prihvaćenim značenjima koja se prenose komunikacijom(«communicatio» ne znači samo«priopćenje» nego i«zajednica»,«sudjelovanje»). Pojam komunikacije prelazi u pojam«organizacije» jer bez komunikacije nije moguće organizirano djelovanje(npr. Cherry 1967, 15). Neke definicije ograničavaju komunikaciju na transfer informacija . Prema njima komunikacija je proces kojim se neka informacija ili obavijest prenosi od pošiljatelja do primatelja(npr. Coenenberg 1966, 36). Ostala pojmovna određenja konstitutivni uvjet komunikacije vide u( korektnu ) prijemu neke poruke(npr. Larsen 1964, 349). Teško je međutim odrediti kad je doista informacija prenesena«bez pogreške». Za mnoge autore odlučna je namjera, tj. intencionalnost prijenosa informacije(Bentele i Beck 1994): komunikacija se shvaća kao intencijsko odašiljanje informacija, tj. neki signal mora se radi priopćenja ili sporazumijevanja namjerno proizvesti i«poslati». Poznati njemački sociolog Helmut Schoeck(1969, 194) čak je poimao komunikaciju kao proces»u kojem se neka vijest prenosi, kao znak ili simbol, od jednog do drugog organizma i mijenja njegovo ponašanje». Postoji opasnost da se u takvoj definiciji iz pojma komunikacije isključe fenomeni koji nemaju učinak«promjene ponašanja» kao što su«normalan», bezazlen razgovor, filozofska rasprava, dosadan školski sat ili loše predavanje itd. Ni masovna komunikacija tada u pravilu ne bi bila komunikacija zato što većinom ne izaziva izravnu promjenu ponašanja. Pojmovna preklapanja postoje osobito između«interakcije» i«komunikacije». Neki autori(npr. Hockett 1958, 573; Kluckhohn 1961, 895) oba termina primjenjuju kao sinonime. Drugi autori(npr. Blau/Scott 1963, 116) dokazuju kako se interakcija i komunikacija odnose na različite oblike istih društvenih procesa, pri čemu«interakcija» označava formalna obilježja(učestalost, inicijativu, podređenost odnosno nadređenost, reciprocitet), a«komunikacija» sadržajne aspekte značenja. Michael Schenk(1994a, 173) piše:«I dok je komunikacija opća pretpostavka za socijalno djelovanje, za među­sobni utjecaj i recipročnu orijentaciju ponašanja individua, interakcijom se determiniraju oblici i tijek komunikativnih radnji, tj. komunikacija i interakcija međusobno se uvjetuju». Watzlawick/Beavin/Jackson(1974, 50id) na sličan način pod«interakcijom» razumiju međusobni tijek priopćavanja između dviju ili više osoba, pri čemu se pojedine poruke označavaju kao komunikacija. Druga skupina autora(npr. Graumann 1972, 1110) inter­akciju shvaća kao nadređen, a komunikaciju kao podređen pojam. Prema njihovu mišljenju, komunikacija je osobit oblik socijalne interakcije. O sličnim teškoćama s definicijama mogli bismo ispisati mnoge knjige. Ovdje ćemo biti pragmatični i rabiti pojam komunikacije koji se oslanja na razlikovanje između dviju vrsta ljudskog ponašanja kako ga je definirao Max Weber(1972, 1):«'Djelovanje' neka se zove (...) ljudsko ponašanje(svejedno je li riječ o vanjskom ili unutarnjem činu, propustu ili trpljenju) ako i ukoliko osoba ili osobe koje djeluju s njim povezuju subjektivni smisao. 'Socijalno' djelovanje neka se zove ono djelovanje čiji smisao, što ga misli osoba koja djeluje ili osoba na koju se djeluje, upućuje na ponašanje drugih i prema tomu orijentira svoj tijek». Nije svako ponašanje- na primjer hodanje u snu, nesvjesno dizanje tijekom gledanja nogometne utakmice ili aktivnost pod hipnozom- djelovanje jer nedostaje subjektivni smisao. Nije svako djelovanje- kao istodobno otvaranje kišobrana kad počne pljusak ­socijalno djelovanje ako nije upućeno na druge. Interakcija i komunikacija ovdje se definiraju kao vrste socijalnog djelovanja.«Interakcija», koja je opsežnija od obaju pojmova, koristi se kao sinonim za socijalno djelovanje, a«komunikacija» se definira kao 11