! pedagogija: korištenje medija za odgoj i obrazovanje, a i u smislu odgoja za pra­vilan odnos prema medijima; ! lingvistika: pitanje jezika u medijima; ! filozofija/antropologija: pitanja medijske etike, komunikacija kao osnovna ljudska potreba; ! tehničke discipline: način funkcioniranja, razvoj, značenje i posljedice novih medij­skih tehnologija. Osim interdisciplinarnosti ta struka je karakteristična i zbog način rada koji obuhvaća i teoriju i empiriju 7 . Sljedeće poglavlje bavi se objema vrstama pristupa temi istraživanja te odnosom između teorije i empirije. 2. Teorija i empirija Praktičar(npr. novinar ili stru čnjak za odnose s javno š ću) može se upitati jesu li za njega uopće relevantne teorije medija. Na ovome mjestu polazimo od pretpostavke da su teorijsko i praktično znanje blisko povezani. Na teoriju ne gledamo kao na apstraktnu činjenicu daleku od prakse nego kao na mogućnost objašnjavanja tijeka procesa u zbilji. Kurtu Lewinu(1943) pripisuje se izjava da ništa nije tako praktično kao dobra teorija. Pojam teorije u literaturi se često ne koristi dovoljno precizno. O definiciji i upotrebi nema suglasnosti. Paul F. Lazarsfeld(1973, 63) nabraja tako sljedeće primjere za«socijalne teorije»:«pomno izrađene klasifikacijske sheme; kompleksni pojmovi koji promatrača vode do zanimljivih činjenica; formuliranje predmeta istraživanja koji je socijalno vrlo važan; opće ideje o tome kako se socijalne promjene događaju ili izazivaju; očekivanja empirijskih rezultata koji još nisu potvrđeni(hipoteze); povezivanje empirijskih rezultata s ostalim potvrđenim ili hipotetskim rezultatima(interpretacija).» Na hipoteze možemo gledati kao na pretpostavke o odnosima između događaja i uzroka. Teorije su sustavi hipoteza koje provjera(još) nije odbacila, a omogućuju objašnjenje većih kompleksa socijalnih činjenica. Teorija je ukupnost logički povezanih sudova o dijelovima realiteta. Svaka teorija mo že ostvariti tri važne funkcije: 1. funkciju prikaza , tj. ona opisuje predmet istraživanja; 2. funkciju objašnjenja , tj. odgovara na pitanje o uzrocima ili uvjetima nastanka doga­đaja; 3. prognostičku funkciju , tj. dopušta prognoze o budućim događajima na osnovi poz­natih uvjeta. 7 Uz empirijske metode koriste se međutim i historijske(npr. povijest medija i komunikacije), hermeneutičko­interpretativne(npr. kulturološki orijentirani pristupi kao što su filmske i televizijske analize) i strukturne metode (npr. kibernetika i sistemska teorija)(usp. DGPuK 1999, 4). 7