Njemačkoj je na carskom saboru u Augsburgu 1530. godine uvedena obveza« impres­suma »- dakle navođenje tiskara i mjesta tiskanja. Godine 1559. pojavio se prvi papinski « Index » kojim se nije zabranila samo proizvodnja nego i čitanje određenih spisa- osobito reformatora Martina Luthera i Thomasa Müntzera. Već 1521. godine ediktom carskog sabora u Wormsu zabranjeni su Lutherovi spisi kao i spisi ostalih autora čije se mišljenje nije uklapalo u katoličku doktrinu. Na carskom saboru u Speyeru 1570. godine odlučeno je da se tiskanje knjiga dopusti još samo u nekolicini carskih gradova. Legitimnost cenzure novina načelno se nije dovodila u pitanje sve do 18. stoljeća. Teo­retičari apsolutističke države obrazlagali su cenzuru državnim razlozima. Posljedica cen­zure u Njemačkoj bila je zabrana vijesti o unutarnjoj politici odnosno njihova je distribucija bila znatno ograničena. Pruski kralj Friedrich II.(Veliki) smatrao je:«Privatna osoba nema prava donositi javne ocjene, koje mogu biti čak prijekorne, u vezi s radnjama i postup­cima, zakonima, mjerama i naredbama suverena i dvora, državnih službenika, državnih tijela i sudova, te širiti, objavljivati ili tiskati vijesti koje o njima dozna. Privatna osoba nije čak ni sposobna o tome donositi ocjene jer joj nedostaje potpuno znanje o okolnostima i motivima».(cit. prema Habermasu1968, 36). U jednom pismu ocu Gotthold Ephraim Lessing napisao je godine 1751:«(...) zbog oštre cenzure berlinske su političke novine najvećim dijelom suhe i nezanimljive pa će znatiželjnik u njima naći malo zabave»(cit. prema Waßeru 1975, 41). Borba za vanjsku slobodu tiska , dakle za slobodu od državnog utjecaja, počela je u En­gleskoj. Godine 1649. u jednom podnesku stranke Leveller parlamentu tvrdi se:«Želi li neka vlada djelovati pravedno i u skladu s ustavnim načelima, prijeko joj je potrebno čuti sve glasove i mišljenja. To će međutim moći samo ako ona sama zajamči slobodu tiska». U isto vrijeme kad je Thomas Hobbes obrazlagao nužnost cenzure 93 , stvoreni su i najvaž­niji argumenti za slobodu tiska(Wilke 1983; 1984b). U tom kontekstu ističe se traktat Areopagitika (1644) Johna Miltona(1608- 1674) u kojemu je glavna tema sloboda tiska (otisnuto kod Wilkea 1984b, 57id). Milton je među ostalim isticao da ne bi mogla biti bez propusta cenzura koju bi provodili podani čki duhovi, a služila bi isključivo podjarmljivanju istine. Ta cenzura onemogućila bi traženje istine javnom argumentacijom, a krajnji cilj slobodne javne diskusije jest služba općem dobru. Istina se može naći samo ako se pret­postavi mogućnost da bi i drugi mogli biti u pravu. U raspravi pro et contra mo že se utvrditi istina. Milton je i sam 1651. godine radio kao cenzor. Pledirao je doduše samo za slobodu u sklopu vladajućeg sustava, a ta sloboda trebala bi biti zajamčena samo jednoj, osobito odgovornoj eliti(Koszyk 1972, 28id). Od 1688. godine engleski Parlament bio je vrhovna nadzorna instanca tiska, a 1695. go­dine u Engleskoj je ukinuta cenzura jer se odustalo od toga da se obnovi tzv. Licensing Act . Od 1771. godine slobodno se moglo izvještavati i o Parlamentu. Američka i fran­cuska povelja o ljudskim pravima proklamirale su slobodu tiska 1776. odnosno 1789. go­dine. Sloboda tiska uvrštena je 1791. godine, kao prvi dodatni članak, u Ustav SAD-a. Amandman I. Ustava SAD-a glasi:«Congress shall make no law respecting an estab­lishment of religion, or prohibiting the free exercise therof; or abridging the freedom of speech, or of the press; or the right of the people peaceably to assemble, and to petition the Government for a redress of grievances». 93 Thomas Hobbes(1588-1679) u Levijatanu polazi od toga da se čovječanstvo prvo nalazilo u stanju rata svih protiv svih. Želja za moći za njega je osnovni ljudski motiv. Budući da je čovjek čovjeku vuk(«homo homini lupus est») moć se ustupa«Levijatanu». Zadaća je države osigurati red jer bi i najslabiji mogao ubiti najjačega. Dr­žava, bez obzira na moralne principe, ne bi trebala jamčiti slobodu nego sigurnost. 75