sobni funkcionalni kontekst pomoću modela inputa i outputa, koji ilustrira višestruke in­tervencije medija u politički proces: s jedne strane politički događaji čine važne medijske sadržaje, a s druge politički je sustav ovisan o zahtjevima i podršci izvana pri stvaranju odluka koje legitimiraju i opće su obvezujuće. Političar kao osoba za medije je s jedne strane zanimljiv partner za intervjue, a s druge je i on sam zainteresiran za medijski indu­ciranu javnu pozornost(faza inputa). Mediji nadalje izvještavanjem mogu promicati poli­tički rad, tj. stvaranje opće obvezuju ćih odluka, ali ih mogu i ometati. Politički sustav sa svoje strane pokušava utjecati na izvještavanje(npr. u obliku medijatizacije politike) tako da se spektar informacija i mišljenja za buduće političke odluke«pred-kanalizira»( faza transformacije ). Nakon što se donesu, političke odluke ponovno postaju važan sadržaj za medije. Medijski sustav, sa svoje strane, pomaže da politički rezultati budu poznati, da se razumiju i budu prihvaćeni( faza outputa ). Izvještavanje odnosno reakcije na izvještaje kao feedback povratno djeluju, kao novi input, na politički sustav. Saxer(1998a, 64id) dokazuje da ovisnost između medija i političkog sustava postaje sve intenzivnija. Spominje«dubioznu simbiozu» koja se sve češće pojavljuje i prijeti da«go­tovo neprimjetno izbaci konstitutivno načelo demokracije, naime ono o podjeli vlasti». Nastanak« simbioze » vidi i Ulrich Sarcinelli(1987, 218, kurziv i u izvorniku), a odnos iz­među politike i masovnih medija za njega je«odnos razmjene koji je egzistencijalan za obje strane»:« publicitet se razmjenjuje za informaciju ». Novinari tako postaju«integral­nim sastavnim dijelom u procesu međuovisnosti u kojem se generiranje politike više jas­no ne razlikuje od posredovanja politike»(Sarcinelli 1992, 47). Fritz Plasser(1985, 16) smatra da politički sustav tako postaje sve više medijski a da medijski sustav sve više agira politički. Na kraju tog razvoja, smatra on, oba će se sustava stopiti u jedan«su­persustav». Taj će supersustav postajati sve više introvertiran, tj. sve će se više udaljavati od građanina i njegovih potreba i interesa(Plasser 1985, 16). Opasnost od nastanka su­persustava vidi i Saxer(1998a, 65), ali pri tome ipak upozorava da se takve pretpostavke tek moraju dokazati empirijskim istraživanjima i da ih treba diferencirati. Osim paradigme podjele vlasti sve navedene teorije polaze od pomicanja ili brisanja granica između medijskog i političkog sustava. U tom kontekstu tematizira se sve veća važnost oblika političkog samoprikazivanja tako da se poveća njihova učinkovitost u jav­nosti. Problem sve veće važnosti vanjskog izgleda u središtu je Dijalektike komunikacij ­skog društva Richarda Müncha(1991; 1992). Münchova je teza da živimo u svijetu u kojem je komunikacija postala potpunom prisilom. Komunikacija odlučuje o uspjehu ili neuspjehu pojedinaca, organizacija, društvenih skupina i cijelih društava. Tko ne uspije na sebe skrenuti pozornost korištenjem uspješnih komunikacijskih tehnika gubi utrku protiv konkurenata. S jedne se strane događaji sve više dramatiziraju kako bi se kod publike ostvarile željene reakcije, a s druge javnost otupljuje zbog prenapuhanih komu­nikacijskih sadržaja. Posljedica te«galopirajuće inflacije riječi» sve je manje povjerenje javnosti da se iza riječi krije nešto autentično. Nepovjerenje je posljedica komunikacij­skog menadžmenta. Intenzivno se diskutira o posljedicama takva razvoja na politički sustav i podršku građa­na. Sarcinelli(1994, 36) s tim u vezi piše, referirajući se na određena stajališta:«Između vođenja politike tijekom procesa odlučivanja i načina na koji se prikazuje u procesu iz­vještavanja, postoji sve veći jaz, otvara se procjep koji za demokratski sustav stvara neku vrstu legitimacijske stupice.(...) U legitimacijsku stupicu demokracija dospijeva prije sve­ga zato jer se publici prenosi netočna slika o politici na osnovi koje se bude očekivanja koje politika ne može ispuniti». Slično misli i Oberreuter(1989, 40) kad kaže da bi politi­čari u procesu odlučivanja trebali demonstrirati integritet i kompetenciju, a u procesu legi ­60