Slika 1: Komunikacijski model Shannona i Weavera Izvor Poruka Signal Dolazni signal Poruka Pošiljatelj Kanal Primatelj Cilj informacija Šum Izvor smetnje Izvor: Shannon/Weaver 1949, 7 Kao što nam objašnjava slika 1, Shannon i Weaver shvaćaju komunikaciju isključivo teh­nički te kao linearnu i jednosmjernu. U slučaju telefonskog razgovora osoba koja upravo govori(komunikator) bila bi informacijski izvor od kojega se neka poruka pretvara u signale(električni impulsi), te preko pošiljatelja(telefon) i kroz kanal bez smetnji prenosi primatelju(opet telefon) koji signale iznova pretvara i sugovorniku prosljeđuje poruku u razumljivoj formuli(cilj). U slučaju razgovora mozak govornika bio bi informacijski izvor a mozak slušatelja cilj komunikacije. Govorni aparat bio bi pošiljatelj, sluh primatelj, a zrak s titrajima kanal. Temeljna je ideja modela da svaki informacijski izvor treba pošiljatelja koji služi za novu organizaciju(enkodiranje) neke poruke kako bi je prilagodio kanalu koji je na raspolaganju. Primatelj mora tu poruku pretvoriti(dekodirati) u oblik razumljiv cilju, pri čemu se pretpostavlja zajednički kodni sustav informacijskog izvora i cilja. Pod« šumom»(buka, žamor, smetnja) razumijemo svaku smetnju koja negativno utječe na prijam signala u kanalu komunikacijskog sustava. Svaka smetnja ne ometa deko­diranje jer je u informacijskom sustavu kakav je ljudski jezik sadržan višak informacija (redundancija). Redundancija unutar nekog jezika, koda i znakovnog sustava počiva na višku pravila i omogućuje komunikaciju i pri otežanim uvjetima(Cherry 1967, 35). Op­ćenito nema poteškoća za razumijevanje ovakvih osakaćenih poruka: Dr_g_ mam_, sr__an ti rođ__d_n. Model Shannona i Weavera ne uzima u obzir recipročan karakter komunikacije, tj. stječe se dojam kao da komunikacija počinje na nekoj određenoj točki i na nekoj određenoj točki završava. U interpersonalnoj komunikaciji međutim uloge pošiljatelja i primatelja kontinu­irano se smjenjuju. Shannon i Weaver ne prihvaćaju društvenu i situacijsku pripadnost socijalnih partnera. Ograničenje na dijadske situacije(tj. situacije u kojima komuniciraju jedan«izoliran» pošiljatelj i jedan«izoliran» primatelj) znatno ograničava analizu inter­personalne komunikacije jer se određeni situacijski kontekst može znatno modificirati uključivanjem dodatnih osoba. Ni smetnje se ne ograničavaju samo na šum u kanalu, tj. isključuju se čimbenici kao pogrešno formuliranje poruke pošiljatelja ili selektivna, is­krivljena percepcija primatelja. Shanon i Weaver doduše nisu ni namjeravali uzeti u obzir te čimbenike. S pravom Klaus Merten(2000, 6) upozorava da se tako«sama od sebe ukida svaka netehnička interpretacije te teorije». Od Charlesa E. Osgooda potječe jednostavan model koji prihvaća mogućnost zamjene uloga između pošiljatelja i primatelja, a i činjenicu da je komunikacija recipročan proces (slika 2). 20