1997, 318; Sarcinelli/Wissel 1998, 421id; Scherer 1998, 184) 78 . Sumnja se također da mogućnost komunikacije preko interneta potiče stvaranje interesnih skupina. Istomišlje­nici se doduše lakše nađu na komunikacijskoj razini, ali ostaje pitanje hoće li to rezultirati stvarnom organizacijom koja je nužna za zbiljsku intervenciju u političko zbivanje i koja bi mogla pobuditi pozornost šire javnosti, tj. da li će uspjeti, kako to formulira Otfrid Jarren (1998, 45),«skok iz mreže». Postoji doduše mogućnost da već postojeće organizacije bolje usklađuju svoje akcije, a i njihova interna komunikacija može u cjelini profitirati od interneta tako što se primjerice u nekoj stranci potiče razmjena mišljenja između ogra­naka 79 . Internet bi također mogao povećati sposobnost manjih udruga sa slabijim resur­sima i tako zajamčiti veću jednakost šansi različitih interesnih skupina te i većih i malih stranaka(npr. Bimber 1998, 25; Jarren 1998, 45) 80 . Što se tiče povećanja mogućnosti participacije građana putem interneta, u cjelini je upitno postoji li potreba za većim sudjelovanjem. Autori koji ističu veće izglede za participaciju pomoću interneta implicite polaze od pretpostavke da tu postoji veliko zanimanje, a za realizaciju bi nedostajalo samo pravo komunikacijsko sredstvo. To međutim nipošto ne možemo pretpostaviti jer internet ne nudi dodatnu motivaciju za sudjelovanje budući da se ni tu ne vide jače izražene pozitivne posljedice nekog angažmana u odnosu prema postojećim oblicima participacije(Marschall 1997, 321; Bimber 1998 23id; Leib 1998, 92id). Isto tako dosad su se on-line korisnici jednako tako malo zanimali za internetske rasprave s političarima(npr. Zittel 1997; Scherer 1998, 180id). Promatraju li se prednosti interneta iz perspektive političkih aktera , u prvom redu valja navesti mogućnosti da se iskoristi njegov potencijal za public relations (Zipfel 1998, 34­37). Preko interneta novinarima se mogu brzo i sveobuhvatno dostaviti informacije za objavljivanje. Isto tako međutim može doći i do samoinscenacije koja ne ovisi o posre­dovanju profesionalnih komunikatora, tj. novinara. Vlastita poruka tada stiže do recipije­nta nefiltrirana i nepromijenjena(Sarcinelli/Wissel 1996, 39; Clemens 1998, 152). Bez posredovanja novinara povećava se međutim opasnost da se priopćenja izgube u velikoj količini informacija na internetu i da ne privuku pozornost recipijenata. Pobuditi interes široke i heterogene publike na izravan način mnogo je teže nego formulirati priopćenje za tisak kad se uzimaju u obzir i kriteriji odlučivanja novinara čiji izvještaji određenoj vijesti ipak jamče stanovitu pozornost(Jarren 1998, 49; Zipfel 1998, 36id). Nastup na internetu u međuvremenu je međutim političkim akterima postao znakom suvremenosti i važan element predstavljanja. To osobito vrijedi za izborne kampanje u kojima internet ima sve 78 Sarcinelli i Wissel(1998, 422) pišu:«Sve dok se želja za sudjelovanjem može prenijeti iz privatnog prostora u virtualnu sferu, a da se pri tome ne izgubi vlastita anonimnost, ta želja može poprimiti najneobičnije i najnevjerojatnije oblike. Zbog toga treba očuvati sumnju prema nadama onih koji puno očekuju od cyber­demokratizacije». Također se može pretpostaviti da mogućnost komunikacije e-mailom smanjuje zakočenost ljudi koji su inače manje politički angažirani, ali tako raste količina manje ozbiljnih i obvezujućih izjava. Usp. npr. Bimber(1999). 79 Prema rezultatima iz Velike Britanije, internet se za sada više koristio za informiranje s vrha nego za poticanje unutarstranačke diskusije(Gibson/Ward 1998). 80 Kao što je utvrdio Detlev Clemens(1998, 169) etablirani odnosi moći reflektiraju se i na internetu barem kad je riječ o strankama. O situaciji u Velikoj Britaniji i SAD-u također usporedi Margolis/Resnick/Wolfe(1999). 67