Glavne varijable procesa modernizacije za Lernera(1958, 57) su urbanizacija (udio sta­novništva u gradovima s više od 50 tisuća stanovnika); porast obrazovne razine (udio stanovništva koji zna čitati jedan jezik), porast konzumacije medija (naklada dnevnih listova, broj radijskih uređaja, broj sjedala u kinima) i porast participacije koja se dijeli na gospodarsku(indicira je urbanizacija i dohodak per capita) i političku participaciju (sudjelovanje u izborima). S obzirom na povezanost tih čimbenika odnosno njihovu važnost u razvojnom procesu, Lerner(1958, 46) vidi dvije mogućnosti: 1. Urbanizacija posvuda smanjuje nepismenost. Posljedica je povećana konzu­macija medija, a ona je povezana s većom ekonomskom i političkom participa­cijom. 2. Postoji uzajamni odnos između konzumacije medija i obrazovanja kao i ovisnost participacije o objema varijablama. Empirijske provjere međutim ne podržavaju Lernerove ideje(Kunczik 1991, 112-120), što se među ostalim može objasniti suvi še globalnim zahtjevom za va ženjem, pojmovnom nejasnoćom nekih koncepata kao i problemima pri operacionalizaciji nekih varijabli 59 . Umjesto toga trebalo bi provesti dugoročna istraživanja koja polaze od manje općenitih teza, a uzimala bi u obzir varijable koje je Lerner izostavio npr. kvalitetu medijskih sadržaja, politički sustav i čimbenike izvan sustava. Wilbur Schramm proučavao je 1964, po nalogu UNESCO-a, u studiji Mass Media and National Development . The Role of Information in the Developing Countries provedbu teorijskih modela modernizacije u konkretnom razvojnom programu i pri tome je u središte pozornosti stavio ulogu medija. Unatoč vrlo optimističnoj procjeni njihova potencijala djelovanja, Schramm ipak upozorava na nepromišljeno korištenje medija. Prema njegovu mišljenju, oni su neučinkoviti ako se koriste bez primjerena poznavanja lokalnih kultura(Schramm, 1964, 122id). Pravilnim korištenjem može se međutim poboljšati tijek informacija i stvoriti«klima» potrebna za nacionalni razvoj. Schramm (1964, IX) pri tome polazi od opće poželjnosti slobodnoga protoka informacija i ističe važnost medija za mobilizaciju ljudskih resursa. Prema Schrammovu mišljenu(1964, 127-144) mediji mogu pomoći u ovim aspektima: 1. širenje horizonata; 2. fokusiranje pozornosti(npr. na razvojne procese); 3. podizanje razine zahtjevnosti; 4.(neizravan) doprinos promjeni čvrsto ukorijenjenih mišljenja i dispozicije za djelovanje; 5. opskrba interpersonalnih komunikacijskih kanala informacijama; 6. davanje statusa; 59 Operacionalizacija pojedinih varijabli sadr žava npr. sljedeće probleme: ekonomska participacija određena je uz pomoć dohotka po glavi stanovnika, a pri tome nije uvažen aspekt distribucije prihoda. Korištenje sudje­lovanja na izborima kao indeksa političke participacije izjednačava u totalitarnim državama čistu aklamaciju s demokratskim izborima. Što se tiče operacionalizacije urbanizacije, Lerner(1958, 46) tvrdi da se prijelazom od ruralnog na urbani oblik društva, neovisno o određenom sociokulturnom kontekstu, smanjuje nepismenost. Ta teza vrijedi za zapadni kulturni krug, ali ne i za hidraulička društva, čiji gradovi«imaju karakter administrativnih i garnizonskih gradova»(Wittfogel, 1962, 85), što je u Kini npr. prema Helmutu Wilhelmu(1960, 38) bilo«nepre­mostiva prepreka na putu do građanske emancipacije». Ipak treba reći da je Lerner u svojim kasnijim publika­cijama(npr. Lerner 1968) upozorio na poteškoće zbog prevelike urbanizacije tvrdeći da veliki gradovi zemalja u razvoju nisu produktivni centri modernizacije nego masivne prepreke za planirane socijalne promjene. 50