sveučilišta, koje podupire i Svjetska banka). I mreže nevladinih udruga 66 (između sjevera i juga i unutar juga) i pojedini poslovni subjekti i novinari, spoznali su za se vrijednost novih medija. «Zapadne» rezultate i procedure u svakom slučaju ne treba doslovno prenositi na zemlje u razvoju. To pokazuju studije koje se bave sociokulturnim čimbenicima pri uvođenju no­vih medija u zemljama trećeg svijeta. Tako se primjerice pretpostavlja da će se u Africi teško nametnuti komunikacijska sredstva utemeljena na pisanoj riječi, kao što je e-mail, zbog široko rasprostranjene oralne kulture. Društvene strukture koje su orijentirane na održavanje harmonije i izbjegavanje konflikta imaju posljedice i u svijetu rada, pa mogu prouzročiti brzo prihvaćanje novih tehnologija. Dominantnost hijerarhijskih struktura pridonosi tomu da se pristup novim medijima lako shvaća kao statusni simbol i stoga pri­jeti opasnost da se on ograniči na malobrojne(o tome u vezi Kenije Ryckghem 1995; Nulens/Audenhove 1999, 466). Poznavanje takvih uvjeta važno je zato da bi se iskoristili odnosno da bi se spriječili problemi te da se ne bi upalo u tehnološki determinizam kakav se primjerice zamjera međunarodnim organizacijama za pomoć(Nulens/Audenhove 1999, 466). Paula Uimonen(cit. prema Grote 2000, 99) iz Istraživačkog instituta Ujedinje­nih naroda sažeto definira problem:«Tehnologija nije ona koja određuje, ona stvari olak­šava(...). Kao i sa svakom novom tehnologijom, socijalni kontekst određuje kako će se nova tehnologija uvesti i koristiti i kakve će biti posljedice». 4. Mediji i politika 4.1. Metodološki pristupi odnosu između medija i politike Promatramo li odnos između medija i politike iz perspektive teorije sustava, onda politički sustav možemo definirati kao«društveni kontekst djelovanja(...) koji rezultira opće obve­zuju ćim odlukama». Nasuprot tome medijski sustav definiramo kao«ukupnost procesa koji se događaju u vezi s publicisti čkim medijima»(Saxer 1981, 501), a temeljna im je funkcija da osobama i sadržajima daju publicitet, tj. da ih učine javnima. Na sličan način Hans Mathias Kepplinger(1985b, 247id) razlikuje«sustav političke vladavine» i«sustav političkog formiranja volje» 67 . Za objašnjenje odnosa između sustava medija i sustava politike postoje različiti metodo­loški pristupi koji se mogu razvrstati u sljedeće paradigme. Spektar pristupa kreće se od ideje o dva međusobno neovisna sustava(«paradigma podjele vlasti») preko pretpos­tavke o pomicanju granica jednog sustava na račun drugoga(«paradigma instrumenta­lizacije» odnosno«paradigma ovisnosti»), pa sve do mišljenja da postoji međuovisnost obaju sustava(«paradigma simbioze»), odnosno da dolazi čak i do njihova stapanja («supersustav»). Paradigma podjele vlasti (npr. Sarcinelli 1994, 38) polazi od pretpostavke da mediji u demokraciji imaju funkciju kritike i nadzora. Mediji se u tom kontekstu razumiju kao «četvrta vlast» koja čini protutežu odnosno nadzorna je instanca triju ostalih vlasti(za­66 Engl. Non-Governmental Organizations(NGOs). 67 U sustav političke vladavine ubrajamo«sve oblikovne i provedbene“ odluke koje na opće obvezuju ći način utvrđuju individualno ponašanje i tako isključuju alternative. Taj se sustav definira preko funkcije odluke . U sustav političkog formiranja volje Kepplinger(1985b, 248) ubraja«sve vrijednosne sudove i izjave o činjeni­cama koje strukturiraju proizvoljnost političkih odluka i tako faktički ograničavaju moguće alternative». Taj se sustav definira preko funkcije komunikacije . 57