DOR DE VUKOVIC DRUSTVO U SUMRAKU -- Đorđe Vuković DRUŠTVO U SUMRAKU Ogledi iz političke kulture Sarajevo, 2019. godine Naziv publikacije: Izdava č: Autor: Recezenti: Za izdava č a: Lektura: DTP: Štampa: Tiraž: Sva prava pridržana od strane Friedrich-Ebert-Stiftung BiH. Stavovi i mišljenja izneseni u ovoj publikaciji su autorski i ne predstavljaju izri č ite stavove i mišljenja izdava č a. Friedrich-Ebert-Stiftung ne garantuje za ta č nost podataka koji su izneseni u ovoj publikaciji. Komercijalna upotreba izdanja nije dozvoljena bez pismene saglasnosti Fondacije. ------------------------------------------------------------------------------------------------CIP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 316.75:32(497.6) VUKOVIĆ, Đorđe Društvo u sumraku: ogledi iz političke kulture/ Đorđe Vuković.- Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung, 2019.- 237 str.; 21 cm O autoru: str. 237. ISBN 978-9958-884-77-1 COBISS.BH-ID 27612678 ----------------------------------------------------------------------------------------------- Đorđe Vuković Društvo u sumraku Ogledi iz političke kulture S a d r ž a j Tumaranje za svjetiljkama. Umjesto uvodnog razmatranja ……………… 5 1. Svi za jednog, jednom sve: Šta je javni interes i postoji li opšte dobro?.. 7 1. 1. Noćni čuvari privatnih država …………………………………………….. 10 1. 2. Sloboda unutar opšte volje ……..................................................... ……… 14 1. 3. Uzurpirano„u ime naroda“ …..……………………………………………. 20 1. 4. Put do dostojanstva …………………………………………………………... 24 2. Glasovi za ropstvo ili slobodu: Politička kompetencija kao ogledalo naroda …………………………………………………………………………………………………. 33 2. 1. Poznavanje„pravila igre“.......................................................................... 35 2. 2. Pismenost za politiku ………………………………………………………… 39 2. 3. Od vrline do obaveze …………………………….................................. …... 43 2. 4. Arhipelag građanske svijesti ……………………………………………… 50 2. 5. Autoritarno političko i kulturno nasljeđe …………………………….. 59 3. Napukline demokratske fasade: Politička participacija i izobličenja.. 65 3. 1. Od„gladijatora“ do„lovine“..................................................................... 68 3. 2. Građanska neposlušnost.. ………………………………………………….. 73 3. 3. Tragedija i politika ……….. …………………………………………………… 81 4. Politika samoponižavanja: Ekstremizam kao sredst vo i svrha ……… 93 4. 1. Od satanizovanja do istrebljenja ………………….................................. 94 4. 2. Maska zla i/li uzica laži ……………………………………………………… 100 4. 3. Proizvodnja varvara ………………………………………………………….. 105 4. 4. Nacionalni ključ za rat i mir ……………………………………………….. 111 5. Čuvari ideala, najamnici mržnje: Odgovornost intelektualaca u politici …………………………………………………………………………………………………. 121 5. 1. Čitanje iznutra ………………........... …………………………………………... 124 5. 2. Inflacija korisnih idiota ……………………………………………………… 129 5. 3. Lekcija o otuđenju i diktaturi ………………………………... …………… 133 6. Muzeji sirovih strasti: Hronična kriza kolektivnih identiteta …….. … 139 6. 1. Mreža znanja i osjećanja ……….................................................................... ….. 141 6. 2. Predstave o prošlosti i budućnosti...................................................... 145 6. 3. Nemoguća država, nemoguća podjela ………………….……………... 150 6. 4. Prinudna raspoznavanja ………………………………………………….... 158 6. 5. Politički imaginarijum ……………………………………………. …………. 163 7. Gdje su meci koje ispališe preci? Svjetlost istine unositi u prošlost … 169 7. 1. Rodoslovi iskustava ……………………………………………………………… 173 7. 2. Podruštvljavanje pamćenja ………………………………………………... 178 7. 3. Fabrika„S koljenja na koljeno“............................................................... 193 7. 4. Filtriranje izvora ……………………………………………………………….. 199 8. Skladišta laži, suza i bijesa: Pogledamo li se u oči, u ogledalo, u sutra ….. 203 8. 1. Arheologija svijesti ………………................................................... ……….. 205 8. 2. Traumatični tragovi.................................................................................... 214 8. 3. Uzaludna izvinjenja.................................................................................... 220 8. 4. Eho haških presuda ……………………………………………………………. 225 8. 5. Zaključani u istoriji …………………………………………………………….. 229 O autoru ………………………………………………………………………………………………. 237 TUMARANJE ZA SVJETILJKAMA Umjesto uvodnog razmatranja Sumrak je vrijeme kada je otežano i čitanje i pisanje, kada se malo šta ili vrlo slabo može vidjeti, a pogledi brzo i olako izgube. Sunce je već odavno na zalasku, a noć se još nije sasvim zacrnila. Prekasno je za prirodnu, a prerano za vještačku svjetlost. Pojedinci možda i imaju mogućnost kakvog-takvog izbora. Ako im je zbog neplaćenih računa ili kvara na instalacijama isključena struja, mogu da izađu napolje, da se okupe oko fenjera ili svijeće, da legnu u krevet i pričaju bajke za uspavljivanje, nostalgično sanjare o ličnim ili kolektivnim najsunčanijim trenucima, ali društva koja se zateknu u sumraku nemaju mnogo alternativa! Njima se vrijeme drugačije računa, sporije protiče, dani i noći neplanski smjenjuju, a nagomilani računi, kvarovi na instalacijama i bajke za djecu i odrasle natkriljuju noći koje se teško razdanjuju i osvjetljavaju... Desetkovanu i dezorijentisanu gomilu na opustošenoj i osiromašenoj zemlji rijetko ko će i da nazove društvom. Vrijednosti koje su poznavali istrošile su se i izobličile, ali ipak nisu posve nestale. One još svijetle unutar i među pojedincima, u njihovim privatnim morali ma i individualnim sjećanjima, ali ih drugi više gotovo i ne vide, jer su opkoljene mračnim ljudima i još mračnijim pogledima, dok najglasniji iz mase odvraćaju pažnju na suprotnu stranu, tamo gdje svjetlost novih vrijednosti nije ustanovljena, već tama na stoji da se predstavi i ustoliči kao fenjer koji može da odmijeni sunce! Sumrak je i ono poprište svakodnevice i istorije sa kojeg se većini pričinjava da je rat završen, iako mir nije ni na vidiku, gdje su pobjede otrovne i porazne, a poniženja i porazi proslavljaju kao pobjede, gdje se oplakuju i sahranjuju živi, dok se mrtvi uče da hodaju, stražare i odlučuju kuda i kako dalje. U sumraku se razaznaju samo konture ljudi. Linije sudaranja svjetlosti iznutra i mraka spolja. Ili obrnuto. Kao tanke niti suočavanja ljubavi i mržnje, straha i nade, harmonije unutrašnjih neravnoteža sa spoljašnjim neskladom. Sumrak ideja i nagona ispisuje bizarna pravila, kao zarazu širi i omasovljava naučeno neznanje. Ljudi bez prestanka govore ko su i šta su da bi drugi znali g dje su. Da ne bi zaboravili. Svejedno je da li su im oči otvorene ili zatvorene ako ne mogu da budu sigurni ko je oko njih prijatelj, ko neprijatelj, ni kako bi trebalo da miriše ime zemlje u kojoj nikada neće osvanuti. Društvo u sumraku tumara naslijepo. Zato se ljudi uzdaju samo u prste, u džepove, u zidove i olovo koje mogu da napipaju, u glasove i ideje koje su najviše puta čuli. Iz nesigurnosti i nepovjerenja u ćud tla na kojem se nalaze, u državu, institucije, u druge, u sebe, crnilom duševnog raspoloženja podižu bijele zastave nihilizma, jedu svoje meso, piju vlastitu krv, lome sopstvene kosti, ali među njima ipak još ima onih koji vide svjetlost unutar i između pojedinaca, u privatnim moralima, ličnim načelima, individualnim sjećanjima, u snovima... Neka im se, ako se jednom razdani ili kada se upale svjetla, ova knjiga nađe kao skromni otisak neoivičene i neuhvatljive vjere u svjetlost, kao krik iz sumraka! Socijalnog, političkog, moralnog, intelektualnog, duhovnog... D ruštvo u sumraku 1) SVI ZA JEDNOG, JEDNOM SVE Šta je javni interes i postoji li opšte dobro? Političk i i socijalni procesi oko nas odvijaju se toliko ubrzano da ih je ponekad veoma teško i uoč iti, za bilježiti, a kamoli razumjeti, kontekstualizovati i pravovremeno objasniti. Iako se ponekad čini da aktueln i događaji postavljaju pred nas uvijek nove izazove, otvaraju fundamentalna pitanja o ljudskoj egzistenciji u novonastalim okolnostima, dovode nas u smutne i maglovite političke situacije, ne znači da se iza svakoga od tih događaja i procesa ne nalaze i već rasvijetljeni fenomeni, stari, poznati uzroci, odavno prož ivljene nevolje. Dovoljno je samo da se osvrnemo oko sebe i zagledamo u društveni pejzaž. Da skupimo hrabrosti i zapitamo š ta je pred nama, oko nas i u nama? Otkud ova diktatura prostakluka, nemorala, neznanja? Otkud ovoliko neukrotive mržnje, nasilja, str aha, poltronstva, prevara? Kako su raspuštene uzde malograđanštini? Kako se sačuvati od a gresije laži i intriga, fizičkog, verbalnog i emocionalnog terora? Gdje je kraj orgijanju korupcije i kriminala, besramn ih političkih kalkulacija? Ovo d ruštvo je liše no smisla. Narod proživljava agoniju. Nespokojstvo građana pojačava egzodus mladih, nadarenih i obrazovanih ljudi, ličnosti u kojima je prepoznavao uzdanicu, tr ažio oslonac, gledao zaštitnika, izbavitelja. Sada ih samo nijemo ispraća ju. Redovi pred ambasadama pretvaraju se u pogrome čitavih porodica. Potraga za socijalnom sigurnošću postaje jedina alternativa. Iznuđeni, spasonosni pogledi u tuđinu odgovor su na s trah od sutrašnjice. Doživljavamo p otpuni p oraz poštenja, 7 Đorđe Vuković vaspitanja, povjerenja, trpeljivosti, srozavanje ljudskosti, p omračenje slobode, stvaralaštva, kritičkog duha. Na vidjelu je nesposobnost nedodirljivih, nedodirljivost nesposobnih, svemoć ubilačkih poriva, m oćno g a zdinstvo destruktivne svijesti, teško bolesno društvo, politička patologija, n acionalni polumrak. Ispražnjena država u čije im e je prolivena onolika krv, pretrpljena nepod nošljiva bol, predaje se, priznaje poraz. Samu je sebe porazila, dotu kla, obezdušila, obesmislila. Politički filozof Erik Vajl jednom je zapisao da država iz koje bi njeni građani željeli da istupe nema nikakve šanse da traje dalje. Nacionalne vođe odavno su prestale da se obaziru na nepravde u društvu, u držav ama gdje zako ni ne važe za svakoga, čak ih više nerado spominju i u izbornim obećanjima, političkim debatama, stranačkim programima. Čim dođu na vlast, ponašaju se kao da su javni resursi plijen koji samo treba da podijele, kao da raspolažu svim pravima na ono što je z ajedničk o dobro. Nijedan politički lider nije preuzeo od govornost i smatrao se krivim zbog toga što njihove partijske kolege, državni službenici, buljuk dokoličara i nesposobnjakovića gomilaju bogatstva, krše zakone, vulgarizuju javni moral, kinje nedužne ljude, gaze njihovo dostojanstvo, kockaju se njihovom budućnošću. Davanje lažnih obećanja, otimačinu i pljačku državne imovine, uzurpiranje i zloupotrebu javnih funkcija, ogromna zaduženja, masovni javašluk, oni ne smatraju grijehom, ni pred Bogom u koga se redovno zaklinju, a pogotovo ne pred narodom, pred budućim generacijama. Nemoguće je i zamisliti političara koji istinski shvat a i nedvosmisleno pokazuje da poštuje čast i dostojanstvo svakog birača, jer samo tako zaslužuje i potvrđuje i vlastitu čast i dostojanstvo. Naprotiv, na vidjelu je drsko i cinično omalovažavanje svake priče o ljudskim prav ima, onoga što se u normalnim državama stavlja na pijedestal i što je najvažniji kriterijum demokratije. Na nju se svi pozivaju, njenim imenom ogrću i 8 D ruštvo u sumraku sakrivaju, a u praksi je se odriču, rugaju se, zatiru joj svaki nagoveštaj. Izopačena percepcija produbljuje sveopštu krizu, demotiviše svaku inicijativu.„Sve su države iste dok u njima vlada pravo, a kada pravo nestane sve su države samo velika razbojništva“. Ove Avgustinove riječi nikada i nigdje nisu izgubile aktuelnost. Istovremeno javnom sferom odzvanja blebetanje o„uzvišenim nacionalnim interesima“,„državnim razlozima“,„istorijskim misijama“,„sudbonosnim trenucima“ i slični pozivi na kolektivnu hipnozu, masovnu paranoju, pokornost! Opet je na sceni u ništavanje ličnosti u ime naroda, ž rtvovanje pojedinca za državu, uzurpiranje značenja pojmova narod i država! I opet sve to uz prećutnu ili otvorenu podršku samih građana, ako se tako uopšte i mogu nazivati st anovnici privatizovanih država. Kao u ona strašna neupokojena vremena, kao među onim mračnim ozloglašenim režimima, pojedinac kao da ne postoji izvan države, izvan nacije, njima je određen, njima je podređen! Da li smo ikada svjedočili ozbiljnoj raspravi o tome š ta je zaista javni interes u Bosni i Hercegovini i ima li ga uopšte? Ili, uže, š ta je javni interes u Republici Srpskoj, Federaciji BiH, n ekom od kantona, opština, gradova? Šta je javni interes konstitutivnih Srba, Bošnjaka, Hrvata? Postoji li zajed nički interes svih? Kako otvoriti i koga uključiti u takvu ozbiljnu raspravu, lišenu dnevnopolitičkih, uskogrudih, nacionalističkih, pseudograđanskih fraza, podlosti, ambicije da se nadmudre i prevare sagovornici? Iz meteža ideja, histerije parola, vrtloga pokliča„u ime naroda“ niže se ista niska pitanja nalik teškim lancima koji sužavaju misli, vezuju srca, okivaju duše, okoštavaju korake. Čeprkanja po političkoj memoriji, medijska spinovanja, izvrtanja utrobe istorijskim iskustvima, da se ne bi slušali i razumjeli drugi. Zar se ne vidi ništa dalje od floskula? Unitarna država? Samostalnost entiteta? Ukidanje ili promjena Dejtonskog 9 Đorđe Vuković mirovnog sporazuma? Pravo na samoopredjeljenje? Evropske integracije? Ulazak u NATO? Regionalna unija? Čvršći savez sa Hrvatskom? Specijalne i paralelne veze sa Srbijom? Odlučnije okretanje Turskoj, Rusiji ili Vatikanu, pogled ka SAD? Ova i ovakva pitanja već četvrt vijeka uglavnom su izvor ište neprekidnih konflikata, dubokih podjela, vječnih sukoba, predizbornih egzibicija, bes mislica za teoretičare zavjera, izvoznike magle, scenariste nepostojećih revolucija. Ali, kada se njima dodaju još i potpuno različit i i međusobno suprotstavljeni doživlja ji i tumačenj a zajedničke istorije, kojima u političkoj svakodnevici manipuli šu masov ni mediji i zloupotrebljavaju ih nacional ističk e elite, zatim ratne traume koje se iznova obnavljaju i održavaju zapjenulom političkom retorikom, sve nalikuje na sporazumno ili dogovoreno neprijateljstvo u čijoj pozadini je mnogima prepoznatljiva samo gola borba za vlast, pozicije i privilegije kao osnovna, a često i jedina preokupacija političkog ži vota u BiH. 1. 1. Noćni čuvari privatnih država Može li javni interes ikada da postane predana posvećenost zajedničkom dobru, odlučnost za oblikovanje bolje budućnosti, ostvarivanje potpune ravnopravnosti, iskrena briga za zdravlje društva, stanje duha nar oda, javni moral, kolektivna borba protiv govora mržnje, nasilja, partijašenja, korupcije u institucijama, razornog populizma? Ko uopšte i na kakav način vod i računa o podizanju samopoštovanja i samopouzdanja građana, vraćanju optimizma mladih generacija, izgradnji i ojačavanju pravne države, demokratske političke kulture, opšte bezbjednosti? Da li neko zaista treba raznovrsnost mišlj enja, pluralizam medija, kulturu dijaloga, odgovornost, dostojanstvo, moralni integritet, bolje obrazovanje, razboritost javnosti i javnog mnjenja, požrtvovanje i saosjećajnost 10 D ruštvo u sumraku sugrađana, solidarnost komšija? Perspektivnije poslove, veće plate, radnu etiku? Politika je u svom naju zvišenijem i najplemenitijem značenju skup različitih aktivnosti kojima je cilj utvrđivanja odluka usmjerenih na opštu dobrobit i koje bi takve postale obavezujuć e za cijelo društvo, čime se o stvaruje smisao i potvrđuje jedinstvenost svih građana. Politika je i konkretizacija ideja, opredmećivanje zamisli, institucionalizacija vrijednosnih orijentacija i utemeljenj a, angažmani koji su izraženi u značenjima, programi sprovedeni u život, raznorodna djelovanja ili, kako navodi politikolog Čed omir Čupić,„djelatnost usmjerena na osmišljavanje, organizovanje, vođenje i regulisanje zajedničkog života ljudi u s kladu sa njihovim potrebama, interesima, predstavama, ciljevima i sredstvima u određenoj zajednici, uz saglasnost svih ili uz po t činjavanje(sa ili bez prist anka)“. U svakom političkom sistemu, podsjeća nas američki politikolog Gabri jel Almond, pojedinci i društvene grupe na određene načine predstavljaju vlastima svoje interese, zahtjeve, potrebe, kandiduju rješavanje lokalnih, regionalnih ili nacionalnih pita nja. Različite su metode artikulacije javnih interesa. Političke partije, interesne grupe, udruženj a, sindikati, politička javnost, civilno društvo, različiti subjekti društvenog života pred sobom imaju veliku mrežu mogućnosti ̶ izborne kampanje i izbore, stalni i povremeni politički aktivizam, parlamentarni život, učešće u javnim raspravama, peticije, zagovaranja, masovne proteste, demonstracije, građansk u neposlu š nost itd. Politi čki teoretičar A rtur Bentli naglašava da je politika borba grupa za ostvarivanje svojih interesa(ne postoje, tvrdi Bentli, grupe bez interesa). Tako on poistovj ećuje interes e sa djelatnošću, sa ponašanjem grupe.„Društvo je složena cjelina(kompleks) grupa koje ga čine“. 11 Đorđe Vuković Sintagma javni interes odnosi se na interes pojedinca kao člana zajednice od kojeg svi imaju korist. Konstitutivni je element društvene egzistencije i posmat ra se kao djelovanje za zajedničko dobro. Javni /opšti/državni interes(eng. public interest; njem. öffentliches Interess; fr. interet general itd.) odnosi se na pojmove koji se obično koriste u političkim raspravama o socijalnoj politici kada se želi inter es zajednice staviti ispred privatnih interesa. Određivanje pojma u Blekvejlovoj enciklopediji političke misli fokus stavlja na odnos između interesa pojedin ca i dobrobit i zajednice: Jedni teoretičari (Džon Rols, Robert Nojzik) daju prednost pojedincu u procjeni interesa, drugi( Čarls Tejlor, Majkl Sandel) u prvi plan ističu opšte dobro prilikom identifikacije i procjene interesa pojedinaca. Pokušaji d efinisanja javnog interesa često donose pravu zbrku. On je„sve ono što javnost želi znati“, „ostvarivanje želja javnosti kao skupa pojedinaca“,„normativna odanost načelu koji je u njihovom najdubljem interesu“ i slično. Javni interes se određuje kao dobrobit/korist koju ostvaruju svi građani ili ogromna većina građana. Njegovo regulisanje podrazumijeva postoj anje„opšteg dobra“. Kako se određuje šta je to opšte ili zajedničko dobro, šta je d obrobit zajednice? Definisanje i ostvarivanje javnog interesa pitanje je svake demokratske države. U njemu su sadržana su još mnoga druga politička i društvena pitanja o to me na koji način se donose odluke, kako se o njima raspravlja, kolika su čija ovlašćenja i odgovornosti, kakva je uloga institucija, masovnih medija, civilno g sektora i slično. Šta je dobrobit koja se očekuje? Kako se dolazi do koristi i u čemu je ona sadržana u lokalnoj, regionalnoj, državnoj, nacionalnoj zajednici? Da li se opšti interes ostvaruje kroz javnu djelatnost za to nadležnih institucija, ustanova, organizacija? Koji su resursi, kakvo je učešće pojedinaca, svakog građanina, stručne javnosti, u ostvarivanju javnog interesa? 12 D ruštvo u sumraku U demokratskim državama javni interes je političko obrazovanje građana bez kojeg nema demokratije. To je pitanje tolerancije, pod sticanje građana da brinu o javnom interesu. U antičkom dobu pojam korisnosti(važna dimenzija u zn ačenju pojma interes) imao je suštinsku važnost za određivanje najvišeg dobra za zajednicu i pravde(vrline) za pojedinca. Antička ideja slobode značila je učestvovanje u stvaranju vladajuće volje u državi. Javna sfera upravo i nastaje stvaranjem komunikacijskog prostora za građansku diskusiju o zajedničkom interesu. Aristotel je naglašavao da pojedinac lišen svoje javne dimenzije postaje niko i ništa, jer sam o građanski život mu omogućuje identitet. Ono što u građanima podstiče osjećaj političke dužnosti, Ruso je opisao sjajnom sintagmom „državnograđanska vjeroispovijest“. Ideja grada /države upuć uje na javno mjesto gdje građani dogov orom odlučuju o„zajedničkim poslovima“, gospodare uslovima kolektivnog života. Pojam interesa povezan je sa pojmovima potreba i vrijednosti. Interesi su pokretači, mobilizatori i motivaciona snaga političkih akcija. Sistem vrijednosti značajno utiče na sadržaj interesnih opredjelj enja. Filozof i publicista Žarko Puhovski navodi da je interes politički izražena ili osvještana po treba. Politička praksa je proces neprekidnog ispoljavanja, identifikovanja, artikulisanja različitih interesa. Interes se u političkoj sferi često javlja u prikrivenom obliku. Zbog svoje povezanosti sa sistemom vrijednosti nosi i ideološke sadržaje. Miješ aju se objektivna stanja i subjektivne predstave, a kako kaže profesor političkih nauka Vukašin Pavlović,„stepen demokratičnosti nekog političkog sistema može se direktno mjeriti otvorenošću političkih institucija i procesa političkog odlučivanja prema različitim interesima i njihovoj mogućnosti da pod što ravnopravnijim uslovima uđu u političku igru“. 13 Đorđe Vuković Hana Arent smatrala je politiku najvažniji m oblikom ljudske djelatnosti jer uključuje međusobne odnose jednakih i slobodnih ljudi i tako daje smisao i potv rđuje jedinstvenost svakog pojedinca. Zaista, bez toga je politika lišena smisla, lišena ljudskosti, a tada više i nije politika već razbojništvo, nasilje, a vantura. Takva politika ponižava i odbija prosvijećene, humane, moralne i stručne ljude, a privlači kalkulante, prevarante, pustahije, duhovne i verbalne siledžije, korisne idiote. 1. 2. Sloboda unutar opšte volje Savremene koncepcije interesa razlikuju objektivističke(interesi – sredstva) i subjektivističke(interesi – ciljevi) koncepcije interesa. Obj ektivističke koncepcije ističu da je interes nešto što postoji nezavisno od subjekta i njegovih saznanja, dok subjektivističke koncepcije apostrofiraju da su stanje svijesti, osjećaji i želje neodvojivi od psihološke motivacije pojedinca. Univerzalni inter esi(opšta volja, javni interes) su oni koji su široko prihvaćeni među članovima društva, odnose se na konsenzus i legitimitet, a država uređuje i usklađu je posebne konflikte interesa. Partikularni interesi odnose se na praksu da ne postoji jedan ili jedin stveno prihvaćen interes, već grupna borba posebnih interesa. Jedan od najuticajnijih političkih teoretičara sredine 20. vijeka, Glendon Šubert, ponudio je tri teorije interesa: 1) Racionalistička teorija interesa naglašava da su zajedničke vrijednosti javni interesi. Opšti interes određuje se zajedničkim vrijednostima koje dijele svi građani. 2) Idealističke teorije interesa odbacuju sebične grupne interese, a političke partije se posmatra ju kao nemoralne institucije. 3) Realističke teorije interesa na odr eđen način negiraju ideju o jedinstvenom javnom interesu, a politiku smatraju procesom 14 D ruštvo u sumraku borbe različitih interesnih grupa. Politička partija ili politička koalicija koja pobi jedi na izborima određuje šta je javni interes. Prema nekim teoretičarima moguća su i sljedeća tri pristupa: 1) Teorija prepondencije koja određuje javni interes kao interes većine; 2) Teorija zajedničkog interesa prema kojoj su javni interesi teme zajedničke svim građanima i č ijom za štitom država treba da se bavi; 3) Unitarna teorija na glašava da se javni interes izvodi iz široko prihvaćenog sistema vrijednosti. Temelji se na određenom normativnom sistemu koji se izvodi iz neke šire socijalne teorije ili ideologije. U knjizi Društveni ugovor Žan Žak Ruso naglašava da je smisao takvog ugo vora u opštem interesu, opštoj volji. Društvenu vezu čini ono što je zajedničko u pojedinačnim interesima. Poredak i ujedinjenje ne mogu do ći spolja, Ruso ova„opšta volja“ ostvaruje se između pojedinačnih volja. Opšta volja je područje identifikacije svih pojedinačnih volja, mjesto izjednačavanja volje pojedinca sa voljom političkog tijela i obrnuto. Politički slobodan je onaj ko nije potčinjen nijednoj dru goj volji osim sopstvenoj. Gr ađanin posta je onaj kome su sloboda i opšti interesi iz n ad pojedinačnih i nteresa i koristoljublja, čija je dužnost da aktivno učestvuje u javnim poslovima. „Imamo fizičare, geometre, hemičare, astronome, pjesnike, muzičare i slikare, ali nemamo više građane, ljude posvećene javnom dobru i spremne da svoje partikularne interese žrtvuju interesima političke zajednice“, naglašava Ruso u Emilu(O vaspitanju). Društv eni ugovor je, dakle, oblik udruživanja koji zajedničkom snagom brani ličnost i dobra svakog člana društva, gdje svako udružen sa svima s luša samo sebe i tako ostaje slob odan kao i prije. Nemoguće je povrijediti jednog člana zajednice, a da se ne povrijedi zajednica. Italijanski pisac Guljelmo Ferero naglašavao je da narod napreduje dokle se među njegovim pripadnicima razbuktava osjećanje dužnosti i ljubavi prema 15 Đorđe Vuković otadžbini, dokle je pojedinac„gotov da živi i mre“ za državnu ideju.„Čim pojedinac počne da misli više na sebe nego na državu, čim se u njemu probudi prvo grablj ivost, pa onda potreba za uživanjem i raskoši, on uzme od državne cjeline više nego što joj daje – i kao svaki parazit nagriza je iznutra. To je početak njenog opadanja!“ Međutim, između dva svjetska rata vidjeli smo u šta može da se izopači takvo veličanj e i obožavanje države, podređivanje i negiranje pojedinca u njeno ime. Umjesto kolektivne brige i stva ranja ambijenta u kojem će se država temeljiti na stvaralačkom doprinosu zajedničkom dobru, tobožnja briga za državu pretvori se u paravan koji prikriva g rabežljivost i egoistične apetite njenih„najgrlatijih čuvara“. Kritičari koncepta javnog intere sa ist iču da različiti„kolektivisti“ pokušavaju da umanje slobode i povećaju obim državne represije pod krinkom javnog interesa. Njihova argumentacija nastaje nakon kritičkog razmatranja teze da su javni interes i dobrobit zajednice važniji od sebičnih interesa pojedinaca i da se zbog toga od svakog očekuju ustupci u korist„višeg dobra“. Međutim, oni tvrde da ne postoji nikakav samostalan javni, opšti, društven i ili nacionalni, ukratko nikakav zajednički interes koji je nezavisan od interesa pojedinaca. Ne postoji kolektiv kao nezavisan organizam sa jedinstvenim kolektivnim umom, već se on sastoji od različitih pojedinaca među kojima svaki ima svoje specifične i nterese. Pojedinci se u s lobodnom društvu međusobno povezuju na dobrovoljnoj osnovi, zajednicu stvaraju slobodnom voljom i u skladu sa ličnim interesima. Sa njihovog stanovišta v rlo opasno je davati bilo kojim pojedincima diskrecionu moć upravlja nja drugim ljudima i njihovim sudbinama, jer onaj ko raspolaže najvećom silom tada određuje šta će da bude javni interes. Dakle, p rema klasičnom liberalizmu jedini stvarni interes u društvu je interes pojedinca. Ako se govori o interesu zajednice, onda je on samo prost 16 D ruštvo u sumraku zbir interesa njenih pripadnika. Politički liberalizam dr žav u smatra„noćni m čuvar om“ interesa. Pr aktični interes pojedinca jedini je kriterijum istine i norma društvenog ponašanja. Utilitarizam apostrofira da su k orist i sreća vrhovni kriterijumi mora la i ljudskog ponašanja. Ostvarivanje interesa je ostvarivanje zadovoljstva, s reće, koristi. Džon Stuj art Mil tvrdi da svako razvijeno ljudsko biće najbolje zna šta je za njega dobro. Džon Lok državu gleda kao zajednicu ljudi konstituisanu prvenstveno zbog postizanja i očuvanja građanskih interesa. Interes pojedinca kao jedini interes u društvu zastupa i britanski filozof Džeremi Bentam. Individualističko stajalište navodi da se harmonija između ljudi uspostavlja spontano, z akonima tržišta. Politički filozo f Džon Rols u Teoriji pravde(1971) na društvo gleda kao na socijalni pakt koji obuhvata sve građane i počiva na principu fer-pleja. Društvo treba da je oblikovano tako da unaprijedi dobro svojih članova i da je djelotvorno uređeno javnim shvatanjem pravde. Pravda je u tome da se dostojanstvo pojedinačnih građana ne može žrtvovati zarad nekog navodnog opšteg dobra. Svaka osoba treba da ima jednako pravo na najširu shemu jednakih osnovnih prava, sloboda koja je spojiva sa sličnom shemom slobode za druge.„Pravda određuje granice, dobro ukazuje na cilj“. Jasna koncepcija pravde određuje dobro uređeno društvo, a važnu ulogu imaju ciljevi socijalne kooperacije zasnovane na slobodi i jednakosti individua. Dakle, Rols pojam javnog dobra zasniva na pojmu pravde. Politika treba da stvara kriterijume za pravednu podjelu socijalnih pogodnosti. Politička integracija od vija se u nepristrasnim uslovima.„Opšte dobro“ i„jedinstven javni cilj“ znače da je građanima svojstveno uvjerenje kako imaju zajednički cilj – formiranje i očuvanje pravednih društvenih institucija. Svaki građanin mora o bi da raspolaže moralnim kapacite tom za autonomnim formiranjem koncepcije dobra, kao i sposobno šću da razumije pravo i pravdu. Rolsu se zamjera da ne uzima zajednicu kao vrhovnu vrijednost i odbacuje društvo koje bi bilo ujedinjeno sveobuhvatnom doktrinom. Rols negira mogućnost da se 17 Đorđe Vuković dana šnje društvo konstituiše kao politička zajednica uobzirujući dominantnu koncepciju dobra kao njenu karakteristiku, jer bi se izgubio pluralizam i instituc ije ne bi ostvarivale neutralnost u pogledu najviših vrijednosti. Teoretičari neoliberalizma Robert N ojzik i Milton Fridman navode primjere retoričke upotrebe koncepta javnog interesa i njegove inherentne neodređenosti u svrhu favorizovanja ekonomskih, od nosno privatnih interesa u medijima. Fridman je ekonomiju proglasio slobodnom od bilo kojeg moralnog s tanovišta ili vrijednosnog suda. Neoliberalisti u prvi plan ističu nepovrediva prava pojedinca i minimalnu državu sa zadatkom da brine o miru i bezbjednosti. S druge strane, da bi neko uopšte bio pojedinac sa specifičnim idejama, standardima, interesima i načelima, on pr ije svega mora da bude pripadnik određenog društva. Učestvovanje u takvom načinu života pojedincu daje manje- više ustaljen skup orijentira i kriterijuma prema kojima razmatra svoje interese. Među obilježjima savremenog društv a izdvajaju se p oremećen sistem vrijednosti, snažno razvijen individualizam, smanjena uloga tradicije, a poseban značaj ima uloga interesa. Pojam interesa veže se uz pojm ove prava, obaveza, odgovornosti i racionalnosti(određujući pojedinca kao aktivnog građanina). Sukob/konflikt interesa predstavlja sukob javnog i privatnog interesa. Demokratija je traganje za zajedničkim interesom, diskusij om o kolektivnoj politici. Opšt e dobro ima prvenstvo u odnosu na interese pojedinca. Javni, državni ili opšti interes su pojmovi koji se koriste u političkim raspravama kada se žele označiti koristi/prednosti zajednice kao cjeline za razliku od privatnih ličnih interesa. Javni(društven i, nacionalni, državni) interes ne može i ne smije da se izjednačava sa interesom službenika, birokratije, političkih partija. Privatizacija ili uz u rpiranje„javnog interesa“ nastaje onda kada ga određuje grupa za pritisak, politička elita, 18 D ruštvo u sumraku kada krug pojed inaca svoj uski interes predstavlja kao javni, državni, nacionalni. Jedno mišljenje, jednoumlje, nije i ne može biti zajedničko dobro. Javnim interesom može da se smatra svaka dobrobit od koje korist ima cijela javnost, u kojoj sudjeluje čitavo društvo. Na primjer, svim građani ma su interes bezbjednost, zdravstvena i socijalna zaštita, obrazovanje, putna m reža, snabd ijevanje vodom i strujom itd. Javni(društveni) interes podrazumijeva evocirane socijalne potrebe. Javni interes je interes države izražen u zakonima države, a subjekti koji nastupaju u ime državne vlasti (državni organi, funkcioneri, ovlašćeni subjekti) imaju ovlašćenja i dužnosti da ih štite. Ovaj pojam ima političke, socijalne, etičke i emotivne konotacije. Termini za opisivanje javnog interes a su„nepristrasno postupanje“, „pravično postupanje“„jednak odnos prema svima“. Međutim, pojam „djelovanje u javnom interesu se prilično razlikuje od njih“.„Djelovanje za zajedničko dobro“ podrazumijeva da tok djelovanja utiče na konačnu odluku u korist jednog posebnog(ili skupa) interesa na štetu drugog(koji je dobio prednost nakon odgovarajućeg procjenjivanja). Zadatak je u tvrditi sadržaj javnog interesa na lokalnom, regionalnom, državnom, nacionalnom nivou, zatim u loge učesnika, prioritet e, rok izv ršenja i slično. U pluralističkoj demokratiji mogu, ali ne moraju da postoj e različiti programi od javnog interesa, ali svakako postoji jedan program o kojem gotovo i nema sporenj a u demokratskoj drža vi – program koji obezbjeđuje političko obrazovanje građ ana! Iz našeg tragičnog balkanskog iskustva uvjerili smo se da d emokratija ne može da se razvija, usto ličuje i o pstaje ako stanovnici ne umiju da upravljaju demokratskim institucijama, da razumiju svoja prava i dužnosti, bježe od odgovornosti i pristaju da se pokoravaju, olako pronalaze ali bije za malodušnost, kukavičluk, ozlojađenje. Povrh svega, kritika je primarno oružje građana u primjeni njihovog legitimit eta. 19 Đorđe Vuković 1. 3. Uzurpirano„u ime naroda“! „...Životnost jedne nacije, životnost jedne države moguća je samo ako u njoj pulsiraju različiti interesi i ako postoji način da se ti različiti interesi na ovaj i li onaj način ublaže. Ako se to eliminiše, onda dolazimo u situaciju da postoji samo jedan interes i onaj ko uzurpira taj interes, pravo da bude gospodar tog interesa(pojedinac ili grupa ljudi) uzurpira pravo da govori u ime nacije i da određuje sudbinu t e nacije. Time ta nacija prestaje da bude politička kategorija, a biti' politička kategorija' znači da postoje unutrašnji različiti interes i koji treb a da se regulišu, da se sinhronizuju. Kada se sve svede na jedan interes, jednu volju, onda imamo jednog vođu, jednu partiju, jedan put... Posljedica je da taj narod sistematski propada, jer nijedna sfera društvenog života ne može da se razvija, nema ekonomije, školstva, obrazovanja, nijedne društvene sfere. Rezultat je unutrašnja atrofija te nacije...“ Ovo s u riječi prof esora Milenka Perovića, nekadašnjeg šefa Katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, izrečene na tribini „Fašistička prijetnja“, koju je krajem 2005. godine nasilno prekinula ekstremistička grupa„ Nacionalni stroj“ iz Novog Sada, čiji je predvodnik bio Goran Davidović zvani Firer. Nabildani momci obrijanih glava i sa karakterističnim simbolima, njih dvadesetpetorica, upali su u amfiteatar i nasrnuli na Perovića nazva jući ga„ustaškom svinjom koja truje omladinu“! Učesnike skupa koji je organizovan povodom Dana borbe protiv fašizma fizički i verbalno su maltretirali i pr ijetili im. Uslijedilo je h apšenje „neonacističke grupe“, kako su redom označeni u javnosti. Srpsko m inistarstvo za ljudska i manjinska prava zatražilo je pok retanje krivičnog postupka zbog izazivanja nacionalne, rasne i vj erske mržnje. Ministarstvo prosvjete oglasilo se saopšt enjem da neće dozvoliti razmahivanje huliganskih pojava bez obzira pod kojim amblemima se sakrivale. Iz 20 D ruštvo u sumraku beogradskog Centra za ljudska prava upozorili su da je pojava fašističkih i neonacističkih grupa postala društveno prihvatljivo ponašanje:„Kada tetošimo uspomenu na fašizam, ovo što se dešavalo toliko miriše na njega“! I političke partije, od demokrata do radikala, osudile su huliganski napad na učesnike antifašističke tribine. Bilo kakvo neslaganje sa nečijim političkim stavovima ne smije da bude razlog verbalno m i fizičko m maltretiranju. Demokratska stranka istakla je da se čak i ispisivanje grafita mržnje mora kažn javati zatvorskom kaznom, da je neprihvatljiv svaki postupak koji ugrožava b ilo koju nacionalnu zajednicu. Grupa nevladinih organizacija zatražila je od državnih organa da stanu na put organizovanim ne onacističkim, šovinističkim i antisemitskim ispadima u Srbiji. Organizacija„ Egzit“ i kulturni centar„Gradilište“ takođe su osudili nasilno ponašanje neonacista na Filozofskom fakultetu:„Nasilje nikako nije način rešavanja problema i nasilju na Univerzitetu nema i ne smije da bude mjesta“. Studentska unija Srbije najoštrije je osudila upad i nasilničko ponašanje neonacista, uz zahtjev za bržu reakciju nadležnih kako se slične situacije ne bi ponovile, itd. Međutim, i ako je cijela javnost osudila ovaj događaj, hapšenja, zabrane, okrugli stolovi i javne rasprave o ovoj pojavi, javni ape li i slično nisu dali očekivane rezultate. Lekcije iz udž benika jedva da se čuju i na univerzitetima, a u javnosti je potpuno druga praksa. U Zagrebu, Splitu, Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu, Prištini svjedoci smo m altretir anja, rušenja, paljevine, rafala u vreda, šovinističkih i spada, parola mržnje, pokliča bijesa, oživljavanja prošlosti, slavljenja krvoprolića, etnocentrizma, ksenofobije, nacionalističke isključivost i... Ruše se ćirilične table, spaljuju novine, gore lomač e robe sa etiketama omrženih država, umobolnici bacaju leševe životinja na vjerske objekte, ispisuju odvratne grafite, reprizira se i pojačava ratnohuškački govor, slavljenje ubica, napa di na turiste, sportiste, novinare...„U ime naroda“,„u ime nacije“, prave se spiskovi nepoželjnih, 21 Đorđe Vuković izda jnika. Strah za„državu“,„naciju“,„kulturu“,„identitet“ ljutog neprijatelja nalazi u demokratiji. Različitost interesa, ideja smatra se slabošću, uzrokom ugroženosti. U Bosni i Hercegovini nepopularno je i rizično slobodno razmišljati i otvoreno razgovarati o bilo kakvom konceptu drugačijem od onoga koj i zagovaraju i nameću vladajuće nacionalističke elite. Kritički propitivati stanje unutar vlastite etničke zajednice znači izložiti se optužbama o izdajstvu, odsustvu patriotizma, jeresi, saradnji sa stranim o bavještajnim službama, dok komentarisanje međunacionalnih odnosa i dominantnih narativa o BiH udvostruč uje opasnost. Uz etikete izdajnika, plaćeni ka, autošovinista i slično, za čas se n alijepe i etikete nacionalista, šovinist a, fašista, separatista, sluga režima! Sve to uzrokuje još veći konformizam, ketmanstvo, moralnu mimikriju, podanički mentalitet, strahove, autocenzuru, odustajanje od borbe za afirmisanje opšte g dobra, određivanje javnog interesa. Sintagmom „spirala tišine“, Elizabet Noel-Njuman ukazuje na fenomen da zbog skolonosti ljudi da se priklanjaju većinskom mišljenju i suzdržava nju od iskazivanja vlastitog mišljenja koje je drugačije i zbog toga manjinsko, vremenom u društvu dolazi do uspostavljanja dominantnog mišljenja koje pritiskom ka konformizmu onemogućava ispoljavanje svakog drugačijeg mišljenja. Tako u društvu raste„spirala tišine“ sve dok potpuno ne umukne svaki oponentski glas i zavlada jednoglasje, što je zapravo – muk i tišina! Još Aristotel je upozoravao da tirani svjesno šire strah i nepovjerenje među građane kako ne bi raspravljali o javnim pitanjima. Prema njegovim riječima, tirani siju razdor i klevete, okreću ljude jedn e protiv drugih, uhode ih, žele da ih imaju pod kontrolom, šta misle, osjećaju, namjeravaju. 22 D ruštvo u sumraku Akademik i p olitikolog Vojislav Stanovčić istakao je da su antihumane i štetonosne posljedice autoritarne prakse i opravdavajućih ideologija danas takvih razmjera i karaktera da se ni u jednoj varijanti ne smiju prihvatiti teorije o„višim interesima“,„državnim razlozima“,„istorijskim ulogama“ i slično. U knjizi Vlast i sloboda(2003) Stanovčić naglašava da pravi problem savremenog svijeta nije odumiranje države n ego njena demokratizacija.„Putevi u tom pravcu vode preko disperzije moći, podjele vlasti, razvijanja lokalne, profesionalne i druge samouprave, pluralizma, autonomije socijalnih, ekonomskih i političkih subjekata, jačanje individualnih prava i sloboda, r azvijanje atmosfere tolerancije i dijaloga, uvažavanje činjenica i argumenata umje sto'dogmi', sile, auto riteta“. Za razliku od totalitarnih poredaka, dominacije jedne partije, jedne ideje, demokratski poredak uslovljen je živom razmjenom i borbom ideja! S lobodno, kritičko javno mnjenje i demokratska politička kultura stubovi su na kojima se temelji demokratski poredak. Podsjetimo, javno mnjenje predstavlja preovladavajuće mišljenje društvene grupe, kolektivnu svijest koja je proizvod komunikacije, mišljenj a, uvjerenja, stavova o nekom zajedničkom društvenom pitanju koje je rašireno, dominantno u javnosti. Zbo g činjenice da je nestabilno i kao aktuelni fenomen podložno manipulaciji, fundamentalan značaj imaju slobodni, objektivni mediji, poznava nje činjenica, razumijevanje argumenata, sposobnost debatovanja itd. S druge strane, p olitička kultur a je mreža orijen tacija pripadnika društva prema ključnim političkim objektima, obuhvata tradiciju društva, duh javnih institucija, emocije i kolektivne predstave, karaktere i mentalitete, odnosi se na kultur u političkog sistema, kulturu procesa, kulturu vladanja, stilove ponašanja, način odlučivanja itd. Politička socijalizacija ima ključnu ulogu u razvoju političke kulture. 23 Đorđe Vuković 1. 4. Put do dostojanstva Prema kriterijumima britanske konsultantske kompanije Marser kvalitet svakodnevnog života mjeri se i određuje prema sljedećim kriterijumima: političko i društveno okruženje( politička stabilnost, stopa kriminala, primjena zakona), ekonomsko okruženje, sociokulturno okruženj e ( cenzura, ograničavanje ličnih sloboda), zdravstvena zaštita, školski sistem i obrazovanje, stanovanje, j avni prevoz, kulturni sadržaji i na kraju prirodno okruženje. Zajednička predstava dobrog života je dodatak političkoj koncepciji pravde. Građani u B osni i Hercegovini, kao i regionu, svakodnevno se na razne načine jadaju da osjećaju nepravdu, selektivan o dnos, nepovjerenje, nesigurnost. Postavlja se i pitanje d a li su svim članovima društva osigurane mogućnosti da ostvaruju svoje sposobnosti? Koliko je zaštićen pojedinac, koliko manjinska grupa? Nedavno je magazin Ekonomist objavio indeks demokratije u svijetu prema kojem je BiH na 101. mjestu od ukupno 167 zemalja. Ispred nje su ̶ Slovenija 36, Hrvatska 60, Srbija 63, Albanija 76, Makedonija 78. i Crna Gora 81. mjesto. BiH je bolje rangirana od Sjeverne Koreje, Čada, Republike Kongo i Sirije. Analiza pokazuje da je BiH sve bliže totalitarnom režimu, da je karakterišu nedostatak demokratije, slabe inicijative civilnog društva, široko rasprostranjena korupcija, napadi i pritisci na novinare, postojanje značajn ih nepravilnosti u izbornim procesima, koji nisu ni fer ni objektivni! Siromaštvo je najmasovnija pojava u BiH. Više od 600.000 ljudi živi sa tri do pet konvertibilnih maraka dnevno. Prema podacima EUROSTAT-a, krajem 2018. godine stopa siromaštva dosti zala je nivo od 58 odsto socijalno isključenih. Riziku od dohodovnog siromaštva u BiH izloženo je oko 1,5 miliona ljudi(32,4 odsto stanovnika). Skoro polovina stanovnika 24 D ruštvo u sumraku BiH živi na granici siromaštv a. Zato su primanja političara i državnih službenika veća nego u regionu. Grupa nacionalnih lidera ubraja s e u milionere, raspolažu luksuznim stanovima, vilama, preduzećima, restoranima, imovinom i bankovnim računima u inostranstvu itd. Rasipništvo se ogleda i u službenim vozilima, putnim troškovima, izdacima za razne reprezentacije i slično. Podaci Balkanske istraživačke mreže s početka aprila 2019. godine ukazuju na to da je otvoreno oko 150 tendera za nabavku vozila čija se vrijednost proc jenjuje na oko 13 miliona maraka, dok je vrijednost motornih vozila u 75 institucija u BiH iznosila nevjerovatnih 107 miliona maraka. Krajem aprila pojavila se analiza svjetske analitičke kuće Focus Economics koja je Bosnu i Hercegovinu uvrstila među pet najjadnijih ekonomija na svijetu u 2019. godini. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je među najkorumpiranijim zemljama u Evropi i svakodnevno se iznose ocjene da se sa ovolikim razmjerama korupcije ne može ići ka evropskim integracijama. Korupcija u BiH„pojede“ preko 750 m iliona evra godišnje. Poseban naglasak je na postojanju „ koruptivnog mentalitet a“. Istraživanja su pokazala da je 27 odsto građana BiH bilo u situaciji da daje mito nekom od javnih službenika. Komentarišući izvještaj OSCE-a o stanju pravosudnog reagovanja na korupciju u periodu od 2017. do 2019. godine, sudija i bivši predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vi jeća BiH Branko Perić istakao je da taj izvještaj predstavlja očigledan dokaz kako je sistems ka korupcija ušla u pravosuđe, potpuno ga onesposobila da se bavi borbom protiv korupcije i opteretila ga međusobnim klanovskim i političko- pravosudnim obračunima.„ Pravosudna korumpiranost danas je mnogostruka i kreće se od širokog spektra trgovine uticajem i spregama s političkim centrima moći, pa sve do njen ih klasičnih oblika“, potvrdio je Perić i dodao kako se mračna strana pravosuđa ogleda i u činjenici da ne postoji ni jedan glavni tužilac koji bi danas otvorio istragu o korupciji u državnim institucijama,„iako je svakome u ovoj zemlji jasno da ne postoji 25 Đorđe Vuković posao sa državom u koji nije uključena porodica, za koji se ne podrazumijeva reket, ili dioba plijena”. Na jdramatičniji i najalarmantniji problem su odlasci mladih. BiH je u posljednjoj godini napustilo više od 30.000 ljudi, a u prošloj deceniji 250.000. Republiku Srpsku je napustilo 70.000 mladih, otprilike toliko i iz Federacije BiH, ove brojke se svakodnevn o povećavaju, a podaci govore da više od 50 odsto želi zauvijek da ode. Prema Galupovoj velikoj svjetskoj anketi iz BiH svake godine ode 30.000 – 40.000(23,9%) visokoobrazovanih osoba. Osjećaji nesigurnosti, besperspektivnosti, nemoći pred diktaturom prosta kluka, verbalnog i fizičkog nasilništva, partijašenja, nekompetencije i slično, obuzeli su i one slojeve društva za koje se ne bi moglo zaključiti da su socijalno ugroženi, da im je egzistencijalni opstanak u pitanju. Ali, ko to više može da definiše?! Prema podacima Agencije za statistiku BiH, svake godine dogodi se i oko 400 samoubistava, 70 ubistava, a nesrećnim slučajevima strada 600 lica. Postoje i brojni nerazjašnjeni slučajevi, nepoznati uzroci stradanja. U Banjoj Luci je u posljednjih 20 godina nera zjašnjeno između 30 i 40 svirepih ubistava. Deceniju nakon ubistva građevinskog radnika Milana Vukelić a niko nije odgovarao, kontraverzna priča prati i slučaj stradanja mladića Jovana Arbutine, a misteriozna smrt dvadesetjedno godišnjeg Davida Dragičević a o bilježi la je 2018. godinu i privukla pažnju regionalne i svjetske javnosti. Godinu poslije, u Banjoj Luci i Krajini dogodila su se nova brutalna ubistva. O povjerenju u institucije, u javnost, jednih u druge, postalo je sve teže i mučnije govoriti. Svjetiljke ljudskosti vape za vječnim vrlinama, iskrama ideala i moralnog stražarenja nad kolektivnom budućnošću. Profesor etike i politike iz Barselone Viktorija Kamps u knjizi Javne vrline (2007) uočava da n edostaje javni život koji bi bio prihvatljiviji i dost ojniji 26 D ruštvo u sumraku povjerenja.„Ne vjerujemo više velikim idealima. Niko ne govori o vrlinama“. V rlinama kao vrsnostima ličnosti, čovječnost i. O moralu koji obuhvata vjeru i čast. Kao nemoralne pojave u politici, politikolozi izdvajaju: laganje biračima( više radnih mjesta, veće plate, nezavisnost i samostalnost države), podmetanje protivnicima motiva i namjera za koje se zna da su izmišljene(saradnja sa stranim obavještajnim službama, kovanje zavjera), trpljenje partijskih drugova kojima u privatnom životu ni ruku ne bi pružili(kao partijski drugovi prihvatljivi su nasilnici, tajkuni, nemoralne ličnosti), zastupanje ideja koje su trenutno popularne suprotno ličn om uvjerenju(nacionalizam, evrofilija ili evrofobija), napadanje drugih ideja zbog njihove trenutne nepopularnosti(demokratija, kosmopolitizam, prosvi jećeni patriotizam, multukulturalizam, interkulturalizam). U lokalnu istoriju beščašća ostaće utisnuto ime člana Glavnog odbora SNSD-a Mila na Tukića koji je maja 2018. godine okupljanja građana Banje Luke u znak saosjećanja i solidarnosti sa porodicom Dragičević koja je vapila za istinom o ubistvu sina Davida, na društvenim mrežama besramno i najbrutalnije i zvrijeđao:„Trg Krajine svako veče u 18 časova(kada je počinj ao skup Pravda za Davida – op. a.) postaje – sanatorijum“. Bez bilo kakve političke i moralne odgovornosti, visoki funkcioner vladajuće partije tako je hiljade građana izjednačio sa psihičkim bo lesnicima, ludacima, osobama opasnim po društvo. Niko mu se iz partije nije javno suprotstavio, insistirao na njegovoj moralnoj odgovornosti ili isključivanju iz članstva. Naprotiv, Tukić je nastavio po društvenim mrežama da se obračunava sa neistomišljenicima, psuje i vrijeđa. Krajem 2018. godine, kada je postojala realna prijetnja uličnog nasilja i fizičkih obračuna između građana i organa reda, univerzitetskom profesoru koji je javno upozoravao na tu opasnost i apelovao da se izbjegne fizički kontakt čla nova grupe Pravda za Davida i simpatizera vlasti koji su pozivani na novogodišnji koncert, član Glavnog odbora SNSD- a i narodni poslanik Srđan Mazalica uputio je prijetnje preko 27 Đorđe Vuković društvenih mreža i najavio da će vladajuća partija propitati njegov angažman na fakultetu zbog podrške građanima koji su mirno tražili da vlast riješi slučaj ubistva mladića i umiri javnost. Ni za ovakav ispad Mazalica nije odgovarao, a prijetnje novinarima i drugim javnim ličnostima su se nastavile. Mazalica se posebno isticao u osporavanju mladog opozicionara Draška Stanivukovića, ne ustručavajući se da mu proziva i porodicu. Novinarka Milkica Milojević početkom 2019. godine dobila je prijetnje smrću, a pokušaj ubistva njenog kolege Vladimira Kovačevića ostao je neriješen do završe tka ovog rukopisa. Sredinom aprila Banju Luku i BiH potresao je novi slučaj ubistva. Slaviša Krunić, uspješ ni privrednik, inače poznat po suprotstavljanju aktuelnim vlastima u Republici Srpskoj, čak i upozorenjima da je izložen reketiranju i prijetnjama smrću, brutalno je likvidiran ispred svoje vikendice u banjalučkom predgrađu. K runić eva likvidacija svjedoč i da ni najveće mjere ličnog obezbjeđenja, ugled i uticaj u zajednici, nisu nikakva garancija da je moguće sačuvati živu glavu u nezapamćenom sumraku k oji je natkrilio BiH. U isto vrijeme, o onim opozicionarima u Narodnoj skupštini RS koji nisu držali jezik za zubima, već otvoreno ukazivali na stanje u društvu, vladajući poslanici i režim ski mediji crtali su mete na čelo, optuživali ih za izdaje, jeftin populizam i navodna kršenja zakona, dehumanizovali i satanizovali, pred čime su regionalna i međunarodna ja vnost, ali i razna udruženja, osim povremenih upozorenja, gromoglasno ćutali. Javna sfera predstavlja otvoreno i pluralistički organizovano polje u k ojem individue istog statusa i moći( dakle, građani) oblikuju posebnu vrstu horizontalnog konsenzusa i ugov ora(„opšte dobro“). Javna debata je način na koji se dolazi do zajedničkog interesa i o njima odlučuje. Javni duh usmjerava čovjeka da napusti sferu privatnosti zarad javnog djelovanja i svoje privatne interese podvrgne javnim interesima. Na žalost, ovdje javna sfera otkriva pejzaž ispražnjenih građanskih, nacionalnih, državnih 28 D ruštvo u sumraku politika. Zamagljeni pogledi, rasplamsani nagoni. Druga decenija 21. vijeka u Bosni i Hercegovini prolazi u potpunom bankrotu ideja, kolapsu samopoštovanja ljudi, fijasku uvjerenja da su moguće promjene. O nekom iole bržem zaokretu ka stabilnom i prosperitetnom društvu više se ne govori ni s podsmijehom, sarkazmom. Međutim, j edan dramatičan događaj je pokazao svu sumanutost politike u BiH. Velike poplave pogodile su BiH i region sredinom maja 2014. godine. Nakon najveć ih padavina u posljednjih 120 godina, izlile su se rijeke Bosna, Drina, Vrbas, Sava, Sana, a poplavljeni gradovi Doboj, Maglaj, Bijeljina, Vareš, Šamac, Zavidovići, Čelinac, Prijedor itd. Posljedice su bile katastrofalne. Oko milion ljudi pogođeno je ovom nesrećom, 80.000 je raseljeno, 7,5 hiljada kuća uništeno, kao i mostovi, putevi, usjevi i po ljoprivredno zemljišt e... Govorilo se o š teti od oko četiri milijarde maraka ili dvije milijarde evra. No, vanredno stanje uzrokovalo je i veličanstvenu s olidarnost među ljudima, među n arodima, d ojučerašnjim protivnicima. Naslovi u medijima su nakratko glasili:„V oda izbrisala granice između ljudi“,„P oplave izbacile ljudskost“. Na sceni su bili humanisti, dobrovoljci, volonteri, m ladi i stari, siromašni i još siromašniji svijet, ljudski refleksi i dobrosusjedski odnosi, izrazi zahvalnosti i razumijevanja na sve strane. Postavlja se pitanje ako je takva solidarnost viđena u vrijeme prirodnih katastrofa, z ašto ne bi mogla i zašto nij e i u vrijeme ovih društvenih, političkih nevolja? Politički lideri u BiH su nesposobni za samokritiku. Ne slušaju građane. Stranaca se plaše i preziru ih. Mladim naraštajima ne vjeruju, rugaju im se ili ih zloupotrebljavaju kao pješadiju, botove, ukras, političke ornamente za izbornu kampanju, kao priraslice. Više od statističkog podatka, o perspektivi mladih i njihovom položaju u društvu govori poru ka koju je krajem avgusta 2018. godine na skupu mladih na Jahorini uputio tadašnji 29 Đorđe Vuković predsjednik Republike Srpske, lider SNSD- a i kandidat za Predsjedništvo BiH Milorad Dodik:„Možete da budete najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti, ali ako niste u sistemu vlasti sve je to uzalud!“ Nije naročita mudrost zaključiti kako je u BiH potrebno konačno graditi konsenzus o sadašnjosti, o prošlosti, ali najviše o budućnosti. Zna se i kakav je jedini način smislen i svrsishodan. Demokratija je, podsjetimo, traganje za dobrim i zajedničkim interesom. Jedan od najvećih pravnih mislilaca 20. vijeka Hans Kelzen u poznatoj knjizi O suštini i vrijednostima demokratije (1920) izdvojio je slobodu kao političko samoodređenje građana, kao sudjelovanje u stvaranju vladajuće volje u državi. Demokratski princip slobode zahti jeva da mogućnost preglasavanja bude svedena n a minimum. Zapravo, p olitiku demokratije upravo karakteriše – kompromis! Da li je moguće spriječiti sv ako preglasavanje u Bosni i Hercegovini, afirmisati saradnju kao vrlinu, kao dužnost, kao obavezu? Graditi budućnost na konsenzusu? Koristeći ovlašćenja iz Člana V Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, V isoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH nametnuo je aprila 2002. godine niz zakona koji su značajno uticali na političke procese koji su uslijedili.„Vitalni nacionalni interes“ kojim se definišu p rava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka, pitanjima obrazovanja, vjeroispovijesti, jezika, kulture itd. trebalo je da osigura jednaka prava Bošnjaka, Srba i Hrvata na prostoru BiH, oba njena entiteta, ali i da opominje kako je neophodno da se odluke dono se zajedničkim senzibilitetom i odgovornošću, kompromisom i konsenzusom, poštujući interese sva tri naroda i svakog čovjeka. Korišćenje vit alnog nacionalnog interesa znači da predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH, Narodne skupštine Republike Srpske ili P arlamenta Federacije BiH može u Domu naroda da bude proglašena štetnom/destruktivnom po vitalni 30 D ruštvo u sumraku interes Srba, Bošnjaka ili Hrvata od strane delegata iz reda jednog od konstitutivnih naroda, ako najmanje tri od pet delegata ulože veto, nakon čega spor no pitanje razmatra jedan od ustavnih sudova na nivou RS, FBiH ili državnim nivou. Međutim dosadašnja praksa je pokazala da su odluku o vet u najčešće upotrebljavali delegati iz reda bošnjačkog naroda, npr. povodom odluka o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglicama, Zakona o visokom obrazovanju, o prebivalištu, o Javnom RTV sistemu BiH, ali i Zakona o sukobu interesa u institucijama BiH, smjeni nekog ministra i slično. Nekad a opravdano, nekada ne, ispostavilo se da potezanje vitalnog nacionalnog interesa če sto uzrokuje zloupotrebe, izaziva blokade u radu institucija, podi že međunacionaln e tenzije i ojačava nepovjerenje jednih u druge. Iako mno gi osuđuju nastojanja da se održava pravilo„nacionalnog ključa“, smatraju ga rješenjem nametnutim ratom, mirovnim u govorom, novotarijom i besmislicom ovog smutnog v remena, važno je podsjetiti da je upravo takva praksa postojala i u predratnoj BiH, u vrije me komunističke Jugoslavije. Ono što tada nije pisalo na papiru, njegovalo se u praksi, poštovalo na djelu. Nacionalni ključ kao svjedočanstvo da je BiH„i srpska i muslimanska i hrvatska“,„Jugoslavija u malom“. Međutim, prije Druge Jugoslavije, pa i Prve, odnosno prije oslobađanja i ujedinjenja 1918. godine, u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, znalo se da se život među narodima može i treba graditi na ravnoteži tri volje, tri identiteta, o čemu svjedoči npr. koncept uređenja i oblikovanja Bosanskog sabora iz 1908. godine. Ali to nije i ne mora da bude najvažnije! Najvažnija je svijest o međusobnoj uslovljenosti, zajedničkoj sudbini, ne porecivoj i neraskidivoj upućenosti jednih na druge.„Mi smo šaka jada, mali narodi i zakrvljeni međusobno. Ne slažu se tri brata, a kamoli tri vjere. Svako ima svoje poglede i ničiji nije kako treba. I svi smo krivi jednako. Onaj što zameće kavgu i onaj što istjeruje pravdu! Za našu odmazdu dolazi njihova i 31 Đorđe Vuković tako do konca. A svako misli da će konac doći prvo drugome, a ne njemu. Mi koji smo nešto saznali o zlu, znamo da dolazi svima podjednako. Smrt je počasni građanin u našoj domovini!“ U ovim riječima Borislava Pekića sabrana je sva naša istorijska istina, uspostavljena dijagnoza naših kolektivnih svijesti, ukopanih u p ojedincu različitom arhetipskom dubinom i količinom pepela. Odgovara li onda i ta istina na pitanje šta je to što čovjeka u BiH vodi ka izdaji njegove ljudske prirode? Zato je prvorazredni zadatak i misionarska obaveza plemenitih i odgovornih ljudi da nađu rješenje bosanskohercegovačke tragedije, vječitog ponavljanja, da zaustave sunovrat u konačnic u kakvu u filmu „Rimejk“ reditelja Dine Mustafića zlosluti lik kojeg tumači glumac Miralem Zupančić kada savjetuje sina u predvečerje građanskog ra ta u BiH:„U ovoj zemlji uvijek isto, šta je bilo – biće, št a se radilo – radiće se! Nema tome kraja. Upamti!