prilagodbe situacijskom kontekstu primjerenom ulogom, tj. sposobnost da se ispune oče­kivanja drugih odgovarajućim komunikacijskim ponašanjem, naziva se«komunikacijska kompetencija». Pri tome nije dovoljno samo vladati jezikom da bi se u nekoj situaciji ili eventualno u nekoj drugoj kulturi mogle formulirati primjerene poruke. Potrebno je znati mnogo više, naime koji se kodovi, kanali i izrazi mogu koristiti u kojim situacijama i s kojim osobama(mora se npr. također znati kad se šuti, jer šutnja ne znači da se tako intencijski ne prenose informacije). Mora se znati, da parafraziramo naslov eseja Charlesa O. Frakea(1964),«How to Ask for a Drink in Subanum». Model interpersonalne komunikacije prikazan na slici 3 uzima u obzir eksterne sociokul ­turne odnosno situacijske čimbenike koji su ključni za izbor određene komunikacijske forme. U situacijske čimbenike ubrajamo npr. važnost socijalnog statusa(npr. isti status nasuprot hijerarhijskom odnosu), spola, prisutnosti trećih osoba odnosno publike, a i važ­nost određenog mjesta(npr. dizalo, vlastita radna soba, radna soba pretpostavljenog, javno mjesto, vlastiti stan) itd. Ovisno o svojoj definiciji situacije i svojoj intenciji komunikator odabire temu(poruku) o kojoj treba komunicirati. Enkodiranje zahtijeva odabir koda ili kodova, a time i odabir kanala ili kanâla u kojem(kojima) treba prenijeti poruku(verbalno i/ili neverbalno). Pri korištenju nekoliko kanala mogu nastupiti problemi u sinkronizaciji ako se različitim kanalima trebaju posredovati, u određenom slučaju i međusobno neuskladive informa­cije, odnosno ako se one kao takve nenamjerno prosljeđuju. Prvi slučaj događa se kad neki akter želi signalizirati distancu prema ulozi tj. upozoriti na to da se ne identificira s ulogom koju treba ostvariti(npr. kolutanje očima pri slanju upute za rad koju smatra besmislenom). Drugi slučaj zbiva se kad kandidat na ispitu, blijed kao krpa, dok mu zubi cvokoću od straha, izjavi da je sasvim miran. Nadalje pri enkodiranju poruka važno je izabrati oblik primjeren situaciji, tj. mora postojati komunikacijska kompetentnost(u ver­balnom području riječ je o odluci između standardnog jezika i dijalekta, govoru u nazna­kama itd). Osim toga valja znati da se u interpersonalnim situacijama informacije uvijek prosljeđuju i nenamjerno odnosno svi partneri u interakciji interpretiraju ponašanje komu­nikatora kao informativno. To se osobito događa u neverbalnoj komunikaciji(npr. crve­nilo, bljedilo, pojačano znojenje itd.). Enkodirana poruka šalje se kroz određeni/određene kanal/kanale i u nekim je uvjetima ometana. Signale prijama primaju osjetila recipijenta. Tu su moguće pogreške zbog selektivne percepcije ili selektivne pozornosti prema odre­đenim oblicima poruke. Moguće je također da se u određenim uvjetima zbog«defekta» ne prime informacije poslane kroz neki kanal ili se prime pogrešno(npr. zbog nagluhosti). Nadalje smetnje koje su nastupile u kanalu mogu biti tako jake da onemoguće deko­diranje. Usuglašenost korištenih kodova(verbalnih i/ili neverbalnih) pretpostavka je ade­kvatnog dekodiranja, uz korektan prijam signala(tj. mora biti moguće kompletiranje po­ruke). Mead(1975, 94) s tim u vezi piše:«Da bi komunikacija bila moguća, simbol mora imati isto značenje za sve osobe koje komuniciraju». Ako su te pretpostavke ispunjene, ipak može doći do nesporazuma ukoliko recipijent interpretira dekodiranu poruku pola­zeći od neke druge definicije situacije. U procesu komunikacije ima to manje krivog razu­mijevanja što partneri u komunikaciji imaju više zajedničkog iskustva, tj. što više koriste isti kod/kodove i na isti način definiraju situacije 31 . 31 Ovdje se ne govori o problemu«pseudokomunikacije», komunikacijskom procesu u kojem partneri, unatoč tome što koriste pogrešnu interpretaciju zbog razlike u kodovima, vjeruju da su međusobno«korektno» komunicirali. 22