To se već sada primjećuje uzmemo li u obzir relativno intenzivno korištenje on-line iz­danja klasičnih tiskovina. Tako se opet poseže za posredovanom komunikacijom, a očekivane prednosti novog medija ne dolaze do izražaja. Internet omogućuje politički zainteresiranom građaninu samostalnu i ciljanu potragu za potrebnim informacijama te brži pristup autentičnom materijalu(npr. stranački programi, nacrti zakona itd). Upitno je međutim koliko recipijenata ima politički interes za intenzivno i aktivno korištenje povećanog broja informacija. Sarcinelli(1997, 330-339) tako primje­rice smatra da većina ljudi nisu«medijski citoyens» koji bi bili snažno orijentirani na in­formacije, nego drži kako ipak dominira tip«medijskog buržuja» orijentiranog na zabavu. To ni internet neće promijeniti. Na temelju postojeće količine i raznolikosti informacija, recipijenti imaju i šansu da zado­volje svoje posebne interese za informacijama odnosno da izbjegnu određene medijske sadržaje , npr. političke informacije. Pođemo li od pretpostavke da se te mogućnosti doista koriste, tada će pojedine ponude, smatraju mnogi autori, imati sve manji doseg , a pos­ljedica će biti fragmentacija , tj. raspršenje publike u mnoge parcijalne skupine s različitim navikama u korištenju medija. Za tradicionalne medije, prije svega za televiziju, već mo­žemo konstatirati takve tendencije(Holtz-Bacha 1997, 13-15). Zbog interneta, čije koriš­tenje zahtijeva individualne odluke o izboru, očekuje se jačanje takve razvojne tenden­cije, osobito ako korištenje interneta bude potisnulo konzumaciju manje fragmentiranih medija. U tom kontekstu postoji bojazan od sve manje integracijske funkcije medija i porasta pluralizma vrijednosti i normi koji će ugrožavati povezanost društva i smanjiti podršku političkom sustavu(Holtz-Bacha 1997; 1998) 73 . Hoće li se takvi negativni efekti doista pojaviti, do sada gotovo da i nije empirijski istraženo. U studiji o posljedicama frag­mentacije u gledanju televizije, Christina Holtz-Bacha i Wolfram Peiser(1999) nisu našli naznake da fragmentirani stil recepcije(operacionaliziran brojem korištenih kanala) negativno utječe na percepciju televizije kao integrativnog faktora koji potiče komuni­kaciju kao i interpersonalnu komunikaciju o politici(prije svega preko televizijskih sad­ržaja) i ugrožava društvenu povezanost. U kontekstu«hipoteze o jazu u znanju» postoje bojazni o fragmentaciji druge vrste. Zastupnici te hipoteze smatraju da svaki građanin ne zna što bi s povećanom količinom ponuđenih informacija. Isključimo li nejednake mogućnosti pristupa zbog cijene infor­miranja on-line, obrazovaniji bi nadproporcionalno profitirali od ponude informacija s in­terneta. Tako nove informacijske tehnologije produbljuju postojeći jaz između ionako socioekonomski privilegiranih«informacijskih bogataša» i«informacijskih siromaha». Optimistična očekivanja u vezi s političkom funkcijom informiranja preko interneta ogra­ničena su činjenicom da transparentnost političkih procesa manje jamči kvantiteta infor­macija, a više njihova kvaliteta , tj. onih informacija koje omogućuju razumijevanje politič­kih sveza. Sumnjamo da će internet takve sadržaje prije ponuditi nego ostali mediji. Političke informacije često se nude u obliku samopredstavljanja političkih aktera, a mreža se odlikuje«komunikacijskom neobveznošću», kako su to formulirali Ulrich Sarcinelli i Manfred Wissel(1996, 37), tj. informacije su kratka trajanja, podrijetlo i vjerodostojnost najčešće im se ne mogu provjeriti i teško je razlikovati relevantno od irelevantnog. Theodor Zipfel(1998, 43) ističe da za pripremu informacija koje bi omogućile pribli­73 Holtz-Bacha(1997, 18) smatra da će politički sustav reagirati na tu situaciju pojačanim komunikacijskim menadžmentom. To međutim donosi i opasnost od povećanja političke nezainteresiranosti građana zbog percipirane diskrepancije između pakiranja koje je djelotvorno u javnosti i političke supstance. 65