“ 32 D ruštvo u sumraku 2) GLASOVI ZA ROPSTVO ILI SLOBODU Politička kompetencija kao ogledalo naroda „Idealni građani politički korumpirane države nisu samosvjesne i prosvijećene ličnosti, već lakovjerne tupadžije koje ne razlikuju istinu od lupetanja!“ Ovako američki pjesnik srpskog porijekla Čarls Simić objašnjava kako je opšte neznanje koje se granič i sa idiotizmom postalo gotovo nacionalni cilj! Demokratija se kao i ranije kroz istoriju našla pred velikim iskušenjima, razotkrivene su njene hronične slabosti u sredinama bez demokratske tradicije, razvijene građanske svijesti, slobodnih medija, politički obrazovanog i angažovanog stanovništva, njihovog širokog učešča u javnim poslovima, gd je materijalno siromaštvo prati duhovno, gdje vladaju populizam i samovolja, cvjeta poli tička korupcija. Još je Platon isticao da osnovni princip demokratije, jednako pravo svih da učestvuju u donošenju državnih odluka i rješenja, na prvi pogled djeluje kao odličan izbor, ali olako postaje katastrofalan – ako narod nema dovoljno obrazovanja da izabere najbolje vođe i najmudriji pravac.„Što se tiče naroda, on ništa ne vidi, nego samo ponavlja ono što mu vođe kažu“, tvrdio je Platon. Antički filozof kao da je prorekao našu stvarnost, snovidio kolektivno sljepilo i horsko arlaukanje. Postavljaju ći pitanje zašto građani demokratskih društava nisu uspjeli da dovedu do promjena za koje su se borili masovnim izlaskom na ulice, bu garski politikolog kojeg je časopis Foreign Policy 2008. godine uvrstio među 100 najuticajnijih intelektualaca na svijetu, Ivan Krastev, kaže da su građani postali žrtve rasprost ranjene kulture nepovjerenja! Paradoksalno je 33 Đorđe Vuković da je demokratizacija društva do vela do velikog pada povjerenja u političke institucije i političke vođe!„Ukoliko ne vjerujete nikome, ništa ne možete da promijenite!“ Jedan od vodećih francuskih filozofa Žak Ransijer naglašava da čovjek u„demokratskom društvu“ ne može da se pomiri ni sa čijom kompetencijom jer je doživljava kao ugrožavanje vlastitog suvereniteta. Sve profesionalne djelatnosti se banalizuju, narušeni su odnosi ljekara i pacijenata, profesora i studenata, advokata i klijenata, sveštenika i vjernika... Istovremeno, posljedica prohtjeva za materijalnim bogatstvom, ličnom srećom, užitkom, blagostanjem, građane je učinil a nezainteresovanim za op šte dobro.„Demokratski život postaje apolitičan život potrošača“ ravnodušnog prema npr. pravima manjina, kulturnoj industriji, bebam a iz epruveta, homoseksualnim brakovima i slično, zapaža Ransijer, navodeći da sve to objašnjava i prihvata kao rezultat„m odernog doba“. Na vidjelu je„svakodnevni zločin protiv mišljenja“ Postoji uvjerenje da sila osvajača ili obijest uzurpatora koji se dočepa vlasti manje ugrožavaju javne interese od sit ne samoživosti i uskogrudosti velikog broja stanovnika. Istovremeno, idiokratija se nametnula kao diktatura gluposti i bezumlja, kao oblik vladavine koji je zasnovan isključivo na osnovu ličnih uvjerenja, bez uvažavanja bilo kakvog drugačijeg mišljenja i stava. Potrošačka kultura, rijaliti programi, supermarketi i sportske kladionice, pl astična hirurgija, pornografija, mobilni telefoni, društvene mreže, fejsbuk, tviter, instagram itd. diktiraju nova pravil a, drugačije obrasce ponašanja i djelovanja. Virtuelna stvarnost preuzela je pažnju, uzurpirala vrijeme, nametnula zadaće. S druge strane, k ultura političkih procesa uslovljena je kompetencijom građana. Malodušne neznalice, euforični ekstremisti, moralni voajeri, osobe sklone stereotipn om ili mitološkom načinu razmišljanja, ketmani i konformisti nisu u stanju da politici prist upe kritičkim stvaralaštvom, 34 D ruštvo u sumraku aktivnim entuzijazmom, osjećanjima obaveze i odgovornosti za zajedničku egzistenciju. Za funkcionisanje demokratske države, ponavljajmo bez predaha, neophodno je obrazovano i informisano stanovništvo, a vaspitanje za demokratij u izdvaja se među fundamentalnim praktičnim zahtjevima same demokratije. 2. 1. Poznavanje„pravila igre“ Jedan od prvaka demokratsk e misli između dva svjetska rata, političar, književnik i dramaturg Milan Grol, upozoravao je da neprosvijećen ost ostaje nesumnjivo glavna prepreka razvoju demokratije. Demokratski poredak zasniva se na pravu i na dužnosti građanina da se za svaki i najsit niji javni interes založi na vrijeme, ne ostavljajući da zl oupotreba odomaći naviku na nju i da sitne povrede zakona iz nehata izrastu u krupno gaženje zakona iz obijesti!„Tamo gdje politika nije redovna, stalna briga svih, nego uzbuna na mahove, s većim interesom kandidata nego birača, čitav javni život neminovno kopni u idejama, jalovi u ustanovama, razvraćuje se u naravima“, poručio je Grol. Očigledno je koliko je bio u pravu. Neizostavni faktori demokratskog političkog života, p olitička kompetencija i politička participacija, odrednice su kvalitetnog funkcionisanja demokratije, djelotvornog političkog sistema. Izvori političk e kompetencije su glavni elemen t demokratske političke kulture. Koji su izvori političkog učenja, koji agensi socijalizacije i kako utiču na političku kompetenciju? Izuzetno je važno uvjerenje da pojedinac može da ostvaruje određen uticaj i kontrolu nad po litičkim elitama i procesom političk og odlu čivanja. G lavni pokazatelj tog vjerovanja je politička kompetencija. Samopouzdanje za p olitičko djelovanje. Među i zvorima političke kompetencije, prema 35 Đorđe Vuković Almondu i Verbi(1963), spremnosti za političko djelovanje, za subjektivnu kompetenciju svakako je najvažniji upravo – obrazovanje ljudi. Participacijom u nepo litičkim organizacijama(posao); članstvo m i aktivnošću u organizacijama slobodnog vremena( društve ni pluralizam) p ovećava se demokratski potencijal građana. Postoji v elika sličnost, gotovo istovjetnost između političke kompetencije i političke pismenosti. Politička pismenost odnosi se na znanje o temeljnim pojmovima o politici, politički stavovi i političke vrijednosti, znanja o vlastima, opoziciji, izborima, vlastitoj ulozi u političkom životu. Kompetencija je dakle poseban vid orijentacije prema politici. Politička kompetencija građana manifestuje se u političkom komuniciranju, ponašanju, rezonovanju, odlučivanju, njegovim vrijednosnim orijentacijama, načinu političkog djelovanja, odnosu prema sistemu, državi, njenim simbolima, vlastima, opoziciji, medijima, biračima itd. Političke ko mpetencije su važne za razumijevanje i analizu različitih poredaka. Tomas Džekson i Džordž Markus(1975) ukazivali su da je po litička kompetencija veoma bitan faktor prilikom objašnjavanja ideološkog profilisanja građana. Bez poznavanja„pravila igre“ određenog društveno- političkog sistema, kao i odnosa između institucija i ljudskog kolektiva(građanstv o, podanici, robovi...) nij e moguće donositi odluke koje bi političku zajednicu usmjeravalo ka napretku! Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u B osni i Hercegovini nepismeno je 90.000 ljudi(U Republici Srpskoj 3,17 odsto, u Federaciji BiH 2,63 odsto, u Brčko m 2,83 odsto). Info rmatički je nepismeno 1.230.000 (38,7%) stanovnika. Međutim, veoma često se susreću i kritike o izrazitoj medijskoj nepismenosti, moralnoj nepismenosti, p olitičk oj nepismenosti. U takvom ambijentu, djeluje da je nemoguće i pobrojati najakutnije probleme 36 D ruštvo u sumraku i njihove tragične posljedice, a tek poseban izazov je suočiti se s njima i započeti procese koji bi ih zaustavili ili ublažili. Med ijska kompetencija neophodna je za kritičko vrednovanje medijskih poruka, informacija, pouzdanosti izvora, razlikovanje činj enica od komentara. U atmosferi izrazite medijske nepismenosti, politička manipula cija se nameće kao izuzetno moćn a metoda zloupotrebljavanja ljudi. Moralna pismenost je posebno složen fenomen. Može se imati dosta stručnog znanja, ali bez svijesti o razlici između dobra i zla! Kant ukazuje na razlike između statusa građanina i statusa podanika(građani imaju pravo glasa, raspolažu određenom svojinom, nisu maloumni...). Samosvijest je sloboda intelektualnog traganja za istinom. Moralna autonom ija je korišćenje sopstvenog uma za rasuđivanje o dobru i zlu. Moralan čovjek i demokratija međusobno se uzrokuju i uslov ljavaju. Moralna kompetencija podrazumijeva aktivan odnos i senzibilitet prema pitanju pravičnosti, povlačenje granice između dobra i zla, pravde i nepravd e, neophodna je za uzdizanje čovjekove moralne ličnosti. Politička obaveza je moralna u svojoj naravi i obliku. Njene sankcije ne stoje u zakonu, već u građanskoj svijesti, etičkoj ozbiljnosti, političkom integritetu, shvatanju šta znači biti član zajednice, član države! Period od dvije i po decenije nakon završetka rata u BiH jedva da se može nazvati pubertetom demokratije, daleko od bilo kakve zrelosti – sistema, procesa, odnosa... Smjenjuju se čas bezvoljnost, čas žustrina, između apatičnosti i agresi vnosti, materijalizma i nihilizma... Strah i neizvjesnost, haos u idejama, nemoć pred problemima, politička i kulturna zaostalost. Moralna uzbuna. Obolj eli javni život. Ni sami ljudi nisu više isti. Istraživanja među mladima između 15 i 30 godina, proveden a krajem 2018. godine, svjedoče da je većina njih nezainteresovana za politička dešavanja, nezaposleni su i žive kod roditelja, informišu se preko društvenih mreža, 37 Đorđe Vuković najviše fejsbuka i sanjaju da se isele iz zemlje. Da se političke partije ne obraćaju mladima smatra njih 70 odsto, 85 odsto nisu članovi nijedne partije, oko 40 odsto nikada nisu glasali na izborima, 80 odsto uvjereni su da ne postoje medijske slobode, a samo 3,5 odsto mladih smatra da imaju uticaj na političke procese. Na izbore u Bosni i Hercegovini ne izlazi polovina građana sa pravom glasa. To je, između ostalog, i i zraz velikog nepovjerenja u političke partije i kand idate, razočaranost demokratskim proces ima i institucijama, ali je i dokaz nepovjerenja u vlastiti glas, mogućnost uticaja na politiku, nespremnosti da se odlučuje o javnim pitanjima. Posljedica je razočaranosti, slika ravnodušnosti, danak neznanju... Sarajevski analit ičar Esad Bajtal tvrdi da su uzroci apstinencije bijeda i siromaštvo, a činjenica da se pojavljuje i 500.000 neva žećih glasova dovodi u sumnju i samu regularnost izbora. Pored toga, politički ambijent determinišu u zurpirani i pristrasni javni mediji, učestale prijetnje biračima, hronična manipulacija nacionalnim osjećanjima, stvarnim i izmišljenim strahovima. Jedan grafit koji se nedavno pojavio u Sofiji mogao bi da se napiše na fasadu zgrade u bilo kojem gradu u BiH:„Izbori ništa ne mijenjaj u, da mijenjaju bili bi zabranjeni!“ Preispitujući probleme savremenih demokratija, odnosno činjenicu da su u Evropi nove autokrate došle na vlast putem izbora koji su, uprkos kritikama i osporavanjima, prije ili kasnije prihvaćeni kao„slobodni i fer“, da bar formalno postoji vladavina prava i demokratske institucije, iako ne funkcionišu kao što bi trebale, brojni politikolozi ukazuju na fenomen tzv. iliberalne demokratije ili liberalne autokratije! Istina je da u takvim političkim sistemima zapravo ne pos toji stvarni pluralizam izbora, da se režimi koji o rganizuju izbore ne pridržavaju demokratskih načela i vrijednosti, ne poštu ju vladavinu prava, već upravljaju kontrolišući javne medije i izborno zakonodavstvo, 38 D ruštvo u sumraku manipulišu ustavnim ograničenjima, opoziciju i slobodoumne pojedince drže pod pritiskom, pa se ističe da bi umjesto pojma„liberalna“ primjerenije bilo upotrijebiti pravo ime za takve sisteme i nazvati ih – nedemokratskim! Profesor političkih nauka Univerziteta Vašington u Sent Luisu Džejm Gipson istakao je ono što bismo s pravom mogli smatrati suštinskim problemom – demokratiju ne čine institucije, već politička kultura k ao osnova za demokratiju, a posebno nivo političke tolerancije među običnim građanima! 2. 2. Pismenost za politiku Kao što smo naveli, za demokratiju su nužni aktivni građani koji dobrovoljno učestvuju u političkom životu, koji su upućeni u dešavanja u drža vi i uključeni u društvene procese! Suština demokratije je u političkoj participaciji i političkoj kompetenciji. Procesom polit ičkog učenja građanin stiče tzv. upućeno razumijevanje političkih pitanja i osposobljava se za političku kontrolu. On zna da je n jegova dužnost da aktivno i smisleno učestvuje u političkom životu. Američki politikolog Robert Dal(2000) naglašava da je djelotvorna participacija temeljno načelo demokratije. Neophodno je, dakle, da svi članovi zajednice imaju jednako pravo participacije u kolektivnom odlučivanju i da to pravo zaista koriste. Da bi ostvarili svoje potencijale ljudi moraju biti dobri građani, što znači moraju posjedovati građanske vrline, stremljenje ka dobru svih kada su u pitanju javni poslovi. Dobro državno uređenje je ono koje unapređuje vrline svojih građana. Politička participacija građana i takmičenje elita su temeljni elementi demokratije.„Demokratija traži veću odgovornost običnih ljudi nego autoritarni poreci“, zaključio je 39 Đorđe Vuković Robert Dal i naveo da politička kompet encija obuhvata umijeće i način vladanja plus znanja, vještine, stavov e i kvalitet djelovanja. Gabrijel Almond i Sidnej Verba u poznatoj knjizi Civilna kultura(1963) pisali su o, u posljednje vrijeme kod nas često objašnjavanim, oblicima i karakteristik ama parohijalne, podaničke i participativne, odnosno mješovite civilne političke kulture. Parohijalac je pojedinac koji nema for mirane poli tičke orijentacije i stavove prema četiri osnovna objekta politike (sistemu, inputu i outputu,„ja“ kao objektu), nem a razvijene stavove, ne traži i ne očekuje ništa od centralne vlasti. Pojedinac nije svjestan širokih oblika političke organizac ije, vezan je za porodicu i pleme. Podanik ima pozitivne ili negativne orijentacije prema nekim objektima politike, svjestan je uloge centralne vlasti, ali je politički pasivan, nije spreman za participaciju. Participant ima formirane stavove, prisutan je u društvu, politički zainteresovan i spreman za djelovanje. Ova tri tipa u kombinaciji čine građanina i građansku političku kult uru. Almond i Verba uočavaju i tri dimenzije građanske političke kulture: 1) Kompetencije za oblikovanje opšte politike; 2) Kom petencije vezane za načine političkog djelovanja i uticaja na donošenje političkih odluka; 3) Kompetencije vezane za odnose poje dinaca i državnih službi. Demokratska politička kultura ukazuje da je mnoštvo pojedinaca građanski(politički) kompetentno, ali da su pojedinci kompetentni i kao podanici (administrativna kompetencija), odnosno da postoji svijest kako su službenici vlasti prema kojima su u podaničkom odnosu dostupni njihovim molbama, potrebama. Bitno je p oštovanje pravila administrativne procedure, ali i politički uticaj nad službenicima – da oni poštuju pravila, donose odluke, da pojedinci vjeruju kako mogu nešto učiniti u pogledu nepravednog zakona. 40 D ruštvo u sumraku Tipovi građanske kompetencije su subjektivna politička kompetencija – osjećanje o vlastitoj spremno sti,„interna efikasnost“; kompetencija vezana za strategiju političkog djelovanja, hrvatski politikolog Vladimir Vujčić naziva je participativna kompetencija; kompetencija vezana za odnose pojedinca i vlasti, zatim administrativna/ podanička kompetencija – očekivanja u komunikaciji i kontaktima s vlastima. Prema Gabrijelu Almondu i Sidneju Verbi postoje subdimenzije osnovnih dimenz ija građanske kompetencije: 1) Po litička /lokalna i nacionalna; 2) Administrativna/podanička – kompetentni i nekompetentni podanici; 3) Participativna- individualna strategija političkog djelovanja. Koopera tivna strategija političkog djelovanja, navode Almond i Verba, tj. k ooperativna politička orijentacija – n ajvažniji je oblik svijesti o političkom djelovanju građana. Rezultat j e nacionalnog političkog stila, a ne razlika u obrazovanju građana(kao kod drugih kompetencija). N ajvažnije je neformalno uklju čivanje, sudjelovanje, formiranje neformalnih grupa oko zajedničkog političkog interesa. Postoji i a patična operativna strategij a. Svijest o načinima ostvarivanja latentne političke orijentacije(ne preduzimaš ništa za ostvarivanje bilo kakvog cilja). Ulog a građanina predstavlja najviši oblik demokrats ke participacije. Iako učestvuju ili mogu da učestvuju u političkom životu kao građani, ljudi su i tada poda nici vlasti, podanici zakona. Kao što građanska uloga može da se ispunjava manje ili više kompetentno, tako se i podanik može da bude manje ili više kompetentno. Gabrijel Almond i Sidnej Verba ističu da je kompetentnost podanika više pitanje njegove svijesti o vlastitim pravima u okviru propisa, negoli participacije u stvaranju pravila. Veoma značajna dim enzija političke kulture je subjektivno osjećanje o vlastitim političkom potencijalu – mogućnosti uticanja na vlast! 41 Đorđe Vuković Kompetencija je u samoj suštini demokratskog poretka. Demokratija je moguća samo ako su građani samouvjereni i ako političari znaju da građ ani imaju uticaj.„Frekvencija građanske političke kompetencije može se uzeti kao stepen u kojem građani poredak smatraju demokratskim“. Vladimir Vujčić razlikuje: 1) Političk u kompetenciju – subjektivno osjećanje spremnosti za političko djelovanje; 2) Internalnu političk u efikasnost – subjektivno osjećanje o sposobnosti i mogućnosti za političko djelovanje; 3) Administrativnu kompetenciju – očekivanje jednakosti i respekta u strukturama javnih službi; 4) Eksternalnu političk u efikasnost (reprezentativna il i predstavnička kompetencija) ̶ povjerenj e u političare, svijest o političkim elitama i očekivanja da će oni djelovati ispravn o i korisno; 5) Participativnu kompetenciju – svijest o načinima i strategijama političkog djelovanja. Tipovi političke kompeten cije o kojima su pisali Dž on Stjuart Mil i drugi mislioci: 1) Instrum entalna politička kompetencija(sposobnost otkrivanja najbo ljih načina za postizanje cilja, identifikacija cilja koji će zadovoljiti pojedince); 2) S upstancijalna politička kompetencija(sposobnost razaznavanja ciljeva koji su svojstveno superiorni pojedincu i društvu). Istraživač političkog obrazovanja, Švajcarac Fransois Audigier navodi tri nivoa kompetentnosti koje treba uzeti u obzir u istraživanjima i analizama: 1) Kognitivna kompetencija – kompetentnost pravne i političke prirode, poznavanje načela, vrijednosti, procedura, demokratskog građanstva, današnjeg s vijeta; 2) Afektivna kompetencija – etičke kompetentnosti i izvori vrijednosti; 3) Društvena kompetencija – sposobnost za djelovanje, sposobnost saživota i saradnje s drugima, rješavanja konflikata, učešća u javnim raspravama. Kada je riječ o političkoj ko mpetenciji u Bosni i Hercegovini, kao i njenom neposrednom okruženju, otvara se niz pitanja koja se odnose na l oše 42 D ruštvo u sumraku obrazovanje, poplavu sumnjivih privatnih fakulteta i kupljenih diploma, plagijata, korupcija i nepotizam u školama, na univerzitetima, nadlež nim ministarstvima. Takođe, u osnovnim i srednjim školama uopšte se ili nedovoljno izučavaju ljudska prava i slobode, vrijednosti demokratije, nedostaje podsticanje i njegovanje slobodnog i kritičkog rasuđivanja, ohrabrivanje i oslobađanje ličnosti od pred rasuda, stereotipa, plemenske svijesti. U pitanju je n esposobnost izgradnje civilnog društva. Manjak demokratske tradicije. Nefu nkcionalne institucije. Kreditna zaduženja koja diktiraju socijalne procese. Društvo je materijalno i duhovno razoreno, i dalje opterećeno traumama rata, nerazgovjetnom istorijom, teretom prošlosti. Kaže se da su narodi grbavi od istorije! Više se spore o prošlosti, ratuju njome, nego što smišljaju budućnost. Postoji izražena etnička distanca. Narcizam malih razlika sve je izraženi ji. Identitetskim dramama ne nazire se kraj. Religijski i nacionalni identiteti daleko su ispred kulturnih, političkih i ideoloških. Skučen je prostor za personalizaciju, individualnost. Slobodi se staje na put, zatire temelj.„Protiv slobode nije se otvor eno izjasnio nijedan njen tlačitelj“, zapažao je Milan Grol. Ni danas nije drugačije. 2. 3. Od vrline do obaveze Ključni pojmovi teorije građanstva, prema Hani Arent, su v rlina, participacija, rasprava, javnost i opšte dobro. I deja aktivnog građanina, vr ijednost i značenje građanske uključenosti i kolektivnog raspravljanja o svim pitanjima koja se tiču političke zajednice. Za nj emačkog filozofa Jirgena Habermasa politička integracija posredstvom principa građanstva samo je jedan od aspekata socijalne integracije, integracije pomoću normi i vrijednosti. U modernom društvu funkcija prava je rasterećenje socijalne komunikacije: prav o stvara legitimni okvir socijalne 43 Đorđe Vuković komunikacije na koji akteri mogu da se oslone. Izvor legitimnosti prava Habermas vidi u specif ičnom odnosu ljudskih prava i narodne suverenosti. Ljudska prava i narodna suverenost međusobno se uslovljavaju i istovremenuo su u odnosu napetosti. Apsolutizovanje individualnih prava ukida mogućnost demokratije jer se ni o čemu ne može odlučivati. Apsol utizovanje narodne suverenosti vodi u tiraniju većine i gubitak prava. Habermas smatra da se pravo može legitimisati komunikaci jskim posredovanjem između individualnih prava i narodne suverenosti, u skladu s načelom da značaj mogu imati samo one norme sa k ojima se mogu saglasiti svi eventualno pogođeni pojedinci kao saučesnici racionalnih diskursa. Narodna suverenost se s jedne strane primjenjuje kroz javne diskurse, a s druge strane kroz procese odlučivanja unutar demokratski uređenih političkih institucij a. Obje dimenzije legitimis anja prava upućene su jedna na drugu: javni diskursi se odvijaju u građanskom društvu, a političke o dluke donose u demokratskim ustanovama države. Francuski sociolog Dominik Šnaper apostrofira da je integracija putem prava građan stva ono što možemo nazvati političkom lojalnošću – pretpostavlja zajedničku obuku iz politike kao mjesta jedinstva, konsenzus o načinima da se sukobi svake vrste regulišu kompromisom, ali eventualno i silom – građanin mora i tako da dopr inosi odbrani nacije. Šnaperova apostrofira da živimo u doba atrofije političkih veza i građanske svijesti, bez sigurnosti da savremena demokrats ka nacija može pokazati sposobnost obezbjeđivanja društvene povezanosti kao u prošlosti. Unutrašnji razvoj demokratija u kojima s e kolektivni život koncentriše na stvaranje i raspodjelu bogatstva, teži podri vanju političk e ideje koja se nalazi u temelju nastanka nacija. „Današnja unutrašnja logika nacije, kao derivat urbanizacije i industrijalizacije, ne postavlja pitanje odbrane do stojanstva nacije, čak i vlastitim životom, nego pita za podjednake mogućnosti zadovoljavanja hedonističko- produktivističkih zahtjeva pripadnika demokratskih nacija”, 44 D ruštvo u sumraku ističe Šnaperova. Prema njenom mišljenju, ako država postane previše moćna, totalitarna, tiranska, ona apsorbuje naciju i uništava zajedni cu građana. Kakav je položaj građanina u takvoj državi? Ako nema slobode građanina, zar može biti slobode naroda? Zloupotreba kolektivnog nacionalnog prava počinje zloupotrebom ličnog građanskog prava! Ako se političke obaveze građana u demokratiji temelje na slobodi volje(izbora, mišljenja, izražavanja, djelovanja), onda postaje jasno da sloboda volje nije samo individualni čin, već i politički/socijalni odnos građana prema političkoj zajednici, političkom poretku, političkom procesu, prema vlasti (načinu vladanja). Platon i Aristotel tragali su za pravim ustavom političke zajednic e koji bi mogao da osigura slobodu građana. Platonova država traži odgajanje i vaspitanje za poredak. Razvijanje sposobnosti, ide ja dužnosti. Država je onakva kakvi su njeni građani. Zakoni srca iznad zakona na papiru. Suština države je u jedinstvu. Dok Platon smatra da među građanima treba da vlada jedinstvenost mišljenja, Aristotel je uvjeren da se takva jedinstvenost ne može ostvariti i da joj ne treba ni težiti jer su prava, poslovi i potrebe građana suviše različiti. Takva jedinstvenost za Aristotela bi bila„monotonija“, a ne „simfonija“. Zato je zadatak države da uspostavi izvjesne samostalnosti kojima će svaka individua svoje sposobnosti i snage da razvija i upotrebljava za dobrobit zajednice! Ideal građanstva je da odnosi između građana budu što slabiji, a između građana i države što jači! Žan Žak Ruso ističe:„Poslušnost zakonu kojeg smo sami sebi propisali jeste sloboda“. Politička sloboda za Kanta izlazi iz moralne odgovornosti prosuđivanja šta je zajednički interes u jednom kolektivu. Odreći se slobode značilo bi odreći se svojstva čovjeka, prava čovječnosti. Profesor filozofije Vil Kimlika dodaje da građanina određuje nje gov status kao legalnog građanina(poštivanje zakona, plaćanje poreza, 45 Đorđe Vuković služenje vojske...), njegov identitet kao člana zajednice(taj je identitet često suprotstavljen njegovim etničkim, rasnim, religijskim, seksualnim identitetima), njegova građanska vrli na(hrabrost, lojalnost, nezavisnost, misaona otvorenost, radna etika, sposobnost za učešće u javnim raspravama...). Dimenzije političke kul ture, prema Sidneju Verbi, obuhvataju stavove (znanja, vjerovanja, em ocije kao„političke činjenice“) ljudi prema „objektima“ politike – političk om sistemu, politički m procesima, razultatima pol itičkog djelovanja. Verba ističe četiri dimenzij e. 1) Vertikalni oblik identifikacije. Tu je važan n acionalni identitet. Stepen vjerovanja pojedinca u pripadnost nacional noj drža vi(veza nost za državu); 2) Horizontalni oblik identifikacije. Identifikacija sa sugrađanima. Ima li povjerenja u sugrađane ka o političke aktere? Svijest o povezanosti pojedinca sa drugim ljudima iste političke zajednice; 3) Odnos prema rezultatima vladanja, d ržavnom outputu. Vjerovanje u ono šta vlast čini, očekivanja od države; 4) Odnos prema načinu vladanja. Odnos prema onome kako vlast čini, procesu političkog odlučivanja. Vjerovanje ljudi u način na koji vlast odlučuje. Ako ove dimenzije političke kult ure uzmemo kao smjernice za anal itičko razmatranje političke kulture u Bosni i Hercegovini jednostavnije ćemo razumjeti njenu višeslojnu političku i kulturnu dramu. Potrebno je da sagledamo i analiziramo o dnos prema državi koji se kreće od potpunog poricanja, negiranja, odbacivanja do stremljenja da se ona unitarizuje, uniformiše, preobliku je iznutra. Međusobno konfliktan je i o dnos prema zastavi, simbolima, praznicima, zakonima. Takav je i odnos prema Ustavu BiH, Dejtonskom sporazumu. Krajem marta 2019. go dine političku krizu ponovo je rasplamsala odluka Ustavnog suda BiH da ospori Dan Republike Srpske. Sve političke partije, organizacije, udruženja usprotivili su se ovoj odluci. Javno mnjenje je ponovo bilo gotovo jednoglasno: Odluka Ustavnog 46 D ruštvo u sumraku suda ne može se poštovati, ona je političk e prirode! Nacionalne sentimente srpskog naroda povodom problematizovanja 9. januara kao Dana Republike Srpske, SNSD i koalicione partije su 2016. godine zloupotrijebile u kampanji za lokalne izbo re organizujući referendum koje g će kasnije same degradirati, uporediti ga sa – anketom! Ovaj primjer samo je jedna u nizu ilustracija odnosa između nacional nih zajednica, nepovjerenja među narodima, radikalizacije političkih orijentacija. Nevjerovatno je da tu činjenicu gotovo ništa ne može uzdrmati. Bošnjaci se neće pomiriti sa 9. januarom, Srbi ga se neće odreći! Isto je i sa 1. martom! Da li je rješenje da se prihvate ili odbace oba praznika, ako novi datum neće niko? I li da se sve gurne u drugi plan? Ipak, problem tu ne može da miruje jer će ga iznova aktueli zovati vrijeme, čak i kada bi zanijemili manipulatori. Dimenzioniranje političke kulture pod tereto m je i n ačin a na koje se vode pregovori, donose odluke, razmatra uloga Kancelarije visokog predstavnika, zapadnih ambasadora, multinacionalnih kompanija. Da li građani percipiraju da se sudbonosne odluke donose po kuloarima, kafanama, tajnim sastancima, a ne u parlamentima? Da li poslije pobjede na izborima slijedi podjela plijena ili preuzimanje zadataka i odgovornosti? Kolika je sumnja u regularnost izbora ili način brojanja glasova i odlučivanja? Kako se ispoljava nezadovoljstvo rezultatima vladanja? Da li je u o pšt u rezigniranost utisnuto uvjerenje da mali krug ljudi ima ogromno bogatstvo, stečeno prevarama i nasiljem, dok većina naroda živi na ivici siroma štva, egzistencijalnog opstanka? Ipak, iste političke partije i kadrovi vladaju godinama. Sve veće je nepovjerenje u mogućnost bilo kakvih promjena, a sloboda pojedinca sve ugroženija. Kada je riječ o nepovjerenju u institucije u nutar BiH, politička praksa obiluje mnoštvom argumenata i ilustracija, istraživanja javnog mnjenja godinama ukazuju na vrlo ni sko povjerenje stanovnika u državne institucije, pravosuđe je na vrhu svake takve liste, a politič ke elite razbaštinile su čak i nasl jeđene rezervoare povjerenja u organe reda. Npr. 47 Đorđe Vuković p olicija se u Republici Srpskoj među većinom stanovništva dugo smatrala ga rantom opstanka srpskog entiteta, naročito od kada je vojska izgubila značaj, pojavila opasnost od terorističkih napada, a politič ke bitke za opstanak MUP- a određivale su i ishode mnogih izbora. Međutim, događaj s početka 2018. godine zapravo je razotkrio da stvari nisu kakvim su se prikazivale. Konferencija za štampu MUP-a RS povodom pronalaska tijela nestalog Davida Dragičevića bila je okidač najdugotrajnijih, najmasovnijih i najdramatičnijih protesta u istoriji Banje Luke, pa i cijelog regiona. Diletant izam učesnika konferencije odmah je bacio sumnju u istinitost podataka kojima su nadležni pokušali da objasne smrt mladića, nakon čega se pokrenula javnost, a o čemu su go vorili brojni novinari, sudije, prosvjetari, građanski aktivisti. Ovaj događaj aktuel izovao je i ranije kontroverzne slučajeve, pokazao nepovjerenje u ministra unutrašnjih poslova, policiju i inspektore, ali i polit ički vrh. Kasnije se potvrdilo da su sumnje bile opravdane i da je tragedija koja je predstavljena kao zadesna smrt„ narkomana, lopova i samoubice“ zapravo ubistvo u čijem zataškavanju su učestvovali oni koji su morali to da spriječe ili rasvijetle slučaj. Takođe, u 2018. godini veliki broj saobraćajnih policajaca je, prema zvaničnoj potvrdi MUP- a RS, osumnjičen da su uzima li nov ac od nesavjesnih vozača kako im ne bi pisali kazne. Dalje, specijalci MUP- a su 2015. godine izvršili oružanu pljačku na autoputu Banja Luka –Gradiška i oteli više od 600.000 maraka. Suđenje je trajalo godinama uz razne peripetije. Prije toga, 2013. godine grupa inspektora uhapšena je zbog proizvodnje i prodaje droge. I u tom slučaju su uslijedile pravosudne egzibicije, Ustavni sud Bi H je poništio presudu o višegodišnjoj robiji uz navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Sve to je uzrokovalo porast nepovjerenja u policiju i sudstvo, a oštra javna kritika ovakvih pojava se po pravilu interpretira kao napad na institucije Republike Srpske, zavjera i izdaja. Gotovo identična situacija je i u Federaciji BiH. 48 D ruštvo u sumraku Imovinski kartoni političara, sporne diplome, plagijati i nepotizam na fakultetima, zapošljavanje djece funkcionera u javni sektor, uhljebljivanje sinova, ćerki, snaha, strina, tašti, kumova preplavili su javnu scenu, odomaćili se kao normalna pojava. Nevjerovatno, gotovo sumanuto djeluje sve iskren ije i otvorenije priznanje ljudi da u političke partije ulaze isključivo zbog zapošljavanja, naglašavajući to jedinim mogućim nači nom da konačno riješe egzistencijalno pitanje, ali i dođu u poziciju da se lakše školuju, liječe, prehranjuju, putuju, sigurni je osjećaju u okruženju. Ponovo, ista stvar je u oba entiteta BiH. Zapošljavanja u javna preduzeća bez konkursa(poznat slučaj sa Elektroprivredom BiH), najbližih srodnika političkih prvaka sve tri nacionalne zajednice, zloupotrebe položaja, oholost, bahat ost, otimačina i nerad kumovali su nazivima poput„SDA familija“ i„HDZ obitelj“. Od nepotizma i bezakonja nisu imune ni tzv. građ anske partije. Cijele porodice uhljebljene su u državnim institucijama. Politikolog i menadžer Centra civilnih inicijativa Adi s Arapović istakao je da je ponašanje visokih zvaničnika krajnje nemoralno, odnos prema državi kompromitujući. Klijentelizam i korupcija prisutni su na svim nivoima i u obrazovanju, zdravstvu, čak i vjerskim, kulturnim i sportskim organizacijama. Sve to se odražava na masovno nepovjerenje stanovnika u institucije, ali i jednih u druge. U 2018. godini Centru za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparensi i nternešenela u BiH obratilo se 1.300 građana. Predmet žalbe su suviše dugi sudski procesi, neprimjereno ponašanje policije, nezakonito raspolaganje javnim sredstvima itd. Najviše prijava odnosilo se na korupciju u državnoj upravi, pravosuđu i obrazovanju, naročito klijentelističku praksu prilikom zapošljavanja u javni sektor. Početkom 2019. u Republici Srpskoj ispala je lakrdija kada je odbijen zahtjev da se diplome ministara i direktora stave na uvid javnosti. Politič ku scen u Republike Srpske 2014. godine potresla je čuvena afera„dva papka“, kada se tadašnja premijerka Željka Cvijanović u t elefonskom 49 Đorđe Vuković razgovoru pohvalila da su kupljena dva poslanika, potvrdiće se da je riječ o Vojinu Mitroviću iz N arodnog demokratskog pokreta(NDP-a) i Iliji Stevančeviću iz Ujedinjene stranke penzionera, koji nisu dobili glasove birača da bi trgovali sa vladajućom koalicijom. Kako je ovaj slučaj prošao bez posljedica, već na narednim opštim izborima 2018. godine politička korupcija se o masovila, a slučaj„papak“ narastao do toga da čitave grupe, opštinski odbori(Obren Petrović i dobojski SDS) pređu na suprotn u stranu. Ipak, za anale ostaje preokret koji su napravili Dragan Čavić i Zdravko Krsmanović iz NDP- a koji su godinama bili najoštriji kritičari Milorada Dodika i njegovih saradnika i saveznika, čitavu predizbornu kampanju zasnivali na optužbama i kritici vladajuće koalici je, da bi odmah nakon izbora pre šli na njihov u stranu i učestvovali u raspodjeli izbornog plijena. Strašne su pos ljedice njihovog čina, gotovo nesagledive. Krajem februara 2019. godine, Dragan Čavić je imenovan za v. d. direktora„Elektrokrajine“. Takvim činom n jegovo ime neumoljivo ulazi u političku istoriju Republike Srpske, postaje opomena, simbol, lekcija u udžbe nicima. 2. 4. Arhipelag građanske svijesti Politička kultura determiniše odnos pojedinca i političkih institucija, pojedinca u političkim procesima, političkim odnosima. Politička kultura stiče se procesom političkog učenja, formiranjem političkih stavov a, sticanjem„političkog ja“. Politička socijalizacija je proces učenja u kojem pojedinci stiču i oblikuju orijentacije i obrasce ponašanja u odnosu na institucije, sistem, vrijednosti, simbole, tradiciju... U djelu Politička socijalizacija(1959) Herman H ajman naglašava da je političko ponašanje naučeno ponašanje, a politika nije slučajni i neočekivani događaj u čovjekovom život u. 50 D ruštvo u sumraku Prije nego što postane punoljetan, zakonski stekne pravo glasa, pojedinac nije skroz apolitičan. On r aspolaže bar nekim predispozicijama za političko pon ašanje – inform acijama, stavovima, navikama... Politička socijalizacija definiše se kao svjesno, cil jno i usmjereno prenošenje političkih orijentacija i obrazaca ponašanja, kao i sve druge oblike političkog učenja(kao i nenamjern e i nesvjesne forme učenja), prenos politič ke kulture, stilova ponašanja. Važnu ulogu imaju porodica, škola, mediji, društvene mreže, političke partije, nevladin sektor, vršnjačko okruženje, vjerske organizacije itd. Prema istraživanju agencije PRIME Commu nications septembra 2018. godine najveće povjerenje ispitanika bilo je u Srpsku pravoslavnu crkvu (3,28), a najmanje u političke partije(2,2) i OHR(1,9), a uočen je pa d povjerenja u policiju, baš kako smo naveli u prethodnim primjerima. Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci 2014. godine istraživao je povjerenje građana u instit ucije i objavio da su na vrhu liste škole, crkve i zdravstvo, a na dnu političke partije, mediji i sudovi. Zanimljivo je da više od 60 odsto ispitanika ne vjeruje u državu BiH, smatrajući je neprirodnom, privremenom, vještačkom, nemogućom državom, dok samo 20 odsto ispitanika doživljava BiH kao i svaku drugu državu sa odr e đenim problemima. O vi podaci predstavljaju političke činjenice koje se ne mogu i ne smiju zanemarivati u analizama. Građanstvo je skup vrlina – odgovornosti, du žnosti, solidarnosti. Građan i su pojedinci sa dostojanstvom i odgovornošću, sa pravima i dužnostima. O ni se oblikuju u porodicama, u školama, socijalizacijom, uče i povezuju obrascima javnog života, razvijaju ideju o opštem dobru. Platon ističe da b ez valjanog čovjeka nema ni valjano g društva.„ Kakvi ljudi – takve države“. Demokratija je u idejama, ali i u naravima. Civilno društvo je područje koje obuhvata gra đanska i politička prava, dobrovoljnost udruživanja, samoorganizovanja, autonomije, artikulacije političke volje, javne partic ipacije, slobode komuniciranja. Domen društvenog života u okviru legalnog poretka, ali 51 Đorđe Vuković autonomno od države. Horizontalno povezivanje i umrežavanje univerziteta, naučnih ustanova, medijskih kuća, nevladinih organizacija, udruženja umjetnika, raz ličitih fond acija, sindikata... Aktivne, autonomne nezavisne institucije i organizacije nasuprot državnih službi, partijskih„patronata“. Građanske spone. Povezivanje sugrađana u zajedničkom doprinosu boljitku zajednice. Brojna istraživanja pokazuju da su obrazovani g rađani istovremeno i politički sofisticiraniji, više uključeni u politiku. Starije stanovništvo više izlazi na izbore od mlađih generacija, što se dovodi u vezu sa činjenicom da su tokom dužeg vremena oblikovali/razvijali naviku, obrazac političkog ponašan ja. Neznalice i malod ušnici lakše postaju podanici, robovi. Čarls Simić je apostrofirao da su društvene mreže, internet i televizi ja omogućili kojekakvim političkim interesnim grupama da šire dezinformacije, a da bi se u njih vjerovalo potrebno je – neobra zovano stanovništvo! Dugogodišnje zaglupljivanje, kretenizacija javnosti, banalizacija politike. Ugledni britanski novinar i direktor Odsjeka za novinarstvo na Rojters institutu za novinarstvo pri Univerzitetu Oksford Džon Lojd, u knjizi Uloga medija u savremenoj politici ukazuje da r azlika između vijesti i komentara postaje sve manja, a davanje komentara sve izraženije. Nizak nivo medijske i političke pismenosti publike, koja ne razlikuje informaciju od komentara, vrstu izvora i međuodnos činjenica ima pogubne posljedice po društvo. Više ne postoje opšte prihvatanje one vrste novinarstva koje se zalaže, obrazuje i organizuje narod u ime političkog stava.„Rijetki će danas reći da novinarstvo mora da postavi državne interese ispred same istine“. Profesor sa Univerziteta Vestminster Džon Kin naglašavao je d a bi se mediji komunikacije opravdali kao vrsta javne službe, n jihova uloga i zna čaj moraju jasno da se odrede! To se svakako ne opravdava i ne odnosi se na stavljanje medija u službu političkih moćnika, dez informisanje i manipulacije koje 52 D ruštvo u sumraku skandalozno skrnave profesionalne i etičke kodekse, društvenu ulogu medija i na kraju – samu isti nu! Antologijski„slučaj Barbara“, kada je novinarka Studija B Barbara Životić sredinom decembra 2018. godine tobože izvještavala sa građanskih protesta„Stop krvavim košuljama“ i„Jedan od pet miliona“ u Beogradu, ostaje kao svjedočanstvo i opomena koliko ovaj poziv može da se sroza. Skandalozno t elevizijsko uključenje novinarke Studija B u kojem je, umjesto činjenica, iznosila komentare poput onih da je na protestima bilo„daleko malo ljudi“, da se dogodio„incident u tuči kišobranima“ ili pokazalo„licemerje organizatora“ koji su pozivali na„linč, silovanje, nasilje” izazvalo je oštre reakcije, užasavanje javnosti i postalo je prvorazredna tema na društvenim mrežama.„Barbara je žrtva partijskog zapošljavanja i ona nije novinar", poručili su stariji novi nari i osudili Studio B kao televizij u koja svakodnevno laže građane. Reagovalo je i Udruženje novinara Srbije koje je pozvalo urednike i novinare da poštuju Kodeks novinara Srbije prilikom izvještavanja sa događaja od interesa za javnost i da prave jasnu razliku izmedju činjenica i komentara. Međutim, t abloidne novine i ružičaste televizije cjelodnevnim„ispiranjima mozgova“ i d alje su se u ime vlasti Aleksandra Vučića i S rpske napredne stranke(SNS-a) obračunavale sa opozicijom, nezavisnim medijima, demonstrantima, slobodoumnim i kritički nastrojenim pojedincima.„Fašisti“,„ t ajkuni“, „bitange“ i slične zastrašujuće uvrede danon oćno su pljuštale sa malih ekrana i novinskih stubaca. Milan Grol je kao dva o snovna ogrešenja o demokratiju izdvajao neispunjenj e dužnosti i prekoračenje prava. Za one koji se ogriješe o zajednicu, u staroj G rčkoj je postojao ostrakizam – protjerivanje građana iz grada, države. Gubitak građanstva – gubitak statusa čovjeka! Gubitak građanstva bio je najteža kazna koja može zadesiti čovjeka. Stari Grci nazivali su idiotima one sunarodnike koje nije zanimala politika, koji su gledali samo svoja posla. U starom Rimu postojali su patriciji(klasa 53 Đorđe Vuković zemljoposjednika, dominantna politička uloga) i plebejci(bez uloge u političkom životu). Tri statusa prema kojima se uređivao položaj čovjeka u društvu bili su: libertatis(podjela na slobodne ljude i robove), civitatis (podjela na rimske građane i one koji to nisu) i familias(uslov za građanski status). Status građanina je glavna oznaka političkog identiteta ljudi – građanin je onaj koji ima političku slobodu i odgovornost, moralna autonomija. Čovjek sposoban da uzme udio u djelo vanju svog političkog sistema, i ma uticaj na odluke koje se donose o njemu, njegovom životu. Riječ je o samosvjesnom građanin u,„ demokratskom građanin u“. Princip građanstva – da je svaka moć legitimna ako počiva na dobrovoljnom pristanku onih prema kojima je usmjerena, uz ideal da niko nema pravo da dominira nad drugim. Princip građanstva iz pojedina ca izvuče ono što je najbolje u njima. Njemački p olitički sociolog Klaus Ofe navodi da su gr ađani u modernoj državi na tri načina upućeni na nju: kao participanti, kao podanici i kao klijenti. Kolektivno čine izvor političke vlasti, izloženi su djelovanju vlasti i aparata pris ile, zavise od službi koje im država obezbjeđuje. Političke obaveze građana su obilježja i izraz kulture društva, dio politič ke kulture. Izdvajaju se tri nivoa političke obaveze: p rema političkoj zajednici; prema sugrađanima, prema aktuelnoj vlasti. Postoje vertikalna(odnos građana i države) i horizontalna(odnos prema sebi i drugima u političkom procesu) obaveza građana. Da li bismo mogli reći da u Republici Srpskoj i Federaciji BiH nedostaje dijalog vlasti i građana, da je razvalina između onih koji upra vljaju državom i onih kojima se vlada sve veća? Da li bismo mogli da konstatujemo da je sumnja u kompetencije s ugrađana, njih ovu sposobnost razumijevanja političkih procesa, ali i samostalnost prilikom odlučivanja sve izraženija? Istovremeno, sumnja i u vlastite domete, nemoć pred politikom? 54 D ruštvo u sumraku Politička obligacija je akcija kojom se neko zakletvom, obećanjem ili ugovorom obavezuje da nešto čini. Individualna dužnost ili odgovornost prema zakonu, političkoj vlasti, ostalim pripadnicima političke zajednice. Pol itička obligacija je dužnost i odgovornost prema političkoj vlasti, zajednici i pripadnicima zajednice, s redišnji pojam političkog sistema. Individualna dužnost, odgovornost prema zakonu, političkoj vlasti. Veza između legaliteta i legitimiteta(puno ostvarivanje obligacije briše granice između ova dva pojma). Nameću se t ri problema/pitanja: k ome, zašto i kada su pojedinci dužni/obavezni da budu poslušni? Kada više nisu? Šta čini osnov takve obaveze? Politički legitimitet – saglasnost između utemeljenja i djelanja političkog poretka i prin cipa koji su opšteprihvaćeni u jednom društvu. Legitimitet – sposobnost politike da razvija i održava sistem političkog shvatanja i uvjerenja da su postojeće političke institucije najpogodnije za društvo. Uvjerenje članova političke zajednice u opravdanost i valjanost poretka. Monteskje je napisao ovako:„Saglasnost poretka sa načinom razmišljanj a naroda“! Nijedna politička zajednica ne može se održati samo nasiljem. Neophodno je da građani dijele i d eju i poštuju postojanje javnog dobra, interesa koji je nezavisan od partikularnih interesa. Postoji i p olitički ile gitimitet (uzurpacija). Nelegitim na vladavina počiva na principima nametnutim silom koji nisu prihvaćeni od strane onih nad kojima se vlada. Nepoštivanje tradicije političke kulture i političkih institucija. Kvazilegitimitet – pojava da se jedan politički poredak predstavlja onakvim kakav nije(legitimnost se temelji na lažnim osnovama). Zasniva se na konfliktnim i protivrječnim principima koji onemogućavaju stabilan poredak. Vlasti u Republici Srpskoj, kao i one u Federaciji BiH i nekim državama iz okruženja, odbijaju da prihvate argument ovane kritike protiv 55 Đorđe Vuković nedemokratskog, autokratskog načina vladanja uvjeravajući da njena legitimnost počiva na činjenici da su dobili ubjedljivu većinu na izborima, ali i da međunarodna zajednica toleriše ono što rade i način na koji rade. Na građanske primjedbe, optužbe za zloupotrebe i uzurpaciju vlasti, odgovaraju „mi smo dobili na izborima“! Ne problematizuju pitanje kako su dobili izbore, da li su oni bili fer i pošteni, bez krađa, pritisaka, prijetnji, podmićivanja.„Sve je normalno“ odnosi se i na kup ovinu glas ova, čak i kupovinu poslanika, pa i čitavih partija koje su u predizbornim kampanjama bile opoziciono orijentisane, skupl jale glasove nezadovoljnih, ojađenih birača. Takvi izborni„pobjednici“ ignorišu i nipodaštavaju drugačija mišljenja, neispun jena obećanja, prekoračena ovlašćenja. Ne rješavaju sumnjiva ubistva, ne istražuju odgovorne, ne otvaraju pitanja korupcije u institucijama, ali zato nastoje da uspostave potpunu kontrolu nad cijelim društvom, uguše u njemu svaku inicijativu. Vrlo opasne i pogubne tendencije. Davno je rečeno da svemoć vlasti vodi u bespomoćnost građana i građanskog društva. U ropstvo. Moderno ropstvo. Politička teorija upućuje na razmatranje položaja građanina u nekom političkom, ustavnom sistemu kako bi se odredio karakter tog sistema!„Nemoć građana i nemoć vlasti međusobno se uslovljavaju(samo to je sloboda)“. Politička isuvišnost(apatija) javlja se kada pojedinac odbacuje politiku, počinje da se osjeća isuvišno i nemoćno, a iz nemoći(prem a Fromu) proizilaze određene r e akcije(od kojih jedna može da bude i bezumno činjenje zla). Totalitarni režimi postižu tu suvišnost pojedinca tako što vlada i te roriše ljude iznutra. Nizom poteza ukinuta je politička sfera pojedinačnog života(pojedinac postaje izolovan i usamljen). Hana Arent piše da je p rvi korak ka potpunoj dominaciji nad ljudima onaj kada se u njima ubije pravna ličnost(građanina). Ubiti prav nu osobu u čovjeku(ne poštuje se Ustav). Ubiti moralnu osobu u čovjeku. Uništiti razliku među pojedincima. 56 D ruštvo u sumraku Nedostatak mišljenja ne čini pojedinca samo nesposobnim rasuđivanju, već i (sa)osjećanju! Apolitičnost je„ A hilova peta politike“. Ravnodušnost prem a politici, nezainteresovanost, neobavještenost, neznanje. Politički fenomen koji je već dugo predmet teorijskih rasprava. Od sustvo želje subjekta da shvati svijet političkih činjenica i da njima ovlada kao i nespremnost da se izrazi politička volja i obli kuju sopstvena, autonomna politička uvjerenja. Dvije su vrste mišljenja: a političnost je predmet osude(ili čak i prezira) – apolitičnost unižava čovjeka i čini ga nedostojnim(lišava ga ljudskosti), jer je politika javna stvar – građanska vrlina! Drugo mi šljenje je da je opravdano i moralno utemeljenje apolitičnosti nisko vrednovanje politike(korupcija, nemoral), „politika nije za svijet čestitih ljudi“. Uvjerenje da politika zbog svoje naravi privlači ljude bez morala, avant uriste, koristoljubive egoiste... Apolitičnost – osjećanje lične nesigurnosti! Odbijanje da se javno prezentuje sopstveni politički stav. Apolitični ljudi često imaju rezervisan stav i prema drugim oblicima socijalnog aktivizma. To su mahom mladi, umjetnici, donji društveni slojevi... Postoje r elativno trajna i povremena apolitičnost. Relativno trajnu i„tvrdu“ apolitičnost iskazuju pojedinci i grupe koje ka rakteriše odsustvo interesa i motiva za bavljenje politikom(zasnovano na procjeni da politički aktivizam ne u t iče na svakodnevni ž ivot). Apstinenti – p olitički fenomen koji jasno ukazuje na krizu povjerenja građana u demokratske institucije i sumnju građana u sposobnost političkih partija da adekvatno izražavaju njihove stavove i preferencije. Postoje dva tumačenja apstinencije: 1) da je apstinencija znak podršk e trenutnom političkom sistemu( a velika izlaznost na izbore predstavlja krizu tog sistema i protest protiv njega) i 2) da je znak velikog nepovjerenja prema političkom sistemu – partijama, političarima, institucijama(kriza demokratije). Žan Blondel razlikuje negativne(apolitične) apstinente koji su trajno izvan 57 Đorđe Vuković politike, neinformisane, nezainteresovane i pozitivne apstinente koji imaju svijest, kakav-takav interes, ali im se ne dopadaju kandidati. Apstinenti mogu imati sličan odnos prema političkom sistemu i elitama kao i glasači, ali se razlikuju po percepciji vlastite mogućnosti uticaja na politi ku.„Odustali od politike“. Vrlo s laba politička informisanost. Nepostojanje bilo kakve stranačke identifikacije. Nepovjerenje u ljude. Sociolog Ivana Spasić ukazuje na fenomen„politizovani h apstinenata“: Ne izlaze na izbore iz političkih razloga. Oblik je građanskog otpora koji n eće da legitimišu neodgovorne i nesposobne političke aktere. Neglasanjem i zražavaju nezadovoljstvo. U nekim dr žavama(Belgija, Luksemburg, Grčka, Kipar, Australija, Meksiko, Egipat, Bolivija itd.) prekršajno se odgovara za neizlaz ak na izbore. Negdje se plaća novčana kazna, negdje se zamrzava plata, negdje uzrokuju problemi sa izdavanjem vozačke dozvole i slično. Građanski aktivista iz Tuzle Vehid Šrhić smatra da nije moguće uvesti takve kazne u Bosnu i Hercegovinu, ve ć problem izl aznosti rješavati iskrenošću kandidata! Šehićeva ideja djeluje bajkovito i naivno u zemlji gdje caruju p olitička i materijalna koru pcija. Samoživi i trenutni interesi natkriljuju opšte i dugotrajne. Nacionalistička zasli jepljenost nema ničega zajedničkog sa narodnom dušom, kako bi rekao Milan Grol, a i ona je žrtva društvenog sumraka. Politička misao posta la je predmet sitne dnevne po litike u rukama proređene, umorne, bezidejne i beskrvne generacije političara. U skupštinama se većina, kada zatreba, krpi i sklapa neprirodnim pogodbama, od danas do su tra čak i kupuje. N acionalistička demagogija, novac i nasilje vode glavnu riječ.„Nepri rodne koalicije prave se ne za rješavanje problema, već za podjelu vlasti i privilegija“, baš kako je i Milan Gol opisivao u svoje vrijeme. Jovan Skerlić je početkom prošlog vijeka pisao o prekonoćnim promjenama mišljenja, trgovini uvjerenja i stavovima, valjanju u političkom blatu, a Jovan Cvijić o „političkoj ciganiji“. Kao da opisuju današnje vrijeme. Pjesma Vladimira Petkovi ća Disa„Naši dani“, napisana tačno prije jedan vijek, kao da je 58 D ruštvo u sumraku napisana juče.„Nadvilo se crno vrijeme opadanja, nabujao šljam i razvrat i poroci...“ Neki budući naraštaji čitaće novinske arhive u kojima će, između ostalog, ostati zauvijek dokumentovano da je septembra 2017. godine u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazila policija sa dugim cijevima, navodno da bi osujetila fizički sukob između poslanika ili uništavanje imovine, a da su se narodni poslanici i ministri međusobno optuživali za šverc u ra tu, profiterstvo, dezerterstvo, tužakanje zbog dovođenja u opasnost i naplaćivanje odštete od„otadžbine“ u koju se zaklinju i u či jem interesu govore da djeluju! Urednik informativnog programa Radio televizije Republike Srpske u periodu njenog najdubljeg profesionalnog i etičkog posrtanja i autor većine najsramnijih tekstova protiv neistomišljenika režima, javnog blaćenja i klevetanj a opozicionara, roditelja ubijene djece, pripadnika drugih naroda i vjera, Siniša Mihailović, aprila 2019. godine imenovan je, na Dodikov prijedlog, za konzula BiH u Istanbulu. Tako je osoba bez adekvatnog obrazovanja, diplomatskog iskustva, bez bilo kakve moralne odgovornosti, nagrađena za sve što je prethodno činila vlastitom društvu. 2. 5. Autoritarno političko i kulturno nasl jeđe Američ ki politikolog Fensis Fukujama upozorava da većina ljudi u Istočnoj Evropi rođena posli je pada Berlinskog zida ne zna kako je živjeti u autoritarnim režimima, kako je provesti cijeli životni vijek u diktaturi. Njihovi roditelji bili su pelcovani tim iskustvom, ali mladi nisu i uzimaju demokratiju zdravo za gotovo. Njima je ona data, nisu se morali mučiti. „To je jedan od razloga zašto se mladi naraštaji tako lako poigravaju sa nedemokratskim ljudima i iskustvom“. Na balkanskom prostoru 59 Đorđe Vuković demo kratija i demokratska politička kultura nemaju odgovarajuću političku istoriju, ni za njihov razvoj blagorodnu kulturnu svijest. Nedemokratska, a utoritarna politička kultura, obilježja parohijalizma i podaništva, predstavlja ju najveći kamen spoticanja u sizifovskim naporima da se dostigne demokratska svijest građanskog društva u Repu blici Srpskoj i Federaciji BiH koja bi pogodovala stabilnom i perspektivnom sistemu. No, d ruštva koja u prvi plan ističu religiju, prenaglašavaju tradiciju, traže bezuslovnu lojalnost režimima, ušuškavaju se u kolektivizam, negiraju individualnost, nalikuju„Prokrustov oj postelji“, kalup u u koji bi morao da se uklopi i kojem bi trebao da odgovara svaki član takve zajednice. Uniformisanost i zatvaranje. Neprijateljski odnos prema razlikama. Bez dijaloga, bez pluralizma mišljenja, bez demokratske političke kulture nema ni građanske participacije. Harizmatski po jedinci postaju značajniji od institucija, od zakona. U prvom planu je p olitička samovolja. Za sve se pitaju, o svemu odluču ju, sve znaju. Narod im je gotovo nepotreban, osim da plaća, ratuje, sluša, aplaudira, miruje... Još je Džon Stjuart Mil napisao, a kralj Petar Karađorđević na srpski jezik preveo, da će autoritarne vlade koje suzbijaju slobodu mišljenja svoje podanike pre tvoriti u duhovne bogalje i prije ili kasnije otkriti da sa takvima ne mogu postići nikakve velike stvari, zbog čega će kriza dotičnog društva postati neizbježna! Nismo li več dobi li račun? Autoritarna politička kultura temelji se na vođama, poslušnosti, h ijerarhiji, političkoj netoleranciji, odsustvu smisla za komp romis, nedostatku odgovornosti i kompetencija, infantilnosti, konformizmu, predrasudama i stereotipima, negativnom odnosu prema razvoju i afirmaciji individualnosti. Nedemokratske orijentacije u direktnoj su vezi sa odgovarajućim profilom ličnosti. Autoritarni poredak proizvodi autoritarni tip ličnosti. Autoritarnu ličnost, p rema istraživanjima Teodora Adorna 60 D ruštvo u sumraku (1950), karakteriše idolopoklonički odnos prema autoritetima, poštovanje moći, isticanje važnosti statusa, sklonost stereotipima, praznovjerje, krutost u mišljenju, destruktivnost i egoizam. Podanički ti p političke kult ure karakterističan je za autoritarna društva, parohijalni za tradicionalna, a participativni tip političke kulture odgovara demokratskim društvima. D emokratska politička kultura počiva na političkom znanju, političkoj toleranciji, efikasnosti građana, političkom povjerenju, dok nedemokratska(autoritarna) politička kultura ističe kult v ođe, predaka, krv i tlo, slavnu prošlost, istorijsku misiju, vječne neprijatelje... Primitivizam u javnim nastupima, odsustvo volje i smisla za kompromis, socijalna bijeda, kriminalizacija, agresivnost, poslušnost, neodgovornost. Sklonost korupciji, neefikasnost i nedisciplina. Savezništvo politike i kriminala poruka najsigurniji je znak da se stiglo do dna! Antropolog Zagorka Golubović isticala je da populizam i nacionalizam predstavljaju„ referentni okvir autoritarnog poretka, u kojem masom manipulišu harizmatske vođe, proklamujući partikularne interese(nacije, etničke grupe...). Takvo društvo je zatvoreno i ima neprijateljski stav prema razlikama – s ciljem da odbrani svo je uske nacionalne ili etničke interese ili nacionalni identitet(od drugih kultura i vrijednosti)“. Peruanski profesor i publicista Mario Vargas Ljosa u posljednje vrijeme piše o l jevičarski m i desničarski m autoritarnim režimi ma. Autoritarni mentalitet – podložan argumentima autoriteta, a ne istine(ne uzima u obzir argumente drugih mišljenja). Autoritarni karakter, naglasio je socijalni psiholog Erih From(1969), obožava autoritete, slavi i veliča prošlost, teži da se potčini, slijepo je odan onima koji su iznad i okrutan prema onima ispod. Ponizan prema snažnima i moćnima, a pun prezira prema nemoćnima. From je pokušavao da istraži psihološku i antropološku osnovu fašizma, ali se autoritarni tip karaktera odnosi na svaki totalitarni i 61 Đorđe Vuković autoritarni sistem k oji pojedinca podređuje kolektivu(državi, naciji, partiji, crkvi...) i bilo koji oblik nedemokratske ideologije koja počiva na principu „ Autoritet odozgo, povjerenje odozdo!