uvjetovane formule prikazivanja politike imaju povratnu posljedicu na sadržaje i načine vođenja politike.» On dolazi do zaključka:«Medijatizirana politika znači podčinjavanje i instrumentalizaciju: politika i mediji žrtve su jedno drugoga». U vezi s medijatizacijom vanjske politike slično je pisala i Patricia Karl(1982, 155):«In an age of media diplomacy, statecraft may have become the hostage- if not the victim- of stagecraft. Only the media have a first-strike capability on both national and international levels» 69 . Među predstavnike teorije ovisnosti ubraja se i Kepplinger(1983a, 54), koji smatra da je sustav masovne komunikacije dijelom postao«funkcionalnom pretpostavkom» za ostale sustave. To vrijedi za unutarnju i za vanjsku politiku(Kepplinger 1983a, 57-61). Prema njegovu mišljenju, političke institucije i akteri imaju samo ograničene mogućnosti izravna obraćanja stanovništvu. Njihov pristup javnosti u znatnoj je mjeri postao ovisnim o ma­sovnim medijima. Mediji imaju ključno mjesto u političkim procesima jer ne samo da komentiraju i kritiziraju političke odluke nego ih svojim izvješćima i pripremaju. Mediji definiraju okvir u kojem se te odluke drže prihvatljivima i sposobnima za konsenzus, tj. mediji, kako on misli, imaju znatan utjecaj na legitimitet i provedbu političkih odluka. Kepplinger(1983a, 61) zaključuje da su masovni mediji, koji su prvotno bili izvan poli­tičkog sustava, zauzeli mjesto unutar njega:«Oni su postali politička moć koja više samo ne reagira nego velikim dijelom agira, a time što kao samostalna moć definira područje politički mogućeg, indirektno i vlada». Mediji mogu, prema Kepplingeru(1983a 59id), odabirom odnosno uvrštavanjem određenih tema(npr. ekologija) stvoriti pretpostavke za etabliranje novih političkih skupina(npr.«zeleni»). To se tim više događa što se te skupine manje pridržavaju pravila političke igre jer je neuobičajeno ponašanje zanimljiva vijest. Tako se modificiraju i procesi formiranja volje unutar stranaka jer vodeći političari etabli­ranih stranaka također za sebe koriste medije, dok stranačka baza može tek ex post facto legitimirati teme koje su mediji potaknuli.«Pomicanje granica i funkcija» u korist medija Kepplinger(1985b, 258-260) obrazlaže time što mediji mogu stalno raditi punim kapa­citetom; oni su dio internacionalne informacijske mreže, raspolažu znatnim novcem čije korištenje ne nadziru druge institucije i imaju pravne privilegije pri prikupljanju informa­cija. Mediji su fleksibilniji i u procesu regrutacije osoblja(npr. s obzirom na političke na­zore potencijalnih djelatnika) nego što su to primjerice stranke. Za razliku od političkih aktera, oni neke teme mogu uvesti u javnu raspravu, ali ih i isključiti te se pri tome mogu, u skladu s posve novinarskim stajalištima, usredotočiti na određene teme i slučajeve, a neke druge zanemariti. Publika također od medija ne očekuje da ustraju na jednom javno izrečenom mišljenju ili da objasne promjenu svojeg stajališta. Mediji su na kraju u očima stanovništva oslobođeni moralne odgovornosti za negativne tendencije odnosno su­krivnja medija gotovo se uopće ne tematizira. Zbog tih razloga mediji, za razliku od ostalih institucija, ne podliježu gubitku legitimacije. Zagovornici teorije međuovisnosti u središte svojih promišljanja stavljaju međusobnu ovisnost politike i medija. Max Kaase(1986, 370) u tom kontekstu govori o«refleksivnom prožimanju». Ronneberger(1983b, 505) koristi«sliku spirale koja povezuje oba sustava u potrazi i proizvodnji onog temeljnog društvenog konsenzusa bez kojeg pluralistički sustavi ne mogu preživjeti». Saxer(1981, 502) govori o«međuovisnostima» medijskog sustava i političkog sustava:«Drugim riječima, politika i novinarstvo su u kontekstu u kojem međusobno rješavaju ali i stvaraju probleme». Saxer(1981) pojašnjava taj među­69 Argumentacija Helmuta Schleskoga(Schlesky, 1983) ide u istom smjeru jer smatra da su mediji promijenili forme djelovanja političara u cijelom svijetu. Promijenio se slijed prakticiranja vlasti(Schlesky 1983, 53):«Stariji oblik ima redoslijed: namjera- djelovanje- posljedica- mediji. Novi oblik ima redoslijed: Namjera- mediji ­posljedica- djelovanje». 59