Nastanak takvih predodžbi poticala je tada vrlo raširena teorija o društvu mase koja je polazila od pretpostavke da svemoćni medij može po želji utjecati na nezaštićene reci­pijente zbog posljedica industrijalizacije i zbog njihove izolacije nastale napuštanjem pri­marnih socijalnih skupina. Nakon toga prilog toj teoriji dala je psihologija o instinktima prema kojoj svi ljudi, zbog biološki utemeljenih nagona, na određene vanjske podražaje, koje ne mogu kontrolirati, reagiraju određenim i za sve individue identičnim tipom pona­šanja. Na kraju su i iskustva s ratnom propagandom te nacionalsocijalističkog, fašističkog i komunističkog utjecaja na mase dovele do pretpostavke o svemoći medija. Dalji čimbe­nici bili su na primjer velika popularnost medija kao što su masovni tisak, radio i film, snaž­ni razvoj reklamne industrije radi stvaranje novih potrošačkih potreba. U istraživanja o svemoći medija koja se u literaturi često navode ubraja se i studija Had­leyja Cantrila(1940). U njoj se analizirala panika koja je navodno zahvatila tisuće Ame­rikanaca 30. listopada 1938. godine kad su na radiju čuli vrlo realističnu science-fiction priču Invasion from Mars (režija Orson Welles). Horst Holzer(1969, 60) odnosno Muzafer i Carolyn W. Sherif(1969, 522) smatraju da je Cantrilovo istraživanje najupečatljiviji pri­mjer za stanja straha odnosno panike koju su kod publike provocirali masovni mediji. Pre­ma Cantrilovu navodu, najmanje je šest milijuna ljudi čulo tu emisiju od kojih je barem milijun bio uplašen ili uzrujan. Njegove teze počivaju međutim na ispitivanju koje je proveo na uzorku od 135 ljudi od kojih je stotinu bilo uvršteno u istraživanje zbog njihove panične reakcije na radijsku dra­mu. Podaci koje je Cantril predočio mogu se i drukčije interpretirati ako se zna da je samo 12 posto odraslog stanovništva slušalo tu radijsku dramu, a 28 posto ih je dramu shvatilo kao realističnu informativnu emisiju. Od tih 28 posto, njih 70 posto doživjelo je osjećaj straha ili velike zbunjenosti. To znači da je samo dva posto odraslog stanovništva doživ­jelo strah i paniku(Rosengren/Arvidson/Sturesson 1974). Može se pretpostaviti da pani­ke uopće nije bilo jer je Cantril predočio samo podatke koji su se oslanjali na subjektivnu definiciju situacije ispitanika. Pretpostavku da panike koju je Cantril«dokazao» uopće nije bilo u realnosti nego samo u izvješćima masovnih medija, podržala je i studija Karla Erika Rosengrena, Petera Arvid­sona i Dahna Sturessona(1974). Oni su istraživali pozadinu« panike Barsebäck », koju je u studenom 1973. godine izazvala također vrlo realistična emisija švedskog radija(11 minuta) o navodnoj nesreći u atomskoj centrali u Barsebäcku na jugu Švedske. Već sat nakon emisije radio je objavio da na jugu Švedske vlada panika. I novine koje su se po­javile sljedećih dana objavile su da ondje vlada velika panika. Ispitivanje reprezen­tativnog uzorka stanovništva(N=1089) pokazalo je da je otprilike 20 posto odraslog stanovništva čulo tu emisiju i da je svaki drugi(do kraja emisije samo svaki peti) emisiju krivo shvatio kao opis realnosti. Od njih se međutim 70 posto uplašilo odnosno zbunilo, a njih oko 15 posto tako se i ponašalo. To znači da je oko 10 posto odraslog stanovništva na području emitiranja pogrešno shvatilo emisiju, sedam do osam posto ih se uplašilo, a oko jedan posto tako je i reagiralo. Reagirali su tako da su stupili u kontakt sa članovima obitelji ili susjedima, da su zatvorili prozore ili razmišljali o tome što trebaju ponijeti u slučaju evakuacije. Nije postojala ni jedna jedina naznaka o nastupu paničnog i bez­glavog bijega. Činjenice da su mediji informirali o panici u južnoj Švedskoj objašnjena je time da su radijski novinari primili mnogo poziva slušatelja pa su nazvali policiju i vatro­gasce koji su im rekli da su i oni primili mnogo poziva. Na temelju toga novinari su zaključili da postoji masovna panika. 158