“ Da li će neko biti slobodan čovjek, kritički samosvjestan, obrazovan informisan ili sluga, rob, podanik, marioneta – on sam bira! Nijedan auto ritarni lider, vođa, tiranin, d iktator ne bi mogao ništa bez poniznosti, pokornosti, samoodricanja, podjarmljenosti ljudi oko njega. Sami smo krivi! Kant bi rekao zbog samoskrivljene infantilnosti, lijenosti i kukavičluka.„ Autoritarizam zavisi od samog karatera, izvora, obima i načina ispoljavanja autoriteta, ali uvijek sužava područje čovjekove slobode i ogr aničava mu moralnu autonomiju – vršeći pritisak na pojedinca“, naglašava p olitikolog Vo jislav Stanovčić. Zašto se potlačena većina ne pobuni? Odakle želja za ropstvom? Šta pokreće dobrovoljno ropstvo? Zašto ljud i trpe ono što ne bi ni životinje? Postavljajući ova pitanja sredinom 16. vijeka mladi filozof Etjen de la Boesi u knjizi Rasprava o dobrovoljnom ropstvu ističe da se„izabranici naroda ponašaju prema njemu kao prema biku kojeg treba ukrotiti“. Milioni lju di bijedno služe pognutih glava pod bestidnim jarmom, ne zato što ih primorava neka jača sila, već zato š to su opčinjeni i očarani...„Događa se, u svim zemljama, svim ljudima, svakog dana, da jedan čovjek u gnjetava stotine hiljada i lišava ih slobode“. Ali, s ami narodi dopuštaju da budu ukroćeni.„N arod sam sebe podjarmljuje, sam sebi presjeca grkljan“. T aj isti narod, koji je u moguć nosti da bira između podaništv a i slobode, odbacuje svoju slobodu i uzima jaram, pristaje na sopstveno zlo, sam juri za njim“. Plaši li se on slobode? Uzmiče li pred odgovornošću za svoj izbor, ideju, put? Nedostaje li mu vjera u vlastitu sliku svijeta oko sebe i u sebi? Traži li spas tamo g dje ga nema i ne može biti? 62 D ruštvo u sumraku Veliki francuski pjesnik i borac za ljudska prava i slobode Viktor Igo napisao je da su nas mnogi ljudi upropastili zato što su nam tobože bili – spasioci! Inteligencija i vrlina su temelji na kojima raste jedan narod, a ne prepuštanje svoje sudbine na volju samozvanaca i avanturista. Jedno od najvećih i najtragičnijih obilježja političke kulture balkanskih naroda je upravo ta zlokobna, infantilna potreba da među političkim liderima traže vođe spasitelje! Njihovoj n esreći često su kumovale upravo autoritarne vođe, svemoćni lideri, predsjednici dugog roka trajanja, s amoproglašeni voždovi, novokomponovani begovi, umišljeni„očevi nacija“, polubožanstva, alfe i omege. Slobodan Milošević, Franjo Tuđ man, Radovan Karadžić, Alija Izetbegović to su bili na početku devedesetih, a danas Alijin sin Bakir I zetbegović, Milorad Dodik, Aleksandar Vučić, Milo Đukanović, Hašim Tači... Svakog od njih svjetina je dizala u nebesa, kovala u sve i svja, spasitelja, izbavitelja, šef a, gazdu, gospodara, pred njim bi se tražila slijepa odanost, nekritička poslušnost, bespogovorno sljedbeništv o. Ili ga obožavaju, ili ga se užasavaju, ili mu bezuslovno vjeruju, ili ga se plaše, oličava li on njihove vrline ili u njemu pronalaze svoje mane, karakteriše li ga ono što oni nemaju ili to samo uobražavaju? Stvara li on predstavu o sebi ili ta predstava i bez njegovih uticaja živi u njihovoj svijesti? Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je gotovo 30 godina na vlasti,„Crna Gora je postala despotija“, konstatovali su odavno hroničari. Početkom 2019. godine najv eća politička kriza u Crnoj Gori, masovni p rotesti u Podgorici, opozicija je bojkot ovala rad skupštine. Predsjednik„Atlas Grupe“ Duško Knežević objavio je nedavno u Londonu niz dokumenata protiv Đukanovića. Garancije kredita, pokrivanje dugova, snimci podmićivanja, ljetovanja u Dubaiju... Bivši hr vatski premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice(HDZ) Ivo Sanader drugu deceniju 21. vijeka provodi u suđenj ima zbog mn oštva afera u koje je umi ješan. Suđenja su počela 2012. godine, za a fere„Hypo“,„Planinska“,„Fimi media“,„Ina- mol“ 63 Đorđe Vuković itd. Za neke je oslobođen, za neke presuđen. Krajem 2018. ponovo proglašen krivim u slučaju„ Hypo“ i osuđen zbog – ratnog profiterstva! U aferi„ Hypo“ USKOK je teretio Sanadera da je sredinom devedesetih primao proviziju od austrijske„ Hypo“ prilikom izdavanja kredita za hrvatska predstavništva. Vrhovni sud u Zagrebu 2. aprila 2019. godine pravosnažno je osudio Sanadera na 4,5 godine zatvora zbog primanja i davanja mita u slučaju„Planinska“. Veliki nacionalni borci, vrhovni autoriteti, vođe, državnici koji su nekritički slavljeni i kojima se pokorno vjerovalo, na kraju su propisno ojadili i upropastili taj narod. Uvijek je slijepo sljedbeniš tvo imalo isti fatalan epilog. Uslijedilo bi razorno r azočarenje, sunovrat, velika ozlojađenost, prezir, odbacivanje. Koliko je to opasno najbolje svjedoči poruka j ednog španskog kralja:„Ja se više bojim suza i kleveta svojih podanika nego najveće vojske protivnika!“ 64 D ruštvo u sumraku 3) NAPUKLINE DEMOKRATSKE FASADE Politička participacija i izobličenja Postojanje ogromnog broja polit ičkih partija u BiH, potpuno nesrazmjernog populaciji, ekonomskom stanju i nivou političke pismenosti, nije nikakva potvrda bogatog višepartijskog života, raznovrsnog fronta vizija i ideja, pluralizma programa, koncepata i stilova, takmičenja u vrlinama, o dgovornostima, nadmetanju kreacijama i slično. Naprotiv, o no nije dokaz č ak ni egzistiranju među partijskih i/li unutarpartijskih antagonizama, konflikata mišljenja, stajališta, orijentacija. BiH nedostaje upravo ono što je neophodno demokratskom društvu. Veliki broj p olitičkih p artija samo je kozmetika! Uglavnom nema pravog dijaloga ni između partija unutar R epublike Srpske, pogotovo ga nema na nivou BiH. Ono što prepoznaje svakodnevica ne može da se nazove dijalogom! U trenucima ozbiljnijih političkih kri za, kada se neki problem prepozna kao izrazito važan i sudbonosan za nacionalni interes, npr. poput osporavanja Dana Republike ili čak same najave osporavanja imena Republike Srpske, dan-dva potraje predstava o tobožnjem jedinstvu nastalom dogovorom u Palati predsjednika ili usvajanjem rezolucije u Narodnoj skupštini, ali to ne znači da postoji dijalog između vlasti i opozicije, g ra đ ana i vlasti, nevladinog sektora i institucija. A nema ga, potvrdiće pažljiviji hroničari, ni unutar partija. Postoji„demokratska fasada“. Izborni autoritarizam. Postoji i tobožnji prostor za opoziciju, medije, razna udruženja, ali ako ozbiljno ne krit ikuju i ne osporavaju vlast, režim. Opozicione partije u Republici Srpskoj godinama su satanizovane, cijepane iznutra, razdori podsticani i spolja, 65 Đorđe Vuković dugo su bez valjanog kontakta sa javnošću, medijskog prostora, bez prilike da promovišu nova lica, ideje, planove, rješenja, stilove ponašanja. Kompetentni izbori daju građanima priliku da oblikuju politiku svojom voljom, da se pitaju, aktivno uključe, tragaju za najboljom formulom vladavine naroda. S druge strane, u autoritarnim režimima politiku određuje dominantna politička partija, preciznije uska grupa pojedinaca. Građani su zanemareni, ucjenjeni, zavedeni. Vlastodršci ih nastoje ob eshrabriti da promišljaju o ozbiljnim temama. Čine sve da ih udalje i isključe iz politike. Da ovladaju njihovim mišljenjima i emocijama, čak i nagonom za samoodržanje. Kako je davno napisao Etjen de la Boesi u Raspravi o dobrovoljnom ropstvu„i zabranici n aroda se ponašaju prema njemu kao prema biku koga treba ukrotiti“! Istovremeno, svjedoci smo dobrovoljne političk e sterilizacije građana u BiH. Polovina punoljetnog stanovništva sa pravom glasa uopšte ne izlazi na izbore. U prethodnom poglavlju razmotrili smo neke od razloga. Međutim, g rađanska odgovornost ne može da se prebaci na druge, na elite, na partije, na nove generacije, ali ni na državu! Tako s trah, lijenost, neznanje, malodušnost, kukavičluk nadmaš e rodoljublje, građansku i istorijsku svijest, os jećaj za opšte dobro, zajedničku egzistenciju i budućnost! Milan Grol je zaključio da tamo gdje politika nije redovna, stalna bri ga svih, već „ uzbuna na mahove“, s većim interesom kandidata nego birača, čitav javni život neminovno„ kopni u idejama, jalovi u ustanovama, razvraćuje se u naravima“. Ogromno razočarenje u političke partije, iako to nije karakteristika samo u BiH, ne dije li se na vladajuće i opozicione, u kojima građani vide profil ljudi spremnih na sve da bi se dočepali koristi. Tako je 2014. godine nakon opštih izbora politički život ogadila pojava„preletača – pojedinaca“, da bi se nakon opštih izbora 2018. godine pojavile i„ grupe – pre letača“, opštinski 66 D ruštvo u sumraku odbori koji bi izdali birače, otkazali poslušnost rukovodstvu stranke i prešli u vladajuću koaliciju, a kumlinacija je„partija – preletač“! Kao što je navedeno u prethodnom poglavlju, n ekadašnji predsjednik R epublike Srpske i dugogodišnji opozicionar, jedan od najvećih kritičara režima, D ragan Čavić, zajedno sa svojom partijom Narodnim demokratskim pokretom(NDP), na kon oktobarskih izbora, uz zaprepašćenje i ozlojađenost javnosti, prešao je na stranu vlasti. Prethodno su se istim putem otisnuli Ognjen Tadić, Nenad Stevandić, Borislav Bojić i drugi. Identičnu odluku donio je i Čavićev politički saveznik, Zdravko Krsmanović iz Foče, da bi nakon par mjeseci iznenada preminuo. Novinske i internet arhive ostale su prepune naj grubljih optužbi na njegov račun od strane udarnih snaga vlasti koju je Krsmanović sve do kraja 2018. bez prestanka kritikovao. D ugogodišnji gradonačelnik Doboja, Obren Petrović, kojeg je režim takođe čitavu deceniju optuživao kako je nacionalni izdajnik i kriminalac, odjednom je postao dio vladajuće koalicije, odmetnuvši se od Srpske demokratske stranke, na čijoj listi je učestv ovao na izborima. Čak i bez registrovanja novog političkog subjekta ili kolektivnog učlanjenja u neku od vladajućih partija, Obren Petrović i njegovi saradnici su kao neformalna„Obrenova grupa“ predstavljani u režimskim medijima, skupštinski m debatama i sl. Veoma je skroman, a moglo bi se dodati i sporan demokratski potencijal političkih partija u BiH. Iako gotovo svaka od njih pom inje riječ demokratija u nazivu, one mahom nalikuju na privatna preduzeća, trgovačka društva, a njihovi lideri nastupaju kao gazde, vlasnici. O tome godinama govori i tragikomičan način izbora rukovodstva partije, kandidata za izborne liste, kadrova za razne funkcije. Unutar partija nema prave demokratije, već vlada netrpeljivost prema različitim stavovima, mišljenjima, interesima, stilovima.„Mangupi su u našim redovima“, čulo se odmah nakon posljednjih opštih izbora, a onda je uslijedio obračun. 67 Đorđe Vuković Nacionalizam je ovdje jedina ideologija! Bez obzira kako se stranke nazivaju, proglase li se kao demokratske, socijaldemokratske, liberalne, građanske... Sporan je i n ačin finansiranja političkih partija i trošenja sredstava. Funkcioneri, partijski kadar kojima se pov jere mjesta u državnim službama, postaju i finansijeri partija. Prema podacima Centralne izborne komisije u 2018. godini j e za finansiranje 69 političkih partija samo iz budžeta izdvojeno oko 11 miliona maraka. A ono što je prećutano, prikriveno, frizirano? Donatori, lobiji, veze za podzemljem, tajni kanali... 3. 1. Od„gladijatora“ do„lovine“ Politička participacija predstavlja sudjelovanje u politici, učestvovanje u procesu formulisanja, donošenja i provođenja javne politike. Profesor na Fakultetu p olitičkih nauka u Beogradu Zoran Stojiljković definiše je kao p roces dobrovoljnog uče stvovanja pojedinaca i socijalnih grupa u pokretanju, razmatranju, donošenju političkih stavova i odluka, njihovo m sprovođenju. Za cilj imaju oblikovanje političke volje, kao i ostvarivanje uticaja na pravac i sadržaje djelovanja političkih organizacija i instituci ja. Naglasak je na socijalnom(institucionalnom) okviru u kojem svaki punoljetni građanin, nezavisno od svoje nacionalne, vjerske, ideološke i druge pripadnosti, raspolaže jednakim pravom na političku participaciju (biračko pravo, slobodu svijesti i mišljenja, efektivnu slobodu govora, inf ormisanja, udruživanja...). Entoni Birč navodi najučestalije tipove političke participacije: glasanje na izborima i referendumim a, agitovanje, članstvo u političkoj partiji, demonstracije, štrajkovi, građanska neposlušnost... Važno je jasno razdvojiti dobr ovoljno, autonomno izabran politički angažman od 68 D ruštvo u sumraku prisilnog, nametnutog ili pretežno ritualno-ceremonijalnog, iznuđenog (političk i dekor, obezbjeđuje privid legitimnosti režima). Takođe, potrebno je posebno o bratiti pažnju, kritički propitivati da li je ono što smatramo „autonomnim izborom“ predmet socijalne manipulacije, da li je socijalno uslovljeno. Postavlja se i pitanje realnih efekata, r azlikovanje političke participacije od socijalnog aktivizma, trajnost participacija... Da li se odnose na lokalno, regionalno, globalno? U kojoj mjeri je konkretan oblik političkog učešća okrenut strukturama vlasti i/li javnosti? Da li je orijen tisan na vođenje i usmjeravanje politike ili tek na posredan uticaj? Zatim, zadatak je i da se analizira ju širina, učestal ost, kontinuitet i intenzitet djelovanja. A merički politikolog Laster Milbrat grupiše stanovništvo SAD u četiri kategorije sa stanovišta političke participacije: 1) politički gladijatori(1-3%), oni koji ulaze u političku arenu, kandiduju se na izborima; 2) grup e„prelaznih aktivnosti“(7-9%) ̶ oni koji prisustvuju političkim skupovima i imaju finansijsku podršku političkih partija; 3) n osioci„spektatorskih aktivnosti“ (60%), to su oni koji glasaju i na različite načine učestvuju u raspravama; 4) po litički apatično stanovništvo(30%). Važno je razlikovanje apolitičnosti(nespremnost, nesposobnost i nezainteresovanost za učešće u politici) od političke pasivnosti(politička apatija, neaktivnost kao politički stav – neprihvatanje, nezadovoljstvo). Konvencionalni(institucionalni) oblici političke participacije su: 1) političke peticije i inicijative; 2) glasanje i izborne aktivnosti; 3) dje lovanje političkih stranaka; 4) sindikati, udruženja, interesne grupe; 5) vaninstitucionalni (alternativni, protestni) oblici po litičke participacije; 6) mitinzi; 7) demonstracije; 8) štrajkovi; 9) protestni marševi; 10) nenasilni oblici građanske neposluš nosti, 11) protestna okupljanja. 69 Đorđe Vuković Naju čestaliji oblik građanske participacije je glasanje na izborima, ali ništa manje nije važna rasprava o politici s drugima, neposredni kontakti s vladom, učešće u aktivnostima političkih partija i interesnoj grupi građan a, potpisivanje peticija, nenasilni protesti itd. Politička partija je poseban oblik političkog organizovanja, društv ena organizacija koja ima cilj, trajan način uređenja odnosa između članova. Njena funkcija je agitacija i izražavanje interesa, kontrola i usmjeravanje državnih organa, formulaci ja javne politike, političko organizovanje, ideološki identitet. Naročito su važni progr am, organizacija, do brovoljno učlanjivanje. Almond navodi da se autoritarni partijski sistemi razlikuju u stepenu kontrole odozgo nadole – unutar partije i partijske kontrole nad drugim društvenim grupama. Politikolozi razdvajaju isključiv u i uključivu vla dajuću partiju. Isključiva vladajuća partija insistira na potpunoj kontroli političkih resursa. Ne priznaje nikakve druge interese frakcija unutar partija. Ne dozvoljava nikakvu sl obodnu aktivnost opozicije, građana, interesnih grupa. Tvrdi da jedino ona z na šta su stvarni interesi građana, n i ne pit ajući ih šta misle. Uključujuća vladajuća partija priznaje autonomiju drugih grupa, nastoji da ih uključe, pregovaraju s njima, a ne da ih mijenjaju i kontrolišu. Obično nastoji da ih uvuče pod opšti„politički kišobran“. Ovdje možemo prepoznati oba oblika partija u političkoj praksi BiH. Insis tiranje na uspostavljanju potpune kontrole p olitičkih resursa i sprečavanja svake aktivnos ti drugih, uzurpacije mišljenja građana o pitanjima njihovih pravih interesa, pa d o uvlačenja drugih pod opšti„politički kišobran“, što se ovdje naziva tobožnjim nacionalnim jedinstvom! Trendovi u savremenoj p olitici koji utiču na poziciju građana, ističu brojni politikolozi, odnosi se na opadanje unutrašnjeg sklada političkih partija, opadanje međugeneracijske lojalnosti u političkim partijama, javni cinizam – nezadovoljstvo politikom, ogorčenje prema vladi i sl ično. Gabrijel 70 D ruštvo u sumraku Almond je 2009. godine istakao:„Javnost je izuzetno kritički raspoložena prema političarima i političkim stran kama kada ne uspijevaju da ostvare demokratske ideale. Iako ovaj cinizam predstavlja opterećenje za demokratske političare, on ipak vrši pritisak na demokratiju da se dalje poboljšava i prilagođava, što je u krajnjoj liniji njena najjača strana“. Društveni pokreti predstavljaju poseban oblik kolektivnog ponašanja ( posvećenost, politički aktivizam). Ključni pojmovi su kolektivna akcija, dobrovoljnost i otvorenost, javnost djelovanja, društvena relevantnost problema. U BiH je registrovano i zmeđu 12.000 i 25.0 00 nevladinih organizacija. Iako iskompromitovane( često osnivane radi korišćenja fondova, grantova i sl ično, lobiranja za partikularne interese, maskiranja političkih ciljeva), njihova uloga je veoma važna – zaštita i afirmacija ljudskih prava i sloboda, manjin skih grupa, ugroženih, nezaštićenih, ojađenih, pomoć ljudima sa posebnim potrebama, invalidima, zavisnicima, oboljelim osobama... Ne postoji alternativa razvoj u civilnog društva, socijalnoj inkluziji mladih, zaštiti prava potrošača, povratnika, edukacijama omladine, razvoju ekonomije, promociji kulture, unapređenju ekologije, turizma... Uloga masovnih medija je takođe neizost avna. Pravovremeno informisanje, izvještavanje, analiza društvenih procesa u profesionalnim i objektivnim javnim glasilima, njeg ovanje kritičkog mišljenja, razvoj slobodnog javnog mnjenja. Međutim, sve veći problem je i destruktivna moć društvenih mreža. Ivan Krastev posebno ukazuje na zablude koje proizvode.„Možda tvitom možete da izazovete revoluciju, ali ne možete tvitovima pos taviti nikoga na vlast“. Društvene mreže s tvar aju iluziju da postoji većina javnog mnjenja za ili protiv nečega ili nekoga, a i spostavi se kao potpuni promašaj. Najbolji primjer za ovo je iskustvo Srbije prethodnih godina, kada su tviteraši stvorili uvjerenje da postoji većinska volja za smjenu 71 Đorđe Vuković Aleksandra Vučić a i SNS-a, da bi ih rezultati izbora potpuno demantovali. U posljednje vrijeme koriste se termini poput„ f ejsbuk revolucije“,„t viter pobune“,„b lekberi nereda“ i slično da bi se na posprdan način il ustrovalo kako aktivizam na društvenim mrežama nije vjerodostovan odraz realne političke prakse. Društvene mreže su i poligon i za„uzajamne optužbe“, širenje„teorij a zavjera“, botovanja... Španski sociolog Manuel Kastels nazvao je bezimenim nove protestne pokrete,„mreže bijesa i nade“. U djelu Komunikacija, moć i protivmoć u umrežanom društvu Kastels piše o međusobnom uticaju kom unikacija i odnosa moći u tehnološkom kontekstu koji karakteriše umreženo društvo. Kastels naglašava da su mediji postali socijalni prostor u kojem se odlučuje o moći i ukazuje na direktnu vezu između politike, medijske politike, politike skandala i krize političke legitimnosti u globalnoj perspektivi. Kas tels zapaža da je razvoj horizontalnih mreža komunikacije podstakao nove oblike komunikacije putem i nterneta i društvenih mreža, a u takvim uslovima politika protesta i društveni pokreti mogu odlučnije da intervenišu u novom komunikacijskom prostoru. Ipak, i ostali tradicionalni mediji i mejnstrim politika takođe ulaze u taj prostor.„Kao rezultat ovih procesa, masovni mediji i horizontalne komunikacijske mreže konvergiraju“. Revolucija u oblasti tehnologije komunikacija direktno utiče na osjećanja, razmišljanja i ponašanja ljudi. Novi mediji postali su prostor kroz koji se ispoljav aju strategije moći. Kastels analizira transformaciju industrije globalnih medija kroz prizmu revolucije u komunikacionim tehnologijama. On optimi stično ističe kapacitet za autonomnu građansku akciju, odnosno potencijal aktiviranja„kontramoći“, uvjeren da će nove tehnologije omogućiti da se ova akcija sprovede ambicioznije nego ikada prije i uzdrma o dnarođene predstavničke demokratije s jedne i odnarođene dikta torske režime, s druge strane. 72 3. 2. Građanska neposlušnost D ruštvo u sumraku Džon Lok je tvrdio d a se pred nepravednim zakonima o d građana ne očekuje slijepa poslušnost, već pravo na otpor i neposlušnost. Ko god upotrijebi silu bez prava ulazi u konflikt sa onima nad kojima se ta sila primjenjuje i građani imaju pravo da se suprotstave napadaču. Koncept je da građa nin ima pravo da reaguje na vlast onda kada mu se učini da je nepravedna, da dolazi do kršenj a načela jednakosti. U pitanju je akt neposlušnosti u odnosu na zakon. Nenasilan, j avno ispoljen čin, koji p očiva na principu građanstva. D žon Rols ističe da je p r oblem građanske neposlušnosti ključni test za svaku teoriju o moralnim osnovama demokratije. Jirgen Habermas dodaje da je građansk a neposl ušnost„test za demokratsku pravnu državu“. U pitanju je, ponovimo i naglasimo, javni, nenasilni, savjesni, ali i poli tički čin suprotan zakonu koji se vrši da bi se uvele promjene u zakon i od luke vlasti. „Očuvanje i jačanje institucije pravednosti“. Građanska neposlušnost opravdana je u slučaju kršenja principa jednake slobode ili principa jednakih mogućnosti.„Gdje se krše ljudska prava, građanska neposlušnost je dužnost“, apostrofira Habermas. Građanska neposlušnost je uvijek opravdana moralom, a ne pravom. Pored opštih karakteristika(nenasilje, element javnosti, spremnost na potencijalno izdržavanje sankcija) građani n mora biti oprezan da ne izabere sredstva koja nisu primjerena situaciji ili su previše marketinški orijentisana, kao i da preispita nije li njegovo ponašanje samo posljedica previsokih očekivanja, slabo utemeljenih obećanja ili neke vlastite potrebe(Habermas izričito apeluje na neophodnost pravljenja razlika između svjesnog pojedinca i „budale“).„Građanska neposlušnost je krajnje normalno i poželjno sredstvo 'čuv ara legitimnosti' koji ne mora biti upotrijebljeno samo u izuzetnim slučajevima, već može biti pokretač inovacija u političkom sistemu“. 73 Đorđe Vuković Neke novije studije o građanskoj participaciji utvrdile su da politički konzumerizam – kupovina ili bojkotovanje proizvoda iz političkih razloga – imaju zapaženu ulogu. N ama su poznati pozivi na bojkotovanje slo venačke, hrvatske ili srpske robe kada bi se zaoštrili međunacionalni odnosi, bojkotovanje hrvatskih ili crnogorskih ljetovališta, a krajem 2018. i početkom 2019. godine pažnju regionalne i svjetske javnosti izazvale su akcizne mjere tzv. kosovske vlasti na srpske proizvode, kao oblik pritiska na Beograd. Ivan Krastev u kazuje na političke pokrete koji su inspirisani nepovjerenjem u e lite i vođstvo, kao oblik učestvovanja u politici bez političkog predstavljanja. Iz uličnih protesta i masovnih demonstracija pro izašlo je mnogo pokreta. Brojni politikolozi i sociolozi ističu da su za mnoge građane političke partije postale staromodne, is kompromitovane, korumpirane, prevaziđene. Pokreti djeluju svježije, nevino. Okupljaju one koji su nezadovoljni stranač kim životom. Pokreti kreću odozdo, osvajaju u početku simpatije građana. „Zahtjevi za direktnom demokratijom“. Naglasak je na nepovjerenju u institucije. Više od 70 odsto Evropljana ne vjeruje svojim vladama. Razočarenje glasača građanina je svuda postalo očigledn o. Revolt neglasača, ljudi koji su i zgubili vjeru u predstavničku demokratiju. Krastev je fasciniran snagom protestnih pokreta, al i sumnjičav u pogledu mogućnosti da oni iznjedre političke promjene.„Protestni pokreti ostaće upamćeni po video-materijalima, a ne po programima; po hepeninzima, a ne po govorima; po teorijama zavjere, a n e po političkim traktatima. S apleteni nepovjerenjem u organizacije. P oraženi nesposobnošću učesnika protesta da vjeruju jedni drugima“. „Revolucije bez ideologije i bez projekta“. Masovna ekspanzija protesta. Protesti su s pontani, neočekivani, nenasilni, usmjereni na političke i društvene promjene, demokratizacije države. Svjedoci smo masovnih eksplozija političkih i socijalnih protesta posljednjih godina u više od 70 zemalja, bile one demokratske, autokratske, bogate, siromašne, naročito o d 74 D ruštvo u sumraku 2008. godine i početka velike recesije. Kriza je kulminirala 2011. godine, a njen simbol je„Okupiraj Volstrit“! Globalni otpor: Nepravedan sistem. Solidarnost u izražavanju osjećaja opšte nepravde. Parole su bile:„Nestajuća američka srednja klasa na sceni“ ili„Mi smo 99 odsto“. Bogatstvo je u rukama onih jedan odsto. Posljednjih godina poli tička kriza tresla je mnoge države ̶ Španiju, Grčk u, Tursku, Italiju, Rusiju, Egipat, Tunis, Bugarsku, Moldaviju, Rumuniju... „Demonstracije su bile različite, ali su slogani učesnika protesta bili su uočljivo slični... Zgražavali s u se svi i svuda zbog korupcije, socijalne nejednakosti, manjka solidarnosti, nepoštovanja ljudskih prava“, zaključuju hroniča ri. Ne biraju se riječi. Prozivaju se autokrate, birokrate, pohlepne elite, p olitički lažovi... Na snazi su nezaposlenost, korupcija, skandali, urušeno povjerenje u partije. 2011. godine u Španiji je više od dva miliona ljudi protestvovalo. Izraz velikog nezadovoljstva 2014. godine je španski pokret ljevice PODEMOS(„Možemo“) nastala iz„Pokreta ogorčenih“, a 2015. godine na izbore je izašao savez„Ujedinjeni možemo“. Na protestima u Brazilu 2013. godine učestvuje više od milion ljudi, iste godine javlja se i italijanski pokret„ Pet zvjezdica“. U Kijevu dolazi do protesta 2014. godine. U Njemačkoj na sceni ljevičarski pokret„Ustajte“. Francuska se talasala i 2016. godine. Predsjednik Emanuel Makron imao je grupu„U pokretu“,„ Republika u pokretu“. Ogroman d ržavni dug, velika nezaposlenost, odliv mozgova, korupcija u Grčkoj su kumovali rađanju„ Sirize“ – koalicije partija ljevice ̶ d ruštvenom pokret u koji je poslužio kao inspiracija i primjer drugima, vjesnik promjena, ekonomsko- politički konce pt protiv neoliberalizma. P redvođeni Aleksisom Ciprasom, na vlast su došli 2015. godine. Protesti, javne demonstracije, masovna nezadovoljstva šire se i dalje. U Francuskoj su protesti gotovo politička tradicija. Almond kaže da su maltene„politički sport“. Pojava„ž utih prslu ka“ 2018. i 2019. godine, uz podršk u preko 70 odsto Francuza. Povod je bio Makronov poreski atak, okidač bijesa naroda pro tov 75 Đorđe Vuković liberalnog poretka, r adnog zakonodavstva, politike štednje. Oglašeni z ahtevi „žutih prsluka“ su rad i plate, zaštita znanj a i rada, pravo na dom, javne politike, porezi i ekonomska politika, demokratija, integracije i migracije.... Zahtjevi da velike k ompanije plaćaju i već e poreze. Da se zabrani prodaja državne imovine, r iješe problemi beskućnika, pove ć aju invalidnine, ukine doživotna naknada za predsjednike. Tražiteljima azila da se prihvate zahtjevi. U Hrvatskoj je posebnu pažnju privukao politički p okret„Živi zid“. Prethodno je 2011. godine registrovan kao partija„ Savez za promjene“, ali su 2014. promijenili naziv u„Živi zid“. Mladi Vilibor Sinčić kao kandidat za predsjednika Hrvatske osvojio je treće mjesto. Ušli su u hrvatski parlament. Protive se neoliberalizmu, bankarskom lobiju i krupnom kapitalu, rasprodaji nacionalnih resursa, usmjereni su, tvrde, ka rješavanj u dr uštvenih probl ema, socijalnim pitanja, moralnim vrijednostima, ličn oj slobodi, zaustavljanju sve izraženijeg„odliva mozgova“. U S rbiji je 2016. godine, noćno rušenje u Savamali(u okviru Beograda na vodi), bilo okidač masovnih protesta. Pokret „Ne davimo Beograd“ kao simbol je istakao„žut u patkic u“. Krajem 2018. i početkom 2019. godine na sceni su najmasovniji protesti. Mirne šetnj e svake subote počele su u Beogradu, a nastavile se po mnogim gradovima.„Stop krvavim košuljama“,„Jedan od pet miliona“. Sto tine hiljada ljudi u protestnim šetnjama Beogradom, uz a ngažman i podršk u glumaca, profesora, studenata... Februara 2019. godine o pozicija je započela aktivan bojkot Narodne skupštine, a u martu je izbio i prvi ozbiljniji incident prilikom ulaska u Radio-televiziju Srbije(RTS). Iako grupa građana predvođena nekolicinom opozicionih lidera nije nasilno zauzela javni servis niti je došlo do bilo kakvog fizičkog sukoba, režimski mediji i videći funkcioneri danima su taj događaj prikazivali k ao brutalno nasilje, ne štedeći riječi da aktere nazovu i fašistima! Kako bilo, uprkos danonoćnoj kampanji protiv opozicije i pobunjenog naroda, veli ki skup građana protiv Vučićevog režima održan je 13. aprila ispred Narodne skupštine, a neke od parola bile su 76 D ruštvo u sumraku „SNS – skroz n epoštena stranka ili smučilo nam se“,„RTS – robovi-taocisluge“ i slično. Profesor političkih nauka Čedomir Čupić izjavio je da sumnjivi poslovi i sumnjivi investitori razaraju privredni i ekonomski sistem Srbije, država se godinama sistematski pustoši, d ok je većina građana sve siromašnija, uski krug ljudi postaje sve bogatiji.„Koga god Vučić kritikuje, naziva ga ološem, izdajnikom, neprijateljem. On hoće žive mrtvace“, tvrdi Čupić. Nekoliko dana poslije, Aleksandar Vučić je uzvratio organizacijom kontramitinga na istom mjestu. Hiljade autobusa sa simpatizerima SNS-a slilo se u Beograd iz svih krajeva Srbije, čak i iz Republike Srp ske, a okupljenima se obratio i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, svrstavajući se na stranu Vučića u odmjerava nju sile parola i brojki u sukobu sa demokratskim dijelom vlastitog naroda. Cilj kampanje nazvane „Budućnost Srbije“ bio je da obeshrabri i demotiviše proteste, dokrajči i ućutka kritičku javnost. Analitičari su iznova ukazali da su opozicione partije u Srbiji već godinama nejake, traljave, dezorijentisane, a građani prinuđeni da tragaju za novim i boljim oblicima borbe za političke slobode, vladavinu prava, demokratiju, socijalni opstanak. Nakon poraza na o štim izborima održanim 7. oktobra 2018. godine, opozicija u Republici Srpskoj najavljivala je da neće ući u Narodnu skupštinu zbog očigledne krađe glasova, medijskih i političkih z loupotreba, prijetnji bira čima, nerasv ijetljenih batinanja i ubistava, kupovine glasova, ali nisu održali riječ! Vrlo brzo su okrenuli leđa pobunjenim građanima, pristajući čak da marta 2019. godine pregovaraju sa Dodikom i njegovim SNSD-om o formiranju ši roke koalicije na nivou BiH. Iako na kraju nisu pristali, njihov postupak je izazva o veliko ogorčenje građana. Istraživanja s u brzo pokazala da povjerenje u opozicione partije još više opada, članovi partija prelaze na suprotnu stranu, komentari nepristras nih analitičara su sve oštriji itd. Udruženja građana su pokretal a debate s pitanjem postoji li uopšte opozicija u 77 Đorđe Vuković RS-u i na koji način građani mogu da zaštite svoja prava i bore se protiv režima koji je nakon izbora nastavio da sužava i ugrožava prostor pravde i slobode. U tekstu„Jednom za svagda“( Peščanik, 20. februara 2019) Aleksandar Gavrilović je aktuelne proteste građana Srbije nazvao – autentičnim g rađanskim buntom! Za razliku od mnogobrojnih i raznovrsnih protesta devedesetih, uključujući i petooktobarske, koji su bili politički, sa jasno formulisanim ciljevima, koje je predvodila opozicija, a građani podržavali, protesti 2018 /2019. su drugačiji, oni su dominantno – građanski! Upravo takvi su bili i prot esti koji su se održavali od marta do decembr a 2018. godine u Banjoj Luci. Iako je vlast Republike Srpske na sve načine pokušavala da ih predstavi kao režiju opozicionih partija i stranih obavještajnih službi, okupljanja grupe Pravda za Davida su, svakom iole objektivnom hroničaru je sasvim očigledno, bili zaista autentičan građanski bunt protiv stanja u društvu, kriminala, nasilja, siromaštva, partokratije i slično, a tragedija jedne porodice, saosjećanje i revolt zbog načina na koji je policija prikazivala tu tragediju bili su okidač! Režimska mašin erija je roditelje ubijenog mladića i građane Banje Luke optužival a da organizuju državni udar i obojenu revoluciju, poredeći je sa događajima od 5. oktobra 2000. godine u Beogradu. U kulturi sjećanja, ili bolje reći politici sjećanja, protesti građana Sr bije zbog odbijanja Slobodana Miloševića da prizna i prihvati izborni poraz od Vojislava Koštunice i demokratske opozicije, n ezadovoljstvo stanovnika zbog stanja u drža vi, ratova, bombardovanja, sankcija, izolacije, ubistava, medijskog nasilja, kriminala, sveopšteg siromaštva, tokom godina postali su predmet potpuno oprečnih tumačenja, nacionalnih podjela, da li je to dan kada j e„pao diktator“ ili kada je„pala državnost“.„Gotov je“ ili„g otovi smo“?! Kod dijela javnosti odomaćila se tvrdnja da je rušenje Miloševića zapravo posljedica međunarodne zavjere, projekat domaćih izdajnika i so roševih plaćenika, u prilog čemu se npr. iznose tvrdnje da je Otpor, simbol 78 D ruštvo u sumraku demokratske borbe, kasnije iznjedrio razne funkcionere, a jedan od njegovih osnivač a Srđa Popović postao globalno poznati„instruktor“ prevratničkih projekata širom svijeta. Nadalje,„ mozak“ 5. oktobra bio je Zoran Đinđić, na kojeg će tri godine kasnije kao premijera Srbije da bude izvršen atentat. Međutim, a merički publicista Vejn Medsen tvrdi da su SAD organizovale 64 obojene revolucije širom svijeta, uključujući i petooktobarsko rušenje Miloševića, a Timoti Les iz Geopolitičkog foruma Kembridža u knjizi Igra senki piše o pozadini ovih događaja. Kako god, strah od obojene revolucije vremenom se usidr io u politički mentalitet, bjesomučnom režimskom propagandom, agresivnim kampanjama. Za svaki narodni bunt veže se etiketa re volucije! Revolucija je, kako je svojevremeno napisao Lajbnic, zapravo volja da se jednim jedinim udarcem promijeni sve. Takva promjena n ije moguć a. Edmund Berk, protivnik ideja koje su dovele do revolucija(prvenstveno Francuske revolucije), ukazivao je na p roblem„koncept a ljudskih prava“ iza kojih su se nalazili revolucionari.„Prava čovjeka“ ne dopuštaju nikakav kompromis i sve št o je iza njihovog potpunog ostvarivanja predstavlja nepravdu! Revolucionari u ime tih prava opravdavaju nasilje. Berk je smatrao da nema dovoljno znanja i kapaciteta da se institucije uspješno formiraju po obrascu „idealnog društva“, pa je zato važno poštovati postojeća p ravila. S druge strane, sintagma„ o bojene revolucije“ naziv je za niz događaja u zemljama Ist očne Evrope, Ev roazije i Afrike.„Narandžasta revolucija“ u Ukrajini 2004. godine,„Revolucija ruža“ u Gruziji 2003. godine,„ Revolucija tulipana“ u Kirgistanu 2005. godine itd. Teoretičari tvrde da one s amo izvana podsjećaju na prave revolucionarn e pokrete, predstavljaju se kao spontana protestna pojava i masovna akcija građanske neposlušnosti, a prati ih davanje ultimatuma i kada se vlast protivi prerasta u oružanu pobunu. „Teatralni nivo dramaturgije“, simbolika, scenario. U ruskoj političkoj teoriji 79 Đorđe Vuković „ob ojene revolucij e“ su definisane kao tehnologije organizovanja državnih prevrata u uslovima vještački stvorene političke nestabilnosti u kojima se pritisak na vlast vrši u formi političke ucjene, a instrument ucjene su npr. omladinski protestni pokreti organizovani po specijalnoj shemi. Termin proljeće naroda u sjećanju evocira 1848. godinu i pokrete buđenja nacionalne svijesti, ukidanje feudalnih od nosa. Odiše borbom za građanska prava, političke slobode, nacionalno dostojanstvo, ravnopravnost, društvene promjene. Istorijske lekcije poznaju događaje opisane kao npr. Praško proljeće 1968. godine, Pekinško proljeće 1989. godine, Hrvatsko proljeće 1970/ 71. godine itd. Nemoguće je stavljati ih u istu ravan.„Arapsko proljeće“ je naziv za talas demonstracija, protesta i pobuna u arapskim zemljama, decembra 2010. godine u Tunisu, a početkom 2011. godine u Egiptu, Libiji, Siriji, Alžiru, Iraku, Jordanu, Maroku... Posljedice(ne)nasilnog obaranja dugogodišnjih režima su ekonomsko nazadovanje, nezaposlenost, siromaštvo... Univerzitetski profesor Džin Šarp u poznatoj knjizi Od diktature ka demokratiji(1973), koja je prevedena na više desetina svjetskih jezika, razmatra metode nenasilnog otpora„koji su pomogli milionima ljudi da osvoje slobodu bez nasilja“. Od 1980. godine, navodi, diktature su padale pred mahom nenasilnim prkosom naroda Estonije, Litvanije, Letonije, Poljske, Istočne Njemačke, Čehoslovačke, Bol ivije, Filipina itd. Pomagao je proteste u Zambiji, Čileu, Argentini, Zairu, Nigeriji...„Slom diktatura u ovim zemljama nije uklonio i sve druge probleme u tim zemljama: s iromaštvo, kriminal, birokratsku neefikasnost...“ Šarp je ukazivao na to da za uspje šnu borbu protiv nedemokratskih režima nisu dovoljni samo čvrsta volja stanovnika i velika požrtvovanost demonstranata, već i određeno taktičko znanje.„Čim izaberete da se borite koristeći nasilje, izabrali ste da se borite protiv najboljeg oružja vašeg p rotivnika. Morate biti pametniji“, poručio je Šarp. U knjizi je nabrojao 198 80 D ruštvo u sumraku metoda nenasilne borbe,„uputst ava za sprovođenje revolucija“. Npr. k orišćenje upečatljivih i lako prepoznatljivih simbola, izrugivanje režimu, „proganjanje“ zvaničnika, zajedničko pjevanje, parade, marševi, bojkoti, socijalna, politička i ekonomska nesaradnja, metodi nenasilnog protesta kao što su zvan ične izjave(javni govori, pisma podrške, masovne peticije), komunikacija sa širokom javnošću(slogani, simboli, novine, leci, pamf leti, radio, televizija), simbolični javni činovi(nošenje simbola, zastava, gestovi, zvuci), pritisci na pojedince, javni skupovi, kamuflirani protestni mitinzi, bojkot društvenih poslova, studentski štrajk, povlačenje iz društvenih institucija, protestna emigracija, potrošački bojkot, neplaćanje poreza, odbacivanje autoriteta, uskraćivanje lojalnosti, prikrivena neposlušnost, prkošenje blokadama, bojkot izbora, štrajk glađu, protestna molitva... Kada pročitate spisak metoda nenasilne borbe veoma lako ćete zaključiti da se pod„strašnim“ Šarpovim metodama„obojenih revolucija“ nalaze najširi nazivi različitih aktivnosti, tako da gotovo ne postoji ono što režimski analitičari ne bi mogli da nazovu scenarij om za rušenje vlasti! 3. 3. Tragedija i politika Jedna sumnjiva smrt sredinom marta 2018. godine šokantno je osvijetlila strašan mrak u kojem žive ljudi. Ne samo u Banjoj Luci, gdje se ta tragedija desila, već naširoko oko nje. Mladić D avid Dragićević, 21. godišnji student elektrotehnike, reper pod nadimko m Đakac, sportista i pjesnik, misteriozno je nestao 18. marta, poslije čega su ga roditelji i prijatelji bezuspješno tražili ne koliko dana. Njegov leš pronađen je 24. marta ujutro na ušću Crkvene u Vrbas, u centru grada. U noći nestanka, David je rođaku i prijatelju poslao poruku u kojoj je naveo ime jednog mladića koji bi bio odgovoran u slučaju da mu se nešto desi. Osim tog saznanja, ali i nekih informacija koje su od 81 Đorđe Vuković prvog dana kružile gradom, Davidovom ocu Davoru Dragičeviću, čim je vidio leš bilo je oč igledno da je smrt nastala nasilno, odnosno da je najvjerovatnije u pitanju – ubistvo! Uz obrazloženje da je javnost u Banjoj Luci uznemirena, 26. marta pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske organizovali su konferenciju za medije na kojoj su slučaj Davidove smrti predstavili kao već rasvi jetljen, optužujući mrtvog mladića da je bio n arkoman, lopov, samoubica. Nasilnik koji je prvo pušio marihuanu, zatim se potukao sa drugarima, potom pojeo burek i opljačkao kuću, da bi poslije deseta k minuta skočio u kanalizaciju i tu se ugušio?! Istog trenutka sve je postalo sumnjivo! Bila je to kap koja je prelila čašu! I tada počinje drama koja će protresti Banju Luku i zaokupiti pažnju cijele bivše Jugoslavije, ali i vodećih evropskih i svjetskih medija. Do 4. aprila, kada je David sahranjen, obavljene su dvije obdukcije, prvu je uradio Željko Karan, učesnik sporne konfer encije i lokalni patolog bez licence Komore doktora medicine RS, a ponovljenu obdukciju izvršio je doktor Ivica Milosavljević sa beogradske Vojno-medicinske akademije. Njihovi nalazi nisu se podudarali, prije svega u – vremenu smrti! Inicijativa za utvrđiv anje prave istine i traženje pravde potekla od grupe djevojaka i mladića, Davidovih vršnjaka i prijatelja. Onih koji su do tog martovskog dana provodili uobičajene mladalačke dane, učili, tražili prve poslove, pravili bezazlene mangupluke, slušali muziku, živjeli izvan svijeta politike i njenih mračnih tajni. Izašli su na gradski trg i zatražili istinu o stradanju svog druga, vršnja ka. Nisu mogli da prihvate laži izrečene o svom prijatelju! Uz njih su odmah s tali ljudi različitih generacija, socijalnog stat usa, političkog opredjeljenja, nacionalne i vjerske pripadnosti... Oni koji su znali porodicu, ali i oni koji ih nikada nisu vidjeli, ali u kojima su osjećaj ljudske dužnosti, saosjećanja, brige za vlastitu i svu drugu djecu, strah od nasilništva koje je z avladalo gradom, bili okidač da izađu iz svojih privatnih 82 D ruštvo u sumraku drama. Uz Davidovog oca, Davora, bivšeg borca V ojske Republike Srpske i ratnog vojnog invalida prve kategorije, konobara, svim srcem stali su i drugi demobilisani borci, vojni invalidi, nastavnici, sportisti, glumci, profesori, studenti, penzioneri, domaći c e, đaci, ali i ljudi ko ji su prije četvrt vijeka bili na suprotnoj str ani, u protivničkim rovovima. Ljudskost i saosjećajnost uzdigli su ljude iznad svih drugih podjela. Bio je to pravi ispit čovječnosti, suočavanja sa dobr i m i zlom u ljudima, u društvu. Formirana je fejsbuk grupa„Pravda za Davida“ sa više od 300.000 članov a. Otac, majka, sestra, rodbina, kumovi, komšije, prijatelji, građani, održavali su spontane, mirne skupove na Trgu Krajine nar ednih više od godinu dana, svakodnevno, nekada bi bilo nekoliko stotina prisutnih, a na četiri velika skupa okupilo se od 10.000 do 40.000 ljudi. No, poseban problem predstavljalo je to što je 2018. bila izborna godina. Razlog da se čak i u takvom ambijent u, u takvu tragediju upetlja politika! Ona koja je uvijek miješala prste u sve. I prijetila da sve pregazi pred sobom. U prkos čin jenici da su se o cijelom događaju na različite načine izjašnjavali predstavnici političkih partija, ipak je bilo očigledno da među porodicom i članovima grupe Pravde za Davida politike nema. Naprotiv, ogroman broj njih su bili apolitični ljudi, uglavnom apstinenti, a tek kasnije se moglo zaključiti da je na vidjelu bilo buđenje iz apatije, pojačana svijest o značaju opšte bezbjed nosti, veliko nepovjerenje u institucije, želja da se one očiste od bezakonja, korupcije i uspostavi vladavina prava, da ne postoje zaštićene i nedodirljive ličnosti, da se zajednica obračuna sa podzemljem itd. Takođe, Davidova smrt evocirala je i nanovo problematizovala neke ranije slične i sumnjive slučajev e. Na određen način i sami roditelji su tražili pomoć politike, ali nikako u smislu da se stave u funkciju vlasti, opozicije ili stranaca, već da se, ako je potrebno, i na taj način angažuju svi koji že le i mogu da im pomognu 83 Đorđe Vuković u rješ avanju slučaj a ubistva djeteta. Vlastodršci i mediji u njihovoj službi cijelo vrijeme su optuživali opoziciju, nezavisne medije, čak i strane novinare, organizacije i pojedince da zloupotrebljavaju porodičnu tragediju. Ipak, Milorad Dodik bio je prvi koji se direktno umiješao. Do šao je kući porodice Dragićević na saučešće, prisustvovao sahrani, naložio drugu obdukciju, pojavio se i na protestu ispred zgrade suda, da bi kasnije brutalno vrijeđao istu porodicu, narod, pa i samu ž rtvu. U televizijskim emisijama pričao je o„disfunkcionalnoj porodici“,„majci koja je napustila sina u najkritičnijim godinama“ i slično. Njegovi saradnici su se ponašali isto, vjerno pratili ton koji je predsjednik davao ovom slučaju, iako su u međuvrem enu dokazi o brojnim greškama policije, uništavanju i sakrivanju dokaza, montiranju snimaka itd. isplivali na vidjelo. O ovom slu čaju je 10. maja održana i posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj se poslanicima obratio i Davor Dragičević, a u raspravama i međusobnim optužbama vlasti i opozicije, učestvovao je i ministar policije Dragan Lukač koji je pročitao izvještaj o detaljima istrage, od kojih će neki kasnije biti demantovani. Prije svega onaj da se ubijeni mladić drogirao. Lukač je optužio dvojicu b logera, Slobodana Vask ovića i Borislava Radovanovića, inače policijskog inspektora, da izmišljaju motive i razne scenarije Davidovog ubistva, da bez valjanih dokaza optužuju policiju, a lidere opozicije da zloupotrebljavaju ovaj slučaj u predizbornoj kampanji. S druge strane, ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić iznio je optužbe na račun Lukača i njegovih saradn ika, govoreći o nizu navodnih protivzakonitih radnji u RS, od kojih nijednu nije dokazao ili kao ministar preduzeo odgovarajuće mjere. Skupštinskom odlukom f ormiran je Anketni odbor koji je trebao da ispita odgovornost nadležnih. Najviši funkcioneri Repub like Srpske od prvog dana su najavljivali pravi razlog odluke o glasanju za Anketni odbor i izbor 84 D ruštvo u sumraku njegovih članova ̶ da pokažu koliko je opozicija nesposobna?! Nakon odgađanja razmatranja izvještaja, 4. jula održana je sjednica Parlamenta, ali vladajuća koalicija nije podržala zaključke Anketnog odbora. Opozicioni poslanici su tvrdili da je postalo jasno kako ljudi iz MUP-a prikrivaju istinu, a o nda se desilo nešto neočekivano. G lavni okružni tužilac Želimir Lepir istog dana potvrdio je javnosti da je sluča j okarakterisan kao ubistvo i izdao naredbu o sprovođenju istrage protiv više NN lica. U avgustu je formiran četvoročlani a dvokatski tim zadužen za ispitivanje okolnosti o stradanju Davida Dragićevića. Ovaj t im činili su advokati Ante Nobilo iz Hrvatske, Z ora Dobričanin Nikodinović iz Srbije, Duško Tomić i Ifet Feraget iz BiH. Njih četvoro su u nekoliko navrata iznosili tvrdnje da su određeni podaci vrlo sumnjivi, javno su govorili o trgovini oružjem, kriminalnom podzemlju, okolnostima u vezi nekih podataka na računaru, nagovještavajući da je rješenje slučaja vrlo blizu. No, uslijedio je novi obrt! Odjednom je slučaj krenuo u supro tnom pravcu. Davor je počeo da iznosi sumnje kako Ante Nobilo radi pod pritiskom vlasti, Nobilo je navodio da je sve suviše ispol itizovano, tenzije su se ponovo podigle i stvorila atmosfera velikog nepovjerenja da bi se do početka novembra tim raspao, a uz Davora i Pravdu za Davida ostao samo Ifet Feraget, inače advokat i porodice Memić iz Sarajeva u slučaju misteriozne smrti njihovog sina Dženana. Skupovi podrške za obje porodice i parole„Pravda za Davida, pravda za Dženana“ sve više su iritirali simpati zere vlasti. Uvjeravali su javnost da je sve to jedna velika zavjera protiv Republike Srpske. Nacionalizam je bio odgovor, umjesto razumijevanja, suptilnosti, umjesto efikasne istrage, umjesto istine. Umjesto odgovora na pitanje ko je i zašto ubio Davida, javna sfera je zagušena pričama o obojenoj revoluciji, teorijama zavjere, izdaji! U međuvremenu su održani opšti izbori na kojima su Milorad Dodik i kandidati SNSD-a ponovo pobijedili. Opozicija i dio javnosti danima su 85 Đorđe Vuković tvrdili da se izborni proces nije odvijao u r egularnoj atmosferi, građani na Trgu Krajine tražili su od predstavnika opozicije da ne priznaju izbore i ne prihvate mandate u Narodnoj skupštin i. Tražili su da opozicija konačno pruži veći otpor, povede akcije građanske neposlušnosti. Očajanje k oje je obuzelo Banjalučane teško da se može riječima opisati. Umjesto njih govore podaci o broju iseljenih nakon oktobra. Pa opet, sve vrijeme režimski mediji i njihovi analitičari optuž ivali su grupu Pravda za Davida da priprema nerede, u simbolici stisnute pesnice, poruka, parola, načinu okupljanja, dužini trajanja protesta vidjeli su tzv. Šarpov metod izvođenja„ obojene revolucij e“. T akođe, jedna od teza predstavnika vlasti bila je i ta da je razlog tako velike mobilizacije građana između ostalog i to št o„ narod voli teorije zavjere“, što ljudi vjeruju u razne konstrukcije, amaterske istrage, fantastične priče itd., a istovremeno su mu upravo oni plasirali izmišljotine o soroševcima, vehabijama, navijačima i ratnicima iz FBiH, stranim špijunima, mogućoj o tmici ili ubistvu Davora, planovima za državni udar, međunarodnoj zavjeri za rušenje Republike Srpske i slično. Milorad Dodik je na izbornim tribinama svoje partije biračima najavljivao da će 8. oktobra, dan poslije izbora, ukloniti„frajera“ Davora i okupljene građane sa Trga. Javni servis RTRS prenosio je tekstove izmišljen og portala u kojima su anonimni autori bezočno vrijeđa li pokojnog Davida, njegovog oca Davora, majku Suzanu i grupu PzD, nazivali ih izdajnicima, soroševcima, teroristima, najavljivali da će građani oteti šlepere sa glasačkim listićima, da u Banju Luku stižu bošnjački teroristi kako bi sa Davorom rušili RS, optuž ili su porodicu da se finansijski okoristila o smrt svog sina, da priprema državni udar i slične gadosti. Jedan portal je u nek oliko navrata ovaj slučaj nazivao čak i sektašenjem, bogohul jenjem. U međuvremenu, u Vladu Republike Srpske je za ministra policije ponovo izabran Dra gan Lukač. To je izazvalo dodatno ogorčenje i protest ispred zgrade Narodne skupštine, što će rezultirati nizom krivičnih prijava protiv onih koji su identifikovani u masi. 86 D ruštvo u sumraku Sam Davor je dobio na desetine prijava, dok niko od onih koji su odgovorni za smrt njegovog djeteta ili koji su na bilo koji način učestvovali u vulgarizaciji, provociranju i dezinformisanju javnosti nisu ni opomenuti. Ljudi su počeli da gube razum, pokliči cu postajali sve strašniji, nepodnošljiviji. Poraz emocija p red politikom. V išemjesečno ignorisanje, sluđivanje, kriminalizovanje tih ljudi kulminiralo je 25. decembra, na katolički Božić. Snimci i slike policijskog nasilj a obišl e su svijet. Urezaće se zauvijek u istoriju Banje Luke. H apšenje Davora, Suzane i nekol iko građana, među kojima i opozicionih poslanika, pod različitim objašnjenjima, našlo se na naslovnicama gotovo svih regionalni h medija. Snimci batinanja na Trgu i kordon policije koji nasrće na grupu ljudi, mahom staraca, žena i djece, nadležni su predstavili kao gnusnu laž, tvrdili da se policija samo branila i ponovo optužili građane da su izazvali incident u cilju rušenja R epublike Srpske. Jedan od savjetnika člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, Srđan Perišić je pred užasnutom javnosti i taj događa j nazvao fazom obojene revolucije! U nekoliko javnih nastupa Perišić je žučno objašnjavao da se ti metodi proučavaju na fakultetima, ne ostavljajući ni promil mogućnosti da su građani Banje Luke bilo šta drugo osim marioneta nekakvih podlih scenarista, da imaju najiskrenije motive i da su oni zapravo u interesu RS, a ne protiv nje! Naravno, svaka njegova riječ primljena je sa nevj ericom i revoltom kako samih učesnika ovih događaja, tako i onog dijela javnosti koji je mjesecima svjedočio medijskom i političkom progonu građana. A g rađanima je uskoro i zabranjeno okupljanje. Trg je zaposjela policija i zaprijetila primjenom sile ako s e ne raziđu. Građani nisu odustali. Narednih dana mirno su šetali gradom u dugim kolonama, a na Trgu se ponovo ukupili 30. decembra. Kasno uveče odigrala se prava drama. Policijski specijalci su štitovima i palicama razbili okupljanje, ponovo su uslijedila h apšenja i satanizovanje od strane RTRS-a i ATV-a. Davor je nestao na nekoliko 87 Đorđe Vuković nedjelja, a Davidova majka Suzana i č lanovi PzD nastavili su da se okupljaju ispred pravoslavnog hrama Hrista Spasitelja, nedaleko od Trga. Tamo bi ih redovno čekal e patrole policij e, okruživali ih, opominjali, legitimisali. Advokat Zora Dobričanin Nikodinović je početkom januara 2019. u Beogradu j oš jed nom javno ponovila da je David ubijen i da je policija umi ješana u prikrivanje dokaza o ubistvu. Neka ostane ovjekovječeno, k oliko god bilo sramno to zapisati u knjigu, da je svog sagovornika voditelj tabloidne televizije Milomir Marić uputao da li je Davo r pedofil, da li je to bio David, komentarišući ovu strašnu porodičnu tragediju i neprimjereno ponašanje organa vlasti kao kakav rijaliti program, rugajući se kako su stranci sve smislili da rasture RS i izgrade„bratstvo i jedinstvo“ uparujući očeve ubije nih mladića, Srbina i Bošnjaka, kojima tobože nije htio da se pridruži nijeda n Hrvat!? Zora Dobričanin Nikodinović ostala je šokirana onim što je čula i sa gn ušanjem odbacila takve laži. Ipak, napomenula je da advokatski tim nije našao dokaze ni za priče k oje su u javnost dospjele s Trga, odnosno da su u ubistvo umi ješani političari i policajci čija imena su se navodila u medijima. Kako bilo, okupljanja su nastavljena i kada se Suzana vratila u Austriju, gdje se uskoro pojavio i Davor, tvrdeći da je morao pobjeći od onih koj i su namjeravali da ga uhapse i likvidiraju. Nakon što je sredinom marta Davidovo tijelo ekshumirano sa banja lučkog groblja, tri dana kasnije je po drugi put sahranjeno na groblju u gradić u pored Beča. Sahrani su osim članova porodice pri sustvovali i mnogi građani iz Banje Luke, BiH i inostranstva, a među njima je bio i Valentin Incko, visoki predstavnik međunaro dne zajednice za BiH. U danu druge sahrane nesrećnog mladića, javni servis Republike Srpske objavio je ogavno, bljutavo, sumanuto pisanije jednog lažnog portala„Infosrpska“ u kojem je isticano da je Davor počeo novi život, sa novom djevojkom u Beču. Javnost je bila zgrožena, a istorija beščašća režimskih medija dotakla najnižu tačku! 88 D ruštvo u sumraku No, o kupljanja građana isped Hrama Hrista Spasitelja nastavljena su i dalje, uprkos zabranama, čest im legitimisanjima i privođenj u, javnom blaćenj u običnih ljudi. Nekoliko put a su č ak i novinari koji su izvještavali sa okupljanja bili legitimisani i saslušavani. U Banju Luku je i dalje stizala podrška i z cijelog okruženja, dijaspore, gradova iz F ederacije BiH, Srbije, Hrvatske, održan je niz skupova u Beču i još nekim gradovima. Regionalni i svjetski mediji su izvještavali o svemu, samo su lokalni režim ski novinari i nekoliko tabloida iz Srbije iznosili vrlo ružne komentare i lažne optužbe o porodici i građanima. S druge strane, vlast Republike Srpske je razmatra la uvođenje zako na o zabrani fotografisanja i snimanja službenih lica, uz zaprij ećen u kaznu od 60 dana zatvora ili visok im novčani m iznosom, što je dočekano kao još jedan korak ka totalitarizmu i diktaturi. Udar na demokratiju svakako! Transparensi interne šnal je tužio MUP RS zbog događaja od 25. decembra.„Ne postoji javni interes kojim se može opravdati da javnost nema uvid u policijske izvještaj e o upotrebi sile“, odnosno pokretanje disciplinskih postupaka protiv policajaca koji su prekoračili ovlašćenja. To je bila dem onstracija sile, gušenje političkih i medijskih sloboda. Članovi grupe Pravda za Davida nekoliko puta su od MUPa tražili dozvolu da se okupe na Trgu, ali bi svaki put dobili odbijenicu. Na godišnjicu Davidove sahrane, grupa građana među kojima je najviše bilo starijih gospođa, na mjestu pronalaska tijela nesrećnog mladića, ušću Crkvene u Vrbas, napravili su srce od kamenica, zasadili pupoljke prkosa i dvije sadnice dunje, označivši ih imenima Istina i Pravda. Prethodno su počistil i obale rijeka i uklonili gomile smeća koje se tu mjesecima nakupljalo. Taj plemeniti čin je poslije samo dan dva brutalno poništen. Nadležni su poslali ko munalce da počupaju sadnice i cvijeće, razbacaju vještačko srce i kamenice odnesu na đubrište! Čitaoci ovih redova neka provjere na društvenim mrežama kakvu bol, poniženje i koliko gorčine je izazvala ovakva reakcija vlasti. No, ovi ljudi su nastavili i dalje da se okupljaju i ponavljaju isti zahtjev kao i 26. marta 2018. godine, pa svaki dan do danas. Ambasade SAD, Velike Britani je i Njemačke, 89 Đorđe Vuković kao i čelnici OHR- a, 11. aprila 2019. godine objavili su saopštenje u kojem su ukazali da su sloboda izražavanja, mirna okupljanja građana i sloboda medija temeljni elementi demokratije i da zato mirne proteste grupe Pravda za Davida ne treba smatrati sigurnosnom prijetnjom. Do predavanja ovog rukopisa na štampu, Tužilaštvo se nijednom nije oglasilo u kojoj fazi je is traga, da li se ona i dalje vodi i postoje li novi dokazi. U banjalučkoj istoriji građanskog otpora političkom nasilju ostao je upamćen i protest pod motom„Park je naš“ iz proljeća i ljeta 2012. godine. Novokomponovani b iznismen Mile Radišić, vlasnik firm e„Grand trejd“, kum Milorada Dodika, započeo je izgradnju stambeno-poslovnog kompleksa na mjestu gradskog parka i tom prilikom ugrozio privatnu imovinu automehaničara Željka Vulića, bez čije saglasnosti su bageri prekopali dvorište koje će postati svojevrsni simbol protesta. Kao odgovor Banjalučani su počeli okupljanja kod starog hrasta u neposrednoj blizini gradilišta, a povremeno i organizovali mirne šetnje gradom u kojima je danima učestvovalo od nekoliko stotina do nekoliko hiljada građana. Vulić je ha pšen, premlaćivan, čak smješe n na psihijatrijsku kliniku. O ptuživali su ga režimski mediji i političari na vlasti da ucjenjuje biznismena za novac, da je zloupotrebljen od strane opozicij e, da je cijela gužva nastala zbog toga što je u toku bila izborna godina i sl ično. Gaženje ljudskih prava, zloupotreba javnih resursa, medijsko i političko maltretiranje građana prošli su nekažnj eno. Nakon pet godina mukotrpne borbe po sudovima Željko Vulić dobio je pravnu bitku protiv Mile Radišića i njegovog„Gra nd trejd a“. Sud je potvrdio da je nad Vulićem izvršeno pravno nasilje i da su mu nelegalno otete parcele zemljišta. Bilo je kasno! Prekasno! Naredne 2013. godine u Banjoj Luci su protestvovali i studenti. Visoki funkcioner vladajuće partije SNSD-a Rajko Vasić javno je nazvao kopiladima studente koji su tražili bolje uslove studiranja. Bilo je to previše i za one koji 90 D ruštvo u sumraku su se prethodno pokorno nagutali raznih uvreda. Student medicine Nikola Dronjak bio je najizloženiji, vlast i njeni medijski egzekutori objavljivali su da je mladić izdajnik, da ga plaća opozicija, da je loš student i sl ične bljuvotine. MUP je zabranio proteste, ali nekoliko hiljada mladića i djevojaka, uz odobravanje značajnog dijela javnosti, ipak je izrazilo masovno nezadovoljstvo bez ijednog incidenta. Bio je to mali bljesak studenata kakav će kasnije često izostajati i nedostajati. Umjesto borbe za studentska prava, kvali tetnije studije, bolju budućnost, studentske organizacije će zaposjesti ambiciozni tipovi iz podmladaka političkih partija i oponašati svoje starije uzore. Univerzitetu je to postala nova rak-rana! Jedan od događaja koji će se dugo pamtiti je i tzv.