Navest ćemo tri glavne jezične funkcije kako ih je 1934. prikazao Karl Bühler(1965, 24­33) u svojem« modelu organona » 18 : 1. izražajna funkcija(očitovanje misli i osjećaja) 2. prikazivačka funkcija(opis stvari i sadržaja) 3. apelacijska funkcija(utjecaj na ponašanje drugih). 3.2.2. Ezopovska komunikacija Značenje rečenice ne treba izjednačiti sa zbrojem značenja riječi; odnos između riječi u rečenici jest interaktivan i ovisan o određenom situacijskom kontekstu. Tako određena rečenica(npr.«Vlada je loša i treba je smijeniti.») može u demokraciji u kojoj vlada sloboda mišljenja biti normalna pojava, a u nekoj diktaturi može biti opasna po život. Upravo u totalitarnim državama jezik ima posebno značenje u naznakama, basnama ili analogijama tzv. ezopovske komunikacije 19 . Pojam«ezopovska komunikacija» opisuje dva različita načina komunikacije: s jedne strane riječ je o postupku kojim vlade šalju informacije krugu«posvećenih». Tako je u nekadašnjem DDR-u zamjenik glavnog ured ­nika lista Neues Deutschland , glavnoga glasila SED-a(Jedinstvene socijalističke partije Njema čke), tijekom jedne diskusije u Zapadnom Berlinu izjavio(Meyn, 1987, 9):«Novine se ne rade za čitatelje na Zapadu, čak ni za svakoga građanina DDR-a. Partijsko glasilo obraća se isključivo funkcionarima i aktivnim članovima partije koji umiju čitati i između redaka. Glavno glasilo SED-a treba usporediti s izvješćima s burze, i njih razumiju samo određeni ljudi». I čitanje Pravde u vrijeme Sovjetskog Saveza bilo je pravo umijeće. Moralo se znati što koja informacija znači u kojem obliku i na kojem mjestu. Novinari mogu koristiti ezopovsku komunikaciju i kao tehniku za izbjegavanje službenih jezičnih pravila, zabrana, cenzure itd. Ova vrsta«komunikacije u naznakama» ima dugu tradiciju. Diskusija o tabuiziranim temama u obliku zaobilaznih opisa često je bila u obliku historijskih analogija. U vrijeme prije Francuske revolucije kritika francuskog dvora prikri­vala se u obliku rasprave o kineskom caru(Griffith 1973). Slična strategija koristila se i u njemačkom pokretu otpora protiv Hitlera. Rudolf Pechel(1947, 287), izdavač publikacije Deutsche Rundschau , pisao je o načinima pružanja otpora preko časopisa:«Prvi način zahtijevao je da se njemačka zbilja stalno sučeljava s prilikama koje ilustriraju svijet uređen prema pravnim i moralnim načelima(...) Čitatelju tada ne bi bilo teško zaključiti da njemačka zbilja ne odgovara takvim zahtjevima. Drugi je put slijedio tragove Montes­quiena 20 (...) i Jonathana Swifta(...) Odabrali bi se vremenski i geografski udaljeni likovi iz prošlosti. Kritizirali bi se diktatori i nepravda koju su počinili u svim povijesnim razdob ­ljima, što bi se prikazalo u ličnostima tiranina iz antike, rimskih careva iz helenističkog doba, Džingis-kana, Tamerlana, Napoleona i ostalih, a čitatelju bi se prepustili zaključci». 18 Bühler(1965, 24) poziva se pri izboru tog imena na jezik opisan u Kratilu kao«oruđe»(grč. organon)«kako bi čovjek čovjeku nešto priopćio o stvarima». Ostali pristupi ističu jezi čnu funkciju rastere ćenja koja reducira kompleksne fenomene i time ih pojednostavljuju ili ukazuju na važnost jezika za socijalnu integraciju te za nastanak kulture i njezino prenošenje. 19 Tako se zove prema Ezopu, legendarnom grčkom autoru basni, koji je živio polovicom 6. stoljeća pr. Krista. 20 Charles Baron de Montesquieu(1689-1755) u Lettres Persanes , objavljenim 1721. godine anonimno u Am­sterdamu, opisao je u 160 pisama iskustva dvojice Perzijanaca koji su putovali Francuskom između 1711. i 1720. i tako je suvremenicima predočio kritičku sliku o prilikama u Francuskoj. 1 4