proizvodnje reklamnu poruku vidi što više gledatelja. Za De Fleura kulturalna razina nekog sadržaja u masovnim medijima obrnuto je proporcionalna njegovoj popularnosti. To znači da je«low-taste contet», tj. prije svega nezahtjevna zabava, najpogodnija za privlačenje pozornosti kvantitativno najveće kategorije konzumenata, a njih karakterizira niska obrazovna razina.«Low-taste content» ispunjava dakle dvostruku funkciju: takvi sadržaji jamče najveću moguću potrošačku potražnju, a istodobno maksimalnu dobit za prodaju oglašivačkog vremena. Utoliko su kulturalno nezahtjevni programi ključni za stabilnost podsustava masovnih komunikacija i sustava u cjelini. Idealne sadržaje ma­sovnih medija koji stabiliziraju sustav De Fleur(1970, 169) opisuje kao sadržaje koji bude i održavaju pozornost publike i ne krše uobičajene norme, što bi moglo izazvati inter­venciju izvana(npr. kod prikazivanja seksualnih sadržaja). Elita mo ći pri tome ne pro­izvodi svjesno«low-taste content» radi svjesnog pokušaja manipulacije nego je to rezultat«bezličnog» tržišnog mehanizma. Tako dolazi do«manipulacije bez manipu­latora». De Fleur je pokazao da su komercijalno organizirani masovni mediji gospodarska poduzeća i stoga ih ne možemo shvatiti kao autonomne organizacije. Tu je zapravo riječ o samorazumljivosti, koja se često zapostavlja u normativnim diskusijama o funkcijama medija. Tako formulirana očekivanja usmjerena su na poduzeća odnosno proizvode koji pretežno funkcioniraju prema mehanizmima tržišnoga gospodarstva i stoga se kreću u području napetosti između zahtjeva u vezi s njihovim društvenim funkcijama i ekonom­skih ciljeva. Važna točka kritike De Flerova modela jest u proturječju između tvrdnje da televizija samo pridonosi stabilnosti sustava i teze da reklamne poruke koje stabiliziraju sustav mogu stvoriti nove potrebe odnosno utjecati na postojeće. Televizijske emisije mogu stvoriti nove potrebe, a da se pri tome ne osiguraju sredstva kako bi se ti ciljevi ostvarili na soci­jalno prihvatljiv način. Postojanje tog središnjeg proturječja između društvene i vrijed­nosne strukture, raskorak između ciljeva na koje se gleda kao na legitimne i institu­cionaliziranih mogućnosti njihova ostvarenja Merton(1957, 292) opisuje kao« anomiju ». Činjenica da televizija prenaglašavanjem blagostanja može izazvati frustracije i tako izazvati povećanje kriminala, nespojiva je s De Fleurovim modelom. Ljudi iz De Fleurova modela pokazuju prilagodljivo ponašanje čak i kad percipiraju nesuglasje između pos­tojećih društveno legitimnih potreba i mogućnosti njihova zadovoljenja. De Fleurov argumentacijski izvod u sličnom obliku nalazimo kod Siegfrieda Kracauera 1930. godine. Kracauer(1959, 93) za filmsku proizvodnju kaže da»svi proizvodi koje industrija proizvede opravdavaju postojeće tako što odvraćaju pogled od njegovih malformacija, ali i temelja». Kracauer(1963) smatra da film koji proizvodi privatno podu ­zeće nikada ne bi napao temelje društva jer bi tako ugrozio vlastitu egzistenciju. On pri tome pretpostavlja da prisila radi stjecanja dobiti vodi do toga da se pogodi ukus publike. O promjeni ukusa vodi se računa«usklađivanjem na blagajni», koliko god je to moguće. Tezu da komercijalno organizirani mediji pridonose stabilizaciji postojećeg stanja zastu ­paju i Lazarsfeld i Merton(1973, 459):«Gospodarstvo financira proizvodnju i distribuciju masovnih medija. Bez obzira na dobre namjere, onaj tko plaća najčešće odlučuje i o glaz ­bi koja se svira». Budući da komercijalno organizirani masovni mediji najvećim dijelom potiču nesvjesno odobravanje američkog društvenog sustava, od njih se ne može očeki ­vati da potaknu promjene. Često se osim toga konzumacija medija zamjenjuje s realnim djelovanjem i tako nadomješta aktivno sudjelovanje u javnom životu. Lazarsfeld i Merton (1973, 458) u tom kontekstu govore o« narkotičkoj disfunkciji » medija:«Zainteresiran i informiran građanin može sam sebi čestitati na svojoj zainteresiranosti i informiranosti i potom posve previdjeti da izbjegava odluke i akcije». 41