„ bosan sko proljeće“ početkom februara 2014. godine. Socijalni protesti koji su planuli 4. i 5. februara u Tuzli, pa se proširili na Sarajevo, Bihać, Zenicu, Mostar, Cazin, Vitez, Konjic i druge gradove, ozbiljno su uplašili vladajuće elite. Protesti su bili neiz bježna p osljedica katastrofalne privatizacije, kriminala, korupcije, ismijavanja i kršenja zakona od strane moćnika, nepotizma, si romaštva, beznađa.„Proključao bijes obespravljenih“. Demonstracije je pratilo i nasilje. Paljevina objekata, razbijanja zgrada, bacanje kamenica itd. Vlasti u Banjoj Luci su svaku priliku koristile da upozoravaju na opasnost da se demonstracije ne prenesu na Republiku Srpsku i uzrokuju njenu nestabilnost i slabljenje. Isti nevolje zbog kojih su se pobunili ljudi s druge strane entitetske linije lako su z amagljene političkim razlozima. S druge strane, u Federaciji BiH ubrzo su se čule optužbe da iza protest a stoje tajkuni, poli tičari... Nasilnici su preuzeli vođstvo, kompromitovali pravednike koji su ustali protiv nepravednog i korumpiranog sistema, pojavile su se zaista i političke parole koje će obeshrabriti one Banjalučane koji su do tada podržavali proteste, što će idealno odgovarati vlastima. Tu se priča završila! Protesti jesu iznjedrili plenume građana koji su t ražili odgovornost političkih elita, formiranje ekspertske vlade, reviziju plata funkcionerima i sl ično. 91 Đorđe Vuković Pojava ovih plenuma, iako su ostali be z većeg uspjeha, pozdravljen a je kao jedan od modela kako da se bori za zdravije društvo, krče putevi ka demokratiji, dolazi do buđenj a građanske svijes ti... N a žalost, suštinski se n išta nije promijenilo. Stanje u BiH je vremenom postajalo sve teže. Vlasti su nastavile da rade po svome, kriminal i korupcija su narastali još više, partijsko zapošljavanje i nepotizam postajali sve izraženiji, čuvari režima nastavili su brutalnije i direktnije da suž avaju prava i slobode građana, koji su postajali sve bespomo ćniji. Uprkos glasinama da će ovo stanje iskoristiti da pritisnu i sankcionišu vlast RS, p redstavnici međunarodne zajednice nisu čak ni ozbiljnije podig li glas. Naprotiv, neki od njih su tvrdili da se BiH ipak uspješno k reće ka evropskim integracijama?! Os talo je nedorečeno na čemu se baziraju takve kvalifikacije. Tada su se ozbiljno zamislili i zapitali oni najiskreniji zagovornici ulaska BiH u Evropsku uniju. Zar je ovakav taj put? Djeluje kao da je razorena svaka alternativa na kojoj počivaju politički i socijalni život. Unutrašnje snage su neorganizovane, obezglavljene, malokrvne, jalove. Etnonacionalne elite nemaju ni želju, ni potrebu da se mijenjaj u. Ono što se naziva građanskim orijentacijama više nalikuje rezervnim položajima minobacača, diverzantskim odredima ili čak maskiranim jedinicama podjednako, ako ne i radikalnijim elementima društva. To što su javno naoružani tek floskulama o građanskim v rijednostima, ispraznim parolama o pravima i slobodama čovjeka, više obeshrabruje i demotiviše nego što p redstavlja alternativu i nadahnjuje optimizam da se iz vrtloga devedesetih uopšte može izaći. Njihova isključivost samo podstiče i ojačava dominantne d iskurse. Š openhauerovskim pesimizmom, prosječnom stanovniku BiH danas se čini kako živi u najgorem moguće m svijetu, svijetu koji bi, kad bi postao još samo malo gori, potpuno propao, nestao, survao se u pakao! 92 4) POLITIKA SAMOPONIŽAVANJA Ekstremizam kao sredstvo i svrha D ruštvo u sumraku Mir ovdje ne stanuje. Nikada i nije. Nešto nalik njemu povremeno je boravilo, zadržavalo se kratko, osjećalo se nepoželjnim. Mir nije pauza između ratova, predah u istorijskoj razmjeni mržnje, rijetka privilegija polovine života jedne generacije. Ovo je adresa ratobornih, uskogrudih, kratkovidih političk ih i kulturnih elita, ali i sirovih, surovih, brutalnih naravi masa, mentaliteta graničara, osvetnika, fanatika, obespamećenih boraca za pojedinačne i grupne interese, rodoljuba koji sijeku vene kulturi koja im daruje živote i obavezuje ih da im nađu smisao, koji su odlučni da do temelja sruš e rodoslov svoje otadžbine. Čudovišna mržnja i eksplozij a bestija lnosti razgrađuju društvo. Bezumna situacija zamrznute trake istorije, sablasnih odraza u ogledalu. Kao tamna strana čovjekove prirode, kao ponižavanje duha, mržnj a je postal a, kako reče sociolog kulture R atko Božović,„naša unutrašnj a geografija“, a p olitičke strasti koje slobodno vitlaju balkanskim prostorima više su nego nepogo dne za bilo kakvo međusobno približavanje, za bilo kakvu istinsku uzajamnost. Nasilje ovdje pobjeđuje, caruje, vodi glavnu riječ. Na ulici, u školi, među vršnjacima, unutar porodica, među saplemenicima, između naroda... Nasilje u političkom dijalogu. Nasilje između vlasti i opozicije, između vlasti i građan a. Režimi ne podnose kritik e, neslaganja, preispitivanja. Totalitarizam u svakodnevnoj komunikaciji:„Izdajnici“,„soroševci“,„strani plaćenici“, „kriminalci“,„lopovi“,„bitange“,„ološ“,... Pendreci, kamenice, novinski članci, TV dnevnici, političke parole... Na početku trećeg milenijuma pos toje crne knjige, spisk ovi nepoželjnih, nepodobnih.... Jednoumlje. Bezumlje. 93 Đorđe Vuković Diktat zla koji pretvara ljude u poslušnike, slabi im energiju, zatire u njima javni duh. U totalitarizmu trijumfuje kolektiv(grupa, klan, partija, nacija, država), pojedinac gubi vrijednost. Kao i svaku totalitarnu grup u, karakteriše nas zatvorenost( a u njoj se očekuju bezusl ovna poslušnost i vjernost) i borbenost(ako nisi s nama – protiv nas si). Prve tamni ce, prvi zločini, prve grobnice, upozorava Šušnjić, pripremane su u jeziku, u govoru.„Pucanje iz deseterca prethodi pucanju iz topova“. Otrovan jezik je jedini jezik koji ovdje svi koriste i razumiju. Prijete, vrijeđaju, državnici, nacionalne vođe, vjerski poglavari, akademici, mediji, botovi... Strah i mržnju raspaljuju teoretičari zav jera i obojenih revolucija, korisni idioti vlasti, politička propaganda računa na nisko znanje, nepovjerenje među ljudima i u ljude, sklonost spletkaren ju, osjećaj stalne nesigurnosti, nespokojstva... Priviđaju se obavještajne službe, špijuni, ogroman broj ljudi vjer uje,„ zna“! Politička paranoja predstavlja rasprostranjeno uvjerenje da je sve oko nas – plod nečije zavjere. Vješto se upotrebljava u politi čkom govoru.„Ništa nije slučajno, spontano, sve je isplanirano“. Ali, to nije dokaz da opasnost od nasilja nije stalno prisutna, da zlo ne vrijeba na svakom ćošku. U trenucima dovršavanja ovog rukopisa, u Bosni i Hercegovini se n ije priča lo o tome kako da se zaustavi masovan odlazak mladih, iskorijene nepismenost i siromaštvo, već su se Srbi i Bošnjaci utrkivali ko će prije da oformi rezervni sastav policije, dakle, ko će imati više ljudi pod oružjem! 4. 1. Od satanizovanja do istrebljenja Politička zavjera u teoriji se definiše kao nasilni oblik preuzimanja vlasti, njen cilj je da destabilizuje politički sistem. Pol itička pobuna, kada se određeni ciljevi ne mogu ostvariti mirnim putem, prerasta u napade na 94 D ruštvo u sumraku vlast, na državu, ali podjednako opisuje i„zločin e vlasti“, terorsk e način e vl adanja, kršenja ljudskih prava, zloupot rebe moći od strane pojedinaca. Kada se kao p očinilac različitog oblika nasilja javlja politička vlast posredstvom državnih organa, a prema ustavnim slobodama i pravima građana, takvu pojavu nazivamo i političkim deliktima. Političko nasilje se, prema politikologu Draganu Simeunović u, može pojavljivati u sljedećim oblicima: atentati, politička ubistva, prijetnje silom, prinude, pritisci, psih ička i fizičk a zlostavljanja, mučenja, represija, diverzije, nasilni protesti, pobune, neredi, nemiri, demonstracije, terorizam, teror, subverzija... F izičko i ps ihičko, direktno i indirektno, individualno i kolektivno, kada je počinilac samo jedan ili kada se kao nasilnik pojavljuje društ vena grupa, kada su žrtv e pojedinci i kada je stradanje kolektivno itd. Povodi za političko nasilje su praktično neograničen i. To mogu biti borba za vla st, moć, resurse, teritoriju, razni politički interesi, ono što bi moglo da se podvede pod racionalnu stranu, ali ne smije da se izostavi i ona iracionalna, nagonska strana ̶ f rustracija, bijes, mržnja... Nasilje se može izroditi kao posljedica ratnih trauma, ali i uticaja medija, filmova, dru štvenih mreža, crnih hronika, TV dnevnika.... Psihološke teorije konflikata ukazuju na djelovanja urođen ih instinkata, frustracije zbog osujećen ih, neostvarenih potreba, društvenih, pr irodni h i psiholoških prepreka kada su moguća destruktivna ponašanja prema drugima i samima sebi. Ako govorimo o posljedicama društvenih lomova, velik ih socijalnih kriza, često se javlja p olitički radikalizam koji se, navodi Čedomir Čupić, prepoznaje u zahtjevima za potpunom, korjenitom promjenom odnosa, koji opet mogu da poprime patološke crte, dovode društvo u veliko iskušenje, zastranjivanje u radikalnu desnicu ili radikalnu ljevicu... 95 Đorđe Vuković Svaki oblik p olitičko g nasilja mo že da uzrokuje nestabilnost političkih sistema, da dovede do velike rasprostranjenosti, gotovo sveprisutnosti kriminala i korupcije. Uzrok može da bude takođe i izostanak kažnjavanja i suzbijanja tih pojava, a korijeni i uzroci političkih konflikata nalaze se, uz suprotstavljene i protivrječne pol itičk e interese, u nedemokratskim političk im sistemima, isključujuć im nacionalnim ideologijama i slično. Politička kultura je takođe jedan od najznačajnijih faktora koji utiču na političko i socijalno ponašanje pojedinaca i društvenih grupa, odnosno politi čka memorija u koju su snažno utisnuti obras ci nasilnog rješav anja društvenih antagonizama. Za balkanske narode važi da su im ekstremna ponašanj a stara, tradicionalna igra i najjača karakterna crta... U njihovim ratovima možemo da nađemo istog„nasilnog učitelja“ kojeg je i Tukidid vidio u Peloponeskom ratu, sve osobine ljudskog stanja: brutalnost, oholost, glupost, lukavstvo, izdaju, junaštvo... Politički ekstremizam je, objašnjava psiholog Žarko Trebješanin, fanatična uvjerenost da je vlastita politika je dina ispravna, a da su ostale lažne, kao i da bi zastupnike drugih političkih opcija tre balo svim sredstvima natjerati da prihvate jednu jedinu ideološk u istinu ili ih treba, u ime uzvišenog cilja države, nacije, klase ili partije, istrijebiti sa lica zeml je. Odbrana od stvarnih i/li izmišljenih neprijatelja dovodi do spontanog i organizovanog homogenizovanja grupe. Nije bitna motivacija, već grup isanje! Specifično, čak i ako nije zao, neprijatelj kao suština političkog je čuveno stajalište jednog od najpo znatijih teoretičara prava Karl a Šmita(1927). Pojam neprijatelja nalazi se u samom središtu politike. Prijatelj – neprijatelj je krajnji stepen intenziteta grupisanja i razdvajanja.„Vrhunci velike politike istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkr etnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj. A takva‘velika’ politika u biti teži za onim krajnjim, za borbom na život i smrt – sve do uništenj a. Jer pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom egzistencijalnom smislu, ne kao 96 D ruštvo u sumraku metafor e ili simbole, ne izmiješane i oslabljene ekonomskim, moralnim i drugim predstavama, jer u pojam neprijatelja spada eventualnost borbe koja se n alazi na području realnog… Rat slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nek og drugog bitka”. Neki autori uvode i kategoriju i deološki ekstremizam. Iako deklarativno ispovijeda uzvišene ciljeve(„novi čovjek“,„pravedno društvo“ i slično) po pravilu se ispoljava u vidu netolerantnog i nasilnog ponašanja (diskriminacija, progon, ge nocid...). Njegova obilježja su isključivost i netrpeljivost. Ekstremizam tako„počinje satanizovanjem i dehumanizovanjem, a završava se – istre bljenjem!“ Rana psihološka istraživanja(From, Adorno, Maslov i drugi) pokazala su da je des ničarski politički e kstremizam(nacionalsocijalizam) povezan sa autoritarnim tipom ličnosti(potisnuta agresivnost, obožavanje moći, grupni narcizam, kruto mišl jenje, sklonost projekciji....), a kasnija istraživanja otkrivaju da istu psihološku osnovu imaju različiti vidovi p olitičkog ekstremizma – lijevi i desni(komunizam, faš izam, vjerski fundamentalizam). Važnu karakteri stiku ekstremizma predstavlja i dogmatsko m išljenje. Ekstremisti su netolerantne, agresivne i autoritarne osobe. Krasi ih jezik mržnje(„zmijski jezik“), predrasude i stereotipi, h ipertrofirano osjećanje grupnog identiteta(nacionalnog, vjerskog, stranačkog...), lojalnost političkoj grupi. Proučavajući karakterologiju našeg čovjeka, Vladimir Dvorniković pisao je o ideološkoj netrpeljivosti Jugoslovena. Jugoslovenski čovjek je, prema svojim duševnim dispozicijama, politički ekstremista.„Šta god je umjereno, kompromisno, racionalno ne može da razig ra njegov politički temperament“, piše Dvorniković u knjizi Karakterologija Jugoslovena. Jovan Cvijić je isticao o snovne etnopsihološke karakteristike dinarskog tipa: agresivnost, impulsivnost, buntovnost, sklonost verbali zmu, iracionalno rasuđivanje... Slobodan Jovanović je pisao o 97 Đorđe Vuković dinarskoj plahovitost i.„Dinarska psihoza“ bila je naš rđav saveznik u miru i ogledala se u potrebi da se naprečac i navalom iz sve snage savlađuje politička prepreka, nerazumijevanje, konflikt. Glavne crte ličnosti, način mišljenja i uvjerenja političkog ekstremiste, odnosno p sihološki profil političkog ekstremiste, prema Trebješaninu, det erminišu: 1) Osjećanje osujećenosti i mržnja, bijes i agresivnost prema „neprijatelju“; 2) Poslušnost, obožavanje vođe, slijepo pokoravanje autoritetu; 3) Kompleks više vrijednosti(potisnuto osjećanje manje vrijednosti), arogancija i prezir prema pripadni cima„nižih grupa“; 4) Fanatizam, ostrašćenost i netolerancija; 5) Pretjerano razvijen grupni identitet – plemenski mentalitet; 6) Dogmatizam, rigidno, crno-bijelo mišljenje; 7) Sklonost stereotipima i predrasudama i progon„neprijatelja“. Ako uzmemo u obzir ove k arakteristike vrlo lako ćemo zaključiti kakav je profil ljudi koji nas okružuju. Nije li u pitanju gotovo foto-robot jednog prosječnog stanovnika BiH ili njenih prvih susjeda? Osjećaj da nije riješeno nacionalno pitanje i da je krivica u drugim narodima, frustriranost zbog njihovih zločina, politike, odnosa prema našoj strani, uvjerenje u moralnu superiornost vlastite zajednice, nesposobnost da se prihvate interesi, identitet, volja suprotne strane, lakoća s kojom se rasprava pretvara u obračun, suk ob itd. Politički ekstremizam je oblik političke djelatnosti koja promoviše nepoštovanje političkih načela, tolerancije, prava ili ustavnih nače la, podstiče društvenu isključivost na osnovu ideologije, nacionalnog ili etničkog porijekla. Političk i ekstremizam je jedan od najopasnijih oblika ekstremizma jer može da uzrokuje stra hovite posljedice po društvo. Preduslovi da bi se određeni ekstremizam mogao okvalifikovati kao politički počivaju na tome da on mora da ima političke motive, odnosno da polit ičke pos ljedice uvijek nastaju sa nekim političk im namjerama i 98 D ruštvo u sumraku egzistiraju u području politike. Ukoliko ne postoje politički motiv i politički cilj, ne može da se govori o političkom ekstremizmu. Dragan Simeunović tvrdi da politički ekstremizam uvi jek predstavlja„borbu protiv neke i nečije politike, odnosno političke vlasti i pokušaj zasnivanja sopstvene, ili pak borbu za održanje nekog režima na vlasti”. lbert Breton smatra da fenomen političkog ekstremizma ima sljedeće karakteristike: 1) Asimetrija političke moć i. Usli jed nezadovoljstva, određene društvene grupe ili pojedinci pribjegavaju nasilju što je posljedica isfrustriranosti koja vodi ekstremizmu; 2) Političko vođstvo. Svaka ekstremistička grupa ima lidera za kojim ide, čija naređenja sluša i kome se pokora va, što ukazuje na postojanje autoritarnog tipa ličnosti kod ekstremista; 3) Bespog ovorno prihvatanje odluka vođe. Hijerarhija kao bitno obilj ežje političkog ekstremizma implicira i pokoravanje odlukama onih koji su iznad nas; 4) Sukob između različitih so cijalnih grupa. Ekstremizam ima smisla tek ukoliko postoji određeni sukob u društvu. Ekstremisti sebe uvijek doživljavaju kao ugroženu grupu, št o je povod za nasilje. Rodžer Skruton smatra da ekstremizam određuju„s klonost ka krajnjim idejama u politici sa tendencijom eliminacije opozicije, netolerancija prema ostalim političkim opcijama, korišćenje političkih sredstava koja ne poštuju život, slob odu i ljudska prava ostalih pripadnika društvene zajednice”. Rigidnost u kognitivnom i emocionalnom rasuđivanju obilježje su autoritarne ličnosti. Antiindividualizam kao zagovaranje što veće uniformisanosti stajališta i osjećanja među članovima zajednic e, e kstremizam, oslobađanje od individualne odgovornosti, odnosno njeno prenošenje na kolektiv. Legitimitet se sa g rađanina prenosi na grupu, a on je sveden na broj, na predmet, čak i manje od toga. Toliko slab da ne osjeća razliku između samoprecjenjivanja i samoprezira, da ne osjeća besmislenost situacije. 99 Đorđe Vuković 4. 2. Maska zla i/li uzica laži Da bi se diskreditovao poli tički neistomišljenik, da bi se satanizovao politički protivnik, da bi se osudio neki neprimjeren postupak ili odluka suprotstavljene strane, uda rilo na način vladanja ili stil ponašanja, u svakodnevni politički govor ušle su i odomaćile se riječi„fašisti“ i „fašizam“. Politička ideologija, popul izam, ekstremni nacionalizam, autoritarna politička kultura, nasilje, represija, žrtvovanje pojedinačni h prava i sloboda zarad proklamovanog nacionalnog interesa ili potiskivanje i gušenje civilnog društva pod plaštom jačanja države, osporavanje i ismijavanje demokratije, iracionalizam i mitološka svijest unose nemir među narode, podsjeća ju na neka mračna v remena, veliko stradanje, trijumf zla... „Fašizam je još oko nas, ponekad neugledno obučen“, upozorava italijanski pisac i filozof Umberto Eko i napominje da se f ašizam može vratiti i pod najnevinijom maskom. Njegova obilježja su k ult tradicije, iracionalizam, individualne i socijalne frustracije, elitizam, selektivni populizam, osjećaj poniženosti pred„neprijateljem“, veličanje borbe (pacifizam se izjednačava sa kolaboracijom sa neprijateljem). Da li je olako i neprimjereno potezanje tako teških riječi neukusna politička retorika, flekovanje – prikazivanje oponenata u što ružnijem svjetlu, govor mržnje ili realna, latentna opasnost? Govor mržnje označava usmeni, pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje u svrhu stvaranja razd ora, netrpeljivosti, diskriminacije i nesloge. Stvaranje prezira prema drugoj grupi. Nanošenje fizičkih ili psi holoških bolova, upućivanje prijetnji.... Društvene mreže su danas poligon na kojem se, ne samo propagandom i botovanjem, već i raznim zloupotrebama, iznose najteže optužbe, pozivi 100 D ruštvo u sumraku na nasilje, rafalno ispaljuje mržnja. Frenk Bruni u Njujork tajmsu 2018. g odine piše:„Internet će nam doći glave. On je bez premca u širenju laži i erozije opšteg dobra! Ne znam kako ćemo da pomirimo slobodu govora i i zražavanja sa boljim uređivanjem interneta“! Društvene mreže ponudile su mogućnost i da se slobodno i nekažnje no vrijeđaju drugi ljudi, objavljuju laži o njihovim ličnim, priv atnim životima, da se javno razapinju njihove porodice, djeca. Tu mogućnost obil ato koriste psihopate, luđaci, prostačine, ali i politički botovi, medijski teroristi... Najmračnija strana društva sada se pokazuje u punom svjetlu. Zlonamjerni, opasni, sadistički udari na ljude koji se zalažu za istinu i pravdu, zagovaraju slobodu i mir, bez obzira da li to čine pristojno, dostojanstveno ili ne. Prijetnje smrću, nasiljem, govor mržnje, nacionaln a i vjerska netrpeljivost, ratnoh uškačka retorika, egzibicije umobolnika... Sve je ̶ na izvolite! Ozbiljne države već godinama razmatraju ideje o pravnim koracima protiv onih društvenih mreža koje ne suzbijaju ovo zlo. Đura Šušnjić u djelu Ribari ljudski h duša piše kako se na„uzici laži“ vode i zavode ljudi i narodi, a da toga nisu ni svjesni(daju svoj pristanak na tuđi izbor). Većina nas misli tuđom glavom. Manjak mislilaca nado mještava se brojem brbljivaca!„Stvarnost ne definišu oni koji je najbolje poznaju, već oni koji njome vladaju!“ Masovni mediji su od naroda napravili svjetinu, masu, rulju koja obožava neobrazovanost, sirovost i surovost, a„uzdignuta čela stupa u banalni, prostački način mišljenja, vjerovanja i vrednovanja!“. Slobodu mase doživ ljavaju kao najveću muku i ne znaju šta će sa njom.„Naši mladi imaju dosta stručnog znanja, ali su moralno nepismeni!“ Moralni život nestaje kad prestaje svijest o razlici između dobra i zla! Politički demonizam se, smatra sociolog Ratko Božović, isprečio ispred 101 Đorđe Vuković naših individualnih želja i kolektivnih snaga. Politika je uveliko uplovila u mržnju i šovinizam. Bestijalnost na djelu! Političko ludilo! Svi smo postali dio tog bezumlja. Neadekvatna sredstva u politici vode u stihiju i rušilaštvo.„Pakleni pir mržnje teško se može prekinuti!“ Mediji već odavno vode kolo u šovinističkom i agresivnom nagovaranju, u podsticanju i podržavanju haosa.„Politik a je kao pokrov sve natkrila, sve degradirala“. Život je u žestokoj strepnji i neumoljivom stresu. „Medijski rat je bio prethodnica rata u stvarnosti“, upozorava Božović. Ovdje građanima može da se servira svašta jer oni jednostavno ne znaju kako da prepoznaju i da se suprotstave. Mržnja je poniženje duha, a njen g lavni pokretač je politika. L judski život je unižen, obezvrij eđen. U potpunosti je marginalizovana kritika političke destruktivnosti, političkog nasilja i brutalizacije javnog života! Metode komuniciranja koje režim najčešće koristi: n epoštovanje sagovornika, omalovažavanje neistomišljenika, nipodaštavanje oponenata, opozicije, osporavanje mišljenja kritičara, optuživanje ideoloških protivnika... Obilje primjera iz političke prakse u BiH i regionu to potvrđuju iz dana u dan. Veoma interesantno je spomenuti jedno istraživanje koje su neke njemačke medijske o rganizacije provele tokom 2018. godine i zaključile kako desničarski populistički političari diktiraju ton na društvenim mrežama u kojima se rasp iruje mržnja, ne poštuju sagovornici itd.„Pitanje je da li političari uopšte žele da komuniciraju pr i stojno?“ Američki politikolog Majkl Volzer u djelu Moral i prljave ruke: filozofija, politika i rat(2010) postavlja pitanje: M ožemo li se baviti politik om i ostati nevini? Možemo li nemoralnim sredstvima doći do moralnih ciljeva? Volzer ne vjeruje da terorizam mo že uvijek da bude opravdan, ali ne želi da sudi o njegovoj apsolutnoj zabrani.„Budi pravedan i kada nebesa padaju, ta deviza nije mi nikada izgledala kao prihvatljiva moralna pozicija“, piše ovaj uticajni politikolog. Prema njegovom 102 D ruštvo u sumraku stajalištu, u rijetkim slučajevima moguće je, ne opravdati, već naći opravdanje za terorizam. Volzer tvrdi kako može sebe lično da zamisli kako učestvuje u hipotetičkom slučaju jevrejske terorističke kampanje protiv njemačkih civila 1940. godine, ukoliko bi napadi na civile ima li izgleda(„faktički oni nisu onda imali velike izglede“) da zaustave masovna ubijanja Jevreja. Zaista je teško složiti se sa Volzerom, ubistva nevinih ljudi uzimati kao osnovu za sprečavanje ili zaustavljanje ubijanja drugih nije stajalište koje bi mogao da razumije i prihvati autor ove knjige. No, Volzer smatra da argumenti u prilog ekstremizma mogu da funkcionišu u istinski ekstremnim okolnosti ma, ali da treba biti oprezan, s obzirom na to da terorizam prijeti masovnim ubijanjima, čak i onda kada mu to nije cilj.„U stvari, ne znam ni za jednu aktuelnu terorističku kampanju koja bi se mogla opravdati na taj način, uprkos zajedničkom ukazivanju na očaj“, ipak zaključuje Volzer i dodaje da ne funkcionišu ona standardna opravdanja kako je terorizam oružje s labih koje se koristi samo kao posljednje sredstvo, u odgovoru na pomaljajuću katastrofu. Teroristi ne devalviraju samo vrijednosti pojedincima koje ubijaju, već i grupama kojima oni pripadaju. Oni signaliziraju političku namjeru da razore ili eliminišu,„radikalno prorijede“ kolektive. Prema Volzerovom mišljenju, državni terorizam je takođe usmjeren na neki kolektiv – za koji se misli da je opozicion ili potencijalno takav – ponekad je to etnička grupa, ponekad društveno-ekonomska klasa. Državne službe ponekad pribjegavaju nasumičnom ubijanju, organizovanju„nestanaka“, hapšenjima, tor turama, kako bi terorisali čitavu ili veći dio populacije svoje zemlje! Ne, nije masakr ili uklanjanje ono što se signalizuje, navodi Volzer, već tiranija, radikalno potčinjavanje!„U stva ri, tiranija i terorizam su uvijek tijesno povezani. Tirani vladaju pomoću terora!“ 103 Đorđe Vuković Čedomir Čupić smatra da je nemoralna politika ona koja počiv a na sili, nasilju i teroru, koj a laže, obmanjuje, manipuliše ljudima! Makijavelijeva teza da cilj politike nije da oblikuje pravednu, već bezbjednu državu, vladarima dopušta sva sredstva da očuva ju državu, bez obzira da li koriste moralna ili nemoralna sredstva! S druge strane, Volter je prezirao despotsku vlast koja je počivala na strahu podanika. Be z vladavine zakona, tvrdi slavni francuski filozof, nema ni slobode misli, izražavanja, nepristrasnog suda, zaštite lične imovine... Prosv i jećen vladar koristi moć da suzbije zloupotrebe i unaprijedi javni interes, da afirmiše opšte dobro. U knjizi Otvoren o društvo i njegovi neprijatelji(1945), Karl Poper kaže da je„zatvoreno društvo“ zatvoreno za slobodu mišljenja. Postoji jedna verzija stvarnos ti i konačna istina. Opreznost pred povratkom u kavez. Obračun sa totalitarnim mišljenjem. Građanski put do„ot vorenog društva“ vodi preko civilnog društva, građanske ja vnosti, otvorene komunikacije, političke t olerancije. Poštovanje dostojanstva pojedinca, sloboda, otvorenost ka svijetu, politički sistem izložen kritici svojih građana – otvoreno je ono društvo koje osigurava da se politički lideri mogu smijeniti bez krvoprolića. Politička korektnost označava izbjegavanje izraza, gestova, postupaka, ponašanja ili korišćenja izraza koji predstavljaju ili se mogu protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje neke druš tvene grupe(manjine), koji mogu da izgledaju da njima hoće da se izopšte, marginalizuju ili uvrijede ljudi koj i su socijalno ugroženi ili diskri minisani! Uzima se i kao sredstvo samoironije. Primjedbe su da politička korektnost kao tumor koji iznutra nagr iza licemjerni Zapad, društ v eni inženjering, alatka samokontrole, oblik misaone i verbalne kontrole,„pošast savremenog svijeta“,„lingvistički terorizam“... 104 4. 3. Proizvodnja varvara D ruštvo u sumraku U knjizi Strah od varvara bugarski pisac i teoretičar Cvetan Todorov na glašava da više nije neophodno imati moć države pa nanijeti teške gubitke svom neprijatelju(dovoljno je nekoliko čvrsto r i ješenih pojedinaca sa malo novca, jer internetom kolaju recepti za bombe, a jedan mobilni telefon dovoljan je da pokrene eksploziju). Ipak,„s trah od varvara je ono što može da nas učini varvarima“. Kako nazvati one koji i gnorišu ljudsku prirodu drugih, ne poštuju ljudska prav a.„One koje smo spremni da kvalifikujemo kao čudovišta, ist o su djelovali pokrenuti strahom za svoje i sebe“. Todorov dodaje da nijedan narod ni pojedinac nije imun na mogućnost da počini varvarska djela. Nakon terorističkog napada Al kaide na SAD 11. sep tembra 2001. godine u kojem je ubijeno oko tri hiljade, a ranjeno šest hiljada ljudi, vjerski fanatizam nije pob ijeđen, niti mu se uopšte nazire kraj. Deceniju poslije, 2011. godine u Norveškoj je An des Brejvik pobio nekoliko desetina ljudi, „uništavajući islam zarad hrišćanske Evrope“. Sredinom marta 2019. Australijanac Brenton Tarant na Novom Zelandu je izvršio ma sakr u džamiji, ubivši pedesetak i ranivši još toliko nevinih ljudi. Portret masovnog ubice, bijesne i paranoičn e osobe koju je pokrenula mržnja prema muslimanima(osveta za„njihove“ zločine prema hrišćanima), uz simbol rasista„bijela nadmoć“. Bauk ekstr emizma nadvija se nad Evropom i svijetom. Ključaju ratoborni nacionalizmi, populizam in spiriše e kstremne grupe i pokrete. Kao odgovor na religijski fundamentalizam jednih, razvija se istovjetan drugih. Militantni etnički nacionalizam više nikoga ne iznenađ uje. Endru Hejvud u knjizi Političke ideologije opisuje pojavu ultradesničarskih antiimigracionih partija. Globalizacija doprinosi porastu uskogrudih 105 Đorđe Vuković etničkih ili rasno z asnovanih oblika nacionalizma. Među zapadnoevropskim narodima razvila se fobija – strah od terorizma! Sociolog Jovo Bakić ukazuje da se javljaju desni i lijevi ekstremizam. Krajnja desnica djeluje u postkomunističkim društvima i karakteriše je snažan antikomunizam, dok je u zapadnoevropskim društvima ona okrenuta odbrani hrišćanstva od musl imanskih useljenika i globalizacije, amerikanizacije! Todorov ističe da je nečovječno i unižavajuće raspravljanje o bilo kakvoj opravdanosti pra kse torture kao nužne, odnosno da„teroriste treba terorisati“. N elegalna sredstva kojima se američke sile služe u borbi protiv terorizma(npr. Abu Gra ib) nisu smanjile terorističke napade, naprotiv, postale su argument za vrbovanje novih fanatika, džihadi sta i sl ično. Tortura ne samo da ne dovodi do očekivanih rezultata već je i pokazatelj varvarstva! U knjizi Ubil ački identiteti(1998) francuski pisac libijskog porijekla Amin Maluf, apostrofira da se zbog ustaljenog načina mišljenja i izražavanja, tako du boko ukorijenjenog u svima nama, zbog uskogrudog, isključivog, vjerski zatucanog,„fabrikuju koljači“ – branioci identiteta! Sklonost ljudi je da se pretvore u koljače kad a osjete ili kada im se učini da je njihovo„pleme“ ugroženo.„Svaka ljudska zajednic a ako se imalo osjeti ponižena ili ako joj je opstanak imalo ugrožen, biće sklona da proizvodi ubice, koji će počiniti najgora zlodjela sa čvrstim uvjerenjem da su u pravu i da zaslužuju!“ Ne moraju ni da je osjete, dovoljno je da ih u to uvjere vladajuće elite, da im daju in strukcije, da ih obavežu n a „odbranu“. Hana Arent je još 1963. godine napisala da velika zla u istoriji nisu počinili fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatili tumačenja države da su akcije u kojima učestvuju normalne! „Plem e nska koncepcija identiteta“ – koncepcija nasljeđena od sukoba iz prošlosti! Ona se u kombinaciji sa narcizmom malih razlika kod brojnih 106 D ruštvo u sumraku domaćih i stranih istraživača sukoba na Balkanu uzima kao jedna od ključnih dimenzija u objašnjavanju dinamike i i ntenziteta konflikata. Narcizam malih razlika, po Frojdu, nastaje kada dvije grupe, zbog toga što se teško razlikuju, pribjegavaju nasilju s ciljem da između sebe stvore identitetske razlike. Jedan od najvećih francuskih i svjetskih antropologa Klod Levi-Stros je upozoravao da se čovječanstvo nalazi pred opasnošću i brojnim napetostima zbog rasne netrpeljivosti, etn ičkih razlika, a uzroci su mnogo dublji od neznanja i predrasude. Levi- Stros osporava stajališta koja negiraju i odbacuju socijalne, vjerske, moralne, estetske i druge kulturne forme suprotne onima sa kojima se identifikujemo.„Taj način mišljenja, u ime k oga se'divljacima'(ili svima onima za koje se odlučimo da ih smatramo takvima) izbacuju izvan čovječanstva, up ravo je najupadljiviji i najtipi č niji stav samih tih divljaka. Varvarin je čovjek koji vjeruje u varvarstvo“! Prema britanskom istoričaru Eriku Hobsbaumu, varvarizam označava razaranje i slom sistema pravila i moralnog ponašanja pomoću kojih društvo reguliše odnose između svojih članova, kao i u odnosu na članove drugih društava. Osnova novih napredaka u varvarizmu – kontinuitet naučenih pouka čovjekove neljudskosti prema čovjeku u svakoj narednoj fazi od Prvog svjetskog rata, Drugog, Hladnog do danas... I španski pisac Ortega i Gaset u č uvenom djelu Pobuna masa ističe da je varvarstvo sklonost ka raz građivanju zajedničkog života.„Vertikalna invaz ija varvara“. Etnocentrizam označava prosuđivanje tuđe kulture prema standardima i sa stajališta vlastite, uz istovremeno ve ličanje sv oje kulture, njene istorije. „Neopravdano nastojanje da se vrijednosti društva kojem pripadamo uzdignu na nivo univerzalni h vrijednosti“. Pretpostavka da je način života u našem društvu jedini normalan i ispravan način mišljenja, osjećanja, 107 Đorđe Vuković ponašanja. Etnocentristi s opstveni etnički, nacionalni, r eligijski ili tradicionalni identitet postavljaju kao opšti kriterijum za procje njivanje drugih naroda. Profesor Filozofskog fakulteta u Nišu Nikola Božilović ističe socijalnu konstrukciju drugog kao primitivnog. Etnocentri zam afirmiše savremeni oblik primitivizma, njegova je okosnica i glavni izvor.„I etnocentrizam i šovinizam dovo de se u vezu sa prim itivnim ponašanjem u svijetu“. Šovinizam je i sticanje nadmoći svog naroda, uvjeren je u superiornost svoje nacije. Karakteriš u ga r eakcionarna politička proganjanja, istrebljenja, iracionalna vjerovanja, fanatizam... Psihijatar Dušan Kecmanović pisao je da etnocentristi sprečavaju sunarodnike da oproste uvrede i zlodjela koja su im učinili ljudi iz druge etnonacionalne grupe. Inverzivni etnocentrizam – pretjerana, ostrašćena mržnja prema pripadnicima vlastitog naroda praćena potpunom nekr itičnošću prema etnocentrizmima naroda s kojima žive u istoj sredini. Publicista i antropolog Zoran Ćirjaković je autor kovanice autošovinizam kao oblika samomržnje, pretjerane, netolerantne, kritičke percepcije vlastite nacije, ispunjene predrasudama i prezirom.„Autošovinizam, ta regresija državotvorne svijesti koja u čovjeku ubija ideju o dostojanstvu i slobodi, sve građane ove države pretvara u – ništa. Osim Boga, koji je ovladao tehnikom creatio ex nihilo, niko drugi nema moć da od ništa napravi nešto. Ništa ostaje ništa. Ništa ne može nikada biti d i o nečega, jer je ništa“, piše univerzitetski profesor i pisac Slobodan Vladušić. Amin Maluf upozorava da je s vijetom zavladala intelektualna i etička poremećenost!„Nije li naša vrsta dostigla prag svoje mor alne nekompetencije“, uspona fanatizma, nasilja, isključivosti, beznađa...„Ili ćemo umjeti da izgradimo u ovom vijeku jednu zajedničku civiliza ciju sa 108 D ruštvo u sumraku kojom će svako moći da se poistovijeti, sa istim univerzalnim vrijednostima, snažnijom vjerom u ljudsku avanturu, obogaćenu kulturnim raznolikostima ili ćemo skupa potonuti u zajedničko varvarstvo“! Kant je isticao da pojedinac koji poštuje i uvaža va svoj um time otkriva čovječanstvo u sebi, u čovjeku trijumfuje njegova duhovna suština! Poštovanje ljudskih p rava, moralno dos tojanstvo, kategorički imperativ – da se postupa onako da maksima vlastite volje može da važi kao sveopšti zakon! Odgovornost, prema politikologu Milanu Matić u, je o sjetljivost/mjera kojom jedan društveni subjekt( pojedinac ili grupa) „odg ovara/reaguje na zahtjeve i potrebe drugih ljudi ili zajednice u skladu sa utvrđenim normama ponašanja i djelovanja(moralnim, pravnim, političk im). Odgovornost prema svojoj savjesti, prema drugim ljudima i zajednici. Individualna i kolektivna odgovornost, pravna i vanpravna. Politi čka, krivična, građanska, disciplinska. U temelju demokratskog sistema. Časopis Le mond diplomatik objavljuje da će, prema nekim procjenama Ujedinjenih nacija, stanovništvo Evrope porasti sa 1,2 milijarde stanovnika u 2017. godin i na 2,5 milijarde u 2050. i čak 4,4 milijarde stanovnika u 2100. godini. Za tridesetak godina će 20- 25 odsto evropskog stanovništva biti afričk og porijekla(nasuprot 1,5-2 odsto u 2015. godini). Interkulturalizam – kulturna politika koja je usmjerena prema interkulturnom društvu, u kojem se više kultura nalaze u fazi dijaloga i traganja za novom kulturom. Multikulturalizam – oblik kulturne politike, koncept društva(multikulturno društvo) u kojem ravnopravno koegzistira više kultura. Komunikolog i sociolog Branimir Stojković ističe da je multikulturalizam„ideja ili ideal o skladnom suživotu različitih etničkih i kulturnih grupa u okviru pluralističkog društva“. U 109 Đorđe Vuković interpretaciji multikulturalizma postoji političko i kulturno stanovište! No, uglavnom je nagla sak na drugom. Pažnja se usmjerava na zahtjeve grupa koje nisu etnički, politički i nacionalno zasnovan e. To su prije svega novi socijalni pokreti koji su okupljeni oko zajedničkih vrijednosti, oko osjećanja identiteta, kolektivne pripadnosti ili oko zajedničkog iskustva marginalizacije! Nakon Drugog svj etskog rata bila su široko rasprostranjena uv jerenja da će ideali multinacionalnih i multietničkih društava potpuno nadvladati i potisnuti nacionalne koncepte, pa čak dovesti i do nestanka nacionalnih identiteta, ali ih je istorija demantovala, pokazala suprotne tendencije. Monetarno, ekonomsko i političko ujedinjavanje, evropske integracije, potrošačko društvo i globalizacija ne samo da nisu umanjili potrebe isticanja nacionalnog identiteta, već su i uzroci njihovog novog rasplamsavanja. Posljednju deceniju obilj ežila su uv j erenja političkih i naučnih elita da je na vid jelu kraj multikulturalizma. Tako su prije nekoliko godina njemačka kancelarka Angela Merkel i britanski premijer Dejvid Kameron najavili„smr t multikulturalizma“, ne zato što priželjkuju takav epilog, već priznajući da se u njihovim državama nije potpuno ostvario koncept kulturološkog pluralizma, susreta kultura, integracije. Ako to ne uspi jeva politički dugovječnijim i stabilnijim sistemima, e konomski superiornijim i tehnološki moćnijim državama, postavlja se pitanje kako je moguće isto očekivati u BiH koja važi za jednu od najnestabilnijih, najzaostalijih i najsiromašnijih država u Evropi. Ako država nije sposobna da stvara jasne i smislene ko lektivne identitete, kao što tvrdi Endru Hejvud, dolazi upravo do razvoja partikularizama zasnovanih na etnicitetu i religiji, što se desilo u bivšoj Jugoslaviji i BiH. Međutim, multikulturalizam i interkulturalizam nemaju i ne mogu da imaju bilo kakvu alternativu na Balkanu. 110 D ruštvo u sumraku M ultikulturalizam označava eksplicitnu državnu politiku koja ima dva osnovna cilja: podržavanje skladnih odnosa i definisanje odnosa između države i etnič kih manjina! Oreol demokratske držav e, vladavine prava, civilizacijske dužnost i je ispunjen takvim bojama.„Uspostaviti pravu integracijsku politiku, živjeti u Francuskoj znači postati Francuz, građanski odgoj“ – glasila je jedna od poruka i zahtjeve vlastima„žutih prsluka“ tokom protesta u Francuskoj 2018. i 20 19. godine. Građani Francuske veličanstveni u vjernosti uzvišenim idealima svoje istorije. To ne znači da su zaboravili ili oprostili npr. teroristički napad ISIS-a na redakciju satiričnog lista Šarli ebdo 7. januara 2015. u Parizu, kada je zbog jedne karikature ubijeno 12, a ranjeno 11 ljudi. Ili 13. i 14. novembra iste godine u čuvenom koncertnom prostoru u pariškom Bataklanu, uz skoro 130 poginulih i na desetine ranjenih. Napad na„najjevropskiji grad“, grad čuven po slobo di misli, napad u vezi sa kojim su mediji istakli da su mladi islamski teroristi bez ikakve sumnje nanišanili – civilizaciju! Da, meta terorista bila je i Opera, i Šanzelize, božićni vašar u Strazburu... 4. 4. Nacionalni ključ za rat i mir Ne prestaju žučne p olemike o zajedničkoj prošlosti među narodima ko ji su zajedno živjeli i stvarali istoriju. Ne nazire se kraj oštrim sukobima o karakt eru ratova, naročito posljednjeg rata. Klanica devedesetih označava se na mnoštvo načina, kao secesija, agresija, međunarodna zavjera, vjerski, nacionalni, građanski, svet i, odbram beni, osvajački, otadžbinski, pravedni, nepravedni rat! Teorije kažu da je građanski rat o ružani sukob unutar države i m ože da bude nacionalni, politički, vjerski, klasni... Koliko kod se spuštali u blato svakodnevne histerije i primitivizma, poli tičke propagande i 111 Đorđe Vuković manipulacije, samozavaravanja i samouljepšavanja, n aravno da su se ovdje vodili građanski ratovi. Jedni na druge pucali su ljudi sa istom adresom stanovanja, pasošima, vla snici zemlje i stanova koji su se naslanjali jedni na druge, prepl itali međusobno. Iako se i dalje sa mnogim ljudima ne može govoriti objektivno, trezveno, argumentovano, odgovorno, ne postoji nijedan razlog, nijedan cilj, da se zavarava, laže, ćuti. Demografska služba Tužilaštva u Hagu svojevremeno je objavila podatak o 104.732 osobe stradale od 1992. do 1995. godine. Prema zvaničnoj procjeni Haga, 89.186 je poginulih i 15.546 nestalih. Među poginulim je oko 10.000 žena, a broj djece nije precizno utvrđen. Objavljeno j e da je u ratu život izgubio 68.101 musliman/Bošnjak, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata i 4.995 ostalih. Kulturocid predstavlja zločin sistematskog uništavanja spomenika kulture. Tokom rata u BiH uništeni su brojni kulturno-istorijski spomenici, popu t džamije Ferhadije u Banjoj Luci, Starog mosta i pravoslavne Saborne crkve u Mostaru itd. Prema nekim podacima, u BiH je srušeno više od 600 i oštećeno oko 300 džamija, 125 pravoslavnih crkava je srušeno, a više od 170 oštećeno. Više od 50 katoličkih vjer skih objekata teško je oštećeno. Na meti vandala sa sve tri zaraćene strane našli su se i groblja, spo menici i kulturna dobra. Veliki broj ulica, naselja, trgova, škola i mostova u gradovima i selima po BiH je preimenovan. Umjesto junaka iz Prvog i Drugog svjetskog rata, heroja antifašističke borbe za slobodu i jedinstvo svih naroda, danas se ističu imena ličnosti iz etnonacionalne istorije, među kojima i imena „heroja“ i„zlikovaca“ iz prošlih i posljednjeg rata. U Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru na javni m tablama se nalaze imena npr. Mustafe Busulajdžića, Draže Mihailovića i Mile Budaka, pripadnika SS handžar divizije, 112 D ruštvo u sumraku četničkog pokreta i ustaške NDH, ali i onih koji su njihova„djela“ nastavljali devedesetih. Sve to uzrokuje međusobne razdore, poniženja, uvrede, heroji jednih za druge su zločinci, pobjede jednih drugima su porazi, junaštva prvih u očima drugih su divljaštva, radost jednih bol je drugima. No, takvi odnosi između naroda u BiH nisu izum devedesetih godina prošlog vijeka. Dugi pogledi unazad kroz decenije i vijekove svjedoče o traumatičnoj prošlosti. Nobelovac Ivo Andrić u čuvenoj pripov ijeci Pismo prijatelju iz 1920. opisao je Bosnu kao zanimljivu i divnu zemlju, po ljudskom i prirodnom bogatstvu, u kojoj prosječan čovjek ima ogromnu moralnu vrijednost, mnogo veću od njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama, ali da je Bosna zemlja mržnje i straha. Protiv te strašne činjenice ljudi se instinktivno bune, ne žele da je slušaju i prihvate, još manje da razumiju. U tome je nesreća još veća.„ Fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima ¸nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni”, zapisao je Andrić. Ta mržnja mu djeluje kao specifična, samostalna snaga koja sama u sebi nalazi svrhu.„Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjek a i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe”. Andrić ističe da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali, ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrij evaju i čekaju svoj čas. Možda i najveću nesreću 113 Đorđe Vuković predstavlja to što u snažnim emocijama, ljubavi i svirepe osjećajnosti, zanosima, pobožnostima i tradicijama, stoje podzemni i nevidljivi slojevi mržnje na kojima žive ovdašnji ljudi.„Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje, j er u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošlj ivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika”, poručio je Andrić. Njegov strah, kasnije će se potvrditi više nego opravdan, bio je da će se iza zavodljivih ideja„ Brat je mio, ma koje vjere bio”,„ Ne pita se ko se kako krsti, n ego čija mu krvca grije prsi” i„Tuđe poštuj, a svojim se diči”, iskrenim uvjerenjima i nadanjima, ali i mnogo lažne građanske učtivosti, „mudrog varanja sebe i drugih zvučnim r ije čima i praznim ceremonijalom” samo prikriti, a ne ukloniti mržnja i drevni nagoni i planovi.„Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest”! Andrić ovo nije pisao da bi raspirivao mržnju, vrijeđao stanovnike BiH ili služio ideologiji jednog vremena, već kao iskreni zaljubljenik u svoju otadžbinu, odgovoran i dalekovid intelektualac i stvaralac, sa plemenitom namjerom da se ratovi i nesreće nikada ne ponove. Ali, ponovili su se, a mržnja se potvrdila u odnosu komšija, pobratima, prijatelja i porodica jednih prema drugima, prema nejači, uspomenama, intimi, simbolima, svetinjama... Kako god, Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je fizičko nasilje, ali je rat nastavljen drugim sredstvima. Čak je i mirovni sporazum izložen različitim tumačenjima. Pripadnici političkih, medijskih, čak i naučnih elita u BiH gotovo svakodnevno iznose teške uvrede i optužbe na račun 114 D ruštvo u sumraku drugih naroda(„agresori“,„fašisti“,„primitivci“,„ genocidan narod“ i slično), ali i države i n jenih entiteta(„vještačk a tvorevin a“,„džamahirija“, „okupirana teritorija“,„ rezultat etničkog čišćenja“ itd.). U takvim izlivima govora mržnje, stalnom podsticanju etničkih predrasuda i političkom etiketiranju, učestvuju nacionalni lideri, državni služb enici, narodni poslanici, javni intelektualci, umjetnici, novinari... P оlitički cinizаm i mеđuеtničkо nеpоv j еrеnjе pоstаli su svеprisutni. Koliko god se činilo kako ona ne može nikada da izađe iz kolovrata u kojem je istorijska i geopolitička vrteška njeni h duhova, karaktera i sudbina, BiH se nalazi pred raskršćem sa kojeg je suludo ponovo se vraćati unazad. Nakon nepune tri decenije različitih oblika međusobne borbe, od ubijanja i protjerivanja, preko podvaljivanja i inaćenja, do okoštavanja etničke mržnje i oblikovanja međusobno isključujućih političkih identiteta, nacionalne elite nisu se mrdnule ni pedlja, a iza sebe su napravile provaliju koja nepremošćeno ostaje između ratnih devedesetih i raskšća današnjice sa kojeg, gledajući i dalje unutraške, konač no moraju izabrati put. Jedan vodi ka nastavku rata, verbalnim, fizičkim, političkim, kulturnim i duhovnim nasiljem, sve do skorijeg konačnog poraza i nestanka jedne strane, po receptu devedesetih. Drugi je put spasa zajedničkog života u kojem dugovječno o pstaju nacionalni interesi svih, u kojem bi i poraženo i pobjednički živjeli svi, u ravnoteži kojom BiH dobija najbolju priliku za stabilnošću, ali uz mnogo odgovornosti, dalekovidosti, mudrosti. Na žalost, umjesto toga, iz političkih i intelektualnih krugova češće se i glasnije poziva na oružje. Mediji su odavno naoštrili jezike. Lokalne psihopate na svim stranama samo čekaju povod. Vjerskim fanaticima on nije ni potreban. Pogrešno je vjerovati da je riječ samo o neprekidnoj predizbornoj mobilizaciji birač a. 115 Đorđe Vuković Bosna i Hercegovina iznutra je odavno zarobljena neobuzdanim i primitivnim etnonacionalizmima, ali i konfuznim, neiskrenim građanskim idejama. Nepovjerljivi i zlonamjerni prema komšiluku, frustrirani isključivo sopstvenim stradanjem i bijedom, ali i me lanholičnim osjećanjima ne ostvarene i dorečene nacionalne sudbine, političke i kulturne elite kao da ne znaju na koju stranu da okrenu. Ratuju se političkim parolama, naučnim knjigama, akademskih sesijama, vjerskim predavanjima, građanskim floskulama. Pogledajmo istini u oči, da li su Bošnjaci, Srbi, Hrvati istinski prihvatili da je u Dejtonu d ogovoren mir, da BiH ostaje i opstaje kao država, sa entitetima i kantonima, da nije i ne može da bude po jednoj mjeri, da nema otcjepljenja, da preglasavanje nije nikakvo rješenje? Spoljnje granice su zajedničke, unutrašnje su manje primjetne na terenu, ali u glavama su nepremostive. Dobri poznavaoci istorije znaju da nikada ovdje nije postojala jedinstvena politička volja sva tri naroda, da nikada nijedan projektovani identitet nije mogao da uguši i natkrili tradicionalna samoodređenja, nijedna ideologija da skrajne etnička osjećanja, nijedan rat da podijeli zemlju ili izbriše neki od njenih naroda. Bosna ne može biti mirna kada u njoj dominira jedna volja. Bosna ne smije da bude uniformisana, ni praktično ni metaforično. Njena posebnost je u njenim protivrječnostima, u ravnoteži između tri politike, tri različita kolektivna pamćenja, tri toliko slična i bliska, toliko nespojiva i nerazdvojiva nacionalna karaktera. Dva velika intelektualca i istinska bosanskohercegovačka rodoljuba, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović u knjizi Bosna i Hercegovina, budućnost nedovršenog rata(2010) tvrde da za budućnost BiH najveći problem neće biti vjerski, već sekularni tip muslimansko- bošnjačkog nacionalizma, po porijeklu i karakteru srodan srpskom i hrvatskom, jer on djeluje protiv stvaranja budućnosti Bosne i Hercegovine koja je Bošnjacima 116 D ruštvo u sumraku najpotrebnija i važnija nego ikome. Dio b оšnjаčke pоlitičk e i kulturne еlit e, nаučni i psеudоnаučni krugоvi, neke mеdiјske kuće i rаzn a nevladina udružеnjа, često prоizvоdе аntidејtоnsku i аntiustаvnu, а li na taj način i аntisrpsku аtmоsfеru, istоvrеmеnо sе užаsаvајući štо njihov „ pandan“ u Rеpubli ci Srpskoj prij еti rеfеrеndumоm, а srpski nаrоd većinski odriče BiH kао svојu državu. Više od dvije decenije se оspоrаvа pоstојаnjе Rеpublikе Srpskе, njen naziv, simbоli, grb, himnа, zаstаvа, vj еrski i rеpublički prаznici, nаzivi grаdоvа i ulicа, nеgirајu sе civilnе i vојnе žrtvе, оmаlоvаžаvајu kоlеktivnе trаgеdiје i strаtištа, prеkrајајu istоriјskа s j еćаnjа. Nаpаdi nа Dејtоnski spоrаzum pоstаli su takoreći оpštе m j еstо, а dоminаnt a n pоlitički nаrа tiv je da Dејtоnski spоrаzum on еmоgućаvа rаst еkоnоmiје, da je gеnеrаtоr krizе i glаvnа kоčnicа pоlitičkоg rаzvоја BiH, gаrаnt mоći vlаdајućih pоlitičkih struktur e, čak i „univеrzаlni zlоčin“ i„rаsističkа svinjаriја“, zatim d а оvаkvа BiH nе mоžе u Еvrоpsku uniјu i NАТО, da je Dејtоnski spоrаzum mоguć sаmо uz brisаnjе Rеpublikе Srpskе čiје је pоstојаnjе„dоkаz о оstvаrivаnju vеlikоsrpskе kоncеpciје“,„gеnоcidne tvоrеvine“, а dа sе BiH nаlаzi u „dејtоnskоm kоšmаru i zаtоčеništvu“. Ima i onih koji bez ikakve odgovornosti javno sаtаnizuјu c ij еli srpski nаrоd, njеgоvu istоriјsku i kulturnu sv ij еst. U rj еčnik u bоsаnskоg јеzikа lingvistе Džеvаdа Јаhićа, npr. r ij еč„đikаn“ tumаči kао„sеlјаčinа, bоsаnski prаvоslаvаc čеtničkоg pоr ij еklа kојi је gеnеtski čеtnik“, „čеtnikušа“ kао„pripаdnicа srpskе vојskе“(аli i„Srpkinjа u Bоsni sklоnа nаciоnаlnој mržnji i nеtrpеlјivоsti), а pridјеv„bаlvаngrаdski“ kао„sirоv, dinаrski, uglаvnоm оnај prаvоslаvni rurаlni u Bоsni“(uz dоdаtаk dа su Kаrаdžići, Оstојići i slični –„bаlvаngrаdski intеlеktuаlci“). Nа javnom servisu prikаzuјu sе dоkumеntаrci u kојimа neki sagovornici nesmetano gоvоr e о„аntrоpоlоškој dеkаdеnciјi Srbа“ i njihоvim„ kulturnim prеdispоziciјаmа zа gеnоcid“! Imа i оnih kојi оtvоrеnо pr ij еtе rаtоm i 117 Đorđe Vuković prоgоnоm. Nеkаdаšnji člаn Prеdsеdništvа BiH Hаris Silајdžić višе putа је pоručivао Srbimа dа„аkо su nеzаdоvоlјni mоgu оtići iz BiH, аli sаmо dа pоnеsu zеmlје kоlikо im stаје nа оpаnkе“(istu pоruku је Stipе Меsić uputiо Srbimа u Hrvаtskој pr ij е njihоvоg istrеblјеnjа). Ovakv е r ij еči ponovio je i bivši člаn Prеdsјеdništvа BiH i lidеr SDА, Bаkir Izеtbеgоvić. Neke javne ličnosti BiH nаz i vа ju„bоšnjаčkоm zеmlјоm“, a оnimа kојi оsјеćајu suprоtnо takođe poručuju dа sе sеlе! Аli ni tu niје krај. Imаm sаrајеvskе džаmiје krаlја Fаh d а Nеzim Hаlilоvić, kako su pisali mediji, srеdinоm јulа 2015. godine je sа„v j еrskih prеdаvаnjа“ оtvоrеnо pоzivа o tеrоristе dа nаpаdnu Rеpubliku Srpsku:„Аlаh dа zаtrе еntitеt sаzdаn nа gеnо cid u, а d а zlоčincе оstаvi bеz pоrоdа“. Isti pоkliči sе vrlо brzо zаčuјu i sа ulicе, fudbаlskih stаdiоnа, prеdizbоrnih skupоvа, rаznih јаvnih tribinа, na intеrnеt fоrum im а. S druge strane, u Republici Srpskoj se insistira na tome da je BiH samo privremena, silom nametnuta država, čak i da nije država, odnosno da je „nemoguća država“, da će trajati dok traju interesi zapadnih sila, da je ona kamp teroristima, vehabijama i sl ično. Osporavanje čak i satanizovanje svake ličnosti, političke opcije, nevladine organizacije ili udruženja koja propagiraju saradnju, saživot, multikulturno i interkulturno društvo. Takve aktuelna i dominantna srpska politička i intelektualna elita naziva, „ probosanci ma“,„bošnjačkim slugama“ i slično. Politička vrhuška toleriše performanse koji mogu da vrijeđaju ili zastrašuju bošnjačku populaciju, relativizujući svaku nacionalističku, šovinističku poruku sa srpske strane, dok istu ili sličnu sa bošnjačke strane preuveličava, eksp l oatiše, reprizira. Istоvrеmеnо, izlоžеnе kоnstаntnim pоkličimа zа ili prоtiv Dејtоnskоg spоrаzumа stаsаvајu gеnеrаciје mlаdih Bоšnjаkа, Srbа i Hrvаtа kојi, svе mаnjе baveći se proučavanjem i razum ijevanjem uzrо ka kојi su dоvеli dо Dејtоn a, iskrivlјеnо i pојеdnоstаvlјеnо tumаčе dоgаđаје i prоcеsе iz 118 D ruštvo u sumraku zajedničke prošlosti, naročito one iz dеvеdеsеtih gоdinа, čimе sе zаprаvо оdržаvа i podgrijava аtmоsfеrа kоја је i dоvеlа dо grаđаnskоg rаtа. Njen kontekst upotpunjuju već pomenuta masovna neobrazovanost, odsustvo kritičke javnosti, slobodnih medija i demokratske političke kulture. Naročit problem predstavljaju sporenja u vezi narativa o Srebrenici, političke(zlo)upotrebe pojma genocid i njegovo negiranje, ratovanja brojevim a žrtava, ignorisanje pokolja u Bratuncu, Tomašici, Skelanima, Mrkonjić Gradu, Korićanskim stijenama, Višegradu, zataškavanje istine o ulogama političkih i vojnih rukovodstava, ali i urednika, novinara itd. Nenadoknadiva je šteta mnogo brojnih istorijskih laži i dezinf ormacija koje su uticale na intenzitet strašn ih događaja u prošlosti, a potom postali i neuništivi dijelovi kolektivnih sj ećanja, rezervoari mržnje kao inspiracije za buduće osvetničke pohode. Ne treba gubiti iz vida ni konstantna psihološka upozorenja kako odsustvo odgovornosti za nasilje podstiče novu agresivnost, a etnocentrizam je upravo ta kvaziideologija koja umanjuje i opravdava nasilje nad drugima, nastoji da prevari većinu i uvjeri je da to nasilje prihvati i odobri. Uz stare stereotipe o svojoj pravednosti, stradanju i na njima nastaloj moralnoj superiornosti. Kao što bi čuveni francuski moralista Mišel de Montenj masovnom ludilu u ime kolektivne istine suprotstavljao ličnu istinu, čovjekovu obavezu da rasuđuje svojom glavom i rukovodi se činjenica ma, pred kolektivnim histerijama koje nas okružuju naša dužnost je više nego ikada da podstičemo kritično razmišljanje, afirmišemo razgovor, istinoljublje, svaki ljudski napor čiji je cilj demilitarizacija kolektivne svijesti i uzavrelih strasti. U vrijeme pisanja ovog teksta lokalni i regionalni mediji izvještavali su o aktivnostima nacionalnih vlada u osavremenjivanju vojnih i policijskih snaga, vrstama na oruž anja, broju potencijalnih vojnika, međunarodnih 119 Đorđe Vuković saveznika, mogućim linijama fronta itd. Stara gr čka poslovica da u miru sinovi sahranjuju očeve, a u ratovima očevi sinove – i pored tolik o dječijih humki, spomenika golobradim mladićima, neutješnih porodica, kao da ništa nije opametilo tvrdoglave balkanske glave! 120 D ruštvo u sumraku 5) ČUVARI IDEALA, NAJAMNICI MRŽNJ E Odgovornost intelektualaca u politici R azarajući nihilizam, poricanje mogućnosti postojanja univerzalnih vrijednosti, razočarenje i mržnja prema demokratiji, smrt multikulturalizma, kolektivno putovanje u propast, bankrot duhovnosti, razvrat i nasilje, intelektualno degenerisanje, ratnoh uškački jezik, zloupotreba prošlosti, povratak u varvarstvo, banalizacija i brutalizacija javnog života. Uplašena, zbunjena, dezorijentisana, razorena javnost očekuje da joj i ntelektualne i kulturne elite objasne šta se to dešava, ima li nekog smisla, kakva je sudbina ovog svijeta, znaju li se ili bar nagovještavaju načini izbavljenja. Ali, intelektualci ćute, kolebaju se, plaše, nema ih nigdje ili još gore... U periodima teških političkih i socijalnih kriz a, čestih unutardržavnih i spoljašnjih potresa, metežu društvenih vrijednosti i orijentacija, događaja i procesa koji su označeni kao prelomni i sudbonosni, po pravilu se problematizuje uloga intelektualaca u javnom političkom životu. Da l i i na kakav način kritički promišljaju i tumače stanje u društvu, raspoznaju li opasnosti, ukazuju li na slabosti, imaju li i kakav uticaj na političku praksu? Da li oni koji posjeduju najviše znanja, kompetencija, istorijske svijesti osjećaju srazmjerno i moralne odgovornosti, imaju li pravo da u dramatičnim trenucima ostanu po strani, apolitič n i, ravnodušni? Ali, mogu li intelektualci uopšte da se artikulišu kao društvena grupa, da imaju kolektivan stav? Da selektivno posmatraju stvarnost oko sebe, zagovaraju određenu id eologiju? Mogu li oni da zadobiju masovnu podršku, oblikuju kolektivnu emociju? Kako se vladajuće političke elite odnose prema 121 Đorđe Vuković njihovoj kritici, preporukama, analizama, da li im žele dobrodošlicu u carstvo politike ili odbijaju da uzmu u obzir i uvaže njihova stajališ ta u svojim programima i akcijama? Majkl Volcer naglašava da je intelektualac svijest i savjest društva u kojem živi. Sudbonosno je važno da se intelektualci analitički i kritički odnose prema političkoj praksi.