U vrijeme nacionalsocijalističke vladavine tisak i radio bili su unificirani, a njima je uprav­ljalo Ministarstvo prosvjećivanja naroda i propagande. U programu NSDAP-a, formuli­ranom u veljači 1920. godine, o tisku eksplicitno piše:«23. Zahtijevamo zakonitu borbu protiv svjesne političke laži i njezinog širenja tiskom. Kako bismo omogućili nastanak njemačkog tiska zahtijevamo da: a) svi pisci i suradnici novina koje se tiskaju na nje­mačkom jeziku moraju biti pripadnici njemačkog naroda,(...) c) da se zakonom zabrani svako financijsko sudjelovanje u njemačkim novinama ili utjecaj onih koji nisu Nijemci (...), novine koje čine prijestup protiv općeg dobra, treba zabraniti. Zahtijevamo zakonsku borbu protiv pravaca u umjetnosti i književnosti koji imaju negativan utjecaj na život našeg naroda(...)».(cit. prema Hoferu 1957, 30). Zakon o novinama u Carstvu od 4. listopada 1933. podvrgnuo je tisak i radio strogom državnom nadzoru. Zadaća novinara izravno se izvodi iz Hitlerove ideje o odgoju:«Moja je pedagogija teška. Slabe treba odstraniti(...) Ne želim nikakav intelektualni odgoj. Znanje kvari mladež.»(cit prema Hoferu 1957, 88). U Ustavu SR Njemačke sloboda tiska eksplicitno se jamči u čl. 5. Stavak 1 glasi:«Svatko ima pravo slobodno iskazivati i širiti svoje mišljenje riječima, pismom i slikom i informirati se iz opće pristupačnih izvora. Jamči se sloboda tiska i sloboda izvješćivanja putem radija i filma. Ne provodi se cenzura». Ustavne predodžbe o slobodi tiska ilustrira presuda Sa­veznog ustavnog suda od 5. kolovoza 1966, tzv. presuda časopisu Spiegel :«Slobodni tisak na koji ne utječe javna vlast i koji nije podvrgnut nikakvoj cenzuri, bitan je element slobodne države, a za modernu demokraciju prijeko je potreban slobodni tisak koji redo­vito izlazi.» Kako bi mediji mogli ostvariti svoju zadaću, zajamčeni su im zakonom utemeljeni privile­giji(Löffler/Ricker 2000, 63id; Paschke 2000, 117-140). To znači da nema prisile unutar zanimanja niti sudova specijaliziranih za novinarske procese te da je zajamčeno pravo koncesija na slobodno osnivanje novinskih poduzeća i slobodno bavljenje tim zanima­njem. Važan privilegij je i pravo neimenovanja izvora koji novinarima dopušta da pred su­dom odbiju odati svoj izvor informacija. Tako se štiti povjerenje između informanta i no­vinara, što je važna pretpostavka za prikupljanje informacija, a time i ispunjavanje javne zadaće medija 96 . Kako institucije za kazneni progon ne bi nekim drugim putem dolazile do informacija, vrijedi i zabrana zapljene i pretresa. Mediji nadalje uživaju i privilegij prava na informaciju . Prema tome, obveza je vlasti da predstavnicima medija daju informacije koje su potrebne da bi ispunili svoju javnu zadaću. Zakon o zaštiti podataka također sadr žava privilegij medija. Prema njemu podaci koji se tiču osoba, a medijska ih poduzeća ili njiho­ve podružnice«obrađuju ili koriste isključivo za vlastite novinarsko-redakcijske svrhe»(§ 41 st. 1 Saveznog zakona o zaštiti podataka), samo u ograničenoj mjeri podliježu uobiča­jenim odredbama. U mnogim zemljama još nema slobode tiska. Članak 19 Opće povelje o ljudskim pravima, koju su 1948. prihvatili Ujedinjeni narodi, a prema kojem svatko ima pravo na slobodan iskaz mišljenja, još uvijek ne vrijedi u mnogim zemljama. Organizacija Freedom House 97 zaključila je u svojem izvješću iz 2005. godine da je sloboda tiska ograničena u dvije trećine država. Prema tom izvješću mediji su slobodni u 75 zemalja(39 posto), djelo­96 Pravo da ne otkriju izvor imaju svi djelatnici masovnih medija, pa i tehničko i komercijalno osoblje. To se pravo odnosi i na informante i na sadržaj koji su priopćili. 97 Instituciju su 1