zala i indicije«da se nesvjesni zaključci koje promatrači donose temeljem neverbalnog ponašanja ne razlikuju znatno od osobe do osobe»(Frey 1999, 121). U dodatnoj studiji pokazalo se da procesom pridavanja svojstava mnogo više upravlja način na koji se osoba kreće nego izgled statične fizionomije. Frey je pomoću računalnih animiranih lutaka imitirao način na koji su se kretali političari. Osim toga studija je po­kazala da su promatrači, uspoređujući profile ličnosti, iste ocjene davali političarima i lutkama(Frey 1999, 136id). Iako su takva istraživanja još na početku, ipak se već može zaključiti da se tu otvara važno područje istraživanja čiji će rezultati znatno zanimati i savjetnike za imidž. 3.4. Modeli interpersonalne komunikacije « Model » možemo definirati kao«pojednostavljenu, apstrahiranu reprezentaciju područja realiteta radi isticanja relevantnih aspekata za neki određeni postavljeni problem kako bi se on učinio preglednim»(Maletzke 1998, 56). Pritom model ispunjava dvije funkcije: integrira pojedinačne oblike u ukupni kontekst(funkcija organizacije) kako bi se stekli novi uvidi(heuristička funkcija)(Burkart/Hömberg 1997, 71) 29 . Prvi, relativno jednostavni komunikacijski model(pri čijem se razvoju doduše nije rabio ovdje korišten pojam komunikacije, ali je ipak spojiv s njim) potječe od matematičara Claudea E. Shannona i Warrena Weavera(1949)(slika 1). Obojica su radili za Bell Te­lephone Laboratory. Shannon i Weaver polazili su od početne teze da bi se informacijski sadržaji neke poruke, kad bi se uspjela izmjeriti količina neizvjesnosti, morali moći kvan­tificirati. Pri postavljanju matematičke mjere za informaciju polazili su od diskretnog izvo­ra(pošiljatelj) s elementima z(i= 1, 2,[...], n) i njihovim vjerojatnostima p(i=1,2,[...], n). Kao poruka definira se vremenski slijed elemenata z, koje pošiljatelj odašilje prema načelu slučajnosti(«jednaka slučajnost»). Riječ je dakle o povezanosti između infor­macije i reda. Pošiljatelj koji sve znakove odašilje s istom vjerojatnošću apsolutno je ne­uređen. Prognoza o odašiljanju nekog određenog elementa tada nije moguća. Pri tome valja imati na umu da se pojam informacije tu ograničava na poseban aspekt važan za tehnički prijenos i spremanje informacija, a uopće se ne vodi računa o tome je li neka informacija smislena, razumljiva, pravilna itd. Werner Gitt(1989, 4) piše:«Shannonova definicija informacije ograničena je na samo jedan aspekt informacije, naime na iska­zivanje novoga: sadržaj informacije je sadržaj novoga. Novo pri tome ne znači novu ideju, novu misao ili novu poruku- to bi već bio značenjski aspekt- nego samo veći učinak iznenađenja koje ostvaruje rjeđi znak. Informacija time postaje mjerom za nevjerojatnost nekog događaja». Schulz(2003, 162) opisuje temeljnu situaciju od koje su krenuli Shan­non i Weaver:«Komunikatoru su za minimum varijacija potrebne barem dvije alternative i s tim u skladu dva signalna stanja između kojih može odabrati; a za recipijenta prvo je najjednostavnije pretpostaviti da je svaka varijanta dekodiranja jednako slučajna.» Mogućnost varijacija s dvije jednako slučajne alternative definira mjernu jedinicu za informaciju 30 . 29 Prema Hansu Zetterbergu(1973, 104id) odlike modela su da 1. apstrahira dio zbilje, 2. u tom području zbilje izolira elemente na selektivan način i 3. po mogućnosti(ali ne nužno) stvara empirijske pretpostavke o njihovim međusobnim odnosima. 30 U opisanoj temeljnoj situaciji moguć je prijenos informacije od jednog bita.«Bit» je izvedenica od«binary digit»(binarna brojka, tj. brojka u binarnom sustavu). Binarni sustav izveden je iz dva broja. Informacija neke poruke definira se kao minimalni broj dualnih kombinacija potrebnih za kodiranje njezinih znakova. Poruke zato prvo treba prevesti u binarni kod tj. u niz dualnih brojki pretvorenih u simbole označene sa«1» i«0». Slični pri­jevodi u binarni kod poznati su nam iz tehnike, npr. prekidač na«0» i«1» itd. 19