timiranja , nasuprot tome, talent za šoubiznis. To djeluje odbojno«na potencijalno aktivnu političku javnost». Prema njegovu mišljenju, medijski uvjetovani oblici predstavljanja po­litike imaju posljedice i za samu politiku:«Teatralnost, potrošenost tema i diskontinuitet već odavna nisu samo inscenacije za medije ili ustupci njihovim tehnikama izvještavanja. Sve više su postali politička zbilja». Tako je opisan mehanizam koji može izazvati pove­ćano otuđenje građana od politike. 4.2. Nezainteresiranost građana za politiku «Nezainteresiranost građana za politiku» postala je na početku devedesetih godina u Njemačkoj tema o kojoj se mnogo raspravlja. Taj je pojam(Politikverdrossenheit, nezain­teresiranost za politiku, nap. prev.) 1992. čak izabran za«riječ godine». Fenomen je međutim poznat znatno duže. U Njemačkoj na primjer bilježimo blagi porast nezaintere­siranosti građana za politiku već od početka šezdesetih godina(Kepplinger 1998a, 15­33). Iza neprecizno korištena termina«nezainteresiranost građana za politiku» krije se nekoliko različitih aspekata koje Manfred Küchler(1982, 40) razlikuje ovako:« Nezainte ­resiranost za državu znači nezadovoljstvo državnom formom , dakle reprezentativnom parlamentarnom demokracijom; nezainteresiranost za stranke znači nezadovoljstvo spektrom etabliranih stranaka; a nezainteresiranost za politiku znači na kraju nezadovolj­stvo konkretnom političkom praksom». Ostali pokušaji razgraničenja navode političke institucije kao dalji predmet nezainteresiranosti(Pickel/Walz 1997, 31) ili razlikuju«neza­interesiranost za državu» ili«nezainteresiranost za sustav», odnosno«nezainteresi­ranost za demokraciju»(Riehl-Heyse 1993). Ti različiti oblici usko su međusobno pove­zani, mogu prelaziti iz jednoga u drugi i dijelom su međusobno uvjetovani. U tekstu koji slijedi termin«nezainteresiranost građana za politiku» zadržat ćemo kao nadređen po­jam koji obuhvaća sve aspekte spomenute u ovom poglavlju 70 . Istraživači navode različite uzroke te nezainteresiranosti. Jens Wolling(1999, 37-56) raz­vrstava ih u četiri kategorije: građani, politika, društveni uvjet i mediji 71 . U vezi s medijima, osobito televizijom, problematiziraju se mnogi nedostaci u političkom izvješćivanju. U tom kontekstu često se navodi usredotočenost na udarne događaje, a zanemarivanje dubinskih analiza; preferira se ono što se može dobro ilustrirati slikama nasuprot onome što je politički supstancijalno, dominira negativizam i isticanje sukoba kao i češće izvješ­tavanje o skandalima. Medijska zabava također se drži odgovornom za nastanak politič­ke nezainteresiranosti među ostalim i zbog većeg udjela zabave koja omogućuje izbje­gavanje informativnih emisija(npr. Pöttker 1991). Pöttker(1996, 64) navodi da zabavna pre ­zentacija politike čini politiku nevažnom pa se ona zbog toga i smatra nevažnom. Institut za demoskopiju Allensbach(1968, tako đer Noelle-Neumann 1982) proveo je 1966/67. terenski eksperiment u kojem su se istraživale promjene nastale kupnjom prvog televizijskog uređaja. Istraživanje je pokazalo da je televizija povećala interes za politiku, ali je među ostalim proizvela i ovo(Institut za demoskopiju Allensbach 1968, 56, 58): «Kod ljudi koji teže čitaju televizija stvara dojam da je politika zabavna stvar i da je mnogo 70 Indikatori nezainteresiranosti građana za politiku, kojima se mjere stavovi i ponašanje(npr. političko otuđenje, nepovjerenje u političke aktere, institucije ili politički sustav, procjena vlastite mogućnosti utjecaja, izlazak na izbore itd). 71 Uz kategoriju«građanin» idu na primjer povećana očekivanja, uz kategoriju«politika» moralni deficiti aktivnih osoba kao i nedostatak učinaka/usluga, a uz«društvene okvire» diskrepancija između povećanog broja zada­taka i smanjenoga manevarskog prostora. 61