interakcija(socijalno djelovanje) pomoću simbola. Takvim pojmovnim određenjem izbje­gava se i prividni problem o tome je li interakcija preduvjet komunikacije ili obratno. Proces naizmjeni čnog prijenosa značenja između partnera u komunikaciji zove se« ko ­munikacijski proces ». Komunikacija je dakle prije svega ponašanje kojemu je, iz perspek­tive komunikatora, svrha prijenos poruka jednoj ili više osoba pomoću simbola 15 . Želimo istaknuti ova tri obilježja tako definirana pojma komunikacije: 1. Barem jedan pojedinac mora pokušati komunicirati s drugim pojedincem. Granični slučaj bio bi puko odašiljanje informacija(«emisija») pri kojemu se partner ne može doseći. I takva emisija međutim jest komunikacija sve dok je iz perspektive komu­nikatora upućena na drugoga. 2. Intrapersonalna«komunikacija»(npr. razgovor sa samim sobom, meditacija) nije komunikacija jer tu nema socijalnog djelovanja 16 . 3. Za postojanje komunikacije nije odlučno da jedan ili nekoliko recipijenata«korekt­no» prime poruku. Definicija komunikacije koja se oslanja na koncepciju socijalnog djelovanja zahtijeva još jednu dopunu ako ne želimo isključiti važan oblik ljudske komunikacije: budući da svako ponašanje određenog čovjeka može imati stanovito značenje za nekog promatrača, i nenamjerno odašiljanje informacija možemo smatrati komunikacijom(npr. u području neverbalne komunikacije zamuckivanje, crvenilo, držanje tijela, mimika, geste itd). Time prihvaćamo i« metakomunikacijski aksiom » Watzlawicka/Beavina/Jacksona(1974, 53) koji kaže:«Ne može se ne komunicirati». Svejedno što činimo ili propuštamo učiniti, odre­đeno ponašanje(i nedjelovanje ili šutnja) može biti informativno za recipijenta koji to po­našanje dekodira odnosno interpretira dajući mu smisao. Ta dimenzija komunikacije ne spada u pojam socijalnog djelovanja koje je usmjereno na subjektivni smisao djelovanja. Komunikacija u tako definiranu smislu obuhvaća dakle interakciju uz pomoć simbola i nenamjerno slanje informacija koje promatrač interpretira kao informativno. 3.2. Verbalna komunikacija 3.2.1. Funkcije i dimenzije Jezik je najvažniji i najdiferenciraniji sustav simbola u ljudskoj komunikaciji. Oslanjajući se na Charlesa F. Hocketta(1958) jezik razumijemo kao sustav znakova koji, na temelju velikoga broja potencijalnih kombinacija, omogućuje biću s ograničenom sposobnošću razlikovanja i ograničenim kapacitetom sjećanja da prenosi i razumije beskonačan broj poruka. Bit znaka je da za nešto stoji, nešto simbolizira, tj. znakovi se temelje na vezi, koja je postala konvencija, između forme(npr. glas, izraz, pismo) i sadržaja. Znak je cjelina koja se sastoji od signala i informacije vezane za signal, pri čemu signale možemo shvatiti 15 Intencija koja se ovdje imputira sadržava i određenu opasnost jer namjera da se nešto priopći jest pretpos­tavka komunikacijskog ponašanja koja se, međutim, tek mora otvoriti tim ponašanjem. Kod djelovanja usmje­renog ka cilju cilj se shvaća kao«podražaj» kojemu teži djelovanje kao i«izvor motivacije» za djelovanje. Budući da se motivi izvode i iz ponašanja usmjerena ka cilju, a koriste se i kao objašnjenje ponašanja usmjerena ka cilju, postoji opasnost od kretanja u zatvorenu krugu. Takva definicija postaje praznom formulom osobito kad se bez navođenja operativnih kriterija moraju uvažiti i«nesvjesne namjere». 16 Neki autori(npr. Reimann 1968) na to gledaju drukčije i tvrde da je čovjek sposoban i za komunikaciju sa sa­mim sobom(npr. u obliku razmišljanja, razgovora sa samim sobom itd). 12