konodavne, izvršne i sudske). Mediji bi trebali biti posve neovisni o političkom sustavu kako bi mogli ostvarivati tu zadaću. Neovisnost medija možemo razumjeti kao funkcio­nalnu za politički sustav jer samo medijski sustav jasno razgraničen od politike može vjerodostojno legitimirati politički sustav. Kritičari paradigme podjele vlasti upozoravaju na to da mediji ne mogu biti samostalna vlast uz tijela ili iznad tijela ustavne demokracije. Mediji ne mogu nadomjestiti državnu vlast i ne raspolažu istim potencijalom moći i sank­cija kao političke institucije. Osim toga ideja o potpunoj autonomiji medija smatra se nere­alnom zbog njihove raznolike ekonomske i političke ovisnosti. Predstavnici« teorije instrumentalizacije » polaze od pretpostavke da su mediji doduše postali važniji za politički sustav, ali da je taj razvoj tekao paralelno s gubitkom autonomije medijskog sustava. Prema toj teoriji mediji su postali ovisni o politici. Među ostalima, to mišljenje zastupa i Herbert Schatz(1982) koji svoj teoretski pristup naziva modelom«te­orije usmjeravanja» jer politika pokušava usmjeravati medije i njihove političke funkcije prema vlastitoj političkoj koristi. Povećano zanimanje političkog sustava za medije(prije svega za televiziju) i za njihovo izvještavanje, temelji se na povećanim zahtjevima i pro­blemima političkog sustava uz istodobnu ograničenost resursa(prije svega financijskih sredstava) za njihovo ostvarenje. Umjesto da osigura lojalnost i povjerenje građana u sustav materijalnim sredstvima, koja se gotovo više ne mogu priskrbiti, politika sve više koristi nematerijalne i simbolične čine, tj. strategije političkog PR-a, koji bi trebali potak­nuti dojam kompetentnog rješavanja problema. Prema Schatzovu mišljenju, mediji u tom smislu političkom sustavu nude znatan potencijal usmjeravanja. Strateška instrumenta­lizacija političko-administrativnog sustava širi se na aktivnosti komunikacijske i medijske politike(politike poretka, programa i financija), utjecaj stranaka na nadzorna tijela javnih radija i televizija, na poticanje pragmati čno orijentiranih studija o djelovanju medija kao i strategije rada s javnošću u smislu inscenacije i medijske prodaje događaja i osoba. Wolfgang Langenbucher(1983, 38) već je na početku osamdesetih godina upozorio da je nastupilo«komunificiranje» politike. U strankama su nastala čitava područja zanima­nja političkih komunikatora(npr. izborni stratezi, pisci govora, medijski referenti, planeri tema, semantički specijalisti- danas bismo morali dodati i«spin-doktore»), koji se bave «diferenciranim komunikacijskim marketingom» u smislu rada s javnošću. Peter Radun­ski(1980, 9), dugogodišnji voditelj izbornih kampanja CDU-a(Kršćansko-demokratska unija), u svojoj studiji Izborna kampanja kao politička komunikacija tvrdi:«Definiranje politike i komunikacija s javnošću o njoj, dvije su strane iste medalje koje moderan poli­tičar ne smije razdvajati. Za njega politički djelovati znači i planirati i stvarati političku komunikaciju i pri tome ne misliti samo na sadržaje nego i na javnu provedbu politike. U modernoj demokraciji nezamislive su političke strategije bez komunikacijskih strategija. Onaj tko kreira politiku mora odmah uključiti i komunikaciju o njoj.» Taj se trend u me­đuvremenu znatno pojačao. Takav razvoj naziva se«medijatizacija» politike. Predstavnici teorije ovisnosti taj razvoj interpretiraju pomakom u odnosu između moći politike i medija u korist medija te nas­tankom ovisnosti političkih institucija o medijima 68 . Heinrich Oberreuter(1989, 36) smatra da medijatizacija politike znači«da su mediji a osobito televizija u velikoj mjeri podvrgnuli politiku svojim zakonitostima». Prema Oberreuterovu mišljenju, dramaturške zakonitosti idu na račun političke supstancije- ne samo u medijskom prikazu nego i u stvarnosti, pa se politika prilagođava medijskim prisilama. Oberreuter(1989, 40id) smatra da«medijski 68 Na to se gleda kao na osobito problematičnu činjenicu zato jer se mediji, za razliku od političkih institucija, ne legitimiraju demokratski(tj. kroz izbore). 58