opasnosti samo«oni drugi»- opisan je u različitim istraživačkim studijama pod nazivom 293 »third-person effect» (efekt djelovanja na druge). Takva čvrsta uvjerenja znatno onemogućuju širenje znanstvenih spoznaja. Doduše ni sama znanost, koja nedovoljno razumljivo prenosi istraživačke rezultate, nije posve nevina kad je riječ o nedostatnom poznavanju i prihvaćanju znanstvenih spoznaja(Glotz 1991). Publikacije namijenjene«laicima» nerijetko ne postižu cilj: objava znanstveno­istraživačkih spoznaja na javnosti razumljiv način, bez pretjerana pojednostavljivanja. Problem znanosti koja se bavi odnosom između medija i nasilja jest u tome što javnost (prije svega pedagozi i političari) traži jednostavne, primjenjive recepte koji podrazu­mijevaju i lako razumljive uzročno-posljedične veze. A takvo što ne postoji. Slojeviti odnosi međudjelovanja iziskuju diferencirana objašnjenja, a ne jednostavne praktične naputke. 10.2. Teoretski pristupi U istraživanjima odnosa između medija i nasilja s vremenom su se razvile različite teorije koje su pokušale objasniti nasilje u medijima, što ćemo predstaviti u tekstu koji slijedi. Zagovornici teze o katarzi polaze od pretpostavke da je nagon za agresijom urođen i tvrde da recipijent, kad u mašti dinamički sudjeluje u nasilnim postupcima koje promatra na fiktivnim modelima, postaje manje odlučan da se agresivno ponaša. Teza o katarzi empirijski je međutim opovrgnuta. Čak i njezin glavni zagovornik Seymour Feshbach u međuvremenu je zaključio(1989, 71)«da se uvjeti koji omogućuju nastanak katarze ne pojavljuju svaki dan, dok se uvjeti koji potiču agresiju pojavljuju mnogo češće». O tezi o katarzi međutim i dalje se raspravlja. U istraživanjima koja se bave kompjutorskim igrama ta se teze ponovno proučava(npr. Wegge i Kleinbeck 1997; usp. pregleda radi Sherry 2001), a provedeno je i«meta-istraživanje» koje pokušava odgovoriti na pitanje može li vjerovanje recipijenta u katarzične efekte utjecati na njegovo nasilno ponašanje. Studije koje se bave tom temom(Bushman, Baumeister i Stack 1999; Bushman, Baumeister i Phillips 2001; Bushman 2002) uvelike se mogu metodološki kritizirati(Kunczik i Zipfel 2006), a ipak one pokazuju da vjerovanje u postojanje katarze može čak pojačati agresiju. U posljednje se vrijeme osim toga u raspravama preispituje značenje samog pojma katarze i ističe da je ona više od pukog smanjenja agresije. Osobito Burkhard Freitag i Ernst Zeitter(1999a) kritiziraju tendenciju prema fokusaciji na(trenutačnu) agresivnost, jer se tako uklanja i najmanja mogućnost plemenitog, tj. purifikacijskog utjecaja medija. Zbog toga su, prema Freitagovu i Zeitterovu(1999a, 27) mišljenju,«medijsko-pedagoški aspekti katarze, učvršćenje moralnih stajališta, pa čak i oslobađanje i rasterećenje gle­datelja, ostali empirijski neutemeljeni.» Buduća bi istraživanja morala uzeti u obzir i dra­maturšku kvalitetu. Trebalo bi npr. provjeriti je li učinak sadržajno, odnosno dramaturški kvalitetnih filmova drukčiji od učinka nekvalitetnih filmovima sličnog sadržaja. U tom kontekstu trebalo bi ispitati i o kakvoj je vrsti katarze riječ(Freitag i Zeitter 1999a, 27): 294 «Pojavljuju li se više purgativni ili purifikacijski utjecaji? Ili možda oboje?» 293 W. Phillips Davison(1983, 3) piše:«In the view of those trying to evaluate the effects of communication, its greatest impact will not be on ‚me' or ‚you' but on ‚them'- the third-persons.» O učinku third-person zbog utjecaja nasilja u medijima usp. pregleda radi Eisermann 2001; Theunert i Schorb 2001. 294 Purifikacijom se smatra pročišćujuće oplemenjivanje, a purgacijom olakšavajuće rasterećenje. 223