žavanje idealu punoljetnog odnosno zreloga građanina nisu«prijeko potrebni novi mediji nego drukčije razumijevanje političkih aktera političke komunikacije s javnošću» 74 . Sumnja pogađa nade koje je pobudio internet ne samo u vezi s boljom informiranošću nego i u vezi s intenzivnijom participacijom građana u političkim procesima. Autori koji se nadaju da će internet osnažiti plebiscitarne elemente, ne diferenciraju činjenice da on­line mediji mogu biti korisni u tehničkom i organizacijskom smislu, ali da ne mogu riješiti probleme elemenata izravne demokracije(npr. brzo zasićenje prečestim glasovanjem, nedostatnu informiranost građana o stručnim pitanjima, usporavanje političkog procesa odlučivanja, opasnost manipulacije neinformiranim građanima itd)(Mertes 1998, 63-66; Zipfel 1998, 47id) 75 . Što se tiče izravne komunikacije između građana i političkih aktera 76 , za takvo što nije koncipirana većina ponuda političkih instanci na internetu(Sarcinelli/Wissel 1996, 40). Istina je da sve više parlamentarnih zastupnika možete kontaktirati uz pomoć e-maila, ali ipak je pitanja hoće li se doista, kako se mnogi nadaju, povećati responzivnost zastupni­ka, tj. hoće li zastupnici temeljem boljih informacija o interesima građana intenzivnije diskutirati o njihovim potrebama. Postigne li se doista opsežnije korištenje e-maila, posto­ji bojazan da će obrada takvih informacija zastupnicima oduzimati previše vremena (Clemens 1998, 152id; Scherer 1998, 182) 77 . Osim toga, postavlja se pitanje u kojoj bi mjeri ti sadržaji bili doista reprezentativni jer se i komunikacijsko sredstvo e-maila ciljano može koristiti radi lobiranja, što se već događa u SAD-u(Marschall 1997, 318; Bimber 1998). Najveća šansa za intenzivniju participaciju građana putem interneta postoji, prema miš­ljenju nekih autora, na razini lokalne samouprave(Klingler 1998, Korff 1998). U kojoj će mjeri građani stvarno sudjelovati, i to prije svega ovisi o postojanju političke volje te o mogućnostima i nužnim internim strukturama za veću participaciju građana te o korište­nju mnoštva poticaja(Jarren 1998, 39). Do sada se internet na razini lokalne samouprave koristio prije svega za poboljšanje usluga građanima, u obliku sustava za informiranje građana,«virtualnim gradskim vijećnicama» itd., koje omogućuju on-line rješavanje od­ređenih administrativnih postupaka(npr. prijava mjesta boravka)(Leggewie 1998, 29). Skeptici postavljaju pitanje u kojoj mjeri korištenje participacijskih mogućnosti putem in­terneta uvjetuje pravu participaciju ili pak ostaje na razini neobvezne činjenice(Marschall 74 Budući da je informacija i faktor moći, Ulrich Sarcinelli i Manfred Wissel(1998, 423) smatraju da se na inter­netu neće moći naći«vijesti relevantne za vladavinu»:«Veza između vladavine i znanja, također i u otvorenom društvu, zanemaruje se u ideji da bi zbog tehničkih karakteristika medija, koji gotovo neograničeno može ob­rađivati podatke, načelno svakom teoretski bio moguć neograničen pristup svim politički relevantnim informa­cijama za odlučivanje». 75 Usp. npr. Slaton(1998) za tzv. tele-glasovanje, što je iskušano u SAD-u, pri čemu se reprezentativni prosjek stanovništva moli da u procesu temeljita informiranja i diskusije zauzme stav u vezi s nekom određenom te­mom. 76 Nade tu sežu sve do virtualnog parlamenta koji bi zastupnike vremenski rasteretio i tako im omogućio da se više angažiraju u svojoj izbornoj jedinici(Zittel 197, 25). 77 Kako je za stanje u SAD-u Thomas Zittel(1997, 27id) primijetio, ondje se na e-mail često odgovara kon­vencionalnom poštom, a za odgovor nerijetko treba do dva tjedna. Neki zastupnici u Kongresu blokirali su e­mail koji ne dolazi iz njihovih izbornih jedinica jer ne mogu obraditi toliku količinu dopisa(Eisel 1998, 14). 66