3.3. Neverbalna komunikacija Interpersonalna komunikacija proces je koji istodobno teče različitim kanalima. Tu se na strani recipijenta, ovisno o određenom situacijskom kontekstu, posebno značenje pripi­suje porukama dobivenima kroz određene kanale. Tako se pri prosudbi emocionalnog stanja osobe veća važnost pridaje izrazu lica nego verbalnim izjavama. Prema osjetilima pomoću kojih primatelj prima informacije komunikacijske kanale dijelimo na: 1. auditivni ili vokalni kanal(uz govorni jezik tu su uključeni i neverbalni elementi kao što je paralingvistička komunikacija, pri čemu razumijemo sve ono u jeziku što ne određuje gramatika, tj. što se doduše kazuje vokalno, a ne i verbalno, npr. nakaš­ljavanje, glasnoća tona, tempo, intonacija itd); 2. vizualni kanal(izraz lica[mimika], držanje tijela[gestikulacija], habitus, međusob­na udaljenost odnosno korištenje prostora) 24 ; 3. taktilni kanal(npr. doticanje tijela, milovanje); 4. olfaktorni kanal(mirisanje tijela); 5. termalni kanal(osjećaj tjelesne topline); 6. gustacijski kanal(osjetilo okusa). Jezik je nesumnjivo najvažnije, ali ne i jedino sredstvo ljudske komunikacije. Kako je pokazalo nabrajanje komunikacijskih kanala, postoje i različite mogućnosti neverbalnog izražavanja. George Herbert Mead(1975), teoretičar«simboličkog interakcionizma» 25 , pretpostavlja da je neverbalna komunikacija(«primitivna socijalna interakcija») pretpos­tavka za učenje(i nastanak) ljudskog jezika. Da neko dijete nije naučilo gestama komuni­cirati s referentnom osobom, ne bi bila moguća jezična komunikacija. Prema mišljenju Raya L. Birdwhistella(1968a, 27), u jeziku tijela konvencije određuju značenja jednako kao u govornom jeziku, tj. i njih se mora naučiti i ona variraju od društva do društva 26 . Takvim razmišljanjima proturječe međutim istraživači ponašanja kao Iren­äus Eibl-Eibesfeldt(1972) koji upozorava na urođene signale(pozdrav očima, smiješak itd) za koje postoji urođeno razumijevanje. Interpretacija neverbalne komunikacije počiva na vlastitim iskustvima(npr. s obzirom na namjere odnosno emocionalno stanje koje sami povezujemo s neverbalnim signalom) koje onda projiciramo na druge. U ne­verbalnoj će komunikaciji biti manje pogrešaka što partneri u komunikaciji imaju više zajedničkih iskustava tj. što je veće preklapanje u kodnom sustavu kojim se koriste. «Impression Menagement»(Goffman, 1959), tj. pokušaj da se interpersonalna situacija 24 Znanost o jeziku tijela(mimika i gestika) zovemo još i« kinezikom »(npr. Birdwhistell(1952; 1968b), a onu o korištenju prostora« proksemikom »(npr. Hall 1963). U odnosu na korištenje prostora, interpersonalna distanca može se u procesu komunikacije promatrati kao zavisna varijabla(npr. što je pozitivniji odnos između dviju individua, to je manja distanca), ali i kao nezavisna varijabla(npr. ovisno o udaljenosti mogu se koristiti različiti komunikacijski kanali ili unutar nekog kanala može se varirati tako što se na primjer govori glasno ili tiho). 25 U vezi sa«simboličkim interakcionizmom» usp. npr. Rose(1967). Temeljna pretpostavka simboličkog interakcionizma glasi da čovjek ne živi samo u prirodnom nego i u simboličkom okruženju, pri čemu se simboli definiraju kao zajednička značenja i vrijednosti koje dijelimo s drugima. Komunicirajući simbolima čovjek može spoznati mnoga značenja i vrijednosti, a time i načine ponašanja drugih ljudi. Razumjeti ponašanje zajednički je cilj teoretičara simboličkog interakcionizma. 26 Antropolog Weston la Berre(1966, 271) s tim u vezi navodi različite primjere. Tako je među Europljanima plaženje jezika čin provokacije koja vrijeđa i znak prezira drugoga. Na slikama božanstava Maja isplažen jezik očito je imao drugo značenje. Ta gesta kod bengalske božice Kali izražava bijesnu ljutnju i velik užas. 1 7