kao sredstva transporta pomoću kojih se informacije prenose od pošiljatelja do pri­matelja. Inventar znakova komunikacijskog sustava, povezan s propisima povezivanja koji vrijede za te znakove, naziva se« kod » sustava. Prijenos namjera, misli itd. u kod nekog jezika s namjerom priopćavanja označava se kao«kodiranje» odnosno kao«en­kodiranje», a proces povratnog prevođenja kao«dekodiranje». Kako bi objasnio razliku između predmeta i njegove verbalne reprezentacije, lingvist Ferdinand De Saussure(1967) razlikuje« označeno »(«signifié») i« označitelja »(«signi­fiant»). Njihovu vezu razumije kao konvenciju. Djeca, a povremeno i odrasli, ne znaju razliku pa označitelja smatraju bitnim atributom označenoga(npr. veličina, boja ili oblik). Primjer za to dao je ruski psiholog Lev Semjonovič Vigotski(1939): Neki je seljak čuo kako dva astronoma razgovaraju o zvijezdama. Na kraju seljak je rekao:«Uviđam da je uz pomoć instrumenata moguće izmjeriti udaljenost između Zemlje i najudaljenije zvijez­de i odrediti njihov položaj i kretanje. Zbunjuje me međutim to kako ste, k vragu, saznali imena tih zvijezda?». Psiholog Jean Piaget(1978, 65) označava nesposobnost razliko­vanja između bitka i imena kao«realizam imena». Primjer za to citira Piaget: devetogo­dišnja djevojčica pita oca ima li Boga, a otac odgovara da nije posve siguran. Na to će kći: «Mora postojati jer ima ime». Sporazumijevanje pretpostavlja postojanje zajedničkoga koda među partnerima koji komuniciraju. U odnosu prema jeziku to znači da se simboli u obliku znakova i znakovnih lanaca, odnosno riječi od kojih se jezik sastoji, moraju koristiti i interpretirati na isti način. Pritom su ključne tri dimenzije: 1. sintaktička dimenzija (odnos znakova, gramatika); 2. semantička dimenzija (značenje znakova i znakovnih lanaca, tj. odnos između znakova i predmeta o kojem se komunicira); 3. pragmatička dimenzija (korištenje znakova, odnos između znakova i korisnika odnosno interpreta znakova) 17 . Samo ako u sintaktičkom, semantičkom i pragmatičkom obliku postoji slaganje, komuni­kacijski partneri mogu se sporazumjeti bez pogreške. Kad je riječ o tome da se ljudi pomoću jezika razumiju ili da se jezik koristi kako bi se ne­koga uvjerilo u nešto, treba prihvatiti i situacijske uvjete. Već je Aristotel(1999) u Retorici upozorio da se nekog u nešto ne može uvjeriti isključivo komunikacijom kojom dominira «ratio» koji koristi dokaze i apelira na razum, nego da ljudi zbog strasti mogu biti imuni na logičke argumente. Za Aristotela«retorika» je sposobnost razlikovanja metoda koje u određenim slučajevima, uz određene uvjete, mogu djelovati uvjerljivo. Pri tome Aristotel razlikuje«ethos»,« logos» i«pathos». Pod«ethosom» misli na persuazivne apele, koji se više koncentriraju na izvor komunikacije nego na sam sadržaj.«Logos» uvjerava recipi­jenta, i to dedukcijom zastupanog mišljenja iz opće prihvaćenih načela ili indukcijom na osnovi empirijskog promatranja uz pomoć logičkih argumentacijskih lanaca. Nasuprot tomu«pathos» je pobuđivanje primjerenih osjećaja u recipijentu apeliranjem na osjećaje, vrijednosti i emocije. 17 Sintaksa, semantika i pragmatika dijelovi su«semiotike»(opća znanost o znakovima) 1 3