Vanjski povod za razvoj političke nezainteresiranosti Kepplinger vidi u socioekonomskom razvoju društva(npr. skraćenje radnog vremena, više plaće, bolje[političko] obrazo­vanje). To je povećalo utjecaj dosega medija, osobito televizije, i dovelo do toga da se više ljudi, barem površno zainteresira za politiku. Tako je povećana važnost medija koji su s periferije dospjeli u središte zbivanja. Promijenila se i slika novinara o njima samima, iz nekadašnje pasivnije u aktivniju ulogu. I sindikati su tako npr. počeli drukčije artikulirati svoje zahtjeve, a političari svoje ponašanje prema javnosti. Nužnost postizanja medijske pozornosti izazvala je medijatizaciju politike, stigmatizaciju svega što je u lošem stanju i moraliziranje u vezi s tim te u konačnici trivijalizaciju politike. Takav razvoj odrazio se opet na izvještavanje(npr. gomilanje priloga o lošim prilikama koje su izazvali država i politika, politizacija nepolitičkih sadržaja ili predmeta, međusobnih napada političara itd). Dogo­dila se promjena u novinarstvu koje se odlikuje većim pesimizmom, kritičkim prikazima političara te usmjerenošću na konflikte i skandale. To se opet polako počelo odražavati na percepciju politike sve većeg broja građana, osobito srednjih i viših slojeva koji su zbog svojeg većeg interesa za politiku pozornije pratili novinarsko izvještavanje. Zbog toga su se povećale sumnje u vjerodostojnost i sposobnost političara, ali i države i politike u cjelini da rješavaju probleme. Autor(1998a, 33) smatra da je empirijska provjera takva modela suviše složena. 4.3. Politika i internet Internet je, zbog posljedica koje je izazvao u politici, pobudio velike nade koje su često imale utopijska obilježja. Pri tome su se razvile vizije o«elektroni č koj demokraciji» od­nosno o«cyber demokraciji». Kritičari predstavničke demokracije nadaju se proboju izravne demokracije koja će dovesti do ukinuća stranaka, udruga, čak i parlamenta. Oni smatraju da će na temelju količine raspoloživih informacija, koje ne biraju i ne obrađuju novinari i tako ih iskrivljuju, doći do velike transparentnosti u političkim procesima, pa će ideal opće informiranoga građanina koji sudjeluje u političkim procesima postati stvar­nost. Interaktivne mogućnosti nadalje bi građaninu omogućile izricanje vlastitog mišljenja u političkom procesu. Tako bi vladala jednakost šansi u procesu artikulacije interesa, jer zbog niskih troškova interneta, čak i skupine slabih resursa mogu postići da budu slu­šane. Očekuje se i povećani osjećaj zajedništva i bolja povezanost građana. Izražena je i nada da internet, koji nije centralno strukturiran i teže se nadzire, može postati prikladnim instrumentom pokreta za građanska prava i disidenata u autoritarnim državama te tako označiti kraj totalitarizma. Te ideje međutim tek opisuju potencijal interneta. Njihova provedba ovisi o sposobnosti i spremnosti političkih aktera i građana da koriste moguć­nosti koje postoje. Krajnje je međutim upitno ostvarenje takve vizije. Sumnje su primje­rene prije svega zbog navodne bolje informiranost i povećane spremnosti na participa­ciju. Što se tiče aspekta poboljšanja informiranosti treba reći da povećanje ponude informacija nipošto ne znači istodobno i povećanje informiranosti. Događa se upravo suprotno jer poplava informacija nadilazi kapacitete obrade recipijenata. U političkom području, viso­ka kompleksnost informacija dodatno otežava situaciju. S obzirom na nju građani više ne mogu razlikovati relevantne i irelevantne informacije, što može izazvati rezignaciju(Zipfel 1998, 43). Ideja o građanima koji bi se sami bavili aktivnim traženjem i izborom informa­cija te tako stvarali osnovu za formiranje mišljenja smatra se fikcijom zbog kognitivnih problema i zbog ograničenog vremena i financija(npr. Downs 1968). Vjerojatnije je da će se recipijenti i na internetu oslanjati na rad profesionalaca koje nazivamo«gatekeeper». 64