispravno opisivanje» a ne daju informaciju o tome što je zbilja. Za to LaRoche uvodi pojam« unutarnja objektivnost », koja se ne može ostvariti, ali joj barem treba težiti. Već je Emil Dovifat(1976, 83) u svojoj knjizi Nauk o novinama , prvi put objavljenoj 1931, zastupao sličan stav da novine«ne mogu biti'objektivno istinite'(…) ali mogu biti subjektivno istinite». On dalje drži:«Zamislimo potpuno'objektivne' novine. One bi izgle­dale poput niza matematičkih formula i urušile bi se od prve pogreške u računanju. Osim toga nitko ih ne bi čitao». Potpuno objektivno informiranje Dovifat nije smatrao ni poželjnim ni mogućim. S obzirom na poželjnost, u literaturi se dijelom kritizira informiranje koje bi se orijentiralo samo na činjenice jer bi na temelju ideala objektivnosti dovelo do «skrpljenog novinarstva»(Schneider 1984, 250), tj. pukog nizanja nepovezanih vijesti koje se ne bi dalje uređivale ili analizirale. Prigovor, u ovom kontekstu, da je«objektivno informiranje» per se nekritično, ipak je nedostatan. Samo velika vjernost činjenicama omogućila je novinarima Washington 178 Pod tim razumijemo da tako nastaje quasi smanjeni dio zbilje u kojem na primjer odnos različitih pozicija u izvještajima i njihova distribucija učestalosti odgovaraju njihovu realnom iskazivanju. 179 Pri tome razlikujemo između unutarnjeg pluralizma (svaki pojedini medij je uravnotežen) i vanjskog pluralizma (uravnoteženost je rezultat razli čitih tendencija pojedinih medija i tiče se cijelog medijskog sustava). 151