lakša nego što su prije mislili. Sve je puno različitih aktivnosti i česte su svađe. Televizija umanjuje dojam da politika bavi širim kontekstom. Za ljude koji teže čitaju, ono što se vidi na ekranu slično je estetici lutkarskog kazališta, sve je vrlo živahno, zabavno, ljudi se otresaju jedni na druge, što ostavlja dojam hrabrosti, ali nedostaje razumijevanje smisla i konteksta.(...) Bez kontakta s tiskom, televizijski prikazi politike potiču nastanak po­grešne slike o politici». Michael J. Robinson(1976) popularizirao je sredinom sedamdesetih godina, pod nazi­vom« Hipoteza o video-indisponiranosti », ideju da je za nastanak političke nezainteresi­ranosti prije svega odgovorna televizija. Robinson smatra da televizija kod recipijenata koji političke informacije pretežno crpe iz tog medija, izaziva političku indisponiranost od­nosno da je pojačava. Za to on navodi tri uzroka(Robinson 1976, 426-430): 1. karakteristike publike (velik udio osoba niskog socioekonomskog statusa i obrazo­vanja koje ne zanima politika a s političkim temama dolaze u dodir isključivo preko televizije); 2. svojstva medija (velika vjerodostojnost televizije); 3. obilježja programa (prije svega velik udio negativnosti i konflikata). Prema Robinsonu, televizija snažno djeluje zbog toga što se negativne informacije o poli­tici s velikom vjerodostojnošću prenose publici na koju se može lako utjecati zbog njezine nedovoljne političke informiranosti. Robinson je pokušao empirijski istražiti svoju hipo­tezu, ali zbog metodoloških nedostataka 72 te rezultate ne možemo prihvatiti kao potvrdu njegove«hipoteze o video-indisponiranosti». Iz današnje perspektive, brojna istraživanja više negiraju njegove rezultate nego što ih potvrđuju. To međutim nipošto ne znači da mediji ne utječu na nastanak nezainteresiranosti gra­đana za politiku. Christina Holtz-Bacha utvrdila je da postoji negativna veza između kon­zumacije političkih izvještaja na televiziji i u tisku te političke indisponiranosti, a istodobno pozitivna veza između konzumacije zabavnih medijskih sadržaja(i televizije i tiskanih medija) i političke otuđenosti te niske razine spremnosti na političku participaciju. Iste ve­ze opstaju i kad se kontroliraju varijable kao što su spol, obrazovna razina i politički interes, koji utječu na konzumaciju medija, ali i na političku interpretaciju(Holtz-Bacha 1990a, 1994a, 126id). Prema tim rezultatima, osobe sklone medijskoj zabavi imaju negativnije mišljenje o politici nego ljudi skloni informativnim sadržajima. Holtz-Bacha (1994b, 190) stoga predlaže da se umjesto o«video-indisponiranosti» govori o« za ­bavnoj indisponiranosti »:«Davanje prednosti zabavnim medijskim sadržajima povezano je s određenim sociodemografskim čimbenicima(obrazovanje, politički interes) i pove­zano je s odvraćanjem od politike. Ili još jednostavnije rečeno: što se više konzumiraju zabavni sadržaji, što se više politika prezentira na zabavan način, to su veći izgledi za odvraćanjem od politike». Na temelju takvih rezultata ne može se ništa reći o smjeru te kauzalne veze. Prema autorici, isto bi tako bilo zamislivo da se recipijenti koji su već nezainteresirani za politiku jače okrenu zabavnim medijskim sadržajima. Budući da ta nezainteresiranost građana za politiku ipak mora imati uzrok, a da građani dolaze u dodir s politikom gotovo isključivo preko medija, autorica ipak polazi od utjecaja medija na nastanak političke nezainteresiranosti, i to u smislu međusobne veze koja postoji između nezainteresiranosti za politiku i okretanja k zabavnim medijskim sadržajima(Holtz-Bacha 1994a, 184id). 72 Robinson tako na primjer pita samo koji je najvažniji medij za političke informacije, a nije pitao da li se ti politički sadržaji uopće koriste odnosno koristi li jedna osoba više medija. Osim toga Robinson ne rabi multivarijanatne postupke koji bi dopustili istodobno uvažavanje različitih čimbenika utjecaja. 62