„Svijet nije o nakav kakav bi trebao da bude, tako da je kritika prvi zadatak politički angažovanih intelektualaca!“ Ali, za vladajući diskurs vrlo opasno je svako drugačije mišljenje. Političke elite uglavnom smatraju takve intelektualce subverzivnim elementima društva. Oni nagrizaju i narušavaju njihove uljepšane slike realnosti, provociraju narod da gleda šire i dublje, da promišlja, propituje, traži, predlaže, očekuje... Takvi nisu dobrodošli u države gdje je istina višak, pravda smetnja, smisao remetilački faktor. Sl oboda po kojoj se prepoznaju rizična je za sve.„P o svijetu raznose vijesti o slobodi, ali ih svuda trpaju u zatvore i ludnice“, poričio je Đura Šušnjić. O društvenom angažmanu nezavisnih intelektualaca mnogo toga je napisano i rečeno, ali se ovdje premalo čita i još manje zna. Karl Manhajm je pisao da postoje ideološki(konzervativni) i utopijski(radikalni) intelektualci. Zagorka Golubović ističe da su najvažniji oblici intelektualnog angažovanja kroz obrazovanje, oblikovanje javnog mnjenja, po drške po kretima koji pr užaju otpor nasilju, društvenoj participaciji građana u javnim poslovima, podsjećajući da je pogodna klima za društveni angažman intelektualaca onda kada se razvijaju snažni društveni pokreti kao što je to bilo 1968. godine. U takvim angažmanima, naglašava, važ no je da ostanu bez pretenzija da postanu vođe. Profesor Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu Nebojša Romčević u vrijeme građanskih protesta protiv vlasti koji su se širom Srbije rasplamsavali krajem 2018. i početkom 122 D ruštvo u sumraku 2019. godine, ponavlja isto stajali šte: Intelektualac nije vođa! Ne predvodi pobune. On društvene procese posmatra analitički odgovorno. U čuvenoj knjizi Izdaja intelektualaca(1927) Žulijen Benda pisao je o političkom angažmanu intelektualaca – u smislu„igre političkih strasti“ – kao o izdaji, jer takav angažman teži rezultatima i željenim ciljevima „prezirući argumente“, nasuprot plemenitim ciljevima kada se angažuje u ime univerzalnih vrijednosti. Benda razlikuje istinske intelektualce koji se hrabro angažuju u odbrani u niverzalnog morala, koji osuđuj u nepravdu od onih koji su izdali poziv intelektualca tako što su se stavili u službu d nevne politike ili koji ćute o stanju u društvu. Najsramniji su onda kada p ojačavaju mržnju između političkih frakcija, klasa i nacija, što se može nazvati„i ntelektualnim organizovanjem političke mržnje“! Tada su intelektualci potpuno iznevjerili svoju dužnost i odgovornost. Tako preziru istinu i pravdu. Proglašavaju nadmoć volje nad razumom, š ire ksenofobiju. Logičan epilog svega je – organizovan pokolj! V ratimo se u savremenu istoriju BiH i njenog balkanskog okruženja. Pogledajmo istini u oči. Zar misleći čovjek da ćuti pred lažnim patriotizmom ili n ekritičk i da brani ili glorifikuje režim u svojoj državi, podržavajući ga č ak i u najsramnijim nepravdama, bezakonju, krvoprolićima? Vidimo li intelektualce u političkoj službi režima, vlasti? Prepoznajemo li opasne utopiste koji di žu glas pred ludilom, javašlukom, besmislom? Kako se odnosimo prema intelektualcima koji politički pristrasno tumač e istoriju, preziru uzdizanje iznad partikularnih, ličnih, partijskih, etničkih i nacionalnih interesa i ciljeva, optužuju humanizam kao moralnu, čak i duhovnu dekadenciju? Imamo li odgovor na stavove da za nas nije demokratija, da u državi još nije vrijeme za unutrašnj e slobode, zaštitu i afirmaciju ljudskih prava, manjinskih interesa, da su saradnja i kompromis slabost, da je opraštanje grijeh? 123 Đorđe Vuković 5. 1. Čitanje iznutra Društvenu formulu kreira i nameće većina intelektualaca koji se zalažu za pomjeranje legiti miteta u naš em društvu sa građanina na grupu, navodi Džon Ralston Sol, dodajući da je p asivnost jedan od njenih najdepremirajućih efekata. Građanin je sveden na stanje predmeta, kmeta, roblje. U humanističkom i demokratskom društvu pojedinac kao građanin postoji kroz sva kodnevne napore svog građanstva! Zato ne čudi osjećaj građanstva da su ih njihovi mislioci napustili, da ih je izdala inteligencija koja ne shvata ozbiljno humanističko iskustvo, posebno ne dramu demokratije koja je zasnovana na građanstvu. Engleski filozof Tomas Karlajn je intelektualca vidio kao heroja nad masom koji svojim riječima i stavom određuje budućnost. Riječ„intelektualac“ ( francuski) nastala krajem 19. vijeka i pretežno se odnosi na one misleće osobe koje su spremne da interveniš u/djeluju u javnoj sferi, bez obzira da li se takvim angažmanom izlažu opasnostima. Intelektualci djeluju u području građanskog društva, promovišući kulturu dijaloga, toleranciju, otvorenost, načelnost, kritiku, etiku, demokratske vrijednosti. Kao ocjenu duhovnog stanja naše epohe, poljski sociolog Zigmunt Bauman je istakao „bezubu kritiku intelektualaca. Jedan od najuticajnijih francuskih filozofa Žak Ransijer razmatra vrijednosno i politički usmjerene intelektualce. Prvi su idealisti, zagovarali bi opozicione ideje i pretjerivali u demokratskim aktivnostima, pogotovo po državne interese, drugi su bili za pragmatičko djelovanje. Inače, Ransijer u knjizi Mržnja prema demokratiji(2005) naglašava da se sve djelatnosti banalizuju, da nesputana vladavina indivi dualnih želj a u savremenom masovnom društvu ruši kolektivne vrijednosti. Zakoni i ustanove moderne demokratije su samo privid! 124 D ruštvo u sumraku Pojam„inteligencija“ latinskog porijekla(intellego, lectum – uvidjeti, uviđavnost, razmotriti, razboritost, zamišljati) znači„čitanje iznu tra“ i označava sposobnost shvatanja, raz a biranja... U epohi klasicizma, među pripadnicima kultivisane klase, javlja se termin„intelligentia“ koji označava intelektualne osobine koje su po sadržaju apstrak tne. U starom Rimu za mudre i pametne osobe koristio se termin„calliditas“. Bokačo je u 14. vijeku pod inteligencijom označavao vještinu koja pojedinca izdiže iznad običnih smrtnika tako što ga podstiče da slijedi svoja načela i ideje vodilje, ne skrečići s tog puta! Stern je početkom 20. vij eka inteligenciju definisao kao upotrebu misaonih sredstava u prilagođavanju teoretskim i praktičnim životnim zadacima. Dužnost pravih intelektual aca oduvijek je bila da popravljaju svijet, vjerovao je marksistički mislilac Đerđ Lukač. Francuski filozof jevrejskog porijekla Remon Aron u knjizi Opijum intelektualaca (1955) navodi nekoliko krugova intelektualaca u savremenom društvu na osnovu funkcije njihovog intelektualnog rada(pjesnici, pisci, slikari, vajari i filozofi). Najužem krugu pripadaju inovatori, kreatori – koji stvaraju nove vrijednosti i znanja. Zatim slijede oni koji proizvode i reprodukuju postojeća znanja, bez razvijanja novih ideja i oblika – poput nastavnika, profesora i istraživača. Najširi krug intelektualnog rada čine novinari: oni igraju ulogu prenos ilaca vrijednosti i znanja iz užih krugova ka javnosti – na način koji je prijemčiv„neintelektualnim krugovima”). Prema akademiku Ljubomiru Tadić u, u pitanju je„moć ili sposobnost da se saznaju najviši principi na osnovu moći rasuđivanja, umovanja o n ašo j ljudskosti i društvenosti“. Intelektualac st alno preispituje sebe i pita šta (ni)je učinio da se izbjegne beznađe. Porazno je i pomisliti koliko tog preispitivanja nedostaje u ovom društvu i vremenu koje se graniči sa beznađem. Za Đur u Šušnjić a, intelektualci su kritičari društva sa stanovišta univerzalnih ljudskih ideala. Oni o pominju da„svi snovi nisu dosanjani“, 125 Đorđe Vuković da bez vrijednosti život nema smisla. Intelektualci žive za ideje, da osmisle svijet, a ne da njime vladaju. „Inteligencija j e mudrost st eče na iskustvom, sposobnost razumijevanja, stečena zahvaljujući ličnom iskustvu“. Podrazumijeva slobodno i autonomno mišljenje, odgovornost, nezavisnost, moralni ideal, hrabrost da se suprotstavi bezumlju, hipokriziji moćnika. Filozof, dramatur g i pozorišn i reditelj Jovan Ćirilov naglašava da je i ntelektualac onaj čovjek koji u svojoj ličnosti spaja razum i obrazovanje, moralne principe i informisanost.„Kao što intelektualac nije intelektualac ako zanemari interes svoje porodice, tako intelektu alac ne može, i kada se ne slaže sa aktuelnom politikom, da prenebregne dobrobit svog naroda“. Moralna kriza je možda i najdublja. Uveliko se gušimo od nemorala u politici, politici koja je daleko od moralnih obzira, moralnog poretka, prakse koja je s moralnog stanovi šta neprihvatljiva. Oko nas je p olitičko bezumlje, razvrat, politički e kstremizam, šovinizam, koristoljublje, kriminal i korupcija. Kant je tvrdio da pojedinac koji poštuje i uvažava svoj um time otkriva čovječanstvo u sebi. Savješću pozvan čovjek može da pre korači sebe! U čovjeku trijumfuje njegova duhovna suština! Vrij ednost čovjeka nije procjenjiva prema građanskim standardima, već prema njegovom moralnom dostojanstvu! Čovjek je toliko slobodan da može čak i da se ne obazire na sopstvene interese! Kada slij edi glas svoje savjesti, dužnost, kategorički imperativ, on to ne čini jednostavno radi sopstvene koristi, on se odlučuje za dobro – zato što je to dobro, a ne zato što je to dobro za njega! Moralna sloboda: Zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakon u nama! Djeluj uvijek tako da načela kojima se rukovodi tvoja volja mogu d a postanu osnova opšteg zakona! Razlikujemo dvije vrste moralnih sankcija, 126 D ruštvo u sumraku unutrašnja(individualna, odnosi se na grižnju savjesti) i spoljašnja (društvena sankcija, ukl jučuj e prezir zajednice). Nema slobode bez morala kaže Kant, a Sokrat da je znanje podloga morala – usavršavanje ljudskog karaktera i dostizanje moralnog savršenstva! Po Kantu, zlo je kada drugog čovjeka svodimo na sredstvo za sopstvene ciljeve, kada ga lažemo, mučimo, var amo, isko rišćavamo... Zato, naglašava, politika ne smije da učini nijedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu! I Ruso je bio uvjeren da on aj ko hoće da politiku proučava odvojeno od morala nikada neće dobro moći da razmatra ni jedno, ni politiku ni moral. Intelektualac je, reći će Rajt Mils, odvažni mislilac koji demaskira stereotipe,„moralna savjest svog društva“, a n ikako„intelektualni najamn i radnik“,„rob mjesečne plate“, privilegija, komfor. Može li intelektualac u politiku? Filozof Mihajlo Đurić ukazivao je na p olitički nastrojen u inteligenciju, uočavajući da m nogi evropski intelektualci uglavnom slijepo slijede vladajuća shvatanja, pragmatički se povode za dnevnopoli tičkim potrebama i interesima, tako da između njih i običnih prof esionalnih poli tičara nema nikakve bitne razlike! Vrline političara su, prema Maksu Veberu, nesamjerljive sa vrlinama naučnika. Ne može se istovremeno biti i aktivista i naučnik, a da se ne naruši dostojanstvo jednog ili drugog poziva!„Za profesora koji hoće da uđe u po litiku teškoća proizilazi iz partijske discipline i doktrina koje partija traži“! Neprekidno je isticao da politici nema mjesta u amfiteatrima i predavaonicama. Takođe, Veber je govorio o dva načina bavljenja politikom, jedni su oni koji živ e za politiku, drugi žive od politike. Dok je rijetkima politika preokupacija, strast, ideal, posvećenost, danas je većina onih koji nam se nude na izborima, smješkaju sa bilborda, obećavaju kule i gradove, u politiku ušla kao u posao, biznis, priliku da s e zaradi, ostvari korist, osigura redovna plata... 127 Đorđe Vuković Đura Šušnjić uvjerava da istinski intelektualci nerado pripadaju bilo kojoj političkoj partiji jer znaju da j e svakoj partiji istina strana – s obzirom da njeni pripadnici misle da je istina isključivo na njihovoj strani. Opet, i ntelektualci ne uzimaju mnjenje ogromne većine ozbiljno i obično ga odbacuju kao skup predrasuda.„Intelektualci pate od boljke od koje ne pate drugi“. Oni znaju kako društvo može da se organizuje racionalnije i humanije, ali nemaju moći da to uči ne, sprovedu u praksu. Jedan od najumnijih ljudi među Srbima 20. vijeka,„Srpski Volter“ Slobodan Jovanović, tvrdio je da intelektualac ima dvostruku dužnost, prema sebi i prema društvu. Njega odlikuju samoposmatranje i samosavlađivanje, istinski intelektualac ima obavezu da vlada svojim strastima, da slijedi humanistički obrazac, da u sebi njeguje moralnost, osjećajnost i intelektualnost. Džon Stjuart Mil je naglašavao da cilj vladavine mora biti„promovisanje vrlina i inteligencije naroda“. Obrazovani lju di su najvažniji resurs svake zemlje, ali američki pisac Čarls Simić u Doba neznanja upozorava na najezdu neznalica, opšteg neznanja koje se graniči sa idiotizmom, što se fabrikuje i školuje, jer„idealni građanin politički korumpirane držav e je lakomislen i glupak koji ne razlikuje istinu od ludosti“! Naučno obrazovanje treba da stvara duhovnu aristokratiju! Španski publicista i profesor filozofije Ortega i Gaset u djelu Pobuna masa(1930) upozorio je kako je evropska civilizacija počela da se degeneriše u varvarstvo pod navalom masa, svjetine bez mentalne discipline i lojalnosti razumu. U 20. vijeku učešće masa u politici imalo je pogubne posljedice. Z avedene, ojađene, frustrirane, izmanipulisane mase dale su podršku demagozima, što je dovelo do razočare nja u demokratiju, ugrožavanja sloboda, razaranja i krvoprolića. Baš kao što je, razočaran moralnom iskvarenošću i demokratijom Atinjana, Platon govorio da je pogrešno očekivati da tzv. 128 D ruštvo u sumraku običan čovjek inteligentno rasuđuje o najvažnijim političk im pitanjima. To treba da je dužnost najumnijih, jedinih sposobnih da posjeduju znanje o istini. 5. 2. Inflacija korisnih idiota Materijalne, moralne i duhovne nesreće uvećavaju jedna drugu. Prazni i obezdušeni pametnjakovići po kabinetima, salonima i tele vizijskim emi sijama priređuju j alove igre„intelektualizma“. Umovanje radi umovanja koje ide na živce publici, građanima. Pseudointelektualci postoje u svakom društvu. Oni su a ntipodi kritičkim intelektualcima. Služe se propagandom u ime jedne istine, u službi su svoj ih političkih gospodara, autoriteta koji od njih očekuje poslušnost. Korisni idioti p retvaraju nauku u sluškinju politike! Kao što jednom reče Ljubomir Tadić, za pseudointelektualca mjerilo mišljenja i ponašanja je autoritet gospodara.„Intele ktualni medio kriteti“ su uvijek u službi moćnika, znanje nije u riziku, žrtvi, javnom dobru, načelnosti, moralu, idealima, idejama, već samo„praktično oružje“! Emil Dirkem je koristio termin„crna inteligencija“ kako bi opisao one intelektualce koji počin ju jeftino da prodaju svoje znanje i prave inflaciju kadrova.„Kada je zarobljen vladajućim pogledom na svijet intelektualac postaje državni ideolog u službi datog poretka“ dodaje Zagorka Golubović. O ideološkom konformizmu piše jedan od vodećih intelektualaca naše g v remena Noam Čomski. Znanje kojim raspolaže i privilegovan status u zajednici podrazumijevaju i daleko veću odgovornost. Čomski insistira na pitanju poštenja, odgovornosti intelektualaca da govore i pišu istinu, demaskiraju i raskrinkaju laži političara i pseudointelektualaca. On upotrebljava sintagmu„odgovorni intelektualci”. Čomski je zabrinut pred 129 Đorđe Vuković činjenicom da se, izuzev časnih pojedinaca, brojni intelektualaci zadovoljavaju elitističkom ulogom, sticanjem profita. Oni koje služe svakoj vlas ti u sušti ni su antiintelektualci. Ne plaše se rizika. Zalažu se za stvaranje uslova u društvenom okruženju da se čuje samo njihov glas. Marvil Peri u knjizi Intelektualna istorija Evrope(2000) postavlja pitanje: da li kao ljudi imamo moralnu i duhovnu ri ješenost d a ispravno koristimo tehnološke i naučne tvorevine moderne civilizacije ili ćemo dozvoliti da nas proždire? Da li pojedinac može da pronađe smisao u onom što sada mnogi smatraju„besmisleni univerzum'“? Kako da se suoči sa izazovima koje uzrokuju etnocentrizam, narcizam malih razlika, vjerski i socijalni konflikti, kriminal, korupcija... Pseudointelektualci i ne služ e istini, već interesima. Ubjeđuju narod u neprikosnovene„istine“, služe se propagandom, klimaju glavom neznalicama koje su zaposjele visoke polo žaje.„Intelektualci su naša moderna zamjena za dvorske budale“, tvrdi Đura Šušnjić, nazivajući ih i „d uhovnim evnusima“ koji su u stvari intelektualno jalovi. To su oni koji su završili najviše škole, ali se ni po čemu ne mogu smatrati intele ktualcima. Sloboda n Jovanović ih je obilježio kao poluintelektual ce, diplomirane primitivce. Nj ihova rasprostranjenost potvrda je društvene bolesti. L išen i su moralnih obzira, labavih moralnih kočnica, neomekšan i kulturom, nagrdili su kao niko„naš naciona lni karakter“. U spjeh u životu, prvenstveno materijalni, poluintelektualcu je cilj i ideja vodilja. On ulazi u politiku da se lakta, gurka i jagma, da se domogne položaja. P olitička ambicija poluintelektual a ca u stvari i nije politička, zapaža Jovanović. Kroz politiku oni žel e da se obogate, da„progospoduju“, ne razumiju i ne cijene duhovne vrijednosti. Više od čitavog vijeka naši vrsni satiričari ih prepoznaju u ministarskim i direktorskih foteljama, 130 D ruštvo u sumraku lakrdija skorojevića i malograđana nije samo neukusna sa stanoviš ta kulture, već i opasna na čelu države! U poznatoj knjizi Zarobljeni um(1953) poljski književnik Č e slav Miloš piše o ketmanskom tipu intelektualca, čovjeku koji ćuti o svojim uvjerenjima i konformira se zahtjevima svog vremena. Samoizolacija. I zraz„ketman” nastao je u drevnoj Persiji, označava onoga„ko zna istinu“ ali je ne otkriva pred nevjernicima, a Česlavu Milošu je poslužio kako bi opisao psihološku pojavu i način na koji funkcioniše misao pojedinca u totalitarnim režimima. Zbog straha od odmazde, on ne samo da ne izražava javno svoja uvjerenja, već se maskira u lojalnog, svjesno glumi. Ketmanstvo je stil političkog ponašanja u nevoljama totalitarizma. Progon intelektualaca je obilježje totalitarnih i autoritarnih režima. Kao što je i antiintelektualiz am odlika populista. Istorija našeg podneblja određena je i stalnim progonima intelektualaca, ubistvima, hapšenjima, protjerivanjima, cenzurisanjem, zabranama knjiga i intervjua, otkazima i maltretiranjem na poslu, oduzimanjem imovine i politi čkih prava, v rijeđanjem, osporavanjem... T amnice Crne kuće u vrijeme austrougarske okupacije ili crne knjige sa spiskovima nepoželjnih intelektualaca u današnje vrijeme, šikaniranja na Golom otok u u komunističko doba i šikaniranja današnjih nacionalista. K olac, čerečen je, inkvizicija, veleizdajnički procesi, logori, streljački strojevi fašista, komunisti, etnonacionalisti... Međutim, i ntelektualci su bili inspiratori i saučesnici ideologija koje su uzrokovale stravične događaje, masovna stradanja, gnusne zl očine, moralnu bijedu... Npr. Mi rko Kovač je u knjizi eseja Elita gora od rulje (2009) pisao da su istoričari, filozofi, pisci, novinari u balkanskoj prošlosti bili ideolozi čak i neposredni komandanti zlodjela! Sjećamo se imena poznatih književnika i novi nskih reporte ra, čak i univerzitetskih profesora 131 Đorđe Vuković koji su se tokom građanskog rata slikali u maskirnim uniformama, pozirali s oružjem, držali zapaljive govore, predlagali sumanuta rješenja i sl. Posebno je značajno propitivanje uloge intelektualaca u ratovima. Majkl Vol zer naglašava izraziti znača j i važnost da akademska zajedn ica razmatra i ocjenjuje ratove, da promišlja o pitanjima etike u vanrednim okolnostima, kršenju moralnih principa, prav ednosti i opravdanosti ratova. Suočavanju sa njegovim užasima. I sramotama! Intelektualac mora da se izjasni povodom zvjerstava počinjenih u Domu kulture u Čelopeku ljeta 1992. godine, kada su razuzdane bande ljudi sa„srpskim imenima“ tjerali muslimanske zatvorenike da se tuku međusobno, brutalno ih ubijali i, koliko god zvjerski djelovali zapisi iz sudnica, primoravali očeve i sinove da izađu na binu, svuku se i međusobno oralno opšte! Uz„Krvavi Bajram“, kako je nazvan strašni događaj iz 10. i 11. jula, postoji i„Krvavi Božić“, takođe kao ispit intelektualne odgovornosti i vrsno sti druge strane, ako je uopšte bitno to isticati! Na veliki pravoslavni praznik 1993. godine, muslimanske jedinice iz Srebrenice, predvođene Naserom Orićem, upale su u Kravice i ubile pedesetak a ranile oko 80 srpskih civila. Zapaljeno je oko 700 srpskih objekata, a brutalna ubistva i mučenja ostala su u srpskom pamćenju. Za ove zvjerske, sulude, sramne činove ne može i ne smije da postoji nikakvo razumijevanje i opravdanje. Nikakvi viši i niži nacionalni razlozi! Miroslav Krleža je davne 1919. godine zapisao:„Ja, naime, oduvijek znadem ovu istinu, da papkari i kopitari bježe u stado i turaju glave u sredinu i bleje, kada ide vuk. Neka stado bleji! Ja ne znam još jesam li vuk, ali dvopapkar ni kopitar nisam, to stoji!“ Slavni hrvatski pisac je nacionalizam prepoznao kao narkozu opasniju od religije. Nacionalizam je za njega predstavljao ideologiju razdora među narodima! Krleža je poseban problem vidio u p alanački m modelima na še nacionalne svijesti, kulturnoj zaostalosti, niskom nivou svijesti g rađanske k lase.„Za naše nacionalne 132 D ruštvo u sumraku odnose bitno je ne biti mitoman opterećen balastom prošlosti“, piše Krleža i podvlači da svaki narod ima svoje laži i sramote. Poslije totalnog moralnog i fizičkog fijaska(kakav je pretrpjela ideologija Hitlera, Musolinija) ostati na istim pozicijama i„ nuditi narodu stare, otrcane recepte i ideologije, pa to nije glupo i blesavo, to je, brate, idiotski!“ Slavni hrvatski pisac poručio je da zaustavlajnje nacionaliz m a i šoviniz ma predstavlja prvorazredan zadatak svih progresivnih snaga,„ jer se u njihovoj funkciji stiče mnoštvo podsticaja – od mitološke i epske svijesti, traume iz novije istorije, do emocija i osjećanja solidarnosti sa sunarodnicima!“ Srpski pisac Dobrica Ćosić u djelu Moć i strepnje(1974), inače zabranjenoj knjizi, istakao je da je k arakteristično za jugoslovenske nacionalizme to što oni teže zatvaranju svojih nacionalnih kultura.„U našem nacionalizmu – mitovi su duhovne sinteze, a religija suština nacional ne svijesti! Zbog svega humanistička stvaralač ka uloga intelektualn ih snaga mora da se potvrđuje str ašću za istinom po svaku cijenu“, poručio je Ćosić. Sociolog Ratko Božović pred intelektualca postavlja zadatak da se suprotstavi šovinističkom ludilu i militarizaciji društva. Umjesto takve misije, intelektualci su potpomogli da se politika pretvori u lakrdiju, ali na tome nije stalo, pa se lakrdija pretvorila u tragediju! 5. 3. Lekcija o otuđenju i diktaturi Krajem 2018. godine započeli su veliki građanaki protesti protiv Srbije oličene u Aleksandru Vučiću, načinu vladanja, stanju u društvu. Demonstrante je podržalo više od 1.400 univerzitetskih profesora. Nastavnici i saradnici Filozofskog fakulteta u Beogradu 18. januara 2019. otvoreno su pružili podršku protestima građana Srbije. U javnom saopštenj u apostrofirali su da u ponašanju aktuelne vlasti kao naučnici i 133 Đorđe Vuković istraživači prepoznaju brojna obilježja diktature.„Građanima Srbije su ukinute političke, ekonomske i kulturne slobode koje su temelj modernih evropskih demokratija. Urušene su institucije i primjena zak ona, a opšti interesi podređeni ličnim i partijskim“, napisali su zaposleni sa fakulteta koji decenijama baštini tradiciju slobodoumnog intelektualnog žarišta i dodali da su„nepotrebno čestim vanrednim izborima i hiljadama skupštinskih amandm ana obesmi šlj ena demokratska prava i parlamentarni sistem, a druš tvo gurnuto u političko nasilje“. Prema njihovim uvjerenjima, progonima u tabloidinim medijima, prijetnjama, sudskim procesima, pritvorima i nasiljem vlast pokušava da zastraši i ponizi građa ne Srbije. Umjesto da odgovori na pitanja i zahtjeve građana, vlast vrij eđa svakoga ko se usudi da postavi pitanje i izrazi drugačije mišljenje, poručili su profesori. Oni su ukazali na probleme u oblasti obrazovanja i nauke kao što su n esankcionisanje plagijata, la žne diplome, nova zakonska rješenja kojima se urušava autonomija univerziteta i otvara mogućnost političke kontrole. Odliv mozgova je jedno od najtraumatičnijih pitanja. Nekoliko dana kasnije, podršku protestima građana Srbije pružili su i nastavnici i saradn ici Fakulteta političkih nauka u Beogradu(FPN). „Građanke i građani Srbije su digli glas protiv nasilja, nepravdi, gušenja sloboda, urušavanja institucija, obesmišljavanja demokratskih praksi i medijskih progona. Ono što se događa u našem društvu ne pogađ a nas samo kao građanke i građane, nego i profesionalno“, poručili su sa FPN a, naglašavajući da p rogram njihovih studija počiva na vrijednostima koje su dovedene u pitanje, demokratiji, građanskim i političkim slobodama, uljudnom dijalogu s n eistomišlj enicima, nezavisnosti institucija, podjeli vlasti i slobodi medija. U Beogradu su se 29. januara 134 D ruštvo u sumraku 2019. godine i profesori, naučnici i zaposleni u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta pridružili podršci građanskim protestima:„Vođeni društvenom angažovanošću kao centralnom temom našeg rada, pružamo podršku protestima koji se odvijaju u sve većem broju gradova u Srbiji, priključujući se na taj način ostalim inicijativama koje dolaze iz akademske zajednice. Ovi protesti su jasan znak da dostoj anstven život, nesvodiv na puko preživljavanje, postaje združeni zahtjev ljudi koji zajedno hodaju. Kada postane opasno govoriti javno i kada izostaju oni koji naše glasove mogu politički da zastupaju, hodanje postaje najrj ečitiji oblik kritike. Naša podrška mirnim građanskim protestima proizlazi, kako iz naših demokratskih ub j eđenja, tako i iz razumijevanja osnovnih principa funkcionalne demokratije, koja je moguća samo ako sve građanke i građani ravnopravno učestvuju u formulaciji i donošenju politički h odluka koje se na njih odnose“, zaključili su na Institutu. U sadašnjem društvu u Srbiji sve su izraženije pogubne tendencije: Demokratske institucije potpuno su„otete“ i kao takve ne rade u javn om interesu. Građani se u mnoštvu svakodnevnih ž ivotnih situacija ne mogu osloniti na rad institucija, što među njima stvara nepovj erenje kako u političke ustanove, tako i u samu demokratiju.„U situaciji u kojoj se neprestano krše ustavne ingerencije i dovodi u pitanje osnovna podj ela vlasti, građani se podstiču da veruju da je partokratija ispravan model vladanja, i da je autoritarni model vlasti jedini'efikasan' mehanizam za rj ešavanje društvenih problema. Javne politike nisu formulisane u skladu sa osnovnim demokratskim principom koji zahtjeva uklju čivanje građa na na svim nivoima odlučivanja, niti uključuju stavove stručne javnosti, što je rezultiralo progresivnim urušavanjem zdravstvenog, obrazovno g, pravosudnog i ostalih sistema od javnog značaja“. Istovremeno sa ogromnim osiromašenjem građana, od njih se nekon trolisano otuđuju javni resursi 135 Đorđe Vuković i prirodna dobra.„Imovina građana koji su na ivici egzistencije, nemilice se oduzima, a javna preduzeća predstavljaju partijsku nagradu za udomljavanje nedovoljno kvalifikovanih partijskih kadrova. Srbija se pretvara u zeml ju jeftine radne snage koja se prodaje na međunarodnom tržištu, u zemlju robovskog rada i preživljavanja, koja je u vrhu liste evropskih zemalja po nejednakosti i eksploataciji ljudi“. Akademska zajednica naglašava da javno ponižavanje, stalno prokazivanje „neprijatelja“, demonstriranje da zakon ne važi za sve podjednako i sasvim otvoreno gušenje rasprave, stavlja do znanja da je svaki oblik drugačijeg mišljenja, kritike i alternativnog delovanja nepoželjan, a potencijalno i opasan. Zaključak se svodi na to da je Srbija postala nebezbjedna zemlja u kojoj vlada strah i arbitrarna viktimizacija ljudi. Javne politike ne uvažavaju stavove stručne ni naučne javnosti niti se osvrću na najnovije rezultate istraživanja, što je rezultiralo progresivnim urušavanje m zdravstvenog, obrazovnog, pravosudnog, i ostalih sistema od javnog značaja. „Neprestano stvaranje tenzija i insinuiranje mogućih nasilnih konflikata stvara atmosferu straha od drugoga, što se obilato eksploatiše za maskiranje ključnih društveni h problema. Ljudi se dijele na patriote i izdajnike, raspiruje se netrpeljivost između različitih grupa građana i stalno se potencira konflikt sa drugim nacijama. Usljed rasprostranjenosti osj ećanja političke isključenosti, pr ijetnje konfliktima i preovlađujućeg loš eg životnog standarda, u društvu vlada atmosfera nepovj erenja, razočaranja i nemoći, pa je Srbija stigla u vrh liste po iseljavanju(i to ne samo visoko obrazovanih) građana kojima je dosta preživljavanja“. Istraživači društvenih procesa ističu d a hodanje postaje moćan, a možda i jedini način da se kaže da se građa ni pitaju, da imaju šta da kažu, iako se njihovo mišljenje ne može čuti u javnim glasilima. Zato su pružili podršku ovom autentičn om glasu koji se čuje širom 136 D ruštvo u sumraku Srbije kao svojevrstan proce s političk og osvešćivanja koje može da iznjedri društvo slobodnih, odgovornih i ravnopravnih ljudi. Podrška demonstrantima je stigla i od naučne dijaspore, a studenti su masovno podržali proteste i pridružili se svojim profesorima. Akademska zajednica podi že glas i u d rugim državama, po svim kontinentima, jer pravi intelektualci su, kako bi rekao Sartr, oni koji se miješaju i u ono što ih se lično ne dotiče. A takve dotiče sve u društvu, nepravda, neravnopravnost, nasilje, bezakonje, samovolja, bez obzira n a to što b i u z malo pragmatizma mogli da u njemu nađu ličnu računicu, opravdanje, put do parčeta mesa ili procenta zarade više, da se zbiju u zatvorene i zaštićene krugove. Oni nose vrijednosno breme, oni čuvaju ideale svojih poziva, skice najuzvišenijih ideja, mrež u snova koji prkose patosu svakodnevice, moralne interese cjeline! Profesori filozofije Univerziteta u Sofiji mjesecima su marširali protest ujući protiv bugarske vlasti i na taj način„čuvali svoj društveni i politički identitet, u vrijeme kada su svi mislili da su filozofi prevaziđeni, dok su im plate bile smiješno niske“, naglasio je politikolog Ivan Krastev. U nekim zemljama akademski građani doživjeli su brutalan udarac režima. Jedan od primjera takvog djelovanja je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan koji je brutalno ugušio pobunu 2013. i 2016. godine, koja se suprotstavljala njegovom autoriratnom režimu, a u čistkama koje su uslijedile zatvoreno je 15 univerziteta, a preko 6.000 profesora ostalo je bez posla. U vrijeme kada se širom Evrope obiljež avala uspomena na revolucionarnu 1968. godinu, a u mnogim zemljama slobodoumni intelektualci stajali na stranu obespravljenih i ojađenih građana, hrabro dižući glas protiv nepravd i, bezakonja i terora, u Bosni i Hercegovini sramna ćutnja intelekt ualaca otvarala je sumnju da li u ovoj zemlji 137 Đorđe Vuković uopšte i postoje slobodni, kritični, samosvjesni, odgovorni intelektualci. Umjesto njih, na vidjelu je potpuna dominacija partijskih ideologa, političkih advokata i portparola vođa, korisnih idiota, jalovih pam etnjaković a... 138 6) MUZEJI SIROVIH STRASTI Hronična kriza kolektivnih identiteta D ruštvo u sumraku Vječito pitanje lokalnih i međunarodnih istraživača društ venih odnosa je na koji način se može uspješno boriti protiv etno nacionalizama Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH, uz vrlo s kromne, problematične i kontraverzne građanske snage, ko bi trebao da bude nosilac te borbe i da li je ona uopšte moguća, pa čak i da li je neophodna. Antinacionalizam se toliko puta do sada potvrdio kao vrlo loš izbor, potpuno po greš an metod, zapravo i kao izvor frustracija koje su samo raspirivale ili okoštava le uzavrele nacionalističke strasti. Samozavaravanje, ignorisanje, potiskivanje, aktivno tolerisanje, takođe su se pok azali kao pogrešni način i. Nemoguće je i glupo ignorisati ono što su notorne društvene činjenice, a činjenica je da su nacionalizmi u BiH dugovječne, vitalne, neuništive pojave. S druge strane, kultivisanje tih nacionalizama, oslobađanje od prostakluka, laži, mržnje, šovinizma, dugim i suptilnim kulturnim radom i građans kim obrazovanjem najbolji je izbor, ali traži zaista mnogo vremena, mukotrpnog djelovanja, iskren pristup, a malo ko je spreman da se takvom zadatku potpuno posveti i strpljivo čeka prve plodove. Pitanje je imamo li uopše više i vremena za to. Rijetki su oni koji mogu da razumiju kako nacionalno i građansko nisu u konfliktu, već da se podrazumijevaju, nadopunjuju, ali da je između njih potreban sklad, ravnoteža, prava mjera, zdrav odnos. U BiH ne postoji zajednički etnički, nacionalni, politički identitet. Ne postoji profil Bosanaca i Hercegovaca u kojem bi svi mogli da se prepoznaju, udjenu, sa 139 Đorđe Vuković kojim bi mogli svi da se poistovijete.„Bosanac“ se danas, kao nekada i „Jugosloven“, u očima drugih identifik uje tako što se prvi poistovjećuje i prepliće sa„Bošnjak“, ka o što se drugi od mnogih doživljavao kao„Srbin“ ili„Velikosrbin“. Da li je moguće usmjeriti stvaralačku energiju na neki projektovani identitet, da li se može oblikovati višestruki, podijeljeni identitet u kojem bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ali i svi ostali stanovnici BiH, mogli da prepoznaju i prihvate kao svoje, kao zajedničko? Da li bi to bio neki potpuno novi ili preoblikovan postojeći identitet? Kakvi bi bili njegovi simboli, praznici, zastave, komemoracije, sjećanje? Da li bi se bošnjački, srpski i h rvatski identiteti osjeća li komotno, srodno, u zajedničko m okrilju ako bi se iz njega očistili š ovinizmi, etnocentrizmi, nacionalističke mržnje, mitomanija i laži? Zar ono što je gra đansko unutar svake nacionalne zajednice ne može da se saživi i kao gra đan sko u jedinstvu jer je u prošlosti uporište onoga što ih razdvaja? Za jednička istorija je, nema sumnje, različito doživljena, različito protumačena, različito oživljavana, ali i ma li druge opcije? Kakva treba da bude uloga intelektualaca, kakva medija? Koliki su dometi umjetnika, stvaralaca, kulturnih radnika? Može li se uravnotežiti volja političkih elita? Ko je toliko autoritet da odgonetne pitanje kako BiH može postati zajednica volje, zajednica vrijednosti, zajednica sjećanja, sa svojim Srebrenicom, Sijekovcem, Tomašicom, Kazanima, Korićansk im stijenama, Mrkonjić Grad om, Sarajevom? Koliko mogu da koriste (ne)u spješni primjeri rješavanja konflikta nacionalnih identiteta Amerikanaca, Švajcar aca, Iraca, Velšan a, Škot a, Flamanaca, Baskijaca, Katalonaca, Korzikanaca? Ne treba i ne može se praviti paralela, ali... 140 6. 1. Mreža znanja i osjećanja D ruštvo u sumraku Stabilnost političke zajednice i njena perspektiva uslovljeni su pitanjem nacionalnog identiteta koji se odnosi se na opšteprihvaćene političke vrijednosti, tradiciju i kulturu, a formira i oblikuje se vaspitanjem i socijalizacijom, u čemu značajno učestvuju istorijska s j ećanja, mitovi, simboli, zastave, spomenici, ceremonije… Za Sidneja Verbu upravo je nacionalni identitet temeljna dimenzija političke kulture i s red išnja snaga političke integracije društva. Ima snažnu kohezivnu funkciju, pretpostavka je inkluzivnosti i međusobnog povezivanja građana, razvijanja sv ij esti o potrebi zajedničkog rada na ostvarivanju opštih ciljeva,„ustavnog patriotizma”, lakšeg i čvršće g poistovećivanja sa političkim institucijama itd. Procesi nacionalne identifikacije uvij ek se iznova aktuelizuju i tako(p)ostaju uporište nacionalne integracije. Erik Hobsbaum naglašava da i nacionalna identifikacija može da se m ijenja kroz vrij eme, č ak i tokom kraćeg perioda. Sadržajno područje političke kulture determiniše v jerovanja o smislu i ciljevima politike. Verba i Almond političku kulturu definisali su kao skup subjektivnih orijentacija članova jedne političke zajednice prema političkim insti tuc ijama, političkom sistemu i ulozi pojedinca u sistemu. Nacionalna identifikacija i nacionalna integracija, povjerenje u nosioce vlasti i institucije, a li i sugrađane i sunarodnike, odnosi pojedinca i grupe, značajno određuju političke odnose i utiču na pol itičke procese, dimenzioniraju političku kulturu određenog naroda i države. Ona je premrežana i oblikovana saznajnim, os j ećajnim i vr ijednosnim orijentacijama ljudi, njihovim znanjima i uobraziljama, idejama i preferencijama, stavovima i sentimentima, uvjerenjima i vjerovanjima. 141 Đorđe Vuković Kritičari nacionalnog identiteta definišu ga kao predstavu i izmišljotinu, političku strategiju kojom upravljaju v j ešti akteri na političkoj sceni u cilju ostvarivanja određenih interesa. U tekstu Izgradnja identiteta, Žan Žak Ru ano- Borbalan naglašava da nacionalni identitet može da posluži kao ideološko pokriće za razne konflikte, da se usm jerava protiv kosmopolitizma i mondijalizma. Njegovo uvjerenje je da identiteti, dakle, nisu ni tradicije ni mentaliteti već isključivo predst ave i političke strategije koje je izgradila novija istorija a kojom upravljaju spretni politički akteri i aktiviraju ih zavisno od okolnosti i u cilju partikulatnih interesa.„Razvijajući se u jednom sve afirmisanijem demokratskom prostoru, identitetska strategija predstavlja za pojedinca, kao i za organizacije ili zajednice, jedan od izvora političkog d j elovanja”(Ruano Borbalan). Ali, postavlja se pitanje zašto jedna politička strategija može da se smatra poželjnom, a neka druga ne? U tekstu Treba li prestati govoriti o identitetu, Ketrin Alpern zapaža da istraživanja identiteta naglašavaju značaj institucija u njihovoj izgradnji i upozorava da se treba čuvati osporavanja identiteta i stvaranja„antiidentitetske histerije”. Slabljenje identiteta ugro žava nac ije i nosi opasnost slabljenja društvene povezanosti. Ako narativi o prošlosti utemeljuju nacionalnu zajednicu, sj ećanja oblikuju vr ij ednosni temelj društva, daju mu delotvornu snagu i moralni okvir. U njima je izvorište nacionalne samosv ij esti, politič kih i kulturnih vrijednosti, dostojanstva, iskustva, ideja, zahtjeva, vjerovanja, snova, ali i uobrazilja, zabluda i pogrešnih samointerpretacija. Čitav horizont između procesa individualizacije, formiranja zajedničkog identiteta do izvođenja generalizacij a. U vremenu koje brojni naučnici nazivaju retrogradnim kretanjem istorije,„sumrakom civilizacije“,„savremenim divljaštvom“,„povratkom 142 D ruštvo u sumraku u varvarstvo“, opterećenom krizama identiteta, različitim oblicima unutrašnje i spoljne represije, intelektualnom izne mog lošću, ispražnjenosti društva u kojem je ključna preokupacija osiromašena materijalna egzistencija, jednodimenzionalnost i redukcija čov jeka i slično, nacionalno jedinstvo, kultura i tradicija proživljavaju velika iskušenja. Svedočimo pokušajima prekraj anja istorije, poricanja prošlosti, odbacivanja i iskrivljivanja tradicije, oduzimanja pamćenja, fabrikovanja naroda i ljudi bez sj ećanja, bez religijskih, mitskih i istorijskih narativa. Ali, slabljenje tradicionalnih identiteta istovremeno pojačava potre bu za pripadnošću.„Savremeno doba, u ko jem se od kolektivnih identiteta traži da se m ij enjaju sve brže, jeste, dakle, i doba u kome grupe zauzimaju sve odbrambeniji stav, nepopustljivo zahtij evaju svoj prvobitni identitet”, smatra Cvetan Todorov. Zato svaku veću krizu prati vraćanje u prošlost. Bez obzira da li je r ij eč o tradicionalnim ili modernim društvima, pluralitetu identiteta ili suženom izboru identifikacije, personalni i kolektivni identiteti imaju potrebu za korijenom, istorijskim utemeljenjem, n užn im osj ećajem da pripadaju kontinuitetu. Ugroženi identiteti os j ećaju veću potrebu za isticanjem„s j ećanja“, ne odričući se ni najviših zaht jeva modernog mišljenja. Iako se često susrećemo sa tvrdnjama da pitanja očuvanja tradicije i nacionalnog jedinstva, vj ernost prošlosti i nacionalnoj kulturi sj ećanja predstavljaju ob ilj ežja nedemokratske političke kulture i autoritarne prakse, savremene države sve više ističu njihove vr ijednosti. Berns naglašava da provincijska politika može od tumačenja prošlosti napraviti komediju, ali, podsj ećajući nas da istorija nije prošla i d a je u politici stvaramo, sug eriše da će ona uv ij ek biti inspiracija poštenom političaru.„Ona će biti stvarna podloga za kritiku sadašnjice i izm jenu budućnosti”. Budućnost čov j ečanstva je iz ložena opasnosti i zato se 143 Đorđe Vuković svijet mora mij enjati, upozorava Erik Hobsbaum, ali budućnost ne može da bude„produžena prošlost”. Nacionalno jedinstvo i dalje je visok politički ideal.„Sve države sv ijeta i njihove vlade zastupaju vrijednosti nacionalnog jed instva, samo što u zastupanju koriste različite r ij eči i sintagme“. Za dostizanje takvog cilja koriste se različita sredstva koja obuhvataju normativni okvir, zakone, procedure, javne poslove, socijalizaciju, kulturološke elemente, upotrebu fizičke sile i slično, od čega zavisi i kakav je karakter države. Taj politički ideal, međutim, postaje populistička igračka. Ono što bi trebalo da državu i naciju jača iznutra, olako se preobrati u prikrivanje društvene stvarnosti, zaht jev za jednoumljem, uniformisanje mišljenja, potreba, interesa i ideja, a to ne jača već, naprotiv, slabi zajednicu i zaogrće joj ob ilj ežja autoritarne, nedemokratske političke kulture. Istovremeno, savremene države nemaju homogene političke kulture. Bremenite su različitim unutrašnjim podjelama, tenzijama, protivrj ečnostima. Zato prošlost, istorija, tradicija mogu da uzrokuju i političku nestabilnosti, prodube antagonizme, dovode do društvene napetosti, stvaraju konfliktni potencijal, utiču na nivo političke tolerancije. Društva sa više ra zličitih s j ećanja, sa više religija, identitetskih potvrđivanja i nadmetanja više su i izložena dezintegracionim procesima. Dominik Španer ističe da je veoma teško razraditi neki politički projekat ako se u njegovom konstituisanju i izgradnji etničke gr upe pozivaju na različite nacionalne ideje i istorije. Na primjer, poslije Prvog svjetskog rata Srbi i Hrvati ujedinili su se u jednu državu, ali nisu d ijelili isto istorijsko naslj eđe, imali su različite predstave o naciji, pripadali su različitim crkvama, t ežili različitim ciljevima. Takav projekat nije mogao doživ jeti uspj eš an ishod. 144 6. 2. Predstave prošlosti i budućnosti D ruštvo u sumraku Politička kultura sv j edoči o odnosu zajednice prema svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ogledajući se u ovome što je u njima j edinstveno i zajedničko, što je nerazmrsivo povezano, tragajući za kontinuitetom smisla, naročito u vr ij eme sve izraženijih kriza kroz koje prolaze individualni i kolektivni identiteti, dezorijentacije društvenih uloga, sistema vrij ednosti i slično. Lisjen Paj je političku kulturu nazvao proizvodom kolektivne istorije političkog sistema i„pojedinačnih istorija“ njenih pripadnika, u okviru kojih tematizuje i dimenzionira odnose lokalne i nacionalne vezanosti i lojalnosti, povjerenja i nepovjerenja, slobode i prisile, jednakosti i hijerarhije. Tradicija, kolektivne emocije, duh javnih institucija, prema Pajovim uvjerenjima, nisu samo proizvodi istorijskog iskustva, već sastavnice jedne smislene c jeline, kulturna podloga političke egzistencije. Z ajednička s j eć anja, mitovi, orijentacije prema prošlosti koje formiraju elemente kolektivnog identiteta, određuju nivo nacionalne samosvijesti. Hose Ortega i Gaset navodi snagu i utemeljenje naroda koji se kreće po čitavom svom vremenu, gospodari vij ekovima, čiju budućn ost nadgleda svj ežina prošlosti.„Eto, to znači biti jedan narod: moći danas nastaviti svoje juče ne odričući se zato sutrašnjeg života, moći postojati u pravoj sadašnjosti, jer je sadašnjost samo predstava prošlosti i budućnosti, m jesto u kojem pro šlo i buduće zaista postoje”. U politikologiji postoje struje koje donekle izjednačavaju pojmove političke kulture i političke tradicije, ne određujući tradiciju kao nešto što ostaje u prošlim vremenima, već akcentujući njenu dijalektičku snagu koja se proteže do današnjice i zalazi u budućnost kao horizont putokaza, silnica, ležišta, matrica... Tradicija se javlja kao konstitutivan i 145 Đorđe Vuković integrativan element nacionalne kulture – predanje, širenje poruka, vrij ednosti, prenošenje ideja i dobara s kol jena na kolj eno,„fond“ duhovnih i intelektualnih tekovina, zbirka običaja, navika, rutina, riznica savjeta i preporuka, vjerskih ubj eđenja, mišljenja i radnji koje upravljaju životom zajednice, moralnih shvatanja, ideala koji proizilaze iz obrazovanja i vaspitanja. Tradicija predstavlja platformu zajednice, ogroman socijalni kapital, spojnicu između njenih bivših i budućih pripadnika, njihovu međusobnu prepoznatljivost i lojalnost, beskrajni niz varijacija zajedničkog bića koje se zakonomjerno razvija. Funkcija tradicije je da podsti če samopouzdanje zajednice. Akademik Mihailo Đurić apostrofirao je da djelotvornost tradicije proističe iz činjenice da ona predstavlja sačuvanu vr ijednost. „Tradicija je drugo ime za poredak, postojanost u ljudskom društvu”. Ali ni istorija ni t radicija nemaju konačne formule i ne nude s a vršena rj ešenja. Nije moguće restaurirati istoriju, nije isto proživljavati istoriju i učiti je iz knjiga. Istorijski događaji su posl j edica različitih uslova i uzroka, od kojih su mnogi nezavisni od onih koje st vara i na koje može da utiče određena zajednica. Cvetin Todorov naglašava da ideja civilizacije podrazum ijeva poznavanje prošlosti, dok varvarstvo uključuje odbijanje da se u toj prošlosti prepozna ono što je razlikuje od sadašnjosti.„U jednoj zajednici civilizovaniji je onaj ko bolje poznaje svoje zakone i svoje tradicije, jer mu to poznavanje omogućuje da razum ije poteze i stavove drugih pripadnika svoje grupe, dakle i d a ih približi svojoj ljudskosti“. Zato govorimo o prihvatanju i osporavanju prošlosti, njenom preispitivanju i vremenovanju, stvaranju„saglasnosti o prošlosti“, procesima socijalizacije, prenošenju iskustava kroz naracije, pojmove i simbole koji 146 D ruštvo u sumraku su protrajali, opstajali i ojačali kroz vr ij eme, koji su prošli v jekovnu provjeru i potvrdu. Agensi socijalizacije(porodica, škola, masovni mediji, državni autoriteti, sistem obrazovanja, političke partije, v jerske zajednice itd.) prenose informacije o prošlosti, a u njima su sadržana znanja, os j ećanja, vrij ednosti. Objašnjavaju istorijske događa je, prave paralele sa današnjicom. Istorijski izvori i analogije, slike prošlosti koje komuniciraju sa društvenim procesima i dopunjavaju se temama iz sadašnjosti. U tim procesima pojedinci sa različitim usp jesima usvajaju norme, znanja, vrijednosti, preov ladavajuće oblike ponašanja, sentimente o svojoj nacionalnoj zajednici, podsticaje za privrženost i lojalnost. Gradeći sistem vj erovanja o politici, istoriji, različitim ulogama, ne oslanjaju se samo na činjenice, već postoji i afektivni odnos. Sidnej Verb a je isticao da politička kultura više ukazuje na ono šta ljudi veruju da se događa u politici, nego kakve su činjenice. Politička kultura je zato sistem vjerovanja, a ne faktičkog stanja. Dakle, to je afektivni odnos prema politici, kroz činjenice na osno vu iskustva s politikom i vjerovanje o smislu i ciljevima politike. Ako prva dva oblika vjerovanja definišu stavove pojedinaca prema politici, vr ijednosna vjerovanja osmišljavaju i određuju ciljeve politike i načine ponašanja. Otuda i nastojanja da se samo interpretacije ljudi, kroz važnost zajedničke memorije i kolektivnih identiteta, stave u službu političkih interesa. Jer, iako sj ećanja, razne komemoracije, spomenici, datumi itd. nisu samo ikonografija politike, kako se često nameće upravo iz sv ijeta politike, ne znači da se ne(zlo)upotrebljavaju, baš zbog toga što imaju percepciju ogromne važnosti u životima ljudi, a konstantno su izoloženi uticajima društvenog konteksta. Njeno prisustvo u temelju političke kulture omogućava razna politička manipulisanja i legitimisanje regresivne 147 Đorđe Vuković političke prakse, čak i oživljavanje određenih negativnih obeležja nacionalne svij esti, odnosno često se tradicionalnim simbolima pravda pogrešna i loša politika. Nastojanje da se rekonstruišu odnosi tradicije i politike u želji za„organizovanim pamćenjem identiteta” dolazi do „mitološke opsesije”, pseudonaučnih konstrukcija, nazadne mobilizacije tradicionalnih osj ećanja, pseudovr ijednosti i raznih oblika konzervativnih stanja političke sv ijesti. I Todor Kuljić naglašava da prošlost živi kroz s j ećanje kao vitalan i upotrebljiv sadržaj zbog čega je podložna manipulacijama. Određeni sadržaji se održavaju i čuvaju od zaborava, neki iskrivljuju, drugi potiskuju i zaboravljaju, u zavisnosti od toga da li su korisni političkim elitama, funkcionalni za zajednicu. Zato je javni prostor ispunjen raznim selektivnim i međusobno suprostavljenim s j ećanjima, čestim mobilizacijama stajališta, vr ijednosti i osj ećanja iz prošlosti, „memorijalizacijom“ i„moralizacijom” istorije. Pol Konerton u knjizi Kako društva pamte ističe značenje i ulogu komemorativnih svečanosti, ceremonija, parada, kolektivnih rituala u životu društva. U takvim ceremonijama zajednica obnavlja i kreira identitet i prenosi ga na nove generacije. Upoređujući ceremonijalna sje ćanja sa ne nasilnom hegemonizacijom, Konert on ukazuje na značaj kontrole pamćenja.„Uprkos nezavisnosti od društvenog pamćenja, postupci istorijske rekonstrukcije mogu na različite načine da dobiju usmj eravajuće podsticaje, a za uzvrat značajno oblikuju s j ećanje društvene grupe“. Istovremeno, u takvom procesu evidentno je da nedemokratski sistemi smatraju nepoželjnim i zabranjuju publiciste i naučnik e koji promišlja ju izvan prihvatljivog obrasca. Amin Maluf u knjizi Poremećenost sv ijeta upozorava da se u savremeno doba, čija kriza dostiže vrhunac, izn jedrio svijet opsjednut strahovima. 148 D ruštvo u sumraku Neki od njih su potpuno opravdani, drugi iracionalni. Teroristički napadi uzrokovali su strahove među narodima širom planete i nat jerali vlade mnogih država da preduzimaju niz političkih odluka, preusm jeravaju budžetska sredstva, m ij enjaju strateška opred jelj enja, prilagođavaju retoriku. Polovina građana Evropske unije smatra terorizam glavnom prijetnjom. S druge strane, strij epnje od siromaštva i gubitka identiteta, nacionalnih i kulturnih interesa, tradicije, u mnogim zemljama dovode do sve izraženijeg antiglobalizma i evroskepticizma, ali i kolektivnih uvjerenja da„Evropa nema alternativu”, svoj evrsnog mita o EU kao spasu od lokalnih političara i tajkuna zbog kojih je narod sve ugroženiji, siromašniji i besperspektivniji. Dominik Mojsi u d jelu Geopolitika emocija (2012) ističe da kada ljude pokreću emocije oni mogu da m ijenjaju istoriju. Mojsi apostrofira da emocija povje renja, naslanjajući se na strah, nadu i poniženje, predstavlja odlučujući faktor za način na koji će se nacija odnositi prema nekom političkom izazovu, kriznoj situaciji, ali i drugim nacijama. Strah od drugog značajno upravlja Amerikom i Evropom.„Osnovni razlog zašto je današnji sv ijet u globalizaciji tlo za procvat ili čak bujanje emocija jeste što globalizacija izaziva nesigurnost i pokreće pitanje identiteta”, tvrdi Mojsi. I ranije, tokom hladnoratovskog perioda generacije su živ jele u strahu, svaka od strana strepjela je da će je napasti ona druga. Osj ećanja su osnova nacionalnog identiteta. Postoje mišljenja da ni jezik, ni vj era, ni zakoni, ni državne granice nemaju toliki uticaj na nacionalnu identifikaciju kao sentimenti, emocije. Kako politika nema samo objektivnu, već i subjektivnu osnovu, istraživanja političkih odnosa i političke kulture treba da vode računa o iracionalnim snagama u društvu, jer osj ećanja ljubavi i mržnje, ponosa i inata, samopouzdanja i malodušnosti, volje i zavisti, uobrazilja i zanosa snažno utiču na političke procese. Takođe, em ocije povjerenja i nepovj erenja u državne institucije, 149 Đorđe Vuković nosioce vlasti(vertikalna dimenzija), zakone, procedure, načine donošenja odluka, kao i u sugrađane i sunarodnike(horizontalna dimenzija) definišu sadržajna područja političke kulture. 6. 