vrlo oprezno zbog nedostatne baze, izvesti sljedeći zaključci(za iscrpan prikaz usp. 308 Kunczik i Zipfel 2004; 2006): ! Gledati televiziju zajedno s djecom ima smisla samo ako se nasilni sadržaji jasno poprate negativnim komentarima. Ako vrednovanje izostane, djeca će zajedničko gledanje nasilnih sadržaja protumačiti kao roditeljsko odobravanje prikazanog ponašanja(Nathanson 1999; 2001; 2002; Austin 2001). ! Restriktivne strategije intervencije (zabrane i pravila za gledanje televizije) u načelu su se pokazale uglavnom kao dobra mjera za smanjenje štetnih utjecaja nasilnih televizijskih sadržaja(Nathanson 1999; 2001; Robinson i dr. 2001). Pos ­toji, međutim, opasnost da opterete odnos između roditelja i djeteta jer mladi primjerice tu mjeru doživljavaju kao dokaz nedostatka povjerenja ili stječu dojam da im roditelji nameću svoj izbor programa(Nathanson 2002). Moguće je i da takve restrikcije upravo probude interes za nasilne sadržaje(«forbidden fruit effect»; Bushman i Stack 1996; Bushman i Cantor 2003) i da se određeni sadržaji ne gledaju u kod kuće nego s prijateljima. Općenito se može reći da restriktivne mjere imaju najviše smisla kod mlađe djece, a kod starije mogu djelovati kontrapro ­duktivno. ! Uspjeh obećavaju aktivne strategije intervencije , tj. razgovori s djecom o televi ­zijskim sadržajima, u kojima nasilno ponašanje prate nedvosmisleno negativni ko ­mentari. Komentari roditelja kojima se dijete senzibilizira za perspektivu žrtve sadržajni su elementi koji poboljšavaju učinke aktivnih strategija intervencije (Nathanson i Cantor 2000). Poruke kojima se nastoji poboljšati sposobnost djeteta da razlikuje fikciju od realnosti očito su korisne samo do određene mjere, jer spoznaja o tome da su medijski sadržaji fiktivni ne znači da će se nužno promijeniti i procjena tih medijskih sadržaja. Djeca, primjerice, radi društvene integracije s vršnjacima mogu kao mjerilo ponašanja prihvatiti i postupke za koje znaju da nisu realni(Freitag i Zeitter 1999b; 2001; Nathanson i Yang 2003; Nathanson 2004). Komentari koji ističu razliku između fikcije i realnosti djelotvorniji su kod mlađe djece. Starija u njima ne nalaze nove informacije, a sasvim mala djeca još ih ne mogu razumjeti. Mlađa djeca prije će imati koristi od medijsko-pedagoških poruka koje su u obliku statements, tj. informacija , a starijoj djeci češće bi se trebala dati prilika da sami izvedu poželjne zaključke(npr. tako što im se postavljaju pitanja ) (Nathanson i Yang 2003). ! Rezultati studija o utjecaju medijsko-pedagoški usmjerenih školskih programa bili su heterogeni. Takvi programi, očito, jedva mogu smanjiti privlačnost medijskog nasilja, ali mogu pozitivno utjecati na stajalište prema nasilju i na vlastito nasilno ponašanje. Njihov se utjecaj općenito može poboljšati pomoću zadataka kojima je svrha da sudionike potaknu na aktivno suočavanje i uključivanje u tu tematiku(npr. pisanjem sastavaka). Da bi takvi programi bili uspješni, moraju se provoditi dugo ­ročno(Huesmann i dr. 1983; Kleber 2001; Rosenkoetter i dr. 2004). 308 Pritom treba imati na umu sljedeće metodološke probleme: u mnogim studijama postoji opasnost da njihovi rezultati budu iskrivljeni zbog«društvene poželjnosti»(jer kada ispitanici prepoznaju smisao medijsko­pedagoških mjera- što je i namjera!- postaje im jasna i svrha ispitivanja). Nedostaju i dugoročne studije koje bi razjasnile koliko se određene mjere moraju kontinuirano primjenjivati da bi bile učinkovite i koliko traje njihov učinak. Propust istraživanja je i to što nisu konkretno identificirani aspekti raznovrsnih televizijskih programa koji izazivaju uočene pozitivne utjecaje. 238