Strukturno-funkcionalna analiza povezuje sadašnje varijabilno ponašanje(« funkcije ») u stabilan sustav(« struktura ») koji se odlikuje određenim potrebama i mehanizmima. «Funkcije» su brzi kratkotrajni procesi;«strukture» su nasuprot tomu stabilni, dugotrajni procesi. Želimo istaknuti da strukturno-funkcionalna analiza pretpostavlja postojanje jed­ne sustavu imanentne potrebe za samoodržanjem , dakle za integracijom i kontinuitetom, koji je odgovoran za stvaranje metoda prilagodbe koje se ponavljaju. Svakodnevne aktivnosti interpretiraju se tako da se propituje njihov doprinos stabilnosti sustava. Pod manifestnim funkcijama razumijemo posljedice namjernog ponašanja, a pod latentnim funkcijama posljedice ponašanja bez namjere. Tu međutim postoji sklonost da se kon­cept«latentne funkcije» koristi kao instrument kojim se iracionalnom ponašanju(npr. mo­litve za kišu) pripisuje racionalna baza iz perspektive sustava(npr. jačanje socijalne soli­darnosti). Strukturno-funkcionalnoj analizi, i u tome je njezina slabost, nedostaje jednoznačni kr­iterij za odgovor na pitanje o tome što je funkcionalno a što nije. Postoji uvijek opasnost da će na kraju o tome odlučivati vrijednosne predodžbe pojedinog istraživača. To je na primjer slučaj u teoriji odnosa s javno š ću(Public Relations, PR) Franza Ronnebergera. On tvrdi da osobe koje se bave PR-om ne moraju misliti na posljedice svojeg djelovanja nego da svakako pridonose stabilnosti sustava. Navedena nejasnoća vodi do toga da se nude isprazne formule poput sljedeće, također Ronnebergerove(1971a, 29) izjave: «Disfunkcije su jednoznačne kad isključe funkcionalno djelovanje ili ga barem nadiđu». Isticanje sistemske ravnoteže istodobno implicira opasnost da strukturno-funkcionalna analiza u perspektivi omogućuje opravdanje statusa quo. Ako se određeni socijalni sustav, bez obzira na mjeru socijalne nepravde, smatra uravnoteženim sustavom, onda se nemiri, pobune i revolucije mogu klasificirati kao pojave koje ometaju ravnotežu pa su disfunkcionalne, iako je vjerojatno da upravo promjene što ih one potaknu omogućuju dugoročno preživljavanje sustava. Glavni problem sistemsko-teoretske odnosno strukturno-funkcionalne analize jest odnos nekog sustava prema okruženju. Pri tome se razlikuju« otvoreni » i« zatvoreni » sustavi, što ovisi o postojanju odnosno kvaliteti i/ili kvantiteti odnosa u razmjeni sustava s okruženjem.«Otvorenost» se odnosi na količinu razmjena koje nadilaze granice sustava s okruženjem, tj. na količinu različitih«inputa» koje sustav apsorbira i«outputa» koje sustav predaje 40 . Ukupnost elemenata okruženja nekog(otvorenog) sustava koji utječu na njegove rubne elemente nazivamo« relevantnim okruženjem », koje se sastoji od sustava. Kod« irelevantnog okruženja » riječ je o onim elementima odnosno sustavima koji(u određenom pitanju istraživanja) nisu u odnosu sa sustavom što ga promatramo (slika 6). Za neki sustav važno je da, uz očuvanje vlastite autonomije i sprečavanje eksternih interakcija, s okruženjem održava odnose koji su korisni za sustav i da ih kontrolira radi vlastite koristi. Masovna komunikacija kao socijalni podsustav unutar nekog društva, shvaćenog kao socijalni sustav, obuhvaća sve organizacije koje proizvode masovnu komunikaciju, pri čemu su osobito važne reakcije(feedback) relevantnog okružja na output(sadržaj masovnih medija) što ih te organizacije proizvode. 40 Inputi iz okruženja, koji ulaze u sustav, obrađuju se unutar sustava i transformiraju i ponovno predaju okruženju kao outputi, otkud ponovno u obliku djelovanja, procesom povratne sprege, utječu na sustav kao inputi. U središtu, ponajprije kibernetičkih modela, nalaze se mehanizmi kontrole i feedbacka kao i načelo samoregulacije sustava. 36