3. Nemogu ća država, nemoguća podjela Dramatični politički i kulturni događaji i procesi koji su se krajem 20. vijeka i početkom 21. vijeka odigravali na značajnom dijelu evroazijskog prostora, nisu zaobišli ni Balkan. Šta više, upravo na tlu nekadašnje Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka njihovo rasplamsavanje bilo je naročito burno, uzavrelo i tragično, obilježeno brojnim i raznovrsnim oblicima konflikata, ali i međunacionalnim i međuetničkim ratovima koji su po intenzitetu, načinu vođenja, ljudskim žrtv ama, materijalnim i duhovnim stradanjima označeni kao najstrašniji sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Posljedice su aktuelne i danas. Na zgarištu višenacionalne i multietničke Jugoslavije tokom posljednje dvije decenije nastale su nove samostalne države, u okviru kojih se reafirmišu stari i pokušavaju obrazovati novi nacionalni identiteti. Kao jedna od ključnih prepreka u ovim procesima pojavila se nepodudarnost između granica novih država i nacionalnih zajednica koje na ovim teritorijama žive već vjekovima. Bosna i H ercegovina kao samostalna država formalno je međunarodno priznata 1992. godine, što je istovremeno bilo paljenje fitilja i uvertira u četvorogodišnji građanski rat, koji je okončan mirovnim sporazumom 1995. godine u američkoj vojnoj ba zi Dejton u držav i Ohajo. Od tada BiH egzistira kao državna zajednica sastavljena od dva entiteta(Republika Srpska i Federacija BiH) i tri konstitutivna naroda(Bošnjaci, Srbi i Hrvati). U praksi ona je, prema tvrdnjama brojnih autora,„ ne moguća država“, 150 D ruštvo u sumraku „dejtonsko mrtvorođenče“,„eksperiment međunarodne zajednice“, adresa vječitih konflikata, podijeljeno društvo i nestabilna državna tvorevina ( Halpert, Kajdikel 2002, Kasapović 2005, Kecmanović 2007, itd.), područje na kojem se više govori o ugroženosti id entiteta od strane drugih, neprijateljski nastrojenih pojedinaca i kolektiviteta, nego o razvijanju i unapređivanju zajedničke egzistencije i jačanju povjerenja u političke institucije. Psiholog Vladimir Turjačanin zapaža da b ilo ko da se upusti u promišljanje sukobljenosti entičkog identiteta i državnog ili nacionalnog u BiH završava„u mrtvouzicama koje ove metafore sugerišu, ponajprije u bezdanima nemogućnosti da se jednom za svagda razmrse i pomire ideološki čvorovi i krene ka'boljoj' budućnosti“. Istovremeno, rasprostranjeno je uvjerenje kako na sceni imamo klasičan primjer„ narcizma malih razlika", odnosno potrebu da se i zmeđu veoma sličnih, gotovo istovjetnih društvenih grupa i najmanje različitosti apostrofiraju i podvuku kao nepremostive razlike. Na takvu tvrdnju nadovezuju se se i t eze o„ podijeljenim“,„izmišljenim“(Hobsbaum), čak i „ubilačkim“(Maluf) identitetima, kao i kulturno-istorijskim predispozicijama kolektiviteta koji su imali manje- više jedinstven izvorni identitet, da bi nakon burnog razdvajanja počeli razvijati različite, suprotstavljene identitete. Uz sve to, napetost i netolerancija koji postoje između naroda prinuđenih da žive u istoj državi pretvoreni su u savršen alibi za ideološke konfrontacije i političke konflikte, koji opet dodatno o težavaju svaku objektivnu naučnu analizu ovog složenog i kontroverznog fenomena. Pojam nacionalnog identiteta može se tumačiti na dva načina: tradicionalnim(pojedinci se u potpunosti identifikuju sa etničkom zajednicom) i modernim(značenje nacionalnog identiteta ne izjednačava se prvenstveno sa etnicitetom, već se vezuje za državljanstvo). Etničko 151 Đorđe Vuković poimanje nacije i nacionalizma na konceptu„krvi i tla“, isključivo na zajedničkom jeziku, religiji, običajima i tradiciji, inspirisano izvornom njemačkom idejom nacije, u koliziji je sa predstavom građanstva, republikanskom idejom nacionaliteta koja prema tzv. francuskom tumačenju ima univerzalna, racionalna, ujedinjavajuća obilježja. Ukratko, između d va pristupa naciji – jednog koji naglašava kulturne k riterijume i drugog koje ističe racionalnost i ugovornost izbora – opšteprihvaćen o je stanovište da je među narodima koji žive u Bosni i Hercegovini dominantan njemački pristup, ne samo u današnje vrijeme, već od kada su njihovi preci počeli da promišljaju o svojim nacionalnim pitanjima. Ako tokom gotovo cijelog 20. vijeka – uprkos mnogobrojnim iskušenjima, zatim entuzijamu lokalnih naroda koji su se oslobađali od okupacije, prvo otomanske, potom i austrougarske carevine, a tokom Drugog svjetskog rata nacis tičkih i fašističkih agresora, na kraju i pod pedesetogodišnjim autoritarnim režimom, ateističkom i komunističkom propagandom i strogo kontrolisanim načinom socijalizacije – nije uspio da se konstituiše nacionalni identitet Jugoslovena, tako je i u posljednje dvije decenije unaprijed bio osuđen na propast svaki pokušaj promovisanja koncepta identifikacije Bosanaca i Hercegovaca. U prilog ovoj tvrdnji, navedimo da je prema posljednjem popisu stanovništva(1991) u Bosni i Hercegovini živjelo 4,4 miliona ljudi, od kojih su 43,5 odsto bili muslimani(koji se od 1993. godine izjašnjavaju kao Bošnjaci), 31,2 odsto pravoslavni Srbi, 17,4 odsto Hrvati rimokatolici, dok se svega 5,5 odsto stanovnika izjašnjavalo kao Jugosloveni(uglavnom pripadnici mješanih brakova) i 2,4 odsto kao „ostali”(Jevreji, Česi, Ukrajinci itd.). Sa nestankom Jugoslavije prestali su da postoje i Jugosloveni. Bosna i Hercegovina nastala je bez Bosanaca i Hercegovaca. Pitanje identiteta se uvijek problematizuje u vrijeme socijalnih i politički h kriz a, koje karakterišu brojne i složene promjene i preobražaj i, a 152 D ruštvo u sumraku d otadašnje ustaljene sheme lične i kolektivne egzistencije ljudi bivaju poremećene ili razorene, dok još nisu uspostavljene i prihvaćene nove. Nacionalni identitet kao jedan od najznačajn ijih oblika kolektivne identifikacije ukazuje na sličnosti pripadnika određene društvene grupe i razlike u odnosu na sve druge, kao i pretpostavku da se pojedinačni i zajednički interesi mogu ostvarivati unutar ili uz pomoć te zajednice. Kriza identiteta, dakl e, nije samo individualni, već i jedan od dominantnih političkih i kulturnih problema kolektiviteta. Narodi u Bosni i Hercegovini proživljavaju, ne samo teška politička iskušenja i ekonomski kolaps, već i veoma tešku identitetsku agoniju kojoj se ne na zire kraj. S jedne strane, već dvije decenije promoviše se povratak tradicionalnom obliku kolektivne identifikacije kao jedinom sigurnom utočištu egzistencijalnog opstanka, pri čemu kulturno- etnički identiteti(kojima su podređeni svi ostali oblici /samo/identifikacije) imaju podjednako snažnu kohezivnu funkciju kao i tokom ratnog perioda, dok se s druge strane nameće potreba izgradnje novog nacionalnog i političk og identiteta kao nužnog preduslova političke stabilizacije države, demokratskih procedura i m iroljubivijeg načina koegzistencije pripadnika različitih etničkih zajednica u okviru decentralizovane države. Antropolog Zagorka Golubović upozorava da je kriza identiteta danas izraženija nego na početku prošlog vijeka, zbog sve bržih promjena koje utiču na oblike egzistencije, manifestujući se kao civilizacijska, socioekonomska i politička kriza. Ispoljava se u„ formi raznovrsnih psihopatoloških poremećaja koji sužavaju polja autentičnih individualnih identiteta i nameću pseudoidentitete, s jedne strane, bjekstvom u ekstremni individualizam, a s druge strane, u ekstremni kolektivizam (rasni, nacional ni/etnički, konfesionalni). Pri tom, i jedan i drugi vid bjekstva dovode do izolacije i isključivanja'drugog' u odnosu na koji se 153 Đorđe Vuković formiraju i individualni i kolektivni identiteti“, zapisala je Zagorka Golubović. Raspadom SFRJ, političke i intelektualne elite najveću pažnju posvetili su obnavljanju, revitalizaciji ili pak konstrukciji novih nacionalnih identiteta. Taj proces odvijao se u kontekstu stravičnog ratnog nasilja, političke i medijske propagande, kulturnog terora, a u najagresivnijem i najprimitivnijem obliku ponovljene su istorijske lekcije„nastupanja etničkog“. Opterećene ideologijom stvaranja država utemeljenih na etnonacionalizmu, pa čak i šovinizmu, novonastali državni entiteti na višenacionalnom, multikulturnom prostoru bivše Jugoslavije bezuspješno se suočavaju sa izazovima modernog poimanja nacije, nacionalnih identiteta i manjinskih prava. Nacionalizam kao izraz etnokulturnog i pretpolitičko g ujedinjavanja pripadnika određene zajednice, crpeći snagu iz romantizovane prošlosti i mitskih predstava, predstavlja temelj na kojem se oblikuje kolektivni identitet političke zajednice, tzv. etatizacija nacije. Htjeli to priznati ili ne, d anašnja BiH ne počiva na takvim temeljima, ona nije stvorena voljom većine svojih građana, ni konsenzusom političkih predstavnika tri nacionalne zajednice koje žive na ovom prostoru, već jednostranim činom proglašenja nezavisnosti(uz protivljenje srpske, a u različitim fazama i hrvatske strane) i pod snažnim uticajem tadašnjih lidera zapadnih sila. Dakle, od prvog dana svog postojanja kao samostalne države, BiH je bila poprište međuetničkih konfrontacija, sukoba centripetalnih i centrifugalnih orijentacija, odnosno a mbicije bošnjačke strane da uspostavi kontrolu na cijeloj teritoriji, centralizuje vlast u državi i omogući dominaciju muslimansko- bošnjačkog naroda, čemu su se surotstavile i srpska i hrvatska strana, tražeći izlaz kroz nekoliko opcija: od proglašavanja autonomnih oblasti, regionalizacije, konsocijacije, do otcjepljenja i mirnog raspada nemoguće države. Nepostojanje demokratske političke kulture, međusobne tolerancije, prakse nenasilnog političkog regulisanja konflikata, 154 D ruštvo u sumraku građanski rat je učinilo neizbježnim. Trajao je četiri godine i u njemu je stradalo oko stotinu hiljada ljudi. Mnogi ističu da je ispreplitanost etničkih teritorija u BiH uoči 1992. godine uslovila dužinu, intenzitet i način vođenja građanskog rata. Tek 15 godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, koji takođe nije bio odluka sukobljenih strana, već su bile prisiljene od strane diplomata najvećih svjetskih sila, demografski eksperti Ujedinjenih nacija i Haškog tribunala objelodanili su konačne podatke o broju žrtava u BiH. Stradalo je 68 ,1 hiljada Bošnjaka, 22,8 hiljada Srba, 8,8 hiljada Hrvata i pet hiljada ostalih. Takođe, tokom ratnih i poratnih godina došlo je do masovnog izbjeglištva i unutrašnjih migracija stanovnika. Prema određenim procjenama nadležnih institucija, 2011. godine u BiH živjelo je između 3,7 i 3,8 miliona stanovnika, dok se oko 500.000 ljudi vodilo kao raseljena lica. Oni trenutno žive u oko 40 država širom svijeta. Dva entiteta BiH nastanjuje etnički homogeno stanovništvo, tačnije u Federaciji BiH 2,3 miliona(75 odsto Bošnjaci, 20 odsto Hrvati, 2,5 odsto Srbi) i u Republici Srpskoj 1,4 milion(80 odsto Srbi i 20 odsto Bošnjaci, Hrvati i nacionalne manjine). Ove brojke su se u međuvremenu značajno smanjile zbog negativnog prirodnog priraštaj a, iseljavanja... U nekim kantonima Federacije BiH skoncentrisalo se bošnjačko, a u drugom dijelu hrvatsko stanovništvo. Teritoriju Repu blike Srpske nastanjuje mahom srpsko stanovništvo, u njoj su utočište našle i mnogobrojne izbjegl ičke porodice koje su vijekovima živjele na područ ju današnje Federacije BiH, ali i desetine hiljada Srba koji su prvom polovinom devedesetih godina 20. vijeka protjerane iz Hrvatske. Prilikom mnogobrojnih ispitivanja javnog mnjenja, kako od strane lokalnih istraživača i žurnalista, tako i u organizaciji međunarodnih nevladinih organizacija, više od 90 odsto stanovnika Republike Srpske želi njeno odvajanje od Federacije BiH, a još veći procenat je onih koji se suprot stavljaju ukidanju entiteta, unitarizaciji BiH i vještačkoj proizvodnji 155 Đorđe Vuković nacije Bosanaca i Hercegovaca. Bošnjaci ni nakon više od dvije decenije nisu prihvatili postojanje Republike Srpske, kada bi im bilo omogućeno da se glasanjem izjasne o njenom opstanku, odgovor bi bio jednoglasan. Posebno im je iritantno to što većina Srba odbija identifikac iju sa bosanskohercegovačkim identitetom. Nacionalni identitet, kao oblik percepcije sopstvene društvene grupe, ali i drugih zajednica, smatra se temeljnom političkom dimenzijom. Sidnej Verba apostrofira da je nacionalni identitet centralna tačka političke integracije naroda, a za stabilnost društva od suštinskog je značaja da razriješi krizu tog identiteta. Ipak, dodaje Verba, trebamo imati na umu da problem nikada ne može biti okončan zauvijek, jer je u pitanju otvoren i razvojni proces. Nacionalni i poli tički identitet nisu obične činjenice koje članovi nekog kolektiviteta doživljavaju podjednako, kako u smislu značenja, tako i priznanja. Ovaj oblik kolektivne identifikacije jedni doživljavaju veoma snažno i intenzivno, drugima nije naročito bitna dimenzi ja, treći su ravnodušni, četvrti ga negiraju i odriču. Većina savremenih ustava svim državljanima garantuje jednaka prava, uključujući i politička, pa je na svakome od njih izbor hoće li i kako svoju političku pripadnost dovoditi u vezu sa kulturno-istorijskim identitetom, koja ga ne isključuje, ali ni on ne prejudicira nacionalni i politički identitet. U okviru ustavne demokratije građani mogu kroz lepezu političkih interesa da razvijaju i obogaćuju svoj kolektivni identitet, kreiraju i unapređuju svoju po litičku kulturu. Mirjana Vasović u knjizi U predvorju politike(2007) ističe da je u političkom identitetu osnova identifikacije, dok se pitanje nacionaln og identiteta naslanja na opšteprihvaćene političke vrijednosti, političku tradiciju i političku kult uru.„ Za razliku od etničkog, nacionalni identitet u širem smislu podrazumijeva organizaciju'naroda' u okviru političke 156 D ruštvo u sumraku zajednice k ojom upravljaju zajednički zakoni i institucije“, naglašava Vasović eva. Jirgen Habermas naglašava da se„ p rincip građanst va“, koji integriše političku zajednicu i legitim iše političk u vlast, ne postiže samo institucionalnim formulama, već i„ ustavnim patriotizm om“, s matrajući da formiranje građanskog identiteta pretpostavlja individualnu orijentaciju pojedinca kao pol itičkog su bjekta, njegovo opredjeljenje da sudjeluje u oblikovanju političkih procesa s ciljem zaštite i afirmacije javnog interesa. Takav oblik patriotizma baziran je na građanskoj lojalnosti ustavnom poretku i ne potencira kulturno- istorijski, etnički i nacionalni identitet. Habermas ističe da multikulturalna društva kao što su SAD ili Švajcarska, pokazuju da ,,politička kultura u kojoj se mogu ukorijeniti ustavni principi nipošto ne mora zavisiti od toga da li svi građani govore istim jezikom, ili da li su istog e tničkog i kulturnog porijekla. Liberalna politička kultura samo je opšti imenitelj za ustavni patriotizam koji ojačava svijest kako o razlici, tako i o integrisanosti različitih oblika života koji koegzistir aju u mulikulturalnom društvu”. Dakle, neophodne pretpostavke za postojanje takvog identiteta su odgovarajuće dispozicije i identifikacij a građana sa normativnim konsenzusom, državnim aktima koji definišu dužnosti članova političke zajednice, pravo na individualnost svakog pojedinca, ali i aktivnost građ ana koji slobodnom voljom ostvaruju osnovna ljudska i politička prava. Za svaku kolektivnu identifikaciju su potrebni masovni mediji( štampa, televizija, film...) i sistem obrazovanja(osnovno, srednje i visokoškolsko...) koji prenose zajedničku„ideologiju“ koja često sadrži mitske priče, kultove, obrede i rituale, koji doprinose idealizaciji, očuvanju i širenju identiteta, ho mogenizaciji grupe, ali i podstiču pojedince da kao politički subjekti učestvuju u procesima zaštite i promocije„ javnog interesa“, što, prema Habermasu, pretpostavlja građanski identitet. 157 Đorđe Vuković Pripadnici političkih, medijskih, čak i naučnih elita u BiH gotovo svakodnevno iznose teške uvrede i optužbe na račun drugih naroda („agresori“,„fašisti“,„primitivci“,„ genocidan narod“ i slično), pojedinaca iz vlastite ili suprotne društvene grupe(„izdajnik“,„strani plaćenik“,„politički avanturista“...), ali i države ili njenih dijelova/entiteta(„vještačk a tvorevin a“,„okupirana teritorija“,„ rezultat etničkog čišćenja“ itd.). U takvom govoru mržnje, podsticanju entičkih predrasuda i političkom etiketiranju učestvuju državni i nacionalni lideri, narodni poslanici, javni intelektualci i novinari, potvrđujući jednu od osnovnih karakteristika nedemokratskih društava u kojima se ne trpi drugačije mišljenje, suzbija sloboda izražavanja, guši političk a autonomija ličnosti, održava autoritarizam i podstiče podaništvo, jačaju fundamentalistička religijska vjerovanj a, produbljuju politički sukobi... Takav ambijent liči na političko groblje ideja o ustavn om patriotizmu, emocija lojalnosti, poštivanja zakona, razvoju demokratije, a ne na uravnoteženu državu u kojoj različite kulture, religije, političke orijentacije predstavljaju prednost i bogatstvo. 6. 4. Prinudna raspoznavanja Psiholog Jasna Milošević- Đorđević podsjeća na nekoliko ključnih indikatora za određivanje nacionalnog identiteta: velika društvena pokretljivost, specifičan društveni karakter, jezik, običaji, religijska pripadnost, kolektivno sjećanje, vjerovanje u zajedničko porijeklo itd. i nap ominje njihovu veliku moć kao mobilizatore socijalnih i političkih promjena. Autorka ukazuje na razliku između fenomena nacionalizma i nacionalnog identiteta, naglašavajući da je ona isključivo kvantitativna, drugim riječima da je nacionalizam – izrazit nacionalni identitet. „Nacionalizam nastaje ukoliko procesom identifikacije nacija kao grupa 158 D ruštvo u sumraku postane previše značajna za pojedinca, značajnija od bilo koje druge identifikacije“, piše Milošević- Đorđević. U modernom dobu nacionalizam se javlja kao nužna osnova hegemonizacije stanovništva na određenom prostoru povezanog jezikom, kulturnom i zajedničkim vrijednostima, ali se, kako smo prethodno naveli, na Balkanu pojavljuje i kao mračni fenomen krvi i tla, moćno oružje iracionalnosti. U pokušaju da klasifikuje r azne teorijske koncepte nacionalnog identiteta, Milošević- Đorđević napominje da se ne može izdvojiti određen kriterijum za takvu klasifikaciju, već daje tri grupe prikaza: 1) Priroda nacionalnog identiteta – prinuda ili izbor, 2) Ključne odrednice u određi vanju nacionalnog identiteta, 3) Povezanost političke i ekonomske moći sa nacionalnim identitetom. Primordijalistički pristup predstavlja stanovište da je nacionalni identitet dat rođenjem i nepromjenljivo traje tokom cijelog života. Nacionalna osjećanja nisu utemeljena na stvarnosti, činjenicama, objektivnim odnosima i potrebama, već su oblikovana iracionalnim silama, emocijama i instinktima koje pojedinci ne mogu da biraju. Postoje brojne kritike primordijalizma, od onih koje naglašavaju da nacionalni ide ntiteti nisu zadati i fiksni, već nastaju i mijenjaju se životnim iskustvom pojedinca i pod uticajima društvenog okruženja, do onih kako je praksa pokazala da pojedinci mogu poricati nacionalne identitete, doživljavati ih na različite načine ili isticati d vojni ili višestruki nacionalni identitet. Uprkos tome, mnogobrojna istraživanja potvrđuju da je upravo ovaj pristup nacionalnom identitetu najvjerodostojnija dijagnoza oblika kolektivnih identifikacija u BiH. Osim primordijalističkog, postoje i drugi pris tupi nacionalnom identitetu kao što su instrumentalistički, konstruktivistički, situcionalistički, funkcionalistički. Tako je, prema instrumentalističkom shvatanju, nacionalni identitet promjenljiv, zavisi od okolnosti, jer se njihovim promjenama mijenja i intenzitet identifikacija pojedinaca sa nacionalnim grupama, okupljenim na vještački način, iz interesa i 159 Đorđe Vuković konkretnih razloga. O vo stanovište ne isključuje afektivnu komponentu, odnosno preplitanje interesnih i iracionalnih spona, a mogao bi da nam posluži kao jedno od mogućih objašnjenja pojave i nestanka jugoslovenskog identiteta. Funkcionalnost nacionalnog identiteta ogleda se kroz teritorijalnu, ekonomsku i političku objedinjenost na koju se oslanjaju države, procesi koji se unutar nje odvijaju, ali i pojedinci, koji na taj način obezbjeđuju samodefinisanje, percepciju sebe i drugih itd. Jedan od modernijih pristupa nacionalnom identitetu je i konstruktivistički, svojevrsna kombinacija prethodna dva stanovišta, prema kojem je nacionalni identitet stvar i zbora pojedinaca, izgrađuje se i oblikuje cijelog života. Takođe, njegov intenzitet se razlikuje kod svakog pojedinca, varira od veoma slabog do izrazito jakog, konstruiše se u interakciji sa drugima, a njegova nezaobilazna dimenzija ogleda se u činjenici da nas ostali vide kao pripadnike određene nacionalne zajednice. Situcionalistički pristup polazi od načela da upravo društvene okolnosti naglašavaju razvoj pojedinačnih nacionalnih identifikacija, određuju njihovu snagu i oblike. Ratne strahote u BiH, osj ećaj ugroženosti od drugih etničkih grupa i svijest da su vjerska pripadnost, ime i prezime, onaj ključni faktor za raspoznavanje „(ne)prijatelja“, svakako su uticale da se kod mnogih pojedinaca razviju i ojačaju nacionalna osjećanja. Prema funkcionalistič kom stanovištu, kada osjećaj nacionalnog identiteta kod pojedinca ojača u toj mjeri da prevlada sve druge identitete, kada vlastiti identitet bude podređen naciji kao najvažnijoj vrijednosti, postoji opasnost da preraste u negativno stanje – ekstremnog nacionalizma. Prema ovom pristupu, funkcije nacionalnog identiteta su zadovoljavanje temeljne ljudske potrebe o kolektivnoj pripadnosti, ukazivanje na zajedničke interese, razgraničavanje među različitim grupama itd. Psiholog Vladimir Turjačanin naglašava da se može raspravljati o više vrsta nacionalne vezanosti kao što su isključiva nacionalna vezanost 160 D ruštvo u sumraku (nacionalizam, šovinizam, etnonacionalizam), istaknuta nacionalna vezanost(patriotizam i nacionalna identifikacija, ali i prihvatanje drugih nacija), podijeljena nacionalna vezanost(osjećanje pripadanja vlastitoj naciji, ali i težnja za međunacionalnom saradnjom), opšteljudska vezanost (kosmopolitizam) i anacionalizam(odsustvo vezanosti za bilo koju naciju, uz uvjerenje da je nacionalizam štetan i nepotreban). Prema rezultatima ekspertskog istraživanja 2010/11. godine na području BiH, pripadnost državi najviše naglašavaju Bošnjaci, a gotovo podjednako malo Srbi i Hrvati, dok pripadnost entitetu najviše osjećaju Srbi. Pripadnost religiji najvažnija je Hrvatima, etnicitet Srbima, dok se sva tri konstitutivna naroda podjednako suzdržavaju od identifikovanja sa širim, evropskim okvirom, ali i mogućnosti postojanja tzv. višestrukog nac ionalnog identiteta(da uz bošnjački, srpski ili hrvatski nacionalni identitet raz vijaju i „bosanskohercegovački“ nacionalni identitet). Slični su rezultati anketnih istraživanja nacionalnih orijentacija mladih u Republici Srpskoj, koje je grupa profesora i studenata Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci sprovela u dva navrata, 2011. i 2012. godine, a koja ukazuju na dominantnu identifikaciju srpske omladine sa entitetom Republika Srpska, Srpskom pravoslavnom crkvom, srpskim jezikom i tradicijom, dok kod njih gotovo da ne postoji osjećanje pripadnosti državi BiH, u čiji o pstanak ne vjeruju. Šta više, čak 72 odsto ispitanika želi da se Republika Srpska otcijepi od BiH i proglasi samostalnost. Iako istraživanja pokazuju da kod mlađe populacije ne postoje značajnije izraženi elementi etnocentrizma kada su u pitanju stavovi pr ema pripadnicima drugih entičkih grupa, oni ne žele život u zajedničkoj državi. U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven nacionalni identitet. Zajedničko„ mi“ kao jedinstven identitet ni ne može da se stvara u atmosferi etničkih, nacionalnih, ideoloških i kulturnih antagonizama, oslonjeno samo na deklarativnom političkom stavu navodnog zajedničkog 161 Đorđe Vuković ulaska u Evropsku uniju ili retoričkim zalaganjem za jednakost građana pred zakonom i afirmaciju ljudskih i etničkih prava. Nacionalni i p olitički identitet se formiraju unutar države, a s obzirom na odsustvo unutrašnjeg konsenzusa o BiH, jasno je da o takvom obliku identiteta nije moguće govoriti. Politika u BiH uglavnom se svodi na identifikaciju sa etničkom komponentom kao najznačajnijim faktorom personalne i socijalne integracije. Prihvatimo li pomenuti Habermasov koncept ustavnog patriotizma i građanske lojalnosti ustavnom poretku kao osnovu za identifikaciju sa državom, suočavamo se sa očiglednim raskolom u nacionalnim i političkim orijentacijama. Tako se vremenom u bošnjačkom korpusu ukorijenilo poricanje dejtonskog uređenja državne zajednice, sasvim otvorena i veoma izražena ambicija njegove promjene, dok se u srpskoj zajednici razvio zaštitnički odnos prema postojećem Ustavu, ali ne iz osjećaja lojalnosti takvoj državi, već prije kao garancije očuvanja Republike Srpske, entiteta koji osigurava politički, nacionalni, etnički, kulturni i svaki drugi oblik opstanka Srba zapadno od Drine. U tom smislu možemo da govorimo o patriotizmu u odnosu na entitet, ali n e i prema državi. Hrvati kao treći konstitutivni narod u BiH manifestuju kontradiktoran odnos prema ustavnom poretku, od potpune lojalnosti jednim, do odricanja i insistiranju na promjeni drugih zakonskih odredbi. Istovremeno, dok se bošnjački predstavnici zaklanjaju iza tobož građanski uređene BiH i traže reafirmaciju stare ideje stvaranja nacije„ Bosanaca i Hercegovaca“(poput Amerikanaca, Švajcaraca...), Srbi i Hrvati ne prihvataju državne granice sa„maticama“ kao međe njihovih nacionalnih i političkih identiteta. U tom kontekstu gotovo svi mediji iz Republike Srpsk e već dvije decenije promovišu„ entitetski patriotizam“, šire svijest o državotvornosti srpskog naroda u BiH, njeguju srpsku kulturu, umjetnost, istoriju itd. I tu nema i ne može biti ništa problematično. No, kada je u pitanju medijski odnos prema BiH javni prostor često postaje borilačka 162 D ruštvo u sumraku arena u kojoj se, n akon svakog problematičnog„kontakta“ predstavnika etničkih ili političkih grupa, uzdrmaju osjećanja i raspale strasti, pa sve počne ponovo da se dovodi u pitanje: Dejtonski sporazum, mogućnost mirnog saživota, evropske integracije, čak i„ priznavanje“ drugog kolektiviteta. Posljedice ratne propagande su i potpune satanizacije suprotnih strana, a koje su prisutne u svakodnevici. 6. 5. Politi čki imaginarijum Da li je ovako raspolućen odnos prema nacionalnom identitetu i istoriji doveo Srbe do toga da budu osuđeni sopstvenom istorijom? Ovim možemo da procij enimo značaj i aktuelnost pitanja kulture sje ćanja i suočavanja sa prošlošću, preispitiv anja sopstvenih z abluda, iznalaženja utehe i nove snage u podvizima i vrlinama,(ne)dostižnom„samopouzdanju predaka”, iskrenoj i smislenoj retradicionalizaciji, odnosno oplemenjenom odgovoru na zalaganja za povratak starim vrijednostima, uvjerenjima, obrascima mišljenja i ponašanja, oživljavanje starih kulturnih praksi. Uz pomenuto, kulturu sjećanja neophodno je graditi ispitivanjem uloge istorijskih ličnosti, složenosti i konteksta političkih odnosa itd. Paralelno, veliko iskušenje predstavljaće odnos prema okruženju, novim i stranim nacionalnim identitetima, istoriji prepunoj trauma, prekrajanja, falsifikata. Antropolog Ivan Čolović ističe da je raspadu zajedničke države prethodio raspad„političkog imaginarijuma” kojeg je stvorio, održavao i promovisao komunistički režim, sa herojskom figurom Tita u njegovom središtu. Krajem osamdesetih godina 20. vijeka političkim diskursom na jugoslovenskom prostoru, posebno u Srbiji, dominiraju teme o grobovima predaka i istorijskim stratištima, narodima se nude mitov i o autohtonosti, 163 Đorđe Vuković naracije o„svoji na svome”, ko je prvi živio na ovom području, kada je i odakle došao, a ko su uljezi i agresori. Todor Kuljić ističe da su na prostoru cijele bivše Jugoslavije potrebe vladajućih elita bile filteri kroz koji su se razvrs tavali korisni od štetnih dijelova prošlosti. Erik Hobsbaum upozorava na opasnost situacije što narodi centralne i istočne Evrope žive razočarani u svoju prošlost i još više u svoju sadašnjost i nesigurnu budućnost. Istorija predstavlja„sirov materijal“ z a ideologije koje u prvi plan ističu nacionalne i etničke karakteristike i pitanja.„Prošlost je bitan, možda čak i suštinski element za ove ideologije. Ukoliko nema pogodne prošlosti ona se može izmisliti“, tvrdi Hobsbaum. Krivotvorene prošlosti, projektovani identiteti, novokomponovane nacije, izmišljene tradicije, reakcije su na novonas tale situacije. Cilj izmišljanja tradicije, naglašava Hobsbaum, je manipulisanje aktuelnim pitanjima, kako bi se uspostavio istorijski kontinuitet, veza sa prošlošću, name tnule stabilne, formalizovane radnje, osigurala nepromjenl jivost. To se postiže uz pomoć simbola, rituala, tradicija koje su izmišljene, konstruisane tako da izgledaju kao drevne, veoma stare, a zapravo su mnogo mlađe, uglavnom skorašnje. Fašizam je mobilisao mase pozivajući se na totalni društveni preobražaj, ali i naglašavajući povratak„tradicionalnim vr ij ednostima”. Prošlost na koju su se pozivali nacisti i fašisti bila je izmišljena, njihove„tradicije” bile su u stvari„v j eštačke tvorevine”. Namjera da se praktikovanjem simboličkih i ritualnih sadržaja, ponavljanjem radnji, usade određene vr ijednosti i oblici ponašanja, pokušaji novog utemeljenja, lažne arheologije etničkog porijekla. Brojni lokalni i strani naučnici uočavaju ovakve pojave na prostoru bivše Jugoslavije, posebno BiH i Crne Gore, gdj e projektovanje„bosanskog” i „crnogorskog” jezika uzrokuje tragikomične situacije, ali i produbljuje antagonizme između lokalnog stanovništva. Izmišljanje tradicije i 164 D ruštvo u sumraku projektovanje identiteta da bi se udaljili od srpskog, a prije svega izgradili države i u njima nove identitete, novu istoriju, tradiciju. Komunikolog Branimir Stojković ističe da se u postjugoslovenskom razdoblju u politici identiteta, gdj e dolazi do izražaja„narcizam malih razlika”, na stvara nju razlika između naroda i novoformiranih država akcenat stavlja na jezički ekskluzivitet i religijsku pripadnost, kao i izmišljanje tradicije, priča o autohtonosti naroda na Balkanu, drevnom porijeklu itd. Stojković navodi primjere„hrvatskog novogovora”, prenaglašavanje turcizama, nametanje ekavice, ukazuje na simboliku rušenja vjerskih obekata, izbj egličke agonije, medijske interpretacije događaja. Kada je rij e č o„p odijeljenim identitetima”, kulturno-istorijske predispozicije kolektiviteta koji su imali manje- više jedinstven izvorni identitet, nakon konflikta počeli su razvijati različite, suprotstavljene identitete. Stojković ukazuje da problem podij eljenog identiteta pokušava da se razrij eši proglašavanje m vlastitog naroda za„pranarod”, a ostali njeg ovim otpadnicima, krivokletnicima. Britanski politikolog Sabine Riedel u knjizi Izmišljanje balkanskih naroda: identitetska politika između konflikta i integracija analizira politike identiteta u jugoistočnoj Evropi koje se, uz druga ob ilj ežja identiteta, uvijek pozivaju na jezik. Želeći pokazati postojanje određenih etničko-nacionalnih identiteta, Riedelova naglašava da se na prim j eru tvrdnji kako Bošnjaci, Srbi i Hrvati govore različitim jezicima vidi koliko su te politike identiteta daleko od objektivno sti. Izmišljanja tradicije su reakcije na novonastale situacije. Političke i kulturne elite konstruišu ih kako bi legitimisale nacionalne države. Da bi postigli razgraničenje od srodnih naroda na etnički i religijski izm j ešanom prostoru Zapadnog Balkana, političke prakse ignorisale su naučnu istinu i objektivnost, a pod plaštom tobožnjeg demokratskog prava i slobode svakog naroda da čuva i razvija svoj kolektivni identitet pribj egle grubom kršenju istorijskih činjenica, falsifikovanju prošlosti, izmišljotin ama i fabrikatima mobilisali 165 Đorđe Vuković stanovništvo. Potvrdilo se da i izmišljena, lažna, v j eštačka„prošlost” postaj e izuzetno potentan mobilizator političkih i socijalnih akcija. Takođe, kao što zaključuje Asmanova, jednoznačno objašnjavanje i preuveličavanje istorije u vidu spomenika i svetih mj esta ne može se svesti n a falsifikovane istorijske činjenice, jer i sami postaju„istorijske činjenice“. Djelotvorni potencijal protumačenih i usvojenih istorijskih iskustava presudan je prilikom stvaranja kolektivnih slika o sebi samima.„Ono nije tek‘mit’ u ideološkokritičkom smislu, nego je, mnogo opširnije, kulturna konstrukcija koja snažno d j eluje na sadašnjost i budućnost“, naglašava Asman. Brojni autori(Mirjana Kasapović, Milan Matić, Nenad Kecmanović, Miroslav Vuje vić) tvrde da su karakteristike i oblici političke kulture etničkih zajednica u bivšoj Jugoslaviji kumovale njenom raspadu i građanskom ratu, a svakako su i jedan od temeljnih razloga zbog kojih je bosanskohercegovačko društvo pod ij eljeno, a državno uređenje i politički sistem nestabilni. Kao krunske agrumente ovi teoretičari iznose činjenice da se Srbi, Bošnjaci i Hrvati nikada nisu zajednički, masovno i trajno zalagali za zajedničku državu, a da su opstajali samo zahvaljujući autoritarnim političkim režim ima(Osmanlija, Austrougara, Kraljevine SHS, Titove SFRJ). Nadalje, BiH nije ni nastala voljom građana, nema i nikada nije ni imala unutrašnje priznanje, nedostaje joj„bazični konsenzus" konstitutivnih naroda. Kao i cij ela bivša Jugoslavija, BiH je poslje dnjih pet i više decenija egzistirala kao„ zemlja paradoksa i dvosmislenosti" u kojoj je etnonacionalizam, koji je generisao građanski rat, bio tek„ uspavani koncept“. Savremeni zapadni antropolozi Džoel Halpern i Dejvid Kajdikel, kao i mnogi ovdašnji poli tikolozi(M atić, Kecmanović, Kasapović) uočavaju da južnoslovenski narodi nastanjuju region u kojem se grа nice poklapaju i prepliću, a zajednička prošlost doživljava sasvim različito. Zato prilikom 166 D ruštvo u sumraku aktivnosti koje bi vodile gradnji mira fokus treba držati na posmatranju kulturnih procesa i tendencija,„imajući u vidu naslage trauma na ovim prostorima, ožiljke koje su sukobi ostavili za sobom('previše odnosa je prekinuto, previše normi prekršeno, previše identiteta izobličeno, previše trauma podnijeto'), kao i postojeći konfliktni potencijal i nužno je preispitati pretpostavke i prepreke koje ga o graničavaju“, zapaža Radmila Nakarada. Nema mirnog saživota, napretka, saradnje, skladnih nacionalnih odnosa bez međusobnog poštovanja nacionalnih identiteta. Kako ga i postići pored snimaka bošnjačkih civila u koje„Škorpioni” pucaju s leđa, fotografija mudžahedina koji šutiraju ods j ečene glave srpskih mladića, slik a do pasa golih i sablasno mršavih muškaraca iza žica prijedorskih logora, dјečaka koji plače nad grobom svojih roditelj а u Skelanima, činjenica da su bošnjačke, srpske ili hrvatske zatočenike zlikovci tjerali na seksualne odnose itd. S vi ti užasni prizori žive u s j ećanjima ljudi, na šta ih svakodnevno dodatno podsj ećaju mediji i politika. Dehumanizacija i satanizacija druge suprotne strane nadživ jele su ratnu propagandu i kroz političke narative, ali i naučne radove, d jela umjetnika, izložbe, knjige, filmove nastavila da antagonizuju narode. U takvom ambijentu nastaju i oblikuju se novi politički i kultur ni identiteti, uskovitlavaju i vulgarizuju javne debate, održavaju kolektivne sv ijesti. Alaida Asman upozorava da za budućnost opasnost nije u zaboravu, već u „zaravnavanju i sužavanju” sjećanja. Postavlja se pitanje da li je moguće dostići stabilizaciju s j ećanja um jesto okamenjivanja i dekontekstualizacije. „Posebno će važni biti postupci kojima se s j ećanje uv ijek iznova spasava od vira ste reotipizacije”. Zbog toga je značajan otvoreni dijalog pohranjenog sjećanja i aktuelnih izazova sadašnjice. Godinama n akon raspada Jugoslavije traljavo i jalovo završavaju plemenita nastojanja da se pripadnici 167 Đorđe Vuković svake etničke grupe upoznaju sa patnjama drugih, da se shvate sve „stvarnosti”, da se razgovorima i obrazovanjem postigne saosećajnost, otvorenost, demokratska poli tička kultura, poštovanje ljudskih prava, multietničnost. Pokušajmo otvoreno da se zapitamo da li će bilo kakva sila natjerati većinu srpskog stanovništva u BiH da počne govoriti kako se u Srebrenici dogodio genocid? Da li će neko uvjeriti Bošnjake da jezi k kojim govore nije i ne može da se zove bosanskim, da je njihovo porijeklo srpsko? Da li će Hrvati u BiH jednog dana da se slože sa stajalištem kako je Herceg-Bosna bila zamisao samo grupe avanturista koji su ih zaveli i natjerali da povjeruju u nju? Princip nacionalni ključ u BiH nije samo utemeljen u Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine, već je takva praksa, čak i nepisana, važila tokom jugoslovenske države, a, kako je već navedeno, i u austrougarskoj koncepciji Bosanskog sabora sa početka 20. vijeka uvažavano je i razrađeno predstavništvo sva tri naroda, njihova kolektivna identifikacija u političkom životu B osne i Hercegovine. To ne treba i ne smije da predstavlja problem, da se smatra hendikep om u funkcionisanju države, taj trozubi nacionalni ključ nije takav da bi zaključavao bilo čiju slobodu, prava, potencijale, kulturu, identitet, niti bi imao drugog ključara do naroda koji se nalaz e u zajedničkom s tanu, bio on dvosobni, trosobni ili kakav već. Unutra svakako treba da se živi! 168 D ruštvo u sumraku 7) GDJE SU M ECI KOJE ISPALIŠE PRECI? Svjetlost istine unositi u prošlost Istorijski događaji nisu samo fosili prohujalog vremena, otisci u vremenu koje je davno izbrisano, neponovljiva davnina ili„mauzolej mrtvih događaja”. Nobelovac Ivo Andrić napisa o je da samo neuki i nerazumni ljudi mogu da smatraju kako je prošlost mrtva i neprobojnim zidom zauvijek odvojena od sadašnjice. Istina je, naprotiv, da je sve ono što je čovjek nekada mislio, osjećao, radio, neraskidivo utkano u ono što mi danas mislimo, osjećamo, radimo... U duhu politički h, socijalnih i kulturnih potreba savremenog društva, istorij ski dijalozi, istraživanje i preispitivanje, traganje za vječnom istinom, pokreć u ideje i događaje čiji se smisao mijenja kako društvo vremenuje. Da bi se r azumjela određena nacionalna zajednica, njena politička kultura, istorijsko određenje, unutrašnji život, moralna osjećanja, karakter, duhovne pouke, osnovni postupci, treba poznavati njenu prošlost, a prije svega način na koji je ta zajednica tumači, oživl java i kakav jo j značaj pridaje. Drugim riječima, kako ona demonstrira svoju istorijsku svijest, odakle crpi zalihe životne energije, kako iznova promišlja misli prethodnih generacija, kakav je njen odgovor na davnašnja pitanja, kako praktikuje navike i običaje predaka, postoji li i kakav je stepen emocionalne povezanosti među njima itd. Uprkos procesima globalizacije i klauzulnim pojavama, način interpretiranja prošlosti zadržava konstitutivnu ulogu u oblikovanju političke kulture i nacionalnog identiteta, a zatim i povr atnog dejstva na političke procese. On zapravo predstavlja svojevrsnu intervenciju u sagledavanju i razrješavanju dilema sadašnjosti, odnosno, kako je tvrdio istoričar Fernan Brodel, 169 Đorđe Vuković sadašnjost i prošlost osvetljavaju jedna drugu, a Erik Hob sbaum podvukao da je prošlost model za sadašnjost i budućnost. Iskustva prošlih vremena su hiljadama godina bila jedini poznat i dostupan izvor znanja, vj eština, obrazaca ponašanja. Delajl Berns naglašava da je prošlost toliko upletena u sadašnjost da nije moguće razumjeti političko stanje civilizacije bez osvrtanja na ona stanja koja više ne postoje. Prošlost sadašnjosti daje s misao i pokretačku snagu.„A kao što naše sadašnje želje utiču na našu individualnu budućnost, tako su i želje prošlosti određivale sadašnjost“. Predački ideali i težnje upravljaju savremen im politi čkim tokovima zavisno od načina na koji se tumače i manifestuju u javnom diskursu. Rekapitulacije prošlosti i popularizacija zaključaka o njoj, javne uspomene koje promoviše država ojačavaju društveni po redak i oblikuju odnos pojedinaca i socijalnih grupa prema državi. M ožemo reći da oživljene i institucionalizovane predstave iz prošlosti predstavljaju jednu od najznačajnijih i temeljnih uporišta političke kulture. Karakter određene nacije upoznajemo kroz objašnjavanje i opravdavanja istorijskih pobjeda i poraza, kolketivnih uspjeha i neuspjeha, kroz energiju iz „istorijski naslaganog rezervoara”, konstelacijama između sjećanja i očekivanja, uticajima predanja i tradicije. Poznato je da zaje dnička teritori ja i ekonomija, zakoni i ustanove nisu dovoljni za samoodređenje neke nacije bez njene kulturne zaostavštine, zajedničkih mitova i istorijskog s je ćanja. Nacija nije data jednom zauvijek, ona je rezultat procesa integracije i predstavlja konstrukciju, a et ničk u zajednicu određuju istorijsko zajedništvo i kulturna specifičnost. Francuski sociolog Dominik Š naper ističe da ne postoje dvije ideje n acije kao što se dugo smatralo – francusko(građanska, politička nacija) i nj emačko stajalište(etni čka, kulturna n acija), već jedna, moderna nacija koja se ne odlikuje toliko nacionalnim osjećanjem koliko demokratizacijom tog osj ećanja, odnosno okupljanjem mase oko 170 D ruštvo u sumraku nacionalnih vrijednosti i njenog potvrđivanja. Britanski profesor Delajl Berns zapaža da zajedničke uspomene i zajednički ideali čine naciju više nego zajednička krv i granice. Na prostoru bivše Jugoslavije ili, kako se to danas popularno kaže„u regionu”, pod pojmom nacija, tvrdi Todor Kuljić, smatra se grupa ljudi koju spaja slična zabluda o vlastitoj slav noj i žrtvenoj prošlosti, ali i zajednička mržnja prema susjedima. Rijetko kada i malo gdje na svijetu tematizovanje pojmova i narativi o naciji, nacionalnom identitetu i nacionalnom pitanju dobijaju toliko negativan prizvuk i imaju gotovo pejorativno značenje kao među balkanskim narodima. Njemački egiptolog Jan Asman ističe da kultura sjećanja počiva upravo na odnosu prema prošlosti, zapravo da„prošlost“ nastaje kada se uspostavi odnos prema njoj. Njegovo stajalište je da bi pojedinac rasta o u potpunoj sa moći kada ne bi imao pamćenje, a uspomene i pamćenje nastaju i usvajaju se procesom socijalizacije, komunikacijom i integracijom u okviru drušvene grupe. Iako se sagledavanje i percepcija prošlosti mogu svesti na lični čin pojedinca, izvjesno je da je on o blikovan i posredovan kolektivnim učešćem. Sj ećanje je društveni fenomen, ono utiče na uzajamnost i ujednačavanje uvjerenja pripadnika određene zajednice, stvaranja i opstajanja vitalnosti nacije kao„zajednice volje“,„zajednice s j ećanja“, solidarnosti na osnovu ideja, uvjerenja, zajedničkih patnji, podviga, organskog jedinstva. Đuro Šušnjić tvrdi da ćemo ako zanemarimo istoriju izgubiti kolektivno pamćenje. „Razaranje pamćenja ima snažne posl jedice po pojedinca i zajednicu u obliku lične il i kolektivne de zorijentacije, podijeljenog identiteta, poremećenih odnosa, ratne demagogije itd.“(Šušnjić) Hose Ortega i Gaset zapisao je da je istorija čovjekova stvarnost, jedina koju ima i u kojoj je postao takav kakav jeste. Besmisleno bi i isprazno bilo negirati p rošlost(„prirodu čovjekovu koja se vraća u galopu“). Prekinuti kontinuitet sa prošlošću značilo bi krenuti unatraške i, upozoravao je pisac 171 Đorđe Vuković Pobune masa,„oponašati orangutana”! Isprazniti iz njega istoriju značilo bi stvoriti čovjeka bez ljušture, bez obavezujuće plemenitosti, bez sudbine i misije, napraviti čovjeka– masu! Postavlja se pitanje treba li zbog mita o „boljem životu” srozati poštovanje prošlosti, da nam uzori, norme, vrijednosti ništa ne znače i ničemu ne služe? U mnogim državama u kojima pored autohtonog stanovništva žive i pripadnici drugačijih tradicija ispoljavaju se socijalne i političke napetosti. Kultura sjećanja naročito je problematična u državama koje nisu nacionalno, etnički homogene, a povrh svega lako postaje dramatična i traumatičn a u postratnom okrilju, sredinama u kojima su konflikti zamrznuti ili se vode na terenu kulture. Fragmentovana politička kultura nastaje tamo gdje dominiraju političko nepovje re nje među društvenim grupama, nestabilne vlade, nerazvijene institucije i proced ure. Ako prošlost nije statična i nepomična, lako se relativizuje, kamuflira, prekraja, dopisuje... Susrećemo se sa terminima poput„ratovi sjećanjem“,„fabrikovanje pamćenja“,„tereti is torije“,„izmišljanje tradicije“ i sličnim pokušajima političkih elit a da konstruišu nove nacionalne identitete i njima primjerenu prošlost. S druge strane, javljaju se dekonstrukcijska razmatranja sjećanja s ciljem analiziranja istorijskih narativa, politike identiteta, prećutkivanih istina, kako bi se otkri lo šta se zaista događalo u minulim vremenima. Ali, ma kako se ono formiralo i oživljavalo, s j ećanje proizvodi implikacije na političku toleranciju koja ima veoma značajnu poziciju unutar dimenzija političke kulture. Ako politička tolerancija uvažava nacionalni, ideološk i, kulturni i vjerski pluralizam, imanentno znači da podrazum ijeva i kognitivno prihvatanje drugih, različitih kultura sjećanja, a odbacuje svaki oblik nasilja u odnosu prema onome što se međusobno ne p repoznaje i ne odobrava. Istorija je i hronika zločina, nasilja, isključivosti, predrasuda. Antropolog Ivan Čolović upozorava da politička i naročito religijska istorija svjedoče da 172 D ruštvo u sumraku slavljenje kolektivnog identiteta često vodi u nasilje. Politička moć zasnovana na(zlo)upotrebi prošlosti, iskri vljenoj promociji i odbrani nacionalnih„svetinja” pojavljuje se kao prepreka toleranciji i demokratiji, jer izopštava„jeretike“ i„inov j ernike“, ne ostavlja prostora kritičkom preispitivanju, nema mnogo mjesta kompromisu, pogotovo u državama gd je živi i međusobno se pr ožima više naroda. Čolović smatra da je upravo jedan od najvećih uzroka ratova na prostoru bivše Jugoslavije taj što su„ratoborni nacionalisti” nametnuli„kult prošlosti” i naveli narode da se okrenu nacionalnim istorijama, čime su oživljen i stari antagonizmi i netrpeljivosti. Stvaran je ambijent u kojem kritička misao os j eća nelagodnost i krivicu jer ne pripada„naciji” i„državi”, a fundamentalna društvena pitanja ne mogu se rj ešavati bez slobodarskog, analitičkog i kritičkog duha, svrsish odnog i blagoro dnog dijaloga, jasnih i čvrstih principa, uzvišenih činova političkog mišljenja i demokratske političke kulture. Istoriografija prijeti da sklizne u područje političkih pamfleta, u ikonografije u službi nacionalne države. U tom miljeu ne mogu da se razvija ju društvena integracija i solidarnost, da jača nacionalna kohezija i gradi stabilan politički sistem. 7. 1. Rodoslovi iskustava Đuro Šušnjić naglašava da je istorija nepresušan izvor poruka i pouka, kao i da je istorijska stvarnost uvijek proizvod ljud ske delatnosti. Tumačenje prošlosti odvija se u kontekstu kulturnih i političkih potreba današnjice i planova za budućnost. Zato je tradicija„najbolji izbor iz prošlosti“. Šušnjić zapaža da je krajnji cilj rekonstrukcija prošlosti zapravo u ko nstruisanju budućnosti.„Prošlost nije jedna i jedinstvena: ona prošlost koja se zbila i prošlost za koju mi znamo nisu iste. Naše znanje o prošlosti jeste izbor i 173 Đorđe Vuković stvaralački čin, a ne puko ponavljanje pukih događaja onako kako su se oni zbili“, piše Šušnjić. Bez to g izbora šta da pamti, čega da se sjeća, život čovjeka i zajednice bio bi haotičan, jer ljudi ne mogu ni svega da se sjećaju, sve da pamte i prave rekapitulacije, ali ni da žive kao prazne stranice, bez rodoslova, bez ličnih i kolektivnih iskus tava i sadrž aja. Istorijsko kolektivno iskustvo je referentni okvir u kojem se pojedinac i grupa razvijaju i potvrđuju. Postoje recipročne veze između istorijskog iskustva i(ne)svjesnog individualiteta. Čovjek nikada i nije pamtio zbog bivšeg i prošlog, već sadašnjeg i budućeg vremena, da bi znao kakav želi i teži da postane, šta ne želi da bude, šta bi da promijeni, nadvisi, čega da se oslobodi. Todor Kuljić piše da je odnos prošlosti i sadašnjice složen i uzajaman. „Potrebe sadašnjice nameću slike prošl osti, ali i slika prošlosti povra tno djeluje na aktuelne procese“. Npr. krajem 20. vijeka, kada se mij enjala„slika svijeta”, nije se izmijenio samo pogled na budućnost, već i na prošlost! Nije rušen samo Berlinski zid koji je d ijelio grad, narod, svijet, već i dotadašnje slike istorijskih događaja, procesa, ideologija, režima, uloge pojedinaca i naroda. Pomoću tih slika oblikuju se savremene politike, međunarodni odnosi, nacionalni identiteti. Kulturolog Alaida Asman zapaža da su se uoči Prvog svjetskog ra ta sjećanja vezivala prevashodno za kolektivitete, s obzirom na to da je taj period konstituisanja nacija, politika sj ećanja bila je u službi izgradnje pozitivne slike o sebi, ideološkog naoružavanja sunarodnika. „Postojalo je nešto kao apsolutni suverenitet sjećanja, povezan sa snažn om usmj erenošću na sebe”, naglašava Asman. Sjećanja drugih naroda, čak ni onih iz neposrednog okruženja, nisu bila predmet naročitog interesovanja. Asman apostrofira da ni poslij e Drugog svjetskog rata nije započelo njegovanje sjećanja u s mislu kakav danas poprima. U blokovskoj podjeli svijeta nije bilo politički prihvatljivo sjećati se da su SSSR i zapadne sile 174 D ruštvo u sumraku zajednički porazile Hitlerovu N j emačku. Poslije pada Berlinskog zida 1989. godine dolazi do preokreta. No, povratak sj ećanja i istorije različito se reflektovao na zapadu i istoku Evrope. U funkciji socijalne egzistencije, nacionalna zajednica po pravilu teži da preoblikuje svoju prošlost – isticanjem zajedničkih osobina, kolektivnog istorijskog iskustva, raskošne tradicije,„slavne prošlosti“ koja inspiriše i garantuje perspektivnu budućnost, umanjivanjem unutargrupnih razlika, izgradnjom osjećaja jedinst va i doslovnosti, identifikacijom sa sugrađanima, isticanjem lojalnosti zajednici, svijesti o nacionalnoj sudbini, prož ivljenim zaj edničkim vrednostima. Ljudi uče kroz iskustva, a ona se nalaze u prošlosti. U njoj ima nečeg proročkog. Tamo su neuništive tvrđave ponosa i vjere, tamo su bile borbe za opstanak i napredak, odigrani su junački podvizi, kolektivni uspjesi i stradanja, zajed nička iskušenja i nevolje, duhovni poleti i melanholije, tamo su se donosile državničke odluke, kroz čije horizonte se prostiru izgradnje i rušenja, odbrane i porazi, seobe i povraci, rađanja i umiranja. Može li i treba li društvena grupa da i ma jedinstve no sjećanje? Mogu li svi ili većina njenih članova da pamte podjednako ili približno iste događaje, procese, prelomne trenutke, bitne detalje? Umiju li ljudi da ih tumače na isti način i bez vrijednosne neutralnosti? Kako objašnjavaju ono što s u njihovi pr eci nekada mislili i činili? Da li se kao kolektivno sjećanje određuje ono do čega drži većina ili je taj fenomen više od zbira pojedinačnih sjećanja, nekakav nadindividualni entitet? Koji su načini pamćenja, šta su predmeti sj ećanja? Kako se u spomene skla dište, a kako aktuelizuju? Na koji način se istorijsko sj ećanje prenosi budućim generacijama? Da li je ono nepromj enljivo i ako je na njega moguće uticati da li to povlači i prom jenu emocionalnih orijentacija pripadnika zajednice? Ko i zbog čeg a stvara 175 Đorđe Vuković kul turu sjećanja? Da li sjećanja kreiraju elite ili ona dolaze odozdo? Postoje li skrivena sj ećanja, potisnuta sjećanja? Može li se i kako zaboravljati prošlost? Pamćenje informacija obuhvata procese njihovog usvajanja, održavanja, obrađivanja i korišćenja. Kolektivno pamćenje definiše se kao politički proces selekcije, reorganizovanja i strukturisanja pojedinosti iz prošlosti u cilju prilagođavanja potrebama i interesima egzistiranja društvenog poretka, dok se selektivno odbacuju ili prećutkuju događaji koji mu ne odgovaraju. Izdvajaju se, održavaju i obnavljaju sistemi simbola i praksi, snopovi asocijacija, okamenjene poruke, grade se muzeji i spomenici, obilježavaju posebni datumi, ističu nazivi gradova, ulica i trgova, stvaraju knjige, filmov i, pozorišne predstave, upriličavaju izložbe i vatrometi, polažu v ijenci, ispaljuju počasni plotuni itd. Iako se na području politike s j ećanja uglavnom ističe instrumentalistička dimenzija strateške manipulativne proizvodnje s j ećanja, ono nije samo ideološko ili retoričko oružje politike,„organizovano laganje”. Narod koji ne može da miruje u svojoj sadašnjosti koja nije osigurana drevnim tradicijama, smatra Plesner, prisiljen je da taj nedostatak pokušava nadoknaditi. Sjećanje je aktivno obnavljanje činje nica, ali i utisaka, ideja, predstava, prizora, uzroka i posljedica. Ono je posljedica ličnog i kolektivnog pogleda unazad, sažetak iskustva o svom kulturnom i političkom por ijeklu, obrazac po kojem se popunjava i razgranava sadašnjica, a društvo reproduku je, klica i ok vir orijentacija za koje smo ustanovili da određuju političku kulturu. U kolektivnoj memoriji ogledaju se pouzdanost, opšteobavezujući principi i karakter zajednice. Sj ećanjem se stvara samoaktuelizacija, obnavljaju moralni postulati koji se uzimaju kao motivi dj elovanja. Sadržaji s j ećanja determinišu političku i medijsku retoriku. Beri Švarc ukazuje da su sjećanja aktivan proces davanja smisla istoriji i da ne obuhvataju samo zajedničke predstave o prošlosti, već i interpetacije koje su važne za sadašnost i 176 D ruštvo u sumraku rasvjetljavanje putokaza za budućnost. Zato politika sjećanja ima važnu kulturnu dimen ziju. Davanjem smisla prošlosti dobijaju se jasne i razumljive naracije o njoj što blagodari nacionalnoj i političkoj mobilizaciji. Istoričar Fernando Katroga ukazuje na obnavljanje i podizanje kredibiliteta fenomena kolektivnog i istorijskog pamćenja i u okviru njega – nacionalnog pamćenja. Kolektivna manifestacija pamćenja d jeluje kao instrument i objekat vlasti pomoću selekcije zab ilj eženog i prećutanog.„I što je već a njegova nacionalna omeđenost, veći je rizik da zaboravljeno bude logična posljedica’izmišljanja’ i‘fabrikacije’ sjećanja“. Praveći razliku između trijumfa i sramote, pobjede i poraza, Asmanova posebno izdvaja traume! Da bi prikazala razliku – između p oraza i traumatičnog iskustva, upoređuje kraj Prvog svjetskog rata sa krajem Drugog svjetskog rata. Poslije Versajskog mira nacionalno pamćenje Nijemaca bilo je „tipično pamćenje gubitnika”, u čijem jezgru su bili os j ećaji stida i srama, gubi tak časti, neg ativna slika o sebi na individualnom i kolektivnom nivou. Za povratak osjećanja časti psihološki logično sredstvo bilo je pretvaranje sramote u istorijsku veličinu, a sram i nemoć u pokazivanje i potvrđivanje snage i nadmoći. Vajmarska republ ika nije uspjela da stvori novu nacionalnu ikonografiju, ali tokom nacionalsocijalističke diktature, fabrikuju se obilježja „herojskog gubitničkog pamćenja”, dižu spomenici palim junacima, prave nacionalna svetilišta, organizuju se manifestacije kao što su dani sjećanja i slično.„Strana pob j eđenih dala je sebi u zadatak da na svaki način povrati čast izgubljenu porazom i ponižavajućim mjerama koje su za njim uslijedile”, naglasila je Asman. S druge strane, s obzirom na to da Drugi svjetski rat nije završio mirovnim spor azumom već kapitulacijom, samointerpretacija Nijemaca je još više u zdrmana. Tako od 1945. godine nje mačko nacionalno pamćenje nije bilo samo pamćenje„gubitnika, poražene strane, već i 'počinioca' stravičnih zločina“. Asmanova navodi istorijsku promjenu nacionalnog sj ećanja od„herojske sematnike časti“ u„diskurs o počiniocima 177 Đorđe Vuković i traumi“.„Trauma je nešto sasvim različito od herojske pripov ijesti, ona ne upućuje na mobilisanje i čeličenje, nego na poremećaj, čak na razaranje identiteta“. Naro čito je važno preispitivati na kakav način je neki istorijski poraz obrađen, kako je prikazan u današnjici, da li je i zbog čega bio traumatičan. T akođe, neophodno je analizirati obrasce objašnjavanja i prezentacije, razotkrivati strukturu nacionalnih priča. Suočavanje s prošlošću ne može i ne smije da bude površno ni selektivno, kako za poraženu tako i za pob j edničku stranu. Slavna Hana Arent uočila je kako poslije ratova i revolucija, kada nisu slijedili predasi za pobjednike i mirovni ugovori za pobijeđe ne, kada je na stupio strah od Trećeg svjetskog rata i novog ludila, ne možemo sebi da priuštimo luksuz da se iz prošlosti uzima samo ono dobro i proglašava svojim nasljeđem, a istovremeno odbacuje zlo i vjeruje da je ono ostalo nepovratno sahranjeno.„Podz emna struja istorije zapadne civilizacije najzad je izašla na površinu i zapos jela dostojanstvo naše tradicije. To je realnost u kojoj živimo“, zaključila je Hana Arent. 7. 2. Podruštvljavanje pamćenja Možemo govoriti o sličnosti i međusobnom prožimanju poj mova kultura sjećanja, politika sjećanja, kolektivna memorija, kolektivno pamćenje. U knjizi Društveni oblici pamćenja(1925) francuski sociolog Moris Albvaš, autor pojma„kolektivna memorija“, postulira da sjećanje pojedinca nije samo sadržaj, već da se s astoji od f ragmenata koji se u logičku c j elinu konstruišu posredstvom društvenog okruženja i službenih institucija. Albvaš ističe da čov j ek svoje uspomene stiče, prepoznaje i lokalizuje u zajednici, odnosno da su njegova sjećanja uv ij ek rekostruisana pod„ pritiskom d ruštva”. 178 D ruštvo u sumraku Najveći broj uspomena čovjeku se vraća kada ga porodica, prijatelji, drugi ljudi podsjete. S obzirom na to da se sjećanja oživljavaju uvijek u sadašnjosti, znači da se prošlost prilagođava aktuelnim potrebama, ona je zavisna od oprisutnjenosti i podruštvljavanja. Tako pojedinci učestvuju u dv ije vrste pamćenja: individualnom i kolektivnom. Uspomene su d i o njegovog ličnog života, čak i one koje su zajedničke sa drugima, dok u određenom konteksu pojedinci učestvuju kao d ijelovi grupe koja njeguje uspomene. S druge strane, kolektivno pamćenje obuhvata individualna sjećanja, ali se s njima ne podudara. Kolektivno pamćenje nije istorijsko pamćenje, ono se ne poklapa sa istorijom. Istorija je jedna, a kolektivnih pamćenja ima više. Koliko dru štvenih grupa, toliko i sjećanja. Neke nacije su toliko duboko pod ijeljene da unutar njih dolazi do međusobnog koegzistiranja sjećanja i tzv. kontrasj ećanja. A ko nedemokratska vlast forsira isključivo jedan pogled na prošlost, izvan konteksta koji omogućav a njegovo potpuno sagledavanje i razumijevanje, kao ideološki i kulturni odgovor dolazi do paralelnog isticanja, čak i prena glašavanja njegovog naličja, onoga što je prećutano, ignorisano ili relativizovano, što je opet druga isključivost. To utiče na stanje političk e kulture, ali i stabilnost društvenog sistema. Kontrapamćenje može imati dezintegrativnu funkciju i stvarati unutrašnje barijere i napetosti u društvu, što se reflektuje na političke orijentacije. U kriznim situacijama veoma često posluži i propagandi pro tivničke strane, ali može i da sprečava, odnosno da otežava zloupotrebe kolektivnog pamćenja od strane političke elite, jednoznačan pogled na prošlost, da podstiče pluralizam mišljenja, stajališta, da koristi unutrašnjem sazrijevanju zajednice. Sredinom februara 2019. godine u Hrvatskoj su udruženja GOOD inicijativa, Documente i Inicijativa mladih za ljudska prava, protiveći se hrabro promovisanju nacionalističkog diskursa i revizionizmu, reagovala na prijedlog novog kurikuluma za nastavni predmet Povijest, upozoravajući da je on korak unazad, da ne 179 Đorđe Vuković podstiče kritičko razumijevanje prošlosti, istorijskih zbivanja i multiperspektivnosti. Svaki narod, svaka država na neki način piše svoje„istorije“, pamti drugačije ličnosti, događaje. Dva sv jetska rata nisu ista u kolektivnom sj ećanju Francuza, Nijemaca, Rusa, Engleza... Svaka nacija apostrofira različite uloge, ističe značajne pojedince, ob ilj ežava datume, ov j ekovečuje spomenike, ali i saživljava različite uzroke i posl jedice. Prvi svjetski rat evocira herojska sjećanja, veličanstvene pob j ede, slavne vojskovođe, ali i rušenja imperija, gubitke teritorija, traumatične poraze. Drugi svjetski rat pamti se po holokaustu, masovnim stradanjima, užasavajućim ideologijama, ali i novim herojskim bitkama, veli čanstvenim podvizima, neustrašivim junacima, pobj edonosnim idejama, samoiskušenjima. Na prim jer, Austrijanci ili Bugari ne mogu da pamte Solunski front(1916 – 1918) na isti n ačin kao Srbi ili Francuzi. Tako i najveća pomorska invazija u isto riji(Bitka za Normandiju, 1944) nije uporediva u američkom, francuskom ili britanskom s j ećanju sa uspomenama Nijemaca, čija je vojska prepolovljena, tehnika uništena, a uz stotine hiljada mrtvih, osakaćenih i nestalih ishod rata postao je izvjestan. Nj emački, jevrejski i li engleski pogledi na holokaust, uprkos svemu, ipak su različiti i duboko podijeljeni. Nacionalna interpretiranja mnogih konflikata u istoriji su međusobno nepomirljiva. Ako u sj ećanjima na Drugi sv j etski rat, zapaža Cvetan Todorov, postoji jednoglasnost u osudi Hitlera, ona nestaje kada je rij eč o drugim sukobima gdje krivica i odgovornost nisu toliko jasno definisane. „Kolektivno pamćenje koje sebi gradi neka zemlja ne podudara se s kolektivnim pamćenjem sus j eda, čak i kad a je posrij edi isti događaj”, p iše Todorov. Posebno sjećanja pobjednika i poraženih nisu i ne mogu biti ista. Sj ećanja pobjednika su jača, stabilnija i kontinuirana, s j ećanja poraženih traumatična, bolna, pa i protivriječna. Poražena strana nosi b ilj eg poniženja i 180 D ruštvo u sumraku priznanja krivice, ljudskih i mat erijalnih gubitaka, sužavanja te ritorije, plaćanja velikih ratnih odšteta pobjednicima, krah ugleda, teret straha i osj ećaj inferiornosti. Pobjednička strana nije prinuđena da preispituje svoj ud io u kolektivnom stradanju, zlodjela počinjena dru gima i slič no. Uzmimo opet kao primjer događaje s kraja Drugog svjetskog rata, kada su saveznici ušli u Njemačku. Prema navodima Mirjam Gebhartove u knjizi Kada su došli vojnici, sovjetski, američki, britanski i francuski vojnici silovali su oko 860.000 Ni jemica. To nije bila samo osveta poslije krvoločnih nacističkih pohoda, surovosti i bezbrojnih silovanja Ruskinja, Ukrajinki i pripadnica pokorenih naroda tokom njemačkog napredovanja ranijih godina i nije r ij eč samo o demonstraciji moći nad poraženim nepr ijateljem ili dio ratnog plijena. No, kako njemačka policija nije mogla da progoni saveznike, ta silovanja ostala su nekažnjena, ali utisnuta i živa u sjećanjima. Takva uzrokuju nove antagonizme, podstiču nezadovoljstva i frustracije, sadrže potencijal za različite z loupotrebe itd. Prije nekoliko godina u Ulici pobjede u Granjsku jedan umjetnik je razbjesni o javnost postavivši skulpturu sovjetskog vojnika koji siluje trudnicu dok drži pištolj prislonjen uz njeno čelo. Istovremeno, u jednom berlinskom parku nalazi se spomenik ruskom vojniku koji za ruku drži njemačku djevojčicu, uz natpis„Sovjetski vojnici spasili su e vropsku civilizaciju od fašizma“! Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 2015. godine, povodom 70. godišnjice pobjede nad fašizmom i nacizmom, n a konferenciji posvećenoj ulogama Rusije i Kine u pob jedama nad Nj emačkom i Japanom, upozorio na neprihvatljive i nemoralne pokušaje revizije istorije i rehabilitacije nacizma koji prijete da svijet gurnu u nove sukobe. Alaida Asman zapaža da u Rusiji vlada„pob jedni čko pamćenje”. Iako se rusko nacionalno pamćenje s pravom temelji na ogromnim žrtvama i herojskoj pobjedi nad nacionalsocijalizmom, Asman govori o oportunom sjećanju ako se ne spominju komunistička diktatura i teror. 