nost jer su elektroni č ki mediji sve društvene institucije doveli u stanje međusobne ovis­nosti(McLuhan 1968b, 228). Tako se restaurira plemensko društvo. McLuhan(1968a, 47) smatra da živimo u jednom jedinstvenom komprimiranom prostoru«kojim odjekuju bubnjevi prašume». Ukida se prostorna dimenzija a svijet se svodi na format sela: «Everything happens to everyone at the same time»(Carpenter/McLuhan 1967, XI). Neil Postman(1983; 1985) preuzeo je neke McLuhanove ideje. Postman pokušava ob­jasniti povijest ljudskog roda i razvoj pojedinca preko dominacije određenih medija. Prema njegovu shvaćanju, prvotno nije postojala razlika između svijeta djece i svijeta odraslih. Sve dok su prevladavali usmeni oblici komunikacije, većina je područja znanja, kad bi se ovladalo jezikom, bila svima pristupačna; nije bilo isključivanja. To se, prema Postmanovu mišljenju, promijenilo u doba tiska kad je nastala informacijska prepreka, a time i prava faza djetinjstva. Elektroni č ki mediji, osobito televizija i njezin jednostavan zabavni oblik prijenosa informacija, uklonili su tu prepreku informacijama tako da je opet došlo do«nestanka djetinjstva»(Postman 1983). Slično kao i McLuhan i Postman misli da svaki medij donosi određeni oblik primjene intelektualnih sposobnosti. U oralnim kultu­rama bilo je to sjećanje; u doba tiska razmatranje; nakon toga uslijedilo je«doba showbu­sinessa». Dominacija slikovnih medija proizvela je površnu i nepovezanu percepciju in­formacija. Navedene teorije medijsko-tehnološkog determinizma nisu toliko zanimljive zbog svojih često avanturističkih spekulacija nego zato što su, unatoč svojem karakteru koji jedva možemo smatrati znanstvenim, ili upravo zbog njega, i često esejističkih prikaza i skra­ćenih izvoda, nalazile i nalaze mnoge zagovornike i poštovatelje(o kritici v. npr. Kunczik, 1977, 65-71). 3.2. Masovni mediji i socijalne promjene u zemljama u razvoju Područje istraživanja« communication and development » doživjelo je veliki uzlet ubrzo nakon osnutka grane međunarodnog istraživanja komunikacija na početku pedesetih godina 20. stoljeća. To je bilo uvjetovano sukobom između Istoka i Zapada, kad je SAD shvaćao pomoć zemljama u razvoju kao preventivnu mjeru protiv širenja komunizma i kao investiciju u svjetski mir. Kao da su osjećali obvezu da američke ideale slobode i demokracije prošire cijelim svijetom. Wilhelm Emil Mühlmann(1964, 353) karakterizirao je američke programe pomoći za nerazvijene zemlje, obilježene vjerom u napredak, kao spoj civilizacijski sekularizirane misionarske revnosti i svjetskih gospodarskih i političkih interesa 53 . Logika američke razvojne politike(slika. 8) počivala je na vjeri da se osnutkom institucija(npr. škole i masovni mediji), kojima je cilj modernizacija, mogu oblikovati mo­derne ličnosti koje bi mogle raditi u modernim institucijama(npr. tvornicama). To bi trebalo pridonijeti gospodarskom rastu od kojeg se pak očekivala veća politička stabilnost i razvoj demokracije. U tom kontekstu medijima je dana važna uloga kao promicateljima druš­53 Motiv prilagodbe ostatka svijeta vlastitom nacionalnom standardu osobito se jasno pokazuje u 4. točki«Point Four Program» predsjednika Harryja S. Trumana iz 1948. godine:«Fourth. We must embark on a bold new program for making the benefits of our scientific advances and industrial progress available for the improvement and growth of underdeveloped areas».(cit. prema Donovanu 1982, 29). 46