postignuti rezultati mogu poopćiti i omogućiti iskaze iznad razine pojedinih pokusnih obje­kata, govorimo o« eksternoj valjanosti ». Istraživači imaju dvojbe o optimiranju interne valjanosti jer isključivanje odnosno kontrola ostalih uzroka, osim onih koji se istražuju, lako izaziva umjetne odnosno nerealne situacije testiranih osoba, pa se narušava mogućnost poopćivanja(tj. eksterna valjanost). Taj se problem odnosi prije svega na tzv. laboratorijske studije koje se provode u posebnom prostoru za pokuse. Ako je međutim zajamčena visoka eksterna valjanost kao kod terenskih studija u kojima se testirane osobe istražuju u svojem prirodnom svakodnevnom okružju, a dijelom nisu ni svjesne pokusa, jedva se mogu jednoznačno identificirati kauzalne veze zbog mnogih mogućih čimbenika utjecaja. Zahtjev da teorije moraju biti empirijski provjerljive glavni je postulat« kritičkog racionaliz ­ma » kojega je začetnik Karl R. Popper(1935). Prema tom pristupu, cilj znanosti je oblikovanje stajališta koja zahtijevaju opću valjanost. Istodobno se međutim imputira da se takvi stavovi ne mogu konačno potvrditi odnosno verificirati. Iskaz«Svi su labudovi bijeli» nikad se na primjer doista ne može verificirati zato što se, kad je riječ o boji, ne mo­gu istražiti svi labudovi koji su postojali u prošlosti, postoje sada i postojat će u buduć­nosti. Za falsifikaciju(pobijanje) dovoljno je međutim opaziti jednog jedinog nebijelog (npr. crnog) labuda. Na temelju toga Popper postulira da svi empirijskoznanstveni iskazi moraju biti tako formulirani da ih iskustvo može opovrgnuti 10 . Načelo falsifikacije za Poppera je kriterij razgraničenja između empirijskoznanstvenih i predznanstvenih odnosno metafizičkih iskaza ili teorija. Što nam više neka teorija kazuje o realitetu i formulira iskaze o što više potencijalnih falsifikatora, to je za Poppera veći njezin informacijski odnosno empirijski sadržaj. Stanovita teorija to se više afirmira što su učestalije empirijske provjere povezane s pozitivnim rezultatima. Prema Popperu, sama činjenica da neka teorija nije falsificirana ne znači da se može vrednovati kao pozitivno dokazana. U skladu s tim znanost dakle ne može postići konačnu izvjesnost o istini nego nam samo pruža napredak na putu prema njoj odnosno može otkrivati«neistine» sadržane u teorijama. Skepticizam odnosno kritičko razmišljanje smatra se obilježjem znanosti: potraga za proturječjem vodi napret­ku u spoznaji. Sumnja je motor znanstvenog rada. Falsifikacionizam u načelu operira sa četiri pravila(Ultee 1980, 22id): 1. Proturječje između teorije i empirijskog rezultata uvijek se mora pripisati teoriji. 2. Teorije koje proturječe rezultatima odmah se uklanjaju. 3. Nakon toga postavlja se nova teorija koja je manje nesigurna i ne proturječi rezul­tatima. 4. U isto vrijeme koristi se samo jedna teorija. Znanstvena zajednica u zbilji međutim često funkcionira drukčije. Etos znanosti doduše zahtijeva, kako je to formulirao Robert K. Merton(1973, 269), da obilježje znanosti bude stalna kritika i da se o istini znanstvenih iskaza odlučuje na osnovi kriterija neovisnih o pojedinačnoj osobi. U praksi se međutim rezultati empirijskih studija preuzimaju bez kritike i citiraju bez provjere(Meinfeld, 1985) To može izazvati umnažanje pogrešaka u 10 To pretpostavlja da takvi iskazi ne sadržavaju iskustvu nepristupačne pojmove ili sadržaje(npr. pakao ili anđele, život nakon smrti) i da nisu formulirani kao egzistencijalni sudovi(«Postoje crni labudovi.»), u obliku tautologija(«Bijeli labudovi nisu crni») ili normativno(«Crni labudovi su ljepši od bijelih labudova»). 9