181 Đorđe Vuković Njemački istoričar Ernest Nolte pokušao je da nacizam i fašizam prikaže kao „istorijsku reakciju” na rusku revoluciju i komunizam, ističući da je gulag prethodio Aušvicu. To je izazvalo brojne kritike evropskih istoričara. Rusija, ipak, ne mora da polaže račune zapadnim silama.„Su veren nije samo onaj ko odlučuje o ratnom stanju, nego i onaj ko samovoljno odlučuje o svojim sjećanjima i nacionalnim mitovima”, dodaje Asman. Međutim, u takvim društvima dolazi do pojave kontrapamćenja. Sredinom 2013. godine, nakon što je na naslovnici j ednog poljs kog časopisa osvanula fotografija n j emačke kancelarke Angele Merkel u zatvorskom odi jelu kako stoji iza žice, uz tekst „Falsifikovanje istorije: kako su Nijemci napravili od sebe žrtve Drugog svjetskog rata“, uslijedio je diplomatski verbalni rat dvije zemlje. Nijemci su taj čin nazvali neukusnim, a Poljaci im uzvratili da izvrću istoriju i od ratnih zločinaca prave žrtve. Avgusta 2017. godine poljska državna televizija uputila je Nijemcima zahtjev za izvinjenje zbog zločina svojih prethodnika, č ak i onih koji nisu bili nacisti – jer je od njihovog poreza Hitler finansirao zločine, uz opasku da je on izabran na demokratskim izborima.„Vi ste smrtnim kaznama sankcionisali Poljake koji su pomagali Jevrejima“. Povod ovog sukoba bio je dokumentarni film Naše majke, naši očevi koji je Poljake u ratu prikazao kao antisemite. Nadalje, podsjetimo se i da je sredinom 2011. godine predsjednik Češke Vaclav Klaus odbio da se izvini sudetskim Nijemcima koji su poslije Drugog svjetskog rata nasilno deportovani i z Čehoslovačke. Kako se poziv za izvinjenje zbog egzodusa više od dva miliona sudetskih Ni jemaca dogodio na 69. godišnjicu n j emačkog uništavanja m jesta Lidice u blizini Praga, u kojem su nacisti strijeljali nekoliko stotina mj eštana, žene odveli u logor, a djecu pobi li u gasnim komorama, češka vlast ga je okarakterisala kao „izraz ljudske bezosjećajnosti i nes posobnosti da se izvuku pouke“. Nakon što je Hrvatska postala samostalna država Sabor je don io nekoliko zakona i deklaracija o Drugom svjetskom ratu, prije svega o Danu spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost, čiji je krajnji cilj 182 D ruštvo u sumraku rehabilitacija poražene NDH u Drugom svjetskom ratu tako što bi se ustaški pokret lišio odgovornosti za zločine, a njegovi pripadnici prikazali kao žrtve komunista i borci za nacionalnu slobodu. Sredinom 2016. godine direktor Centra„Simon Vizental“ Efraim Zurof u Beogradu je osudio hrvatske pokušaje revizije istorije koji se manifestuju u umanjivanju strahota u koncentracionom logoru Jasenovac, smanjivanju broja žrtav a i karaktera logora, ali i odnosu Hrvatske prema Alojziju Stepincu, Miletu Budaku, veličanju ustaškog pokreta i simbola fašističke NDH, crnim uniformama, fašističkom pozdravu i parolama, uzdizanju Ante Pavelića, Jure Francetića, Maksa Luburića, podizanju spomenika ustaškom teroristi Miri Barešiću i slično. Krajem oktobra 2017. godine profesor Gideon Grajf, vodeći istraživač Instituta Holokaust„Šem Olam“ iz Izraela i šef Međunarodne evropske grupe TX7 – Stop revizionizmu, ponovio je tvrdnju da j e„Jasenova c balkanski Aušvic” i istakao da u stradanju Srba i Jevreja ima mnogo sličnosti, da su ubijani u istim nacističkim i ustaškim logorima, a danas suočeni sa siledžijskim nam jerama da se relativizuje njihovo stradanje i umanji broj njihovih žrtava.„Danas duh ustaštva oživljavaju u Hrvatskoj što je veoma opasno po nove generacije”, poručio je Grajf. Krajem januara 2018. godine u Njujorku međunarodna ekspertska grupa istoričara upriličila je izložbu „Jasenovac – pravo na nezaborav”, što je najveća izložba u Uje dinjenim nacijama posvećena zloglasnom logoru. Hrvatska diplomatija je pokušala da sprij eči održavanje ovog događaja, uz komentar da je u pitanju politička propaganda Srbije, a odnosi između dv ij e države dodatno su pogoršani. Grajf je ponovio tvdnju da Hrv atska odbija da se suoči sa svojim prošlošću jer „nostalgija prema ustaštvu nikada nije zamrzla“. S druge strane, Srbija se nalazi pod velikim kritikama susjednih zemalja, ali i dij ela svoje javnosti, zbog rehabilitacije Draže Mihailovića, pokuš aja rehabilitacije Milana Nedića, podizanja spomenika ravnogorcima i imenovanja ulica po četničkim vođama, revizije istorijskih lekcija koje su bile 183 Đorđe Vuković na snazi pola vijeka. Brojna udruženja protive se ovim procesima, nazivaju ih sramnim prekrajanjima prošlos ti, ukazuju na podatke o četničkim zločinima nad sopstvenim i drugim narodima, što sv j edoči o dubokoj pod ijeljenosti društva. Istoričarka Dubravka Stojanović ističe kako se konfuznim spajanjem stare i nove ideologije odlaže suočavanje s prošlošću. Zakon iz 2004. godine kojim su u pravima izjednačeni partizani i četnici do danas je predmet žestokih polemika istoričara gdje se prepliću antifašizam, antikomunizam i antijugoslovenstvo. Ivan Čolović, Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Branka Prpa i drugi godinama govore da revizionistički procesi u Srbiji ne zaobilaze ni nastavne sadržaje.„Ideološka nivelisanja dolaze najviše do izražaja u lekcijama posvećenim Drugom sv j etskom ratu na teritoriji Jugoslavije. Četnički i partizanski pokret izjednačeni su kao antifašističk i i antio kupacioni”. Često isticana tema su beogradske demonstracije 27. marta povodom potpisivanja Trojnog pakta, što je navodno bila fatalna greška Srbije, uvertira za ratne strahote srpskog naroda, drugim rij ečima antifašistička os j ećanja građana smatra ju se pogrešnim i izmanipulisanim. Slično je i sa „kolaboracionističkom politikom” Milana Nedića, zapuštenim i zanemarenim sj ećanjem na logore Staro sajmište, Banjicu i sl. Todor Kuljić naglašava da je tokom tranzicijskog procesa u sferi ideja n a zapadnom Balkanu antifašizam nacionalizovan, a nova kultura s j ećanja dovela je do rehabilitacije raznih„kvislinga”, iznova vrednujući krivce i žrtve. Od raspada Jugoslavije svuda se zapuštaju i ruše partizanski spomenici. Istovremeno, u Sarajevu i po drugim gradov ima Federaciji BiH bošnjačke vlasti nazivaju ulice i škole po sl j edbenicima nacističke NDH u BiH, slave Mustafu Buduladžića, Sulejmana Pa ć ariza, Vejsila Čurčića i drugih. Izraelske diplomate su početkom 2019. godine još jednom bezuspješno upozor ile bošnjačku vlast da preimenuje naziv sarajevske škole koja nosi ime po idejnom tvorcu profašističke organizacije Mladi muslimani i istaknutom 184 D ruštvo u sumraku činovniku NDH, teologu Mustafi Busulajdžiću, odgovornom za smrt nekoliko hiljada sarajevskih Jevreja i Srba. Zbog toga je Busulajdžiću suđeno i pogubljen je 1945. godine. Međutim, iako dolazi do učestalih pokušaja revizije istorije(pitanje krivice za Prvi, ali i Drugi svj etski rat), jačanja neofašizma i rasizma, rasplamsavanja etnocentrizma, gotovo neprekidne poli tičke instr umentalizacije pitanja ratne odgovornosti i slično, sv ij est o opasnosti od povratka aveti prošlosti nije posrnula. Uoči obilježavanja stogodišnjice početka Velikog rata, istoričar Mile Bjelajac ukazao je na postojanje trendova da se izmijeni kul tura sjećan ja na period 1914 –1918. godine, revizionističkim nastojanjima da se falsifikuje istorija, skine odgovornost s jednih a optuže drugi, ali i afirmisanje ideje da se posle 100 godina nijedna strana više ne osjeća krivom.„Nam jera je bila da se istorija Veliko g rata prikaže drugačije, a ne kao sl ijed bitaka. Tendencija je da se pokaže da je manje važno biti pob j ednik ili poraženi, već je daleko važnije pokazati kako se radilo o masovnoj pogibiji. Na taj način se iskazuje da su i pobjednici i poraženi imali mnogo vi še zajedničkog”, zaključuje Bjelajac. Dok se kao ohrabrujući prim j er za takve tendencije može naves ti npr. osnivanje muzeja„Peron“ 1992. godine u Francuskoj, onima koji bi da mijenjaju pogled na Prvi svjetski rat u svoju korist, apostrofira Bjelajac, ne odgovara i dj eluje nesuvislo pozivanje na opšteprihvaćene istorijske činjenice, koje prema njihovim stajalištima odstupaju od tzv. političke korektnosti, pa sa blagonaklonošću dočekuju neke nove, prilično problematične interpretacije istorijskih događaj a, poput onih koje Kristofer Klark iznosi u knjizi Mesečari: kako je Evropa ušla u rat 1914. Ipak, savremena Evropa pokušava da ujednači pogled na prošlost, identifikuje uzroke i posljedice konflikata, ali o(p)stane okupljena oko istih vrijedno sti, prikaž e ratove kao masovne tragedije nevinih ljudi, brutalizaciju masa, stradanje i patnju civila, d jece i žena, traumatičnu brigu za sinove, 185 Đorđe Vuković braću, muževe i očeve. U Prvom svjetskom ratu stradalo je oko 11 miliona, a u Drugom oko 55 miliona ljudi. U ž asna bijeda pogodila je svaku zemlju, svaki narod, unesrećila svaku porodicu, svakog čov jeka. Univerzalna poruka je da se ne mogu i ne smiju zaboraviti genocidi, ubistva, torture, poniženja, patnje nanesene drugima, ali i da„ni varvarstvo ni civilizacija ne kvalifikuju trajno ljude, nego samo njihova stanja i njihove radnje, od kojih su neke izvor oholosti, druge griže savjesti“, piše Cvetan Todorov. Nijedan pojedinac, nijedan na rod nije imun, svi su„sposobni“ da se varvarski ponesu, bez obzira na to da l i uništavaju druge zbog ideologija, političkih uv j erenja, društvene i klasne neravnoteže, rasne, etničke ili v jerske netrpeljivosti. Podsj ećajući da su sva ljudska društva tokom v ijekova uspj evala da pronađu „svete zapov ij esti” kojima bi opravdavali svoje postupke, Amin Maluf upozorava da ako se ne prepozna zajednička civilizacija, koja bi počivala na univerzalnim vrij ednostima, obogaćena kulturnim različitostima i sa kojom bi svako mogao da poistovijeti, svi zajedno propadamo u varvarstvo. Pored ekonomskih i administrativnih spona, osj ećanje zajedničkog evropskog identiteta davalo bi snagu Evropskoj uniji, ali upravo je pluralizam nacionalnih tradicija jeda n od ključnih razloga zbog kojeg evropskom identitetu nedostaje razgovjetnija utemeljenost. Hose Ortega i Gaset zapisao je da zahvaljujući moći pamćenja čovek gomila prošlost, usvaja je i upotrebljava, ali je pamćenje grešaka naročito važno da ih ponovo ne čini. Lekcije iz istorije nije jednostavno proučiti, ali je tragično preskakati ih, ignorisati i ne razumijevat i. Sa njima se mora izaći na kraj, prevladati ih, izgraditi odgovarajuću kulturu s j ećanja kako se ne bi ponavljale. Sv jetski ratovi nisu uspjeli da razrij eše međunarodne sukobe, proizvodili su militantna iskustva, ostavljali frustracije, žeđ za osvetom, ne dovršena svođenja računa. Veliki njemački sociolog Jirgen Habermas naglašava pitanje postojanja istorijskog iskustva, tradicije ili tekovine koje kod građana Evrope mogu da stvaraju svij est o zajedničkoj sudbini, bilo da je r ij eč o sapatništvu u 186 D ruštvo u sumraku prošlosti ili o vremenu koje tek treb a udruženo oblikovati? U tom sv jetlu, na primjer, možemo posmatrati rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz 2005. godine o obilj ežavanju Međunarodnog dana s j ećanja na žrtve holokausta(27. januar). Jan-Verner Miler ukazuje da bi se svijest o zajedničkoj sudbini mogla izgraditi kada bi svaka evropska zemlja kritički preispitala svoju prošlost tražeći zajednički nazivnik i samosvjesnu političku poziciju, ali ne tako da se pravi izjednačavanje nacionalnih tradicija, već da se oslobode sopstvenih nacionalizama, međusobno otvore, preoblikuju političke kulture, iznutra i spolja. Ono što ostaje problematično, dodaje Miler, jeste upravo određivanje jedinstvenih kriterijuma, vr ij ednosti. Između evropskih nacija najve ći međaši nisu geografski, ideološki, ekonomski, već – iskustva! U međuvremenu, činovi pomirenja, izvinjavanja, zajedničke svetkovine i slično pitanje su simboličkog saobraćanja i političke volje. Međutim, u državama nastalim na ruševinama jugoslovenskog p rostora, po jedinačnim i kolektivnim s j ećanjima sve su haotičnije uspomene, protivrj ečna, međusobno suprotstavljena i konfliktna s j ećanja na oba svjetska rata, njihove uzroke i poslj edice, na međuratna razdoblja, na saživot i zajedničku prošlost, na karakter građanskih ratova i raspad zajedničke države, ali i dalje u davninu, na identitske kor ijene, kulturnu svijest, tradiciju. O ličnostima i kolektivnim ulogama, rivalskim i zajedničkim pokretima i institucijama neprestano se vode sporovi. Mladobosanci, part izani, četnici, domobrani, ustaše, handžar divizije, iredentisti, Gavrilo Princip i Franc Ferdinand, Stjepan Radić i Puniša Račić, Stepinac i kralj Petar, Josip Broz Tito i Draža Mihailović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, nepomirlji vo dijele i zavađaju savremenike. Razvaline među narodima produbljuju i pogledi na Jasenovac, Bratunac, Sarajevo, Srebrenicu itd., kao i spomenici na Gazimestanu, Ceru, Kozari i Sutjesci, nazivi ulica i trgova, škola i studentskih domova. Konfliktni potencijal upotpunjavaju i datumi koji se posebno pamte, od Vidovdana, 187 Đorđe Vuković Dana ujedinjenja, Dana Republike, Dana nezavisnosti i tako u nedogled. Predmet međusobnog osporavanja i konfrontiranja su i akademije nauka, društva pisaca, kao kolektivne mete, ali i pojedin ci od Njego ša, Andrića, Crnjanskog, Krleže, Selimovića itd. Za početak je dovoljno uporediti samo školske udžbenike, istorijske lekcije, nacionalne i državne praznike, memorijalne svečanosti, ulične table. Jedna istorija, a mnoštvo različitih i suprotstavl jenih sećanja, tumačenja prošlosti, od mitova o postanku, autohtonosti, cele kulturne i političke tradicije, identitetskih ob ilj ežja. Miroslav Krleža je tridesetih godina prošlog v ijeka zapisao da se svi nadvikuju istim frazama o tradiciji, narodnoj duši, svi imaju s voju istoriju.„U našim narodima spavaju mračna stol j eća“, zbog čega je Krleža prioritetnim zadatkom svih progresivnih snaga smatrao zaustavljanje i obuzdavanje šovinizma i revanšizma kojeg podstiču traume iz neposredne prošlosti, ali i mitološk e i naciona lističke strasti, palanački modeli nacionalne svijesti! Sj ećanja na događaje od pr ij e 20 godina i dalje su živa, kao i ona od prije 80, 100 godina, decenija i vijekova koji žive u današnjim generacijama. Ali, kako? Dan sjećenja na stradale jedni h istovremeno je dan pobjede drugih. Jedni tuguju za žrtvama, drugi slave i veličaju ubice. Npr. dan s j ećanja na pad Republike Srpske Krajine i masovni progon srpskog stanovništva sa vijekovnih ognjišta, u Hrvatskoj se sa kolektivnom radošću obilježava kao najveći i najznačajniji praznik. Dok u Vukovaru, Prijedoru, Kninu ili Mrkonjić Gradu jedni polažu v ijence i održavaju komemorativne s jednice, drugi su zbog istih istorijskih razloga ponosni ili ravnodušni. Savremenici sopstvene tragedije žive potpuno supr otstavljena sj ećanja. Mnogi od njih i danas emotivno doživljavaju i individualno ob ilj ežavaju 29. novembar kao Dan Republike,(ne)upokojene SFRJ. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini bezuspješno se nastoji slaviti 25. novembar(datum iz komunističkog perioda) kao držav ni praznik, dok 1. mart, kao Dan nezavisnosti BiH, koji za bošnjačku stranu predstavlja praznik, među srpskim stanovništvom 188 D ruštvo u sumraku simbolizuje preglasavanje i majorizaciju. S druge strane, 9. januar, kao Dan Republike Srpske, predmet je osporavanja. Ča k ni 21. novembar, dan kada je zaustavljen rat i potpisan Dejtonski sporazum na čijim temeljima opstaje BiH, ne može da zaživi kao zajednički praznik i svetkovina koja bi okupljala sve, bar kao simbolički čin isticanja da je mir preči od sukoba, zajednički život od međusobnog poricanja. Može li se zaključiti da neodgovorne elite okreću istoriju protiv sebe? Traumatični istorijski trenuci rađaju„s j ećanja zauv ij ek” kada su u pitanju stradanja vlastitog naroda, ali su kratka i maglovita pamćenja, a zaboravi b rzi i jedno stavni čim je r ij eč o zločinima nad drugim narodima. Tako se, na primj er,„sjećanjem zauv ij ek” ob ilj ežava događaj koji je, prema savremenim narativima, promijenio svij et. Dan sjećanja na žrtve terorističkog napada na Nj ujork i Vašington, 11. sep tembra 2001. godine, kada su pripadnici Al Kaide usmrtili 3.000 nedužnih ljudi, otvorio je globalni rat protiv terorizma, ali se istovremeno smatra i poslj edicom američke vojne intervencije u Iraku, Avganistanu, nasilja nad civilima, političkim i kulturnim identitetima, vjerskim osj ećanjima drugih. Amerikanci ne preispituju često ulogu svoje politike u kreiranju Al Kaide, terorističkih kampova, nisu skloni da paralelno sa svojim stradanjem obnavljaju i u spomene na zlostavljanje, premlaćivanje i ponižavanje iračkih zarobljenika u Abu Graibu ili stravičnih zločina koje su pripadnici„foka“ počinili u Avganistanu, gdje ne zaboravljaju prizore mučenja i ubijanja civila, ods jecanja glava. Ne preispituju ni kakve su posljedice bacanja atomske bombe na Japan, ameri čkih operac ija u Vijetnamu, Kamboži, Filipinima ili šta je njihov osiromašeni uranijum posi jao među Srbima s ob j e strane Drine.„Slike torture sprovođene u iračkom zatvoru u Abu Graibu, emitovane širom zemljine kugle, zadale su težak udarac reputaciji Sjedinjenih Država kao braniocu čov jekovih prava i demokratskih vr ijednosti“, piše Todorov. Snimci i fotografije nevinih civila koji padaju sa zapaljenih kula bliznakinja nemaju isto mj esto u američkoj 189 Đorđe Vuković kulturi sj ećanja kao i one koje sv j edoče o sadizmu i tort uri nad zarobljenicima koje žene u američkim uniformama ponižavaju i maltretiraju vodeći ih gole na psećim povocima. Podsj etimo se kako je američka javnost reagovala na bombardovanje Srbije i ubijanje nevinih ljudi na primjeru 22. aprila 1999. godine, kada je u agresiji NATO-a ubijeno 16 novinara i tehničara.„V ij est da je RTS ućutkana NATO bombama, koju na jednoj novinarskoj proslavi objavljuje Ričard Holbruk, pozdravilo je gromkim aplauzom, bez imalo stida i zazora, tri stotine zvij ezda američko g novinarst va“. Sociolog S lobodan Vuković navodi i r ij eči Tomasa Fridmena u Njujork tajmsu od 23. aprila 1999. godine:„Ht jeli ili ne, mi smo u ratu sa srpskom nacijom, tako da stvari treba učiniti sasvim jasnim – Svake nedjelje vašu zemlju ćemo rušenjem vraća ti unaz ad. Hoćete u 1950? Vrat ićemo vas u 1950. Hoćete u 1389? Vratićemo vas u 1389!” Amerika je shvatila da je postala meta, ali njenu kulturu sj ećanja ne podučavaju i oplemenjuju os j ećaji odgovornosti na zaboravljena strelišta u Panami, Iraku, Somaliji, Haitiju, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, Avganistanu, Sudanu, Pakistanu, Siriji…. Lanac nasilja se nastavlja, serijama terora, stvaranjem i uništavanjem islamske države i drugim karikama kojima se ne vidi kraj. Možda baš zato što se istorijske slike pos matraju izolovano, bez sklada između međusobno uslovljenih događaja. Karl Poper ističe da istorija ne može da bude zagušena golim, nepovezanim činjenicama, a da su uzaludna nastojanja da se„kauzalni lanci“ sl ij ede do daleko u prošlost kako bi svaka posljedica bila r azjašnjena mnoštvom veoma složenih uzroka. On sugeriše na prov jerljive hipoteze, vj eruje da je moguće koristiti„sv jesno zamišljeno selektivno gledište u istoriju“, odnosno„pisati onakvu istoriju kakva nas interesuje“, ali ne da se iskrivljuju činjenice. Poper tvrdi da nije moguće predviđati budući tok istorije jer stalni rast ljudskog znanja utiče na taj tok, ne možemo predvid j eti koliko ćemo znati sutra. Dalajl Berns dodaje da se za istoriju interesujemo da bismo iz prošlosti razum j eli sadašnj ost i 190 D ruštvo u sumraku utica li na budućnost, zbog čega na prošlost trebamo gledati kao na budućnost. Istorija bi bila beskorisna kada ne bi nudila praktična znanja. Generacije britanske djece odrasle su uz priče i s j ećanja na Drugi svj etski rat, koja su posvj edočena liter arnim djelima, pohvalnicama, ordenjem za hrabrost i odanost državnim i nacionalnim interesima, uz političku frazeologiju koja duboko pogađa sentimente. Timoti Eš Garton naglašava da te priče o očevima i dedama koji su se borili da Evropu oslobode od fašizm a i nacizma, ta„istorija na koju smo ponosni”, sadrži zadovoljstva kakva ne može osjetiti ogromna većina Nijemaca. Njihovi očevi i d jedovi borili su se hrabro i istrajno, ispunjavajući svoju dužnost, ali„služeći lošem cilju“! Pitanje tog transfera ponosa nije jednostavno kada se prenosi s pojedinca na kolektiv.„Veliki dio ponosa na našoj strani još uv ij ek proističe iz toga što smo porazili nacizam: a to se ne pamti samo kao Hitlerov poraz, već kao por az Njemačke”, piše Eš Garton. U kolektivnom sjećanju ostaće samo uspomena na pobj edu nad nacistima, iako će vjerovatno neki profesor istorije sa zapadnog univeriteta uzvratiti kak o je saveznička vojska(sa sovj etskim crvenoarmejcima na čelu) slomila„kičmu Vermahta“ boreći se„u službi drugog tiranina“! Eš Ga rton podsje ća da se do ujedinjenja javnost u SR Njemačkoj„gotovo opsesivno“ bavila sj ećanjem na nacističku prošlost, a svaka odluka Bona tumačena je u sv jetlu sje ćanja na Hitlerov period. Iako su lična sjećanja Nijemaca bila r azličita od kolektivnog, p oslije ujedinjenja su, zapaža Eš Garton, ljudi postali skloni vjerovanju da je dosta svega, da se tokom 40 godina podij eljenosti Njemačka odužila i da njena prošlost nije samo tih 12 godina pod Hitlerom, da Nijemci imaju na šta da budu ponosni. Eš Garton ukaz uje na brit anski doprinos oslobađanju Nijemaca od nacizma, ali i obnovi države. Istovremeno, piše ovaj Britanac, posle 1945. godine nj emački i francuski političari i uticajne ličnosti pokazivali su idealističku predanost ideji Evrope, čak uz m j ešavinu naci onalnog i evropskog. Britanci 191 Đorđe Vuković su tom procesu pristupali drugačije, praveći v j eštačku podjelu na nacionalno i evropsko, zanemarujući koliko je to isprepleteno. Francuski predsjednik Emanuel Markon sredinom 2017. godine je za njemački list Špigl rekao da je Jelisejska palata mj esto„krcato istorijom”. „Jednostavno se saživite s tim, postanete dio toga i nastavljate istoriju“, rekao je Markon uz opasku da to podrazumi jeva i osjećanje dužnosti, odgovornosti, ozbiljnosti. Interesantno je napomenuti kako je njegov prethodn ik Nikola Sarkozi 2007. godine, uoči četrdesetogodišnjice velikih studentskih i radničkih demonstracija, interpretirao taj događaj upozoravajući da je krajnje vrijeme da Francuzi raskrste sa„duhom’68” koji je, prema Sarkozijevim tvrdnjama, uveo cinizam u politiku i društvo, razorio moral i vrijednosti, poštovanje prema autoritetima i građanskim dužnostima. Istovremeno, 1968. godinu mnogi nazivaju prelomnom,„posljednjom eksplozijom utopijske energije“, ona je ostala sinonim za velike društvene promjene, p ojavu novih političkih pokreta i političke kulture, antiratne proteste, početak sloma totalitarnih režima, emancipaciju žena i seksualnih manjina i sl. U razmatranjima o kulturi sjećanja, Alaida Asman podsjetila je da je život pojedinca ogranič en, ali se on orijentiše u mnogo širem vremenskom razdoblju između prošlosti i budućnosti, izvan vlastitog iskustva i u njemu se prepliću lično i kolektivno sjećanje, njegovo sjećanje se kombinuje sa sj ećanjima mnogih drugih. Asmanova naglašava da zapravo postoje čet iri formacije sjećanja: pojedinca, socijalne grupe, nacije kao političke zajednice i kulture. Pojedinac pripada različitim grupama(porodica, komšiluk, školski razred, krug prijatelja, neko udruženje, sportski klub, vjerska zajednica, politička partija, na cija) koje mijenja kroz život na različite načine. „Članstvom u tim mi– grupama pojedinac prima u sebe i sasvim druge vremens ke dimenzije“. 192 D ruštvo u sumraku Rasprostranjeno je uvjerenje da je balkanska sudbina potopljena stalnim izlivima kolektivnog sjećanja, da je njena sa vremenost nemoguća uz pregolem višak istorije, da pogled unaprijed isključuje osvrtanja unazad. S druge strane, revitalizacija istorije smatra se uslovom opstanka i napretka, ali ne kao„kompromis sa prošlošću“, već suočavanje sa pokretačkim sil nicama isto rije koje čovjeka vraćaju u središte svog svijeta. Balkanskim državama i narodima koji u njima žive ne može biti ništa bolje ako izgube kolektivna pamćenja, ako zaborave svoje istorije. A one, između ostalog, svjedoče da su se njihove„is torijsk e težnje da žive zajedno“ potvrdile kao tragične i pogubne što i dalje nije dovoljno čvrst i uvjerljiv argument ne samo onima koji s nostalgijom gledaju na period zajedničkog života već i zagovaraju obnovu stare države ili iznalaženje nove forme čvršćih međusobnih ve za, uzajamnosti, saveza regija, konfederal nog odnosa ili zajedničke adrese unutar Evropske unije. 7. 3. Fabrika„S koljena na koljeno“ P redstavljanje prošlosti i odnos prema njoj temelje se na ideološkim interesima vladajućih elit a. Razumijevanje, objašn javanje, prihvatanje prošlosti odgovara političkim potrebama, planovima, dilemama, pokušajima da se iz javnog prostora izbriše jedan događaj i zam ijeni nekim drugim, prikladnijim da izmiri društvene grupe, umiri političke strasti i napetosti i s lično. Zbog toga dolazi do pojava kao što su„fabrikovanje pamćenja”, „instrumentalizacija prošlosti”,„eksplozija sjećanja” itd. Politička kultura traži ogovor da li se iste istorijske činjenice uvijek gledaju drugačijim pogledom ili iste oči trezveno i bolno vide činjenice drugačije kroz kontekst vremena i okruženja? Da li ljudi nekritički vjeruju u ono što im se iz prošlosti predstavlja? Može li poznavanje prošlosti da sprečava crno193 Đorđe Vuković bij elo viđenje stvarnosti, da ni u jednom narodu nema ni apsolutne isti ne, ni apsolutnog dobra, ni apsolutnog zla, da nema podrazumijevanja i doslovnosti u postupcima drugih? Pojam kultura sjećanja počinje da se razvija od prve polovine 20. vijeka u okrilju istorije, sociologije, psihologije, knjiiževnosti, kasnije i politiko logije. Ova sintagma obuhvata javnu upotrebu prošlosti, načine njenog oživljavanja, interpretiranja, utvrđivanja, iskrivljavanja, izmišljanja, potiskivanja, učvršćivanja, mehanizme društvenog prenošenja i obrade znanja o prošlosti. Možemo govoriti o kultur nim, socija lnim i političkim dimenzijama sjećanja. Sadržajno područje kulture sjećanja obuhvata mrežu v j erovanja u zajedničko porijeklo članova određene društvene grupe, zajedničke simbole i mitove, sjećanja na najznačajnije događaje iz istorije, kao i ori jentisanje prema prošlosti. Todor Kuljić uočava dvije dimenzije kulture sjećanja: 1. kao skladišta i nosioca sjećanja(kulturu sjećanja čine obrasci nasl j eđivanja, prenošenja, planskog ili spontanog zaboravljanja ili potiskivanja sjećanja u skladu sa interesima odre đenih društvenih grupa; u okviru ideološkog korišćenja prošlosti govorimo o„politizaciji sjećanja“); 2. kao manje ili više svjestan individualni/kolektivni odnos prema doga đajima i procesima iz prošlosti; pojedinci i društvene grupe koriste prošlost kako bi izgradili identitet i uspostavili distancu od drugi h. Ako posmatramo to„skladište“ sjećanja uočićemo potencijalni problem samog načina„skladištenja“ doživljaja, utisaka, činjenica, slika događaja, konteksta… Da li su predmeti sjećanja odlož eni tako da su određene činjenice prenaglašene, a druge skrajnute, emocionalnim iskrivljivanjem, političkim motivima i potrebama, medijskom obradom, istoriografskom i naučnom pristrasnošću, p j esničkim ili guslarskim uljepšavanjem, snagom mitoloških uvjeren ja? Poznato je koliko značajno mjesto u našoj tradiciju imaju priče„s koljena na koljeno“, kakav 194 D ruštvo u sumraku autoritet predstavljaju slavni pj esnici i njihova svjedočenja o bitkama, nacionalnim zanosima, stanju duha savremenika i slično. Postavlja se pitanje kako je sve ono što ulazi u skladište kulture sjećanja posloženo, sa kolikim rokom trajanja, kako se konzumira i sa kakvim ciljevima. Kuljić ističe da kulturu s j ećanja čine načini/mehanizmi društvenog prenošenja znanja o prošlosti, izmišljanja, obrade, održavanja, korišćenja, potiskivanja, zaboravljanja i preinačivanja prošlosti. Kultura s j ećanja sadrži obrasce prerade prošlosti u okviru svakodnevne svijesti, potiskivanja, relativizovanja, izmišl janja, planskog zaboravljanja, koji čine individualne i kolektivne konstrukcije, odnosno slike prošlosti koje pojedinci i grupe u određenim situacijama stvaraju kako bi uz pomoć prošlosti protumačili sadašnjost, stvorili viziju budućnosti, te odredili i učvrstili sopstvene identitete. Ovdj e se ne radi o kritičkom preispitivanju prošlos ti da bi se objasnili uzroci, kontekst, klauzalne pojave. Čak i najnepovoljniji događaji i ishodi treba da dobijaju razložna objašnjenja i stvore pozitivne efekte na nacionalnu sliku istorije. Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorij ske svijesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije, ističe Dubravka Stojanović. Kultura sj ećanja poraze pretvara u pob j ede, opravdava ili umanjuje greške i mane. Umj esto kompletnih događaja, uglavnom se izdvajaju fragmenti, naglašavaju se i ponavljaju isti detalji. Ako uzmemo u obzir zapažanje Todorova da se u totalitarnim državama istina sistematski žrtvuje„borbi za istinu“, ali da se u demokratskim državama briga za istinu ne sm ij e žrtvovati, teško ćemo najbrojati zemlje za koje bismo mogli utvrditi da su dosljedno i apsolutno privržene demokratskim načelima. Kolektivno pamćenje ne traga za istorijskim istinama, već ojačava identitetske temelje. Kuljić naglašava da kolektivno pamćenje obuhvata oblast društveno-integrativnog pisanog i usmenog znanja kojim se oblikuje šta društvene grupe(porodica, naroda, 195 Đorđe Vuković nacije, političke partije itd.), kao„zajednice pamćenja“, nastoje da zapamte, a šta da zaborave. Takvo kolektivno pamćenje predstavlja„mozaik izabranih sadržaja“ neophodnih za opstanak i integraciju grupe, zbirku tema iz prošlosti koje zajedno čine jezgro i čuvaju zajednički identi tet, otkrivaju karakter i„dušu“ naroda prilikom sudbonosnih istorijskih događaja,„strasti“ koje upravljaju ljudskim akcijam a,„instinkt“ koji povezuje generacije. Na primjer, u vrijeme Prvog svj etskog rata, stravičnog stradanja srpskog naroda, do izražaja je došla nev jerovatna snaga trpljenja, za koju antropolog Bojan Jovanović ističe da je istorijski uslovljena, posl jedica nagona za samoodržanjem tokom v jekovnog ropstva. Kao egzistencijalna nužnost razvila se velika moć trpljenja.„Pretapanje košmarne istorije u mit brisalo je konkretno, a isticalo opšte koje je u epskoj imaginaciji postalo osnov duhov nog identiteta“. Kultura sj ećanja u prvom d ijelu 20. vijeka temeljena je na„svetim grobovima“. Petar Pijanović naglašava da je kult predaka jačao jedinstvo nacionalne zajednice, podizao moral i obezbj eđivao smisao žrtvovanju.„Kultura s j ećanja okrenuta u budućnost postajala je d io narodne tradicije koja je umjela da uzvisi ž r tveni kult prethodnih naraštaja“. Međutim, izostavljeni su primjeri nevjerstva, raslabljenog morala, kukavičluka, malodušnosti, moralne mimikrije, partijašenja, pogrešnih političkih, diplomatskih i vojnih odluka i postupaka. Istraživači naciona lnog karakt era naglašavaju i pogubna obilježja kao što su rajetinski mentalitet, melanholija, sklonost samooptuživanju i samookrivljivanju, čak i„nacionalni nihilizam“. S druge strane, Ivan Čolović bilježi da se posljednjih decenija„nacionalne svetinje“ često ističu u središte kolektivne simboličke komunikacije, da svojevrsnom nacionalnom sakralizacijom srpski jezik, gusle, knjige, mitovi, sveci, spomenici, grobnice i os tali simboli, postaju„svetinje“, a monopolom na njima utvrđuje se politička moć. Takv a politika ne ostavlja prostora za toleranciju. Čolović tvrdi da je Slobodan Milošević posl ije izgubljenih ratova u Hrvatskoj, Bosni i 196 D ruštvo u sumraku Hercegovini, Kosovu i Metohiji, sebe i svoj režim lpredstavljao kao poslj ednju odbranu srpskog identiteta, kulture,„tvrđ avu koja ne smij e pasti“. Vesna Pešić u knjizi Divlje društvo. Kako smo stigli dovde piše da je Slobodan Milošević, nakon što je zagospodario Srbijom, odveo je u rat, izolaciju, ekonomsko i socijalno razaranje, moralnu katastrofu. Politika je bežala od realnih problema i ostajala u sferi vj ečitog r j ešavanja nacionalnih pitanja. „Politika se i dalje bavila‘spasom nacije’ od izmišljenih spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja, a stvarni problemi teško oštećenog društva bili su z apostavljeni“, tvrdi Pešić. Kri tička kultura sjećanja ne ograničava se samo na raspoznavanje raznih simboličkih struktura u okviru pojedinačnih i kolektivnih tumačenja prošlosti, već uzima u obzir interesnu, ideološku, političku i ličnu uslovljenost tih procesa. Ona propituje ko, šta i zašto pamti i na koji način tumači prošlost. Todor Kuljić navodi da se stvaranje i održavanje homogenosti grupe postiže kombinacijama javnog, zvaničnog i ličnog pamćenja, metodama na koje slike prošlosti prisvajaju oni koji su ih proživeli, ali i one koji nisu, a ipa k ih saživljavaju kao d ijelove sopstvenog identiteta. Prema Kuljiću, kritička kultura s j ećanja ne sadrži samo materijalne ostatke prošlosti, obilježena mjesta s je ćanja, raznovrsne simbole, već i ideologije, mitove, predrasude i stereotipe koji s u prisutni u aktuelnom oživljavanju prošlosti.„Opčinjenost prošlošću omogućavala je lako prelivanje mita u realnost u kojoj su tradicionalni kriterijumi izloženi i određenim karakternim crtama, postala mjera realnog ljudskog vrednovanja i ponašanja”. Iv an Čolović piše da srpskim društvom dominiraju populističke priče koje savremena dešavanja dovode u vezu sa sličnim prim j erima iz prošlosti. Glavni element koji utiče na konstruisanje sr pskog nacionalnog identiteta je – Kosovska bitka, čijim interpretacija ma se putem političke komunikacije 197 Đorđe Vuković skraćuje rastojanje između istorije i današnjice.„Zbog toga nije ništa neobično što se u populističkim pričama događaji u današnjoj Srbiji povezuju s bitkom na Kosovu, pa i oni koji nemaju veze sa istoimenom pokra jinom“, piše Ivan Čolović. Ali, pojam„Kosovo“ manje se upotrebljava u geografskom, a mnogo češče u simboličkom značenju, čak i kada se koriste parole„Kosovo je srce Srbije“ ili„Kosovo je kol ij evka srpstva“. Samožrtvovanje za uzvišene ideje i ciljeve od Kosovsk e bitke do danas predstavlja duhovni temelj nacionalnog bića, uz sva saznanja o opasnosti da vlasti zloupotrebljavaju mitske narative, kolektivnu memoriju i zajedničku tradiciju u političkoj i ideološkoj mobilizaciji naroda. Heroizam kosovskih junaka izraz je i kolek tivne potrebe za očuvanjem nacionalnog dostojanstva i samopoštovanja u vremenu identiteske krize ili pretrpljenih poraza. Čolović naglašava da su u ratu 1991– 1995. godine kosovski i vidovdanski mit oživljavali i koristili Srbi u Hrvatskoj i BiH, a njegova funkcija je nacionalna mobilizacija i stvaranje herojskog lika srpskog naroda okruženog neprijateljima izvana i ugroženog izdajnicima iznutra. Pored toliko isticanog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989. godine, navod i se i njegovo ob raćanje uoč i Vidovdana 1997. godine, kada se ponovo obraćao naciji pozivom na junačku tradiciju i kobnu neslogu koja Srbe prati od boja na Kosovu kroz čitavu istoriju. Posl jednje decenije ispunjene su sintagmama „kosovko opred j eljenje”,„kosovski zav j et”,„kosovska ideja”,„kosovsko predanje”,„vidovdanska etika”,„vidovdanska istina” itd. Njihova posljednja aktuelizacija odnosi se na poziv predsj ednika Srbije Aleksandra Vučića na tzv. unutrašnji dijalog o budućnosti Kosova i Metohije. Pod jeljena javnost su očava se sa argumentima političke elite i d ij ela intelektualnih i naučnih krugova koji tvrde da je vrij eme za konačno r j ešavanje ovog pitanja, prilikom čega se treba rukovoditi realnim stanjem i interesima države koja se opredijelila za evropske integracije, dok s druge strane preovladavaju snažna uvj erenja da je, osim takođe utemeljene argumentacije koja se odnosi na 198 D ruštvo u sumraku međunarodno pravna pitanja, državni i nacionalni interes, nezaobilazna i vjernost istorijskom osj ećanju, identitetskoj srži, predačkim zav jetima. Todor Kuljić naglašava da kolektivno pamćenje nije statično, već dinamično i rekonstruktivno, jer su i interesi društvenih grupa prom jenljivi. Dakle, kolektivno pamćenje i kultura s j ećanja nemaju cilj samo da predstave prošlost, već i da utiču na sadašnjost, nudeći pojedincima i društvenim grupama smisao i viziju budućnosti. U knjizi Kultura sjećanja, Kuljić ukazuje kako slike prošlosti sažimaju nepreglednost minulih događaja, izdvajaju značajne trenutke, uspostavljaju kriterijume tradicije i rasvjetlj avaju puteve socijalizacije, nameću se kao emotivni okvir komparacije bivšeg i sadašnjeg vremena. Sjećanje povlači emocije, a one su suštinski važne za političku kulturu. Bez njih ne možemo potpuno objasniti političko ponašanje, politička stajališta, kolektivno rasuđ ivanje, motive i intenzitet aktivnosti, javno mnjenje, društvene sklonosti, strahove, zan ose, vjerovanja, predrasude... 7. 4. Filtriranje izvora Ako sjećanja žive u stvarnosti, na njih utiču i masovni mediji. Pored obavještavanja i informisan ja o aktueln im događajima i procesima u društvu, prikrivanja stvarnosti i moći ubjeđivanja, mediji oživljavaju prošlost smještajući je u današnjicu, tonirajući istorijska oduševljenja, razočarenja, melanholiju, potresnost, borbene pokliče, negodovanja, ljutnje i sličn a osjećanja i raspoloženja koja učestvuju u oblikovanju političke kulture i političkih odnosa u društvu. Mediji ne stvaraju pamćenje, ali ga aktiviraju. Tekstovima, emisijama, dokumentarnim i igranim filmovima, veb sajtovima i slično, sredstva masovnog kom uniciranja stvaraju okruženje, daju impulse i 199 Đorđe Vuković nadražuju individualna i kolektivna sećanja, podstiču ih, dopunjuju, koriguju, selektuju... U savremenom društvu snaga medija je takva da mogu uticati na prom jene političkih orijentacija i stavova. Oni oslikavaju, ali i mijenjaju stvarnost izborom vijesti, redoslj edom činjenica koje apostrofiraju ili relativizuju, filtriranjem izvora itd. Mediji određuju teme koje dominiraju javnim i privatnim životima, oni konotiraju, kontekstualizuju i arbitriraju, njihovi narativi grade slike svij eta. Naslovi, fotografije, video snimci, muzičke podloge različitim prizorima urezuju se u s j ećanja i kontekstualizuju, pojačavaju doživljaje za i protiv itd. Džon Lojd naglašava da se medijske definicije o dobrom i lošem, istinitom i lažnom nameću u javnoj sferi, na političkom planu. Lojd ne poriče da politika ima moć da vlada medijima, ali podsj eća i da bez medija politika ima prilično ograničen pristup ljudima. Paralelno postoje i stajališta da su masovni mediji samo pre nosioci, ali ne i „proizvođači“ stavova i vr ij ednosti.„To znači da oni doprinose jačanju već postojećih, opšteprihvaćenih vr ij ednosti, pošto se ljudi uglavnom (selektivno) priklanjaju onim medijima(i porukama) koje podržavaju, a ne osporavaju njihova pol itička stanovišta“, ističe Mirjana Vasović. Na primj er, u BiH već više od dvije decenije određeni takozvani nezavisni mediji, potpomognuti donacijama namjenjenim upravo za takve ciljeve, uporno pokušavaju da kreiraju i predstave drugačiju sliku o građansko m ratu, uzrocima i poslj edicama raspada nekadašnje SFRJ, pojedinačnim i kolektivnim ulogama i odgovornostima od onih u dominantnim narativima. Ti pokušaji ne samo da su potpuno bezuspješni, već proizvode kontraefekte i ojačavaju postojeća stajališta. Č itanost i gledanost tih medija ostali su minorni, uticaj gotovo zanemariv, a dominantni pogledi na prošlost i sadašnjost neprom jenljivi. Istovremeno, mediji se posmatraju kao ogledalo duboko podij eljenog društva, a nacionalne tenzije dolaze do potpunog 200 D ruštvo u sumraku izražaj a prilikom s vake krizne situacije kada u javnosti izlaze posve različite i međusobno suprotstavljene medijske interpretacije događaja i procesa, a profesionalni i etički kodeksi padaju u razvaline između različitih istorijskih istina, kolektivnih svijesti, memorija, k ultura sjećanja. Postavlja se pitanje kako se kritički osvrnuti na neposrednu prošlost, postići distance i objektivnost, dok svoje„istine“ svakodnevno saopštavaju političke i kulturne elite, masovni mediji, nevladin sektor, različite direktno zainteresovane strane. Ko i kako zap isuje„veoma skorašnju prošlost“ koja se brzopleto naziva istorijom? Političari, diplomate, angažovani javni (polu)intelektualci, državni službenici, novinari, kolumnisti? Očigledno je koliko propaganda tu ima uticaja, pristrasnosti i subjektivnosti zbog ličnih interesa i doživljaja,(sa)osjećanja nacionalne pripadnosti i senzibiliteta. Opet, iako naučna praksa upozorava da je neophodna odgovarajuća vremenska distanca, ostaje pitanje kako će se razum j eti sadašnost ako ost ane nezabilj ežena, nezapisana. Alaida Asman ukazuje da je„istorijski svedok“ onaj čije prenošenje dokaza o važnim događajima kojima je prisustvovao postaje dio rekonstruktivnog pi sanja prošlosti. Uz dilemu je da li je prednost biti svj edok, pa i saučesnik događaja koji se opisuju i tumače, ili što smo udaljeniji od njih možemo bolje i da ih razumemo, Timoti Eš Garton prime ćuje da se„istorija sadašnjice“ piše(ne)v j eštim kombinacijama istorije i novinarstva, podsj ećajući na brojne knjige američkih novinara koje se tendenciozno naz ivaju„prvim skicama istorije“. „Istoričar koji se bavi antikom čitavu epohu mora da rekonstuiše na osnovu jednog jedinog papirusa, a istoričar koji se bavi savremenom istorijom ima punu sobu materijala vezanih za samo jedan dan“, piše Eš Gart on. Zbog činjenice da značajan d io ljudskog iskustva ostaje nezabilj ežen, on ukazuje da je u posljednje vrij eme sve izraženija potreba za istorijski osviješćenim svj edocima, a Helmut Plesner poručuje kako je vr ijeme dezorijentacije 201 Đorđe Vuković ujedno i vrij eme pojača ne intelektualne senzibilnosti, ali i naročite razboritosti i odgovornosti svih hroničara i tumača događaja, sv jedoka vremena i kreatora politika sjećanja. Ako može da se izgradi e vrop sko pamćenje, može li postojati i neko balkans ko pamćenje? Pa mćenje svih, zbir različitih pamćenja? Šta je bilo dobro, šta zlo? Kakav mir može da narasta iz takvog haosa? Zbog čega se reprizirao rat ili ko je kako iz njega izašao? Kakva je moralnost zajednice? Gdje su l ične odgovornosti? Šta treba da bude dužnost svakog pojedinca kao člana zajednice? Osjećanja ljubavi i ponosa, osjećanja srama i ljutnje, kako su raspoređena? F rensis Fukujama tvrdi da će se u budućnosti u mnogim zemljama najveći ratovi voditi oko istorijskih narativa! Balkanci na to mogu samo da se nasmiju, ali njima nije do smijeha. Na Balkanu takvi ratovi nikada nisu ni prestajali, a pitanje je da li će se i na koji način ikada moći obuzdati. Crnogorski list„Pobjeda“ početko m 2019. godine objavio je da priprema izdanje knjige naslovljene Početak s rpske okupacije – komitska borba i narodna golgota 1918 – 1920, čiji je autor izvjesni Slavoljub Čukić. Navodna istorijska objašnjenja velike narodne golgote u Crnoj Gori tokom prvih godina Kraljevine SHS i„strahovlade“ kralja Aleksandra Karađorđevića, odmah su izazvala burna negodovanja u Crnoj Gori, naročito srpske populacije.„Ovdje se radi o klasičnom državnom projektu i njegovim nekompetentnim, ostrašćenim i dobro plaćenim pseudoistoričarima koji brutalno falsifikuju nedvosmisleno utvrđene istorijske činjenice“, ista kao je direktor Instituta za kulturu Budimir Aleksić. Predsjednik Udruženja„Pokret sloboda narodu“ takođe je osudio Čukićevo pisanije kao grubi i podli falsifikat! 202 D ruštvo u sumraku 8) SKLADIŠTA LAŽI, SUZA I BIJESA Pogledamo li se u oč i, u ogledalo, u sutra Nije se jo š našao neki ino strani diplomata, naučnik, publicista ili umjetnik koji poslije susreta sa balkanskim narodima nije zaključio da ovdašnji ljudi žive više u prošlosti nego u sadašnjosti, da su njome opterećeni i određen i, grbavi i sluđeni od istorije. Istovremeno, m alo koji će da prizna kako je ipak nedovoljno poznaje, još manje razumije, a nijedan ne može garantovati da se prošlost neće i ponoviti! U istom formatu, pod istim parolama, na istim frontovima! Prošlost je iz vor različitih iskustava, značajnih događaja, slavnih bitaka, podviga, dostignuća, podijeljenih radosti, ali i kolektivnih trauma, ozlojađenosti, strahova. Neke teme ljudi jednostavno ne mogu i ne žele da otvaraju, o kojima nisu spremni, ni kadri da polemi šu, pogotovo da ih stalno preispituju. Prošlost je prepuna istina i laži, poluistina i izmišljotina, uobrazilja, konstrukcija, mitova... Istovremeno, p olitičke elite rado i deološki naoružavaju svoje etničke grupe, mobilišu emocije, raspaljuju strasti, rasa njuju mržnju, otkopavaju ratne sjekire, čiste topovske cijevi... Obećavaju bolje sutra, nudeći podgrijano juče! Ponavljali bi nedovršene misije, m ijenjali granice, povećavali teritorije, rušili postojeće države i sastavljali nove, pravili ustave po svojoj volji, isticali kolektivne identitete, prebrojavali se, razmjen jivali stanovništvo i krivice za minule događaje. Tužakaju se sudovima, zapisuju optužnice, pamte razloge za osvete, opjevavaju mržnju. U Bosni i Hercegovini prošlost je poput troglave aždaj e! Tri konstitutivna naroda, tri nacionalne zajednice, tri istine, tri laži! I š ta god mi mislili o njima, one su ipak političke 203 Đorđe Vuković „činjenice“ koje imaju ogromnu snagu i pred kojim se ne smiju držati zatvorene oči, okretati glava, zavaravati se da one ne postoj e. Nema tog međunarodnog, a pogotovo domaćeg autoriteta koji bi mogao da zadovolji bošnjačku, srpsku i hrvatsku percepciju istine o prošlosti, uravnoteži i objektivnom analizom rasvijetli iste događaje, iste procese, njihove uzroke i posljedice. Matematika, statistika, činjenice i agrumenti ovdje nemaju dokaznu snagu! Ipak, od završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije insistira se samo na jednom diskursu – da se ne može krenuti naprijed dok se ne stavi tačka na prošlost. Drugim riječima, da narodi neće i ne mogu započeti budućnost (navodno o nu srećnu, stabilnu, prosperitetnu) dok ne raščiste sve„istine“ o prošlosti, o svemu što je bilo prije, o onome što se dešavalo između njih. I tako se već dvije i po decenije vrte u krug, naričući nad samima sobom i optužujući jedni druge, izvlačeći iz te prošlosti samo ono što im odgovara i na način koji im odgovara. Tako konflikti ne jenjavaju, nerazumijevanje postaje sve veće, nada da će ikada biti bolje kopni, šta više, sve češće i uvjerljivije čuju se argumenti k ako„mi zaista više ne možemo zajedno“! I to savršeno odgovara nacionalnim elitama! Svaka država bi, a naročito BiH, u tom kolospletu ostala nestabilna, zarobljena prošlošću, među narodima distanca ista ili se uvećava, a„memorija“ i„prošlost“ u svakoj političkoj kampanji određuju sigurne pobj ednike! U isto vrijeme, ionako skroman nevladin sektor gubi snagu, povjerenje, smisao. Pojedinci unutar njega pre(t) plaćeni i rezervisani za držanje lekcija o suočavanju s prošlošću, autoritarno, doktrinarno i isklju čivo kompromituju potencijal nevladinog sektora, razvodnjavaju značaj ovog izuzetno važnog problema, frustriraju javnost svoj om isključivošću i ekstremizmom, koju rado nazivaju kritičkom provokacijom! Akademska i naučna zajednica djeluju sasvim nezainteres ovano, nemoćno, jalovo, 204 D ruštvo u sumraku ućutkano, podjarmljeno, čemu razloge treba tražiti u njenoj slabosti iznutra(odsustvu volje, znanja, kompetencija, hrabrosti i odgovornosti, prevelikog konformizma i karijerizma), ali isto tako i u nizu spoljašnjih faktora(manjku prostora u medijima, pažnje javnost i, nepovjerenju i nerazumijevanju masa, optužbama i uvredama na račun onih koji se odvaže da govore o neprijatnim i teškim temama). Uloga medija je posebno podložna propitivanju – s iromašni, zavisni, nestručni, mnogi služ e nacionalističkim elitama, površni, pristrasni, poslušni, selektivni, neobjektivni. Imaju veliku ulogu i odgovornost u rasplamsavanju konflikata, ali vrlo slabu u procesima pomirenja. Afirmacijom sadržaja koji njeguju kolektivna pamćenja javnosti nude selektivne, uljepšane, ideologizovane slik e i tumačenja prošlosti. 8. 1. Arheologija svijesti Fenomen kolektivno pamćenje odnosi se na usmena i pisana znanja, skup javnih uspomena koje promoviše država, mozaik različitih sadržaja koji oblikuju slike prošlosti neophodne za izgradnju i očuvanje na cionalnog identiteta, a istovremeno su izuzetno značajne i za dim enzioniranje političke kulture. Oživljavanje i institucionalizovanje predstava iz prošlosti ojačavaju društveni poredak i nacionalni identitet, oblikuju odnos pojedinca prema zajednici i politici, senzibiliraju javno mnjenje. Pojam kolektivnog pamćenja prema tvrdnjama određenih autora(Mark Bloh, Suzan Sontag, Rajnhart Kozelek, Rudol Burger) nije toliko prihvatljiv, predstavlja„skladište su gestivnih sli ka“ koje utiču na raz mišlja nja, vjerovanja, osj ećanja ljudi. Umjesto sintagme kultura sjećanja, ističu kritičari, trebala bi da stoji riječ – ideologija! Alaida Asman naglašava da o no o čemu se šezdeseti h i sedamdesetih godina prošlog vijeka govorilo 205 Đorđe Vuković politizacijom pojmova kao što su mitovi i ideologije, u devedesetim je tematizovano pod kolektivnim pamćenje m. Posebno se izdvajaju dva oblika kolektivnog pamćenja, na koje ukazuje i Todor Kuljić, komunikativno i kulturno pamćenje. Prvo se prenosi usmenim putem, međugeneracijskim i unutarporodičnim pripovijedanjem o prošlosti, dok se drugi oblik pamćenja odnosi na institucionalizaciju sadržaja prošlosti kroz dominantnu kulturu, dakle putem istorijskih udžbenika, nacionalnih i državnih praznika, muzejskih postavki i slično. P ostoje opredmećena(spome nici, muzeji, knjige) i nematerijalna sjećanja (mitovi, simbolička baština, naracije o važnim i sudbonosnim istorijskim događajima, l ičnostima koje treba da su uzori i modeli, priče o herojskim podvizima i slično). U neposrednoj i dalekoj istoriji oba obli ka sjećanja meta su različitog razaranja. U oba svjetska rata uništavani su vjerski spomenici, paljene knjige, raznošena starin a. Skrnavljenje identiteta, zatiranje istorije i sj ećanja neizbežna su pratilja nasilju i ratovima širom sv ijeta. Stradaju biblio teke, muzeji, galerije, pozorišta, arheološki lokaliteti, groblja, vjerski objekti... Početkom 2017. godine Sav jet bezbjednosti UN jednoglasno je usvojio rezoluciju kojom se osuđuje nezakonito uništavanje kulturnog naslj eđa i upozorilo pripadnike Islamske države, Al Kaide i drugih ekstremnih grupa da se takvi napadi mogu tretirati kao ratni zločini. Devedesetih godina, prema dostupnim podacima, na prostoru bivše Jugoslavije uništeno je preko 3.000 vjerskih objekata, dž amija, pravoslavnih i katoličkih crkava, među kojima, Ferhadija i Arnaudija u Banjoj Luci, Saborna crkva i manastir Žitomislić u Mostaru, crkva Svetog Jure u Derventi i mnoge druge. U Sarajevu je tokom rata oštećeno Jevrejsko groblje, u Mostaru srušen Star i most, u Banjoj Luci minirana Sahat kula. Na Kosovu i Metohiji, posebno 1999. i 2004. godine uništeno je preko 140 206 D ruštvo u sumraku pravoslavnih svetinja, manastiri u Prizrenu, Peći, Đakovici itd. Kada je aprila 2019. godine zapaljena katedrala Notr Dam, jedan od viševjek ovnih, najljepših i najpoznatijih simbo la Pariza i evropske kulture, pored kolektivnog užasavanja i sažaljenja, poruka solidarnosti sa francuskim narodom, rasplamsala se i žučna rasprava o odnosu zapadnoevropske javnosti, ispunjenim nerazumijevanjem i ravn odušnošću, kada su stradale svetinje drugih, manjih naroda i kultura. Delajl Berns izdvojio je pet me toda za izučavanje prošlosti: 1) istorija datuma i činjenica(jedna vrsta žurnalizma), 2) herojska istorija(Karlajlov metod, bilj eženje doživljaja velikih ljudi kao objašnjenja događaja svog vremena), 3) demokratska istorija(opisivanja i tumačenja društvenog života), 4) naturalistička istorija(prirodni uzroci) i 5) istorija ideala (izučavanje ljudskih nada i težnji). Berns je upućivao na objašnjavanje pr ošlosti pomoću ideala koji su upravljali ljudskom istorijom.„Ukoliko su događaji prošlosti došli kao posl j edica volje naših predaka, velikih i malih, utoliko je potrebno razumjeti idea le koji su vodili njihovu volju“. Nacionalna istorija, kao i cijela istori ja ljudskog društva, ne može da se zamisliti bez heroja koji su se borili za slobodu, pravdu, svete vrijednosti, ideale... Tomas Karlajn pisao je da obožavanje junaka predstavlja prov jeru ljudske plemenitosti, odnosno da nema plemenitijeg osj ećanja od d ivljenja uzvišenim velikanima, među kojima su božanstva(Odin), proroci (Muhamed), sveštenici(Luter), kraljevi(Kromvel, Napoleon) ili književnici (Ruso, Berns). Britanske vlasti obilježile su stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, uz moto „Ujedinjeni u sjećanju“, ulažući više od 50 miliona funt i da bi se kroz britansku kulturu njegovala uspomena na slavnu prošlost, tu mj ešavinu užasa i hrabrosti, stradanja i nade. Ogromna sredstva i energija uloženi su u ono što je nazvano„podizanjem svijesti” da bi stanovnici u svakoj opštini 207 Đorđe Vuković konzervirali, ist raž ili i prezentovali lokalno nasl jeđe Velikog rata, nove generacije obilazile nekadašnja bojišta, groblja na Zapadnom frontu i popravljali spomenike, uz parolu„naša groblja moraju biti mjesta poštovanja i obrazovanja“. No, kada npr. srpska naučna, kultur na, a pogotovo politička javnost pokuša da upriliči slične ili iste poduhvate, uslij ede rafali optužbi za nacionalizam, nazadnjaštvo, zloupotrebu sjećanja, razbacivanje resursa za dnevnopolitičke interese i slično. Ru si svečano obilježavaju pobjedu nad faš izmom u Drugom svjetskom ratu, ali iz Prvog svjetskog rata ukrštaju sjećanja na carsku vojsku, veliki otadžbinski rat i Oktobarsku revoluciju, na careve i boljševike, dinastiju Romanova, Lenjina, Staljina i Trockog. Na Crvenom trgu 1929. godine odigrala se„sahrana religijskih svetkovina“. Moskovskim ulicama radnici su nosili kovčege sa imenima pravoslavnih praznika i figurama sveštenika. Ruske crkve pretvarane su u skloništa, pozorišta, muzeje, radničke klubove. Za ne uništene pravoslavne crkve određivani s u ogromni porezi, a progoni sveštenika i zastrašivanje vjernika bili su svakodnevna pojava. Terorističkom praksom obračunavalo se sa tradicijom i mijenjao ruski identitet.„Stanovnici SSSR-a pretvorili su se u materijal od kojeg si mogao modelirat i šta želiš“. Prva parada na Crvenom trgu u č ast Oktobarske revolucije održana je 1941. godine, dok su njemačke trupe bile tridesetak kilometara od centra Moskve. Njihov cilj je bio podizanje borbenog duha i morala naroda. Posljednja parada sovjetske vlasti bila je krajem 1990. godine. Kasnije su se program i učesnici mijenjali, kao i politika sjećanja.„S radikalnom promjenom režima automatski je povezana i zamjena okvira pamćenja. Rušenje Lenjinovih spomenika s njihovog posto lja ili preimenovanje ulica i trgova po slije 1989. godine očigledni su primjer i ove dinamike“, piše Alaida Asman. 208 D ruštvo u sumraku Nedavno je potomcima carske dinastije Romanov predloženo da se vrate u Rusiju, uz poruku da mogu imati važnu simboličku ulogu u životu ruskog društva. Leonid Rešetnjikov u knjizi Vratiti se Rusiji ukazuje da je Rusija prošla kroz„ćorsokak beznađa“, boljševizam koji je uzrokovao samorazaranje i samouništenje, odustajanjem od pravoslavne vjere, okretanjem lažnim idolima i ideologijama, odricanje m nacionalnog identiteta. Istovremeno, početkom 2018. godine obilj e žena je 75. godišnjica Staljingradske bitke, velike pobjede sovjetske armije nad Hitlerovim trupama i najvažnije strateške operacije na Istočnom frontu u toku Drugog svjetskog rata. Bila je to jedna od najkrvavijih bitaka u kojoj je, kako se vjeruje, na obj e strane bilo skoro dva miliona žrtava. Jedna od najvažnijih poruka sa Trga palih boraca u Volgogradu bila je da Rusija ne dozvoljava Zapadu da falsifikuje istoriju i piše neku novu istor iju u kojoj se umanjuje uloga SSSR-a u borbi protiv nacista. Slična je sudbina Srba čija je istorija puna diskontinuiteta, obračunavanja sa tradicijom(„raskidanja sa mračnom prošlošću“), klasnih i nacionalnih sukoba, pogrešnih idola i ideologija, državnih usmj eravanja, međusobno suprotstavljen ih etatističkih uticaja na kulturnu politiku, nadziranja i kontrole sj ećanja... Nerazgov j etna mješavina spomenika i svetkovina, od onih iz stare i srednjovjekovne Srbije, iz vremena dinastija Obrenović i Karađorđević, Kraljevine SHS i komunističke Jugoslav ije, od pravoslavnih manastira do partizanskih spomen kosturnica, od krsnih slava do sletova. Kao su se smjenjivali politički sistemi mijenjao se i odnos prema tradiciji, kulturna politika, politika sj ećanja uv ijek je imala ideološki karakter, služila je d a opravdava i uzdiže postojeće stanje. Praznici u SRFJ kao što su Dan Republike, Dan borca, Dan mladosti(Titov rođendan), spome nici revolucije i NOB-u 1941-1945. godine zamijenili su svetkovine iz doba Kraljevine Jug oslavije kao što su Dan ujedinjenja, Vidovdan, Božić, Vaskrs, Sveti Sava, počasti vojnicima palim za otadžbinu i v jeru. Prethodno su 209 Đorđe Vuković dinastije Obrenović i Karađorđević, uz tradicionalne praznike, uvrštavali proslave kraljevih imendana i rođendana. Komunisti s u se masovno obračunavali sa sunarodnicima koji su ostali vj erni tradiciji, kralju, otadžbini, krsnoj slavi i svecima, crkvenom životu. Srpska pravoslavna crkva našla se na udaru, velikim i slavnim srpskim ličnostima oduzimana su državljanstva i ljudska prava, paljene knjige, zabranjivana djela, proterivani su ili likvidirani. Istoričar Srđan Cvetković ističe da je komunistička represija zbog ideološke ostrašćenosti decenijama bila zabranjena tema u Srbiji, pa je tek u novije vrijeme postala predmet naučnih istraživanja. Uzmimo za primer i jednog od najvećih srpskih intelektualaca i u to vrijeme jednog od najobrazovanijih Evropljana, Veselina Čankovića, filologa, istoričara religije, univerzitetskog profesora koji je govorio desetak jezika, bio direktor S rpske književne zadruge, učesnik balkanskih i Prvog svjetskog rata. Bez milosti je među prvima protjeran sa Univerziteta u Beogradu, kao i više od 60 uglednih profesora i asistenata. Bivšeg rektora Univerziteta u Beogradu, predsjednika Kraljevske akademije nauka i umjetnosti, pravnika i političkog istoričara,„s rpskog Voltera“ Slobodana Jovanovića, komunisti su 1946. godine„kao izdajnika i ratnog zločinca“ osudili u odsustvu na 20 godina zatvora, oduzeli mu sva građanska i politička prava, državljanstvo i svu imovinu, zatrli su njegovo ime iz nauke, izbrisali sa spiska SANU, a njegova znamenita djela spaljivali ili obrađivali ka o stari papir. Komunisti su kao nacisti i inkvizitori palili knjige na lomači. Svakovrsnim nasiljem se brisalo sjećanje, brutalnom silom utjerivan je zaborav. U deceniji poslije rata hapšeno je desetine hiljada ljudi, hiljade njih je zatvarano i ubijano. No, nisu uspjeli da stvore trajnost jugoslovenske države, a nacionalno pitanje ne samo da je ostalo neriješeno već, pokazaće se kasnije, gotovo nerješivo.„Najskorija proš lost je, pak, pokazala da prećutkivanje represije i zločina, kao i izostanak 210 D ruštvo u sumraku kritičkog odnosa i nekažnjavanje počinioca vodi ka njihovom neprestan om ponavljanju“, stav je brojnih istoričara. Sociolog Zoran Avramović navodi da su srpski komunisti djelovali protiv srpskih nacionalnih interesa na različite načine: optuživali sopstvenu naciju za sva zla u jugoslovenskoj državi, a ćutali o zločinima i nepravdama prema sopstvenoj naciji. Osuđivali su svaki srpski nacionalni diskurs. Krajem Drugog svjetskog rata, pod optužnicom da su narodni izdajnici, bez suda su ubijane i protj erane hiljade sunarodnika, činovnika, advokata, trgovaca. Gotovo potpuno u ništen stari građanski sloj.„U vrijeme vladavin e komunističke partije u Sr biji odvijala se borba, ne protiv srpsk e buržoazije i njenog hegemonizma, već protiv srpske inteligencije koja je afirmisala nacionalne kulturne vrij ednosti tradicije“, naglašava Avramović. S druge strane, Hrvatska je u oba svj etska rata bila na protivničk oj poraženoj strani i oba puta kraj rat a dočekala uz pobjednike i izašla nekažnjena. Kada je Hitlerova Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, bombardovala Beograd, značajan dio hrvatske javnosti dočekao je to kao priliku da se oslobodi od srpske represije,„velikosrpske heremonije” u periodu o d 1918. do 1941. godine. Austrijanci, Mađari, Nijemci, Turci i Bugari snosili su političke posljedice, izgubili teritorije ili plaćali ratne odštete, samo su Hrvati profitirali i ponovo postajali nezadovoljni u zajedn ičkoj državi, sve do ispunjavanja konač nog istorijskog cilja – samostalne države. Tokom ob je Jugoslavije govorili su o„centralizaciji” i„srbizaciji” zajedničke države. Nakon oba svjetska rata od Srba se tražio zaborav. Kultura sjećanja na sopstveno strad anje i počinioce smatrala se srpskom pr opagandom, političkim zloupotrebama, hegemonijom i sredstvom ugnjetavanja drugih naroda. Da bi zaživjela Jugoslavija dva puta je morala da umre srpska prošlost. I ni to nije bilo dovoljno. Odbacivanje nacionalnog identiteta i tradicije, napuštanje„srpskog stanovišta“(Miloš Crnjanski) i gubitak „patriotskog čula“( Jovan Cvijić), žrtve iz Prvog svjetskog rata, ali i 211 Đorđe Vuković antifašističke borbe tokom Drugog svjetskog rata, iz srpstvog identiteta presvlačene su u jugoslovenski, dok se istovremeno ćutalo o Jasenovcu, Jadovnu, Drakuliću, besmislenom žrtvovanju na Sremskom frontu. Međutim, Dubravka Stojanović piše o paralelnom egzistiranju dva posve oprečna tumačenja savremene srpske tradicije i istorije. Prema stajalištima jedne strane, autentična srpska demokratska t radicija nasilno je prekinuta stvaranjem jugoslovenske države 1918. godine sa nespojivim političkim, kulturnim i vjerskim tradicijama. I zmeđu dva svjetska rata srpski narod je žrtvovao svoj identitet, dostojanstvo i snagu da gradi zajedničku državu, praveći silne ustupke bez rezultata, što se pokazalo u predvečerje Drugog svetskog rata, da bi nadalje, 1945. godine, komunizam bio nametnut „ruskim tenkovima“, a ni nova samoporicanja i stradanja nisu pomogla da se sprij eči razaranje Jugoslavije i secesionistič ka politika susjeda. Komunistička ideologija pl ijenila je idejama o socijalnoj pravdi i predstavama o boljoj budućnosti siromašnih slojeva društva, ali ona je oštetila državotvornu i kulturnu svijest srpskog naroda i snažno uzdrmala njegov nacionalni i pol itički identitet. Druga grupa istoričara uv jerena je da je populistički politički model koji je Srbija pokušavala da nametne jugoslovenskim narodima uzrokovao sukobe i raspad Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, a da je komunizam bio rezultat autentične re akcije Titovih partizana. Danas je, prema tvrdnjama Stojanovićeve, Srbija jedna od najkontroverznijih država u Ev r opi, duboko podijeljeno društvo sa dva dijametralno suprotna viđenja svoje budućnosti. Naposlijetku, po litička kultura pokazala se kao presudn a snaga koja je uticala na tok srpske istorije i koja sadrži odgovore o uzrocima društvenih problema zbog kojih posljednja dva vijeka Srbija doživljava stagnaciju i regresiju. Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Sonja Biserko je početkom 2016. godine, na konferenciji„Regionalno pomir enje, dometi i 212 D ruštvo u sumraku problemi“ istakla da je Miloševićevo nasljeđe moguće pobijediti samo ako se„okrenemo licem prema njemu“! To se nije desilo. U isto vrijeme, u blizini Pakoštana u Hrvatskoj, otkriven je spomenik Miri B arešiću, ustaškom teroristi i atentatoru na jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. godine. Pucajući mu u glavu, Barešić je uzvikivao„živjela NDH“ i„živio Pavelić“! Iako je osuđen na doživotnu robiju, zbog„dobrog vladanja“ je oslobođen poslije 18 godina, vratio se u Hrvatsku i pristupio zengama, da bi poginuo 1991. godine. Prilikom otkrivanja spomenika, predstavnici hrvatske vlade i katoličke crkve Barešića su nazvali„jednim od najvećih hrvatskih domoljuba, čiju žrtvu i djelo moram o poštovati“! Početkom 2017. godine Vlada Hrvatske donosi Odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Godinu kasnije ono donosi zaključak u vezi ploče HOS-a postavljene u Ja senovcu kojim naglašavaju da je pozdrav„Za dom spremni“ protivustavan, ali da se može koristiti u izuzetnim slučajevima, vezanim za komemoracije onih koji su stradali pod tim znakom?! Komentari Vijeća su, zaključiće analitičari, dosta nerazumljivi, daju s amo neke okvirne preporuke. Iako je sredinom februara 2019. godine hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitanović izjavila da je pogriješila kada je za ustaški pozdrav„Za dom spremni“ naglasila da je stari hrvatski pozdrav koji je kompromitovan zbog NDH, već u martu 2019. godine je porekla sa mu sebe i hrvatske istoričare koji su je podučili istoriji, tako što je reagovala na odluku austrijske vlade i katoličke biskupije koji su donijeli odluku da se te godine ne dozvoli slavljenje mise zadušnice ustašama ubijenim na blajburškom polju. Prethodn o je austrijska vlada uvrstila ustaške simbole na spisak zabranjenih, a Sebastijan Kurc je tu odluku nazvao usmjerenom protiv radikalizacije i terora, a ne protiv Hrvatske. No, ultradesničarska Hrvatska 213 Đorđe Vuković stranka prava poručila je:„Ako Blajburg'padne', to je početak kraja hrvatskog naroda“! S druge strane, sredinom aprila 2019. godine Apelacioni sud u Beogradu donio je pravosnažnu odluku da Milan Nedić, premijer Srbije za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu, ne m ože da bude rehabilitovan. Sud je kao n eosnovanu odbio žalbu punomoćnika Nedićevih potomaka i potvrdio prvostepeno rješenje Višeg suda u Beogradu iz jula 2018. godine kojim je odbijen zahtjev za rehabilitaciju Milana Nedića. Podsjetimo, uredbom Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije, N edić je proglašen za narodnog neprijatelja i oduzeta su mu građanska i imovinska prava.„Lice čija se rehabilitacija traži je od strane okupatora postavljena za predsjednika Vlade koja je za vrijeme manadata pomagala okupatoru, ne samo u eksploataciji doba ra države i radne snage, već u progonu svih onih građana Srbije koji se nisu svrstavali na stranu okupatora ili nisu dijelili njegova politička ili ideološka ubjeđenja ili se nisu pridržavali okupacionih propisa, a o čemu svjedoči niz dokumenata“, zaključi o je Apelacioni sud, navodeći da„ne može biti govora da je lišenje slobode Milana Nedića izvršeno iz političkih ili ideoloških razloga“. 8. 2. Traumatični tragovi Očigledna je stalna promjena socijalnih okvira pamćenja. Različiti su intenzitet i dinami ka kolektivnog pamćenja u periodima mira, stabilnosti i razvoja s jedne ili u trenucima napetosti, kriza i manifestnih konflikata s druge strane. Uz organizovano podsjećanje na događaje i iskustva koja zajednicu zbližavaju, održavaju se i one koje produblj uju jazove i razvaline između društvenih grupa. Todor Kuljić upozorava da globalizacija nameće potrebu da se nacionalne žrtve i dželati mire. Univerzalizacija se očituje 214 D ruštvo u sumraku kroz slogan„Svi su bili žrtve“. Kuljić napominje da takva pozicija oslobađa stida i k rivice.„Pada u oči da na status žrtve pretenduju svi: dželati, saučesnici i posmatrači, kvislinzi, šovinisti, izbeglice, disidenti“. Kultura sj ećanja pojavljuje se kao naročito složen problem u državama koje nisu nacion alno i etnički homogene, a interpretacije prošlosti ne samo različite i protivrij ečne, već i stalni izvor konfliktnog potencijala. Prošlost može da bude i izvor pojedinačnih i kolektivnih trauma, da uzrokuje nesigurnost i stvara nezadovoljstva, da otežava saradnju između ljudi i naroda. Selektivnim sje ćanjem, sv jesno i/li nesvjesno dolazi do potiskivanja i zaboravljanja bolnih, neprijatnih uspomena, neprevladivih teškoć a sa kojima j e teško suočiti se, a pamti se samo ono što odgovara ubjeđenju.„Neželjeni“ loši, traumatični tragovi prošlosti opstaju u sj ećanjima pojedinaca, ali i određenih društvenih grupa. Bojan Jovanović piše o preživ jelom duhu stare i neupokojene NDH u savremenoj hrvatskoj državi.„Vraćanje traumi bez doživljene etičke katarze, ekstremni nacionalizam, šovinizam i rasizam postao je politička realnost iz koje ne prestaju da stižu pr ij etnje o snazi podmlađene hrvatske desnice spremne da noćnim spektaklom zamrzne krv u žilama svakom ko potcjenjuje njene prave namj ere”, piše Bojan Jovanović. Da je bivša Jugoslavija imala snage i volje da se tokom svog gotovo petodecenijskog baštinjenja narodnooslobodilačke borbe, ideala bratstva i jedinstva, obračuna sa avetima mračne prošlosti, potpuno suoči sa ideološkom, kulturnom i v jerskom podlogom genocidne NDH, pitanje je da li bi srpsko stanovništvo u Hrvatskoj devedesetih godina sa onakvim strahom i ratobornošću odgovorilo na osamostaljivanje te jugoslovenske republike, ali i da li bi i sa kakvim efektima reinkarnir ale crne košulje, ustaški pozdravi i drugi simboli Pavelićevog režima. Sa mozaborav žrtava ustaškog režima tokom Drugog svjetskog rata koji je komunističkoj vlasti 215 Đorđe Vuković bio pretpostavka afirmisanju bratstva i jedinstva, ali i nedorečena s j ećanja na zločine koje su pripadnici hrvatskog naroda počini li nad Srbima u Prvom svjetskom ratu, takođe potiskivana pred jugoslovenskim entuzijazmom kralja Aleksandra Karađorđevića, uzrokovala su poplavu strahova i ratobornih pokliča početkom devedesetih, a onda i p otonji pogrom Srba iz Hrvatske. Poč etkom 2018. godine, prilikom obilj ežavanja 76. god išnjice od ustaškog zločina u banjolučkim naseljima Motike, Drakulić, Šargovac i rudnika Rakovac, gdje je za nekoliko sati bez ispaljenog metka zvj erski ubijeno više od 2.300 Srba, među kojima i 551 dijete, tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dod ik je, pozivajući Hrvatsku da prizna genocid počinjen u Drugom svjetskom ratu, ukazao na krivicu komunističkih vlasti koje su prećutkivale ili prikrivale ovaj i ostale zločin e NDH. Predstavljanjem zvjerski pobijenog srps kog stanovništva tek„žrtvama fašističkog terora“ istorijska istina ostala je nerasvijetljena. U poznatoj knjizi Doba ekstrema Erik Hobsbaum je zabilj ežio da je hrvatska ustaška država spremno sebe proglašavala većim nacist ima od SS-a. Todor Kuljić upozora va da ukoliko se porijeklo trauma ne rasvi jetli, društvo se sve više vezuje za bol n a sjećanja. Iako se smatra da čovjek živi u društvu a pati u samoći, postoje i kolektivne boli, otvorene rane na duši nacije. Krvari li ona za sunarodnicima koje su zlotvori otimali od porodica, vadili im orga ne u„žutoj kući“ i trgovali njima, je li to zajednička patnja zbog lomače civila u višegradskoj kući Omeragića, nad Kazanima na Trebeviću kod Sarajeva, Sijekovcu kod Broda, Korićanskim st ij enama i Tomašici kod Prijedora? Nisu li te uspomene krvotoci čuvar ima motiva za nove sukobe, ratnim huškačima, militantnim pravednicima i osvetnicima? „Društva pogođena strahom, kao i ona prožeta ozloje đenošću, danas su na raskršću puteva. Mogu još više ići naruku tim strastima, a mogu pokušati 216 D ruštvo u sumraku da suzbiju njihove izo pač ene poslj edice“, naglašava Cvetan Todorov. Da li je uopšte moguće i na kakav način rasv ij etliti i prevazići takva stanja? Postoji li koncept odnošenja prema traumatičnim tragovima minulog vremena? Onaj koji se naziva„suočavanje s prošlošću“ označava tende ncije da se prikupe, razotkriju, objave i razjasne događaji iz ratne prošlosti (mučenja, ubistva, silovanja, etnička čišćenja itd.). Na primjer, početkom februara 2019. godine Vlada Republike Srpske imenovala je Komisiju za istraživanje stradanja u Srebren ici i Komisiju za stradanje Srba u Sarajevu tokom prethodnog rata, a u njima su se našli i poznati izraelski stručnjaci Gideon Grajf i Rafael Izraeli. No, sama odluka da se formiraju ove komisije izazvala je veoma burna i strasna negodovanja sa bošnjačke s trane i sumnju u krajnje namjere. Inače, 2004. godine Republika Srpska je formirala Komisiju za Srebrenicu nakon što su porodice bošnjačkih žrtava tužile RS Domu za ljudska prava. U Republici Srpskoj smatraju da je izvj eštaj bio iznuđen, da je neobjektivan i u službi„satanizovanja Srba i RS“. Timoti Garton Eš ističe da je jedna od velikih tema današn jice pitanje kako narodi treba da se odnose prema svojoj teškoj prošlosti, pritom misleći na sve postkomunističke zemlje Istočne i Srednje Evrope, ali i Argen tinu, Urugvaj, Kambodžu, Etiopiju itd. U mnogim državama postoje komisije za istinu, udruženja za procese suočavanja sa prošlošću i slične asocijacije. „Ipak, N j emačka je(za sada) jedina zemlja koja se u tome okušala n e jednom, već dva puta: posle nacizma i po sle komunizma“. Iako neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata dv ij e trećine N ijemaca nisu prihvatale tezu da je Nj emačka isključivo odgovorna za rat, kasnije će se njihova parcepcija značajno prom ijeniti. S druge strane, Amerika se nikada nije izvinila zbog nuklearnog napada na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine, u kojem je poginulo 140.000, odnosno 74.000 ljudi, a broj žrtava radioaktivnog zračenja se svakodnevno 217 Đorđe Vuković povećavao. Na kamenom spomeniku u Hirošimi upisano je više od 250.000 imena. Ameri ka se nikada nije izvinila nevinim Japancima, iako udruženja žrtava to izvinjenje decenijama očekuju. Kada bi se povela ta tema sl ijedila bi podsj ećanja da se ni Japan nije izvinio Kini i Koreji, obrazloženja da bi rat na Pacifiku trajao duže i da bi uzrok ovao stradanja mnogih nevinih ljudi, da je Amerika morala da primora Japan na kapitulaciju, ali i da je Rusiji trebalo pokazati američku snagu. Bivši američki preds jednik Barak Obama sredinom 2016. godine izjavio je da mu ne pada na pamet da se izvinjava J apancima zato što smatra da je važno da javnost shvati kako „lideri usred ratova donose svakakve odluke“. Prethodni američki predsjednici su izbjegavali zvanične posj ete Hirošimi, a tek od 2010. godine američki ambasado r u Japanu počeo je da učestvuje u ko memoracijama. Međutim, najčešće se kao najbolji uzor drugima predstavlja n j emački recept ukazivanja na nacistička obilježja i ideje u javnom životu, napore da se ona iskorijene, ali, prije svega, razjasne pitanja odgovornosti i krivice. U čuvenom d jelu Karla Jaspersa Pitanje krivice, nastalom neposredno nakon Drugog svjetskog rata, naglasak je na maksimi kako je obaveza i pitanje ljudskog dostojanstva da se sagleda vlastita krivica za zla počinjena ljudima, identitetima, kulturama, čov j ečanstvu. Iak o je pod vlačio kako niko ne voli da sluša o krivici i prošlosti, Jaspers je tvrdio da svaki N ijemac treba da dij eli odgovornost pred zločinima počinjenim u ime n j emačkog Raj ha: „Mi kolektivno odgovaramo“! Prema njegovim razmatranjima, u pitanju su četiri vrste odgovornosti: krivična, politička, moralna i metafizička. Veliki mislilac imao je snage i umio da se zagleda dovoljno daleko u budućnost. Na žalost, s vj estan da će još dugo n j emački narod pobuđivati nepovj erenje i suočavati se sa osudama Nijemaca i Nj emačke od strane većeg dijela svij eta, Jaspers je poručio da se samo u krajnjoj otvorenosti i poštenju, može pronaći ne samo n j emačko dostojanstvo, već i nova šansa. 218 D ruštvo u sumraku Njegova odvažna i plemenita preporuka mogla bi da važi i za dr uge nacije pred tako snažnim iskušenj em.„Tamo gdje je sv ijest o krivici usvojena, lažna i nepravedna okrivljivanja podnosimo s miro m. Tada naš ponos i prkos kopne“, piše Jaspers. Hana Arent je takođe pisala o dužnosti građana da preuzmu odgovornost za on o što je činjeno u njihovo ime, jer zla nisu počinili samo fanatici i psihopate već i obični ljudi koji bi olako prihvatali tumačenja kojim ih je zasipala država. N j emački istoričar Fric Fišer šezdesetih godina prošlog vij eka ukazao je na strašne rezultate istorijskog saveza nj emačkih elita( u 19. i 20. vij eku), političkog i vojnog vrha, univerzitetskih profesora, inteligencije, bankara, industrijalaca, bogataša koji su kreirali ratobornu politiku i antidemokratske orijentacije. No, nj emački recept, jasno j e, ne može se primjenjivati bukvalno i doslovno na druge slučajeve, a naročito ne u postkonfliktnim, multietničkim društvima koja su prošla građanske, vj erske, etničke i nacionalne sukobe, gd je ni uzroci, ni dinamika i intenzitet, ni posljedice i ishodi ratova nisu uporedivi sa onim što se de šavalo sredinom prošlog vijeka. Ipak, upravo takav imperativ više od dvije decenije postavlja se pred balkanske narode, prije svega srpsku stranu u čijem okrilju se traži najveća krivica, čak i isključiva odgovornost za ratove devedesetih. To nikako ne zna či da potpuna istina mora na vidjelo, ali p ostaje problem ako isto ne žele i druge strane, odnosno ako svako ne prihvati svoj dio krivice, suoči se sa vlastitom odgovornošću, ako to još postane i politička argumentacija za buduće sukobe. Taj proces nije ni prijatan, ni jednostavan. Naprotiv. Zoran Avramović naglašava kako objašnjavanje i razum ij evanje nacionalne prošlosti ima (dez)integrativan potencijal. Recepcija prošlosti kreće se od monumentalizacije do nipodaštava nja. Zar su to jedina odredišta? 219 Đorđe Vuković 8. 3. Uzaludna izvinjenja Kao neophodan primjer srpskim i balkanskim liderima neprestano se nametao gest nj emačkog kancelara Vilija Branta, koji je 1970. godine u Varšavi pao na kol j ena pred spomenikom jevrejskim žrtvama. Javna izvinjenja za zločine počinjene u ime„našeg naroda“, koja je trebalo da simbolički započnu procese pomirenja i istovremeno budu podsticaji za predstavnike drugih naroda za istim potezima, pretvarala su se u dnevnopolitičku propagandu, argumente o k rivici za rat i priznavanje pogrešne politike, a za nacionalnu zajednicu čije su vođe to činile značile su slabost i samoponiženje, udovoljavanje tuđim nalozima i zaht jevima, pa su antagonizmi postajali sve snažniji. Ostali su zab ilj eženi takvi prim jeri ja vnih izvinjenja. Bivši preds jednik Sr bije Boris Tadić u Sarajevu se 2004. i 2007. godine izvinio zbog srpskih zločina. Bivši preds j ednik bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović 2003. godine javno se izvinio Hrvatima i Bošnjacima. Sličan gest uradio je i bivši preds jednik Republike Srpske Dragan Čavić 2004. godine nazivajući Srebrenicu crnim poglavljem srpske istorije. Bivši premijer Srbije Aleksandar Vučić otišao je 2015. godine na spomen- područje Potočari, ali je tu doživ i o linč od stra ne okupljenih. Lider Bošnjaka Bakir Izetbegović 2010. godine izvinio se za„svakog nevinog čov j eka kojeg je Armija BiH ubila“, ali nije propustio dodati da kada se saberu svi zločini Bošnjaka„nisu ravni jednom satu zločina u Srebrenici“. Istovremeno, Izet begoviću je trebalo više od 20 godina da oda počast stradalim na Kazanima – jami na Trebeviću u koju su bacani sarajevski Sr bi tokom građanskog rata 1992-1995. godine. Premijer Kosova Hašim Tači odbio je 2008. godine da se izvini srpskom narodu za zločine OVK tokom 1999. godine uz opasku da„svi znamo ko treba da se izvini“ i poruku da„svi treba da se okrenemo budućnosti, a ne prošlosti”. Iste godine i tadašnji crnogorski predsj ednik Filip Vujanović odbio je da se izvini BiH za učešće 220 D ruštvo u sumraku Crnogoraca u ratu devedesetih. Bez rezultata ostao je i zahtjev nevladine organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske koja je sredinom 2017. godin e u okviru projekta„Izvinjenja“ tražila da se hrvatska vlast izvini za zločine tokom i posle operacija„Oluja” 19 95. godine. Krajnji ciljevi suočavanja sa prošlošću su pomirenje i izgradnja mira, uključujući prihvatanje d jela odgovornosti za rat, prepoznavanje međusobne patnje, priznavanje ljudskosti, razum ijevanje sentimenata i stajališta druge strane, uspostavljanj e povj erenja i opraštanje. No, strate gija suočavanja sa prošlošću u društvima koja se veoma teško oporavljaju od poslj edica građanskog rata, insistiranje da se„podvuče crta” kako bi se „krenulo napr ij ed”, proizvelo je novu ratobornost u odnosu na prošlost, naročito onu blisku, gotovo parališući sve druge društvene procese. Preokupacija prošlošću, eksploatacija ratnih strahota u dnevnopolitičke svrhe, ponudili su udžbenički primer zloupotrebe jednog načelno pozitivnog i nužnog p rocesa. Pored nedemokratskih obilj ežja političke kulture(post)ko nfliktnih strana, jalovosti institucija i akademske, medijske, građanske nedoraslosti takvom izazovu, prepreke su još očiglednije u motivima političkih elita i neupokojenim nacionalnim ambicijama. Tako začetke suočavanj a sa vlastitom krivicom, javna izvinjenja lidera jedne strane, druga koristi kao argumentaciju za svoju ispravnost, izostavljajući priliku da paralelno čini isto, pa se u toj neuravnoteženosti i suprotna strana vrati početnoj poziciji, uvjeravajući se da j e pomirenje nemoguće, a suočavanje s prošlošću podvala i put u samodestrukciju. Ne treba zaboraviti da je bivši srpski premijer Zoran Đinđić na zaht jev suprotne strane za izvinjavanje u ime srpskog naroda i države, naglašavao da mu to izgleda kao nametanje kolektivne krivice, pa je umjesto to ga zatražio da se utvrde pojedinačne odgovornosti, kako Srba, tako i Albanaca, Hrvata, Bošnjaka. 221 Đorđe Vuković Kako zadovoljiti pravdu, izgraditi povj erenje među narodima, suočiti se sa prošlošću? Devedesetih godina prošlog v ijeka u literaturi se javlja pojam „tranzicijska pravda“ koji označava skup aktivnosti s ciljem uspostavljanja pravde i vladavine zakona u društvima u tranziciji. Nastojanje društava da se suoče sa tamnim stranama prošlosti, odgovore na masovne zločine i kršenja l judskih prava, obuhvata pravne proced ure, utvrđivanje č injenica, procesuiranje ratnih zločinaca, satisfakciju za žrtve i reparaciju, afirmaciju odgovornosti i sprečavanje ponavljanja zločina u budućnosti ̶ drugim rij ečima, prelazak iz ratnog i poratnog u mirovno okrilje. U tom cilju osnovana je Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i kršenju ljudskih prava. Proces REKOM počeo je 2006. godine, uključujući saradnju pravnika, novinara, um jetnika, izbj eglica, logoraša, porodica žrtava i drugih kategorija s ciljem regionalnog rasvjetljavanja krvavog raspada jugoslove nske zajednice prilikom čega je stradalo ili nestalo više od 130.000 ljudi, dok je oko dva miliona stanovnika raseljeno. Istovremeno, zabilj eženo je niz neusp j ešnih pokušaja formiranja Komisije za pomirenje kao vansudskog tij ela, uz pitanja zašto bi se uopšte osnivala, čime bi se konkretno bavilo i na kakav način, ko bi je činio, koliki mandat bi imala i kakve domete, da li bi ostala nezavisna od p olitike i slično. Kao jedna od glavnih prepreka procesima pomiren ja u bivšoj Jugoslaviji ističe se odsustvo zajedničkih pogleda na prošlost. U tom kontekstu dolazi do poricanja ili umanjivanja sopstvene krivice i odgovornosti za sukobe, stradanja, materijalna i duhovna razaranja, odsustva hrabrosti i želje da se utvrde bilansi istorijskih stradanja, političke krivice. Radmila Nakarada zapaža da nedostaje jasna crta između prošlosti i budućnosti. Bez zaborava, ali i bez težnji za osvetom. U ratovima na ruševinama jugoslovenske države, koji su označeni najkrvavijim i najbr utalnijim na evropskom tlu poslije Drugog svj etskog rata, dešavala su se masovna ubistva, najgori oblici nasilja, osim borbe za teritoriju uništavani su identiteti, rušeni spomenici, 222 D ruštvo u sumraku groblja, vjerski objekti, zatirani t ragovi prošlosti. Egzistencijalni str ah za lične živote, ali i opstanak zajednice, traumatizovao je c ijeli region, ali nije doni o konačan i trajan ishod. Rat u Bosni i Hercegovini nije proizveo ni konačnu pob j edničku stranu kao ni priznatog poraženog, ali je uticao na nacionalne identitete – doveo do zbijanja redova unutar svakog naroda, fizičkog razdvajanja i segregacije, potpunog satanizovanja neprijateljskih strana. Najbolji primj er za to je insistiranje na suočavanju sa prošlošću u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, gd je je isto rija isuviše prisutna u svakodnevnom životu, a česte političke i nacionalne konflikte prate i upotpunjuju istoriografski, medijski, umj etnički… Na ovim prostorima kultura sj ećanja i suočavanje s prošlošću predstavljaju teme koje posljednjih godina izazivaju ogromno interesovanje akademske i šire javnosti, a naročito su aktivne i glasne razne nevladine organizacije poput Helsinškog odbora za ljudska prava, Fonda za humanitarno pravo, REKOM- a, Žena u crnom i sličnih. Njih ovi aktivisti govore o tranzicionoj p ravdi, zagovaraju suočavanje s prošlošću, utvrđivanje istine o zločinima, zahtij evaju odgovornost krivaca i satisfakciju za žrtve. Preds jednik Fonda za humanitarno pravo Sonja Biserko optužuje Srbe i Srbiju da traže bal ans u izjednačavanju krivice, što je navodno politički stav. Međusobno okrivljivanje dve pozicije unutar srpskog društva ne jenjava od devedesetih pa nadalje. Npr. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji objavio je 2004. godine zbornik Milošević vs Jugos lavija u kojoj Sonja Biserko ističe k ako Srbija„organizovano oplakuje svoje žrtve“, a još nije spremna da„uspostavi hronologiju zločina“. S pretenzijom da se rasvij etle događaji koji su prethodili krvavom raspadu Jugoslavije i tokom posljednjih ratova od 1991. do 1999. godine, Biserko navodi da su osamdesete godine minulog vijeka obilj ežila antijugoslovenska kampanja i„paranoično ist icanje Srba kao žrtava istorije“ što je dovodilo do etničke homogeniza cije i ratobornog raspoloženja. 223 Đorđe Vuković Da na probuđenom srpskom nacionalizmu počiva najveća odgov ornost mišljenje je čitave plejade intelektualnog i umetničkog kruga nazvanog tzv. druga Srbija. Neravnopravan položaj srpskog naroda u SFRJ, za čije stvaranje je dao najveće žrtve, da bi se našao izložen političkoj, ek onomskoj i kulturnoj diskriminaciji od strane naroda sa kojima živi, pr ije svih Slovenaca, Hrvata i Al banaca, na šta upozorava ozloglašeni Memurandum SANU iz 1986. godine, docniji uspon Slobodana Miloševića i oživljavanja kosovskog mita bili su uvertire za događaje koji će usl ijedeti. U izdanju Centra za kulturnu dekontaminaciju 2011. godine objavljena je publikacija Zloupotrebljene institucije: ko je bio ko u Srbiji od 1987. do 2000. godine, koautorski rad Biljane Kovačević Vučo i Dušana Bogdanovića, u kojem je sastavljen spisak svih osoba koje su bile na funkcijama tokom vlasti Slobodana Miloševića. Bez obzira na to da li su ikada sumnjičeni za neki prekršaj, da li postoje indicije za bilo kakvu krivicu, ovi ljudi su označeni „nomentklaturom Miloševićevog režima“. Kao naslj eđe perioda kojeg s u obilj ežili vojna agresija, unutrašnja represija, medijska propaganda, zloupotrebljavanje položaja i slično, ostaje traumatizovano, postkonfliktno srpsko društvu kojem, tvrdi Bogdanović, ukoliko se ne suoči sa prošlošč u i ne izvuče valjane pouke, pr ijeti opasnost neuspjeha u stvaranju demokratske budućnosti i dostizanja međunarodno priznatih vr ijednosti. Popisu grešnika Vučo dodaje„odvratne, ksenofobne tekstove Đorđa Vukadinovića“,„govor mržnje, ksenofobi je i rasizma Slobodana Antonića“ itd. Ime književn ika Dobrice Ćosića je neizb j ežno prilikom svakog nabrajanja srpskih nacionalista, a centralno mjesto Ćosić zauzima i u knjizi Dominantne i neželjene elite Latinke Perović. S druge strane, desničarske organizacije objavl juju liste„izdajnika“ i„srbomrzaca“ među kojima se po pravilu nalaze Latinka Perović, Sonja Biserko, Mirjana Karanović, Borka Pavićević, Miša Brkić i niz pisaca, um jetnika, novinara, raznih javnih 224 D ruštvo u sumraku ličnosti i nevladinih organizacija koji problematizuju pr eovladavajuće narative o prošlosti. 8. 4. Eho haških presuda Ubjeđenja da Međunarodni sud u Hagu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije može da doprinese suočavanju s prošlošću i mirovnim procesima pokazala su se kao uzaludna. Haški t ribunal je od 1993. do 2017. godine, koliko je postojao, optužio 161 osobu(među kojima 108 Srba), osuđeno je 90 optuženih(63 Srba), a oslobođeno 19, među kojima su npr. hrvatski general Ante Gotovina i komandant OV K Ramuš Haradinaj, dok se manje- više c ij elo političko i vojno vođstvo Republike Srpske našlo među optuženima. Tribunal je srpskoj strani izrekao šest doživotnih robija i 758 godina zatvora, hrvatskoj 166 godina, a bošnjačkoj 41,5 godina zatvora. Iako je prema podacima republičkog Centra za istra živanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih u građanskom ratu u BiH poginulo ili nestalo 29.070 pripadnika srpskog naroda, ogroman dio stanovništva protjeran, mučen, među kojima i žene i civili po logorima, presudama Haškog tribunala izrazito je bačen a krivica na srpsku stranu, dok su hrva tska, a naročito bošnjačka i albanska strana ostale uv jerene da među njima nema onih koji su planirali, pripremali i činili zločine. Terorističke akcije i zlod jela vojnih i paravojnih jedinica koje su predvodili Hašim Tači, Rasim Delić, Atif Dudaković, pri rodna smrt koja je preduhitrila suđenja Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, oslobađajuće presude Seferu Haliloviću, Naseru Oriću, Ramušu Haradinaju, Anti Gotovini, uz euforične proslave i masovna odobravanja njihovih sunarodnika, očajanje i poniženje srps kih žrtava, njihovih porodica i nacionalnih sentimenata, ostala su u sj enci medijske propagande, stranih uticaja, političkog lobiranja, 225 Đorđe Vuković zastr ašivanja i ubistava svj edoka, uništavanja, sakrivanja i ignorisanja dokaza, nemoći srpske strane da se nosi sa toli kim frontovima. Daleko od vidj ela„pravde“ ostala su masovna groblja, spaljene kuće i bogomolje, oskrnavljena detinjstva, osakaćeni identiteti, gomile dokumenata, svj edočanstava, zab ilj eški, knjiga domaćih i stranih autora, među kojima i Karle del Ponte Lov: Ja i ratni zločinci, Ibrana Mustafića Planirani haos, Žerminala Čivikova Krunski svjedok, Pjera Peana Pravedni rat za mafijašku državu, Žaka Ogara Evropa je skončala u Prištini i mnoge druge. S druge strane, o osje ćaju(ne)pravde Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije posl j ednjih decenija govore političke i naučne elite svih strana, novinari, publicisti, nevladine organizacije ali i drugi. U knjizi Mir i kazna, tajni haški ratovi između međ unarodne pravde i međunarodne politike, bivši portparol glavnog tužioca Haškog tribunala Flores Artman naglašava da su rad Tribunala iza kulisa ometale zapadne sile, u čemu su prednjačile Sjedinjene Države i Velika Britanija, s nam jerom da on bude instrume nt u njihovim rukama. Između ostalih, u knjigama Haški minotaur – Hag bez istine(2002) i Zloupotreba istorije u Hagu(2008) srpskog akademika Koste Čavoškog ili Zločinački sud u Hagu(2008) i Rasizam suda u Hagu(2011) hrvatskog akademika Josipa Pečarića nalaze se žestoke osude na račun Haškog tribunala. Hrvatska novinarka i publicista Višnja Starešina krajem 2017. godine promovisala je knjigu Hrvati pod KOSovim krilom: Završni račun Haškog sud a. Ostaće upamćeno da je na kraju rada ovog suda, prilikom iz ricanja presude od 20 godina za učešće u u druženom zločinačkom poduhvatu, hrvatski general Slobodan Praljak u sudnici i pred kamerama popio otrov, uz posljednje rij eči:„Nisam ratni zločinac i s p rezirom odbacujem V ašu presudu“. Njegova smrt u hrvatskom na rodu dočekana je uglavnom kao viteški čin, a presuda grupi ratnog političkog i vojnog rukovodstva kao potvrda nepravde. Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić je takve reakcije na 226 D ruštvo u sumraku presudu nazvao ilustracijom nezrelosti hrvatskog društva u demokratskom smislu, a da bi to isto moglo da važi i za srpsko društvo koje nije kadro da se suoči sa svojom prošlošću. S druge strane, Radmila Nakarada naglašava da je Haški tribunal imao zadatak da svojim radom doprinese pomirenju, ali sada je očigledno da je pravnim i proceduralnim nedoslj ednostima više otežao neg o što je podstakao pomirenje.„Asimetričan doseg haške ruke“ nije stigao Aliju Izetbegovića i Franju Tuđmana i poslije toga je nemoguće podvući crtu. Radovan Karadžić osuđen je marta 2016. godine na 40 godina zatvora, da bi marta 2019. godine ta presuda pr avosnažnom odlukom Haškog tribunala bila preimenovana u – doživotnu robiju! Karadžić j e, između ostalog, osuđen i za genocid u Srebrenici, napade na Sarajevo, progon civila, kršenje zakona i običaja rata, zločine protiv čovječnosti itd. Reakcije domaće i m eđunarodne javnosti pokazuju brojne protivrječnosti u doživljaju i tumačenju te presude. Tako npr. visoki predstavnik za BiH Valentin Incko ističe da presuda Karadžiću potvrđuje individualnu, a ne kolektivnu odgovorno st. Takođe, glavni tužilac Serž Bramec naglasio je da Karadžićeva krivica nije krivica njegove zajednice. I američka ambasada saopštila je kako je u Hagu utvrđena odgovornost pojedinca, a da presuda treba da donese smiraj žrtvama i njihovim porodicama. Međ utim, u BiH je presuda Karadžiću doživljena kao prst u kolektivnu odgovornost. Bakir Izetbegović nazvao ju je – potvrdom„genocidnom projektu“ Republici Srpskoj, Kolinda Grabar Kitanović – opomenom„velikosrpskoj politici“ itd. Ako je Hrvatska, uz pomoć zapadnih sila, vojnički porazila Republik u Srpsku Krajinu i etnički očistila teritoriju, ako su u Federaciji BiH Srbi svedeni na nivo statističke greške, ako su Kosovo i Metohija poslije 1999. godine i NATO agresije ostali u samozvan oj državi u kojoj su ubistva i nasilje nad preostalim srpskim civilima, svetinjama, grobljima i 227 Đorđe Vuković manastirima sveprisutni do danas, može li se, uzimajući u obzir događaje tokom cijelog 20. vij eka, dati za pravo Miloradu Ekmečiću kada tvrdi da je Re publika Srpska„ostatak ostatka“ sr pskog etničkog prostora nakon genocida koji se protezao cijelo minulo stolj eće. Ili je istina kod onih koji je nazivaju„genocidnom tvorevinom“,„ratnim pl ij enom velikosrpske ideje“ i slično, insistirajući da se srpski narod, po uzoru na nacistički recept, suoči sa sobom? Na kraju, da li horsko svaljivanje krivice na srpski narod, isključivo potenciranje odgovornosti u politici Slobodana Miloševića, Jugoslovenske narodne armije, ali i Srpske akademije nauka i umjetnosti, srpske političke i kulturne elite i njenih tobože hegemonističkih pretenzij a, nacionalnih uobrazilja i duhovnih stranputica, može da bude temelj budućeg mira na Balkanu ili je predigra budućeg rata? Zoran Avramović ukazuje na nacionalno dezintegracione misli i moralno srozavanje dijela srps ke inteligencije koje se očituje kroz o sporavanje vlastitog naroda sa stanovišta stranih interesa i pogleda, destruktivno kritikovanje kolektivnih vrijednosti, odnos prema nacionalnoj istoriji. „Kada je riječ o istorijskom pamćenju, onda se ono krivotvori i upodobljava savremenosti, a kada je r iječ o bliskoj istorijskoj prošlosti(ratno razaranje SFRJ) zahtj eva sa'suočavanje s prošlošću', sa eksplicitnim zaht jevom da se srpska nacija samokritikuje“, ističe Avramović. Samooptuživanje za građanski rat i raspad SFRJ, čak i za nasilje nad sopstveni m narodom, etničko samočišćenje, kritika nacionalne kulture i tradicije, prošlost kao izvorište gr ijeha i sramote. Ljudska i nacionalna prava Srba u Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu i Metohiji i Federaciji BiH nisu predmet njihovog interesovanja. Za bombardovanje Srbije od strane NATO saveza, zasipanje osiromašenim uranijumom, rušenje mostova, stradanje djece i civila, od Srba se traži da se samookrivljuju. I ne samo to, već i da se – samosatanizuju! 228 D ruštvo u sumraku Todor Ku ljić veruje da je za zreliji odnos prema prošlosti mnogo korisnije neslaganje, jer je ono preduslov stalnog preispitivanja koje rasanjuje i opominje umj esto da stvara jednoznačnu i dogmatsku sliku. Naravno, to neslaganje ne znači iracionalno i isključivo s ukobljavanje. Ako se nacionalno jedinst vo smatra najvećom vr ij ednošću, onda se u prošlosti koja podvaja i zavađa sunarodnike, npr. nekadašnje pod j ele na obrenovićevce i karađorđevce, ili četnike i partizane, nastoje zaboraviti pod jele, ali ukoliko se kao i mperativ prihvati preispitivanje prošlosti, poručuje Kuljić, upravo je za dobrobit nacije korisna ta stalna opomena na opasnost od„razjarenog nacionalnog bića“. 8. 5. Zaključani u istoriji U procesima rehabilitacije starih i obrazovanja novih nacionalnih i političkih(id)entiteta na prostoru bivše Jugoslavije, očigledna su krajnje suprotstavljena gledišta na zajedničku istoriju, ali n apetost i netolerancija u najizraženijem obliku postoje između onih naroda koji su prinuđeni da nastave žive ti u istoj drž avi. Kolektivna memorija nije samo skla dište međusobnih nesporazuma i pod j ela, već i konstitutivni element političke kulture koja utiče na stabilnost državne strukture i kvalitet društvenih odnosa. Istoričar Darko Gavrilović podsjeća da neodgovorni političari izlaz iz savremenih političkih kriza traže politizacijom prošlosti! U tom nečasnom postupku asistiraju im samozvani stručnjaci za istoriju, ostrašćeni publicisti i tabloidni mediji. Oni pronalaze način da kolaboracioniste, etnonacionaliste i šoviniste opravdaju za zlodjela u prošlosti, min imiziraju zvjerstva nad drugim i sopstvenim narodom i tako, naglašava Gavrilović, „zlikovci postaju heroji“, a oni„raspirivači starih mržnji i predrasuda“! 229 Đorđe Vuković Dok u Sloveniji, Hrvatskoj ili Srbiji možemo govoriti o manje ili više dominantnim politikama i kulturama sj ećanja, u Bosni i Hercegovini ukorij enjene su duboke razlike između istorijskih narativa tri naroda, tri različita pogleda na događaje iz neposredne i dalje prošlosti, tri međusobno protivrj ečna djelovanja ag enasa političke socijalizacije. Ako jugoslovenska država tokom čitavog v ijeka nije uspjela da izgradi jugoslovensku naciju, jasno je zašto to nije moguće ni u BiH. U njoj se ne manifestuje jedinstven nacionalni identitet, bez obzira na to da li ga tumačili na tradicionalan ili moderan način, odnosno nastojali da definišemo kulturnu ili političku naciju. Ne postoji zajedničko„mi” kada su u pitanju kulturni kriterijumi, zajednički običaji i tradicija, jezik i religija, postojanje nacionalne sv ijesti, javnog interesa, lojalnosti državi, ustavnog p atriotizma, saosj ećajnosti i solidarnosti, politike i kulture sj ećanja. Kao i u ostalim postkomunističkim zemljama, izvori identifikacije nisu mogli da budu politika načela ili principi pravde, već kultura i religija. Srbi i Hrvati u BiH ne prihvataju drža vne granice sa Srbijom i Hrvatskom kao rascj epe između nacionalnih, etničkih i kulturnih identiteta i teritoriju na kojoj žive smatraju svojim istorijskim vlasništvom. D i o bošnjačke elite jedno vreme je pokušavao da a firmiše ideju o naciji Bosanaca i Hercegovaca, ali je ona kompromitovana poistovj ećivanjem bosanstva i bošnjaštva, proglašavanjem BiH svojim većinskim vlasništvom i sebe kao jedinog autohtonog naroda, što odbacuju srpska i hrvatska strana. Do nacionalnih identifikacija i istorijske aktuelizacij e nacionalnih ideja narodi u BiH dolaze različitim putevima, češto ignorišući kriterijume civilizacijskog pluralizma. Koliko je pod ijeljena BiH i kakva je njena politička kultura može se razotkriti kroz naizgled sasvim jednostavna pitanja. Ko smo mi? Kakva je naša prošlost? Zašto smo došli do ovog stanja? Kuda idemo? Postoje mnogobrojna shvatanja uzroka i prirode bosanskohercegovačkog konflikta i nemogućnosti premošćavanja jazova i razvalina između etničkih 230 D ruštvo u sumraku grupa koj e žive u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici. Uzroci koji leže u osnovi tog konflikta pripisuju se čitavom spektru istorijskih, socijalnih i političkih činilaca, a posl j ednji građanski rat objašnjava se kao neminovni epilog dubokih kulturnih i vjerskih ra zlika. Više od dv ije decenije nakon zav ršetka oružanih sukoba koji nisu rezultirali konačnom pob jedom ili porazom jedne od sukobljenih strana, ali ni dobrovoljnim mirovnim sporazumom, u svakodnevnom političkom životu i međunacionalnim odnosima očigledna je dominac ija pseudopolitičkih sadržaja. Predrasude i stereotipi kao konstante, čvrst bedem i gotovo nepremostive prepreke izgradnji stabilnog mira te odnose„drže napetim i zapetim kao puška, tako da su potrebni mali i nevidljivi povodi da bi iskrsli veliki i opasni nacionalni, vjerski i kulturni spo rovi i sukobi“, kako to piše Šušnjić. Nakon višegodišnjeg angažmana na projektu„ Bosanski identitet:(ne)vidljivi ožiljci rata“, italijanski fotoreporter Mateo Bastianeli rezimirao je:„Oni su zaključani u prošlosti“! Kao spasonosno, a nerijetko i je dino moguće r j ešenje takvog stanja nameće se imperativ evropskih i regionalnih integracija, ali i dugoročne izgradnje „projektovanog identiteta“ kroz uvažavanje proživljenih iskustava, multikulturalnosti i pogotovo ra vnoteže političkih interesa. Međutim, p ostoje čvrsta i rasprostranjena uv jerenja da se u BiH o evropskim integracijama govori samo deklarativno, dok se istovremeno odredbe Ustava i Dejtonskog sporazuma poštuju samo zbog prisustva međunarodnih arbitara i da bi se u slučaju njihovog povlačenja su kobi veoma brzo obnovili i rasplamsali. Mogli bismo konstatovati kako u BiH postoji primirje, odsustvo oružanih sukoba, ali ne i stanje mira. Manifestna strana bosanskohercegovačkog sukoba ogleda se kako u političkom životu, parlamentarnim, intelektualnim i medijskim debatama, dok je konflikt latentno prisutan u individualnim mišljenjima ljudi, stavovima i orijentacijama pripadnika različitih kulturno- etničkih zajednica. 231 Đorđe Vuković Kultura sj ećanja nije u funkciji planiranja budućnosti. Suočavanje s prošlošću pretvara se u brutalne ratove sj ećanjem, političku propagandu, instrumentalizaciju žrtava i stratišta, školovanje neprijateljstava. Na svakoj strani potvrđuje se teza da, kada je u pitanju pamćenje žrtava, kolektivno stradanj e i patnje ojačavaju sliku o sebi, dok osećanja časti i ponosa sprečavaju da se preispitivanje i priznanje vlastite odgovornosti utisne u zajedničko pamćenje. Razmatrajući„budućnost nedovršenog rata“ i neupokojene prošlosti, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović pišu da su političke napetosti konstanta, međunacionalne pod jele cementirane, slike istorije suprotstavljene, a na dj elu je vraćanje uv ijek istom motivu – mračnoj potrebi da se stalno obnavlja s j ećanje na zlo koje su„nam“ uradili „drugi“.„Nepropisno upokojena, mračna prošlost ima vampir sku osobinu da se vraća, iznova i trajno, i da, trujući ih, određuje živote c ijelih generacija“, zaključuju Lovrenović i Jergović. Poricanje, umanjivanje i opravdavanje zločina počinjenih od strane svojih sunarodnika, dehumanizacija protivničke strane, od uzimanje dostojanstva sj ećanju druge strane imaju eklatantan politički cilj – nastavka rata drugačijim sredstvima, odnosno postizanje gotovo istih ciljeva koju su fizičkom konfliktu i prethodili. Naglašavajući da ni dvij e i po decenije nakon međunarodnog priznanja BiH nije uspj ela da se konstituiše kao pravna, održiva i funkcionalna država, politikolog Mile Lasić upozorava na n j egovanje„kulture zaborava“, odustajanje od propitivanja vlastite odgovornosti, nespremnost i nesposobnost vođenja dijaloga i iznalaženja političke volje koji bi vodili do kakvog- takvog međunacionalnog zbližavanja, a time samim i jednog od najvažnijih preduslova za izgradnju demokratskog društva. Rj ešenje b osanskohercegovačke drame nije u negira nju njenih političkih, kulturnih i vjer skih različitosti, već u samorefleksiji njene„izlomljene prošlosti“ i 232 D ruštvo u sumraku podijeljene st varnosti, uvažavanju složenih identiteta, konsenzualnoj političkoj kulturi. Nespojiva su sa zajedničkom budućnošću, smatra Lasić, njegovanja sj ećanja samo na žrtve vlastit og naroda, uz organizovano poricanje i zaboravljanje vlastitih ličnih i kolektivnih sr amota, sa kojima pod ruku idu i proizvodnje političkih iluzija ̶ na srpskoj i hrvatskoj strani separatis tičke, a na bošnjačkoj str ani unitarističke prirode, na šta je protra ćena četvrtina vijeka. Zato je neophodna saglasnost političkih i intelektualnih elita tri konstitutivna naroda o zajedničkom životu i ciljevima, što uslovljava odgovornu konsocijacijsku demokratiju i svijest da ignorisanje strahovitih zločina iz bliže ili dalj e prošlosti, u kojoj je svaki narod imao žrtve i ubice, par adigme nasilja, ideološke zablude i nacionalistička izobličenja, predstavlja odricanje od sopstvene ljudskosti. Novembra 2017. godine, Andreas Ernst u švajcarskom dnevniku Noje Cirher cajtung objavljuje članak u kojem naglašava da se nijedan od naroda i ni u jednoj zemlji bivše Jugoslavije već 20 i više godina ne bavi svojim, već tuđim zločinima i da nema suočavanja s ratnim događajima bez tabua.„Nedo staju razlikovanja između kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti“, Ernst zapaža da Slovenci i Hrvati kao pobj edničke strane ne vide povoda za samorefleksiju, nj eguju dogmu o svom„čistom ratu“, dok se posebno ističu poteškoće kada su u pitanju ratovi u BiH i na Kosovu, koji su nasilno oko nčani spolja, intervencijom Zapada protiv srpske strane. Uloga stranog faktora u raspletima ratnih sukoba između lokalnih naroda do danas se različito tumači u spektru od humanitarne akcije do bezočne agresije. U srps koj, bošnjačkoj ili albanskoj kulturi s j ećanja tomahavke kojim je NATO zasipao vojne i civilne položaje imaju posve suprotna m jesta. Kada je u pitanju mogu ć nost pomirenja unutar BiH, za razliku od onih koji tvrde da ono u velikoj mjeri izostaje zato š to je dr ž avno ure đ enje i dalje 233 Đorđe Vuković predmet spora, Radmila Nakarada smatra suprotno: To š to proces pomirenja gotovo da nije ni zapo č eo(suo č avanje svakog od aktera sa istinom o vlastitoj odgovornosti i postizanje saglasnosti o neposrednoj pro šlosti što je glavna pr epreka miru), upravo zbog toga nema ni saglasnosti o obliku dr ž avne strukture koja bi zadovoljila sve strane. Umjesto otvaranja mirovnog procesa, konflikt se nastavio me đ usobnim okrivljivanjima, umanjivanjem ili potpunim negiranjem protivni č kog stradanja, osporavanjem ljudskih ž rtava, isticanjem kulturnih razlika itd. Mogli bismo konstatovati da su u BiH posljednje decenije natopljene neobuzdanom strašću isticanja odvojenih kulturnih identiteta. Kao preduslov dugotrajnog mira, pomirenje ne može da bude silo m nametnuto, ni iznuđeno. Njegova suština je dobovoljnost.„Pomirenje je veoma otežano ako svaka strana nakon okončanja fizičkog nasilja vidi sebe kao žrtvu, tj. produži sa bezuslovnom odbranom vlastitog ponašanja, poricanjem(ili minimiziranjem) sopstvene krivice i odgovornosti, pridajući svoj im nasilnim potezima isključivo reaktivno svojstvo“, ističe Nakarada. Todor Kuljić upozorava da se u etnocentričnoj kulturi s j ećanja zločin projektuje u incident i svaljuje na kriminalce. Na primjer, mnogi sa bošnjač ke strane sve zločine nad srpsk im civilima u Sarajevu pripisuju lokalnim bandama Juke Prazine ili Mušana Topalovića Cace, ne dozvoljavajući da se raspozna i odredi odgovornost Alije Izetbegovića i Armije BiH, dok istovremeno osuđuju svaki pokušaj komparaci je sa primjerima suprotne strane. Kulj ić smatra da veoma značajno da u narative o vlastitoj naciji treba integrisati i„s j enke prošlosti“, npr. da Srbi uz oslobodilačke ratove pamte i Srebrenicu, Hrvati da ne razdvajaju sj ećanje na Oluju od Jasenovca itd. Onaj ko određuje prošlost, pods j eća Kuljić, određuje i budućnost.„Stvarati istoriju znači opisivati prošlost sa stanovišta budućnosti“. Više od deceniju i 234 D ruštvo u sumraku po nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, Bošnjaci, Srbi i Hrvati ostali su na polaznim interpretacijama karaktera rata, rata kojeg jedni nazivaju otadžbinskim, drugi domovinskim, a treći agresijom. Naročito dramatična je rasprava o upotrebi i zloupotrebi pojmova agresija i genocid, prostačka rasprava koja opstruiše bilo kakvu mogućnost izgradnje zajedničke kulture sjećanja, ali može da ima i zlokobne dugoročne posl jedice za sve aktere, jer odbija da se zaista sagleda sva složenost teške krize, okamenjivanj e stereotipa o zločincima, zabran e razmišljanja i stvaranje tabua, a na taj način vodi u neke budu će agresije, osvete, pa i genocide. Zas trašujuće je da u tome saučestvuje i akademska zajednica, da naučni radnici služe sramnim dnevnopolitičkim obračunima. Istoričar Srđan Cvetković navodi da se političke podjele prelivaju u nauku i tako sužavaju istraživački okvir. Najskorija prošlost pokazala je da„prećutkivanje političke represije i zločina“, koje je decenijama ranije bilo zabranjena tema, kao i izostanak kritičkog odnosa, nekažnjavanje počinilaca zločina – uzrokuju njihovo ponavljanje! Na kraju, post avlja se pitanje suočavanja sa budućnošću i izgradnje mira i saživota. Preispitivanje mračne strane nacionalne prošlosti, tvrdi Todor Kuljić, nije važno samo zbog toga što ona nije prevladana i što nije prošla, jer ona ne može i ni ne treba da prođe. Prohu jala vremena treba osj ećati i razumjeti, ali ne i robovati slikama prošlosti. Taj proces nije nemoguće započeti bez dijaloga o prošlosti, ali i sv ijesti da kulture sj ećanja ne mogu biti zatvorene i isključive, da je neophodno obrazovanje za toleranciju i izgradnju mira – kako bi svaki pojedinac i svaki narod birao šta će biti s njim u budućnosti! Opraštanje, koje zagovara svaka religija i koje je preduslov pomirenja, odnosi se na proces u kojem žrtva dobrovoljno odustaje od osvete. Pomirenje podrazumijeva p olitičku volju, ali i kreiranje pozitivnog okrilja, pridobijanje javnog mnjenja – što isključuje bilo kakvu zloupotrebu nacionalnih tenzija koje su uobičajene tokom predizbornih 235 Đorđe Vuković kampanja ili kriznih situacija. Kao imperativ se nameće i pisanje zajedničkih udžbenika, ali taj poduhvat je nemoguć bez urav noteženog pogleda na prošlost iz koje vrebaju termini izdaja, okupacija, agresija, silovanje, danak u krvi, pravo prve bračne noći, genocid i slično. Razgovori o mračnim stranama nacionalnih prošlosti ne mogu i ne smiju da prestanu, ali ne tako da budu izvorište mržnje i revanšizma. Nastojanja da se falsifikuje istorija vrij eđa lična i kolektivna s j ećanja žrtava. Poštovanje nekadašnjeg neprijatelja, razum ij evanje i uvažavanje međusobnih identiteta i kultura sje ćanja, prevazilaženje stereotipa„kriva c- žrtva”, kao i prosvj ećivanje stanovništva i stvaranje istinski demokratskih institucija značilo bi i neophodnu prom j enu političke kulture. Međutim, posebnu pažnju treba usm j eriti na činjenicu da međusobna priznanja, odnosno prihvatanja tuđih identiteta, znače i prihvatanje„autentične tuđe slike o sebi“, kao i opasnost, ali i nemino vnost da samokritičan pristup suočavanju sa vlastitom prošlošću političke elite drugih naroda zloupotrebljavaju kao argumente o svojoj pr avičnosti. Zadatak je da se uspostavi odgovarajuća ravnoteža u kulturama s j ećanja srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog i ostalih naroda koja ne može i neće predstavljati konfliktni potencijal i prepun rezervoar budućih sukoba, već podsticati unutrašn je demokratske i civilizacijske preobra žaje, međusobna približavanja i iskrenu saradnju. 236 O autoru D ruštvo u sumraku Đorđe Vuković(1971) je vanredni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci gdje predaje nastavne predmete Politička kultura, Politi čki konflikti, Politike svakodnevnog života, Srpska politička misao i td. Objavio je desetak naučnih knjiga i pedesetak naučno– istraživačkih radova iz oblasti političke teorije, politike identiteta, kulture sjećanja, demokratije, javnog mnjenja i masovnih medija. Između ostalih, napisao je monografije„Ideološki paragrafi medijskog izvještavanja“( 2009), „Temelji i razvaline političke kulture“(2011),„Kontekst političke kulture“ (2014),„Predst r aža slave i plača“(2018) i„Kulturna uporišta politike“, koautor(2018). Gostujuća predavanja održava na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, a više od decenije predavač je na Političkoj akademiji koju Fondacija Friedrich-Ebert-Stiftung organizuje u saradnji sa civilnim sektorom. Izlagao je referate na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim naučnim i stručnim skupovima. Član je Odbora za političke nauke Akademije nauka i umjetnosti BiH i Udruženja književnika RS. Već dvij e i po decenije piše kolumne i komentare za medije iz BiH i cijelog prostora bivše Jugoslavije u kojima se njeguju slo bodna i kritička misao. 237 Knjiga„Društvo u sumraku“ Đorđa Vukovića, koja predstavlja pravo osveženje na akademskoj i javnoj sceni, čitaoca navodi da preispita svoju poziciju u društvu i lični angažman koji ulaže u promociji javnog dobra. Autor jasnim i britkim jezikom pravi snažnu argumentaciju u prilog odgovornom građaninu i savjesnom intelektualcu koji ne popušta pred banalnošću, konformizmom i pretvaranju politike ponekad u spektakl, a ponekad u teror. Odbrana prostora slobode dolazi iz pozicije koja je danas pomalo zaboravljena. Radi se o moralnim argumentima, onim koji pozivaju na odgovornost i dužnost. U prevlasti ekonomskih i institucionalnih teorija u politici, stari način moralne odbrane javnog prostora od bahatosti i tiranije postao je skoro pa anahron. Otuda je Vukovićevo vraćanje na moralnu argumentaciju kako osvježavajuće tako i otrežnjujuće. Posebna zrelost autora u razmišljanju i postavci ideja sreće se u konceptualizaciji tema kolektivnog sjećanja i političke memorije. Radi se o jednoj zdravoj kritici društva koja može poslužiti donosiocima političkih odluka, ali i svim onima koji aktivno učestvuju u političkom životu da razumiju koliko su važni ovi fenomeni i da od njih zavisi pravac kojim će društvo ići u budućnosti: prihvatanje ili odbacivanje, pomirenje ili mržnja, pravda ili osjećanje bespomoći. doc. dr Bojan Vranić Dosadašnji naučni i književni opus, a posebno knjiga„Društvo u sumraku“, Đorđa Vukovića svrstava u skupinu onih rijetkih stvaralaca koji se trude da svijetu daju viziju budućnosti izgrađenu na temelju moralnih vrijednosti i načela. U njegovoj pisanoj riječi je snažno osjećanje za jednakost, istinu i pravdu. U ovoj knjizi Vuković ispisuje jedno od najboljih objašnjenja odnosa političkih elita podijeljenog i postkonfliktnog društva BiH prema svom narodu. Obračunava se protiv mediokriteta iz zvanične politike, kulture, obrazovanja, biznisa i drugih polja društvenog djelovanja i taj svijet licemjerstva i devijantnosti objašnjava i kritikuje objektivno i tačno, iznoseći brojne rizike traganja za istinom i njenim objavljivanjem u BiH. Bez sumnje, knjiga„Društvo u sumraku“ ima svoje književno bogatstvo, ali i naučno utemeljenje i opravdanost. Ona je sinteza društvenog i političkog, naučno traganje za istinom i rješenjima u BiH. Korisna budućim istraživačima, ova knjiga je istovremeno i potencijalni udžbenik za sve one koji žele da upoznaju ovdašnjeg čovjeka, narod i politiku, dio je procesa političkog opismenjavanja društva u kojem živimo. Ova knjiga može da pripada oblasti političke etike, političke kulture, političke sociologije, političke filozofije, pa čak i političke psihologije. To što je pisana razumljivim jezikom govori o velikoj sposobnosti Vukovića da nauku predstavi i učini razumljivom i dostupnom svima. doc. dr Vlade Simović www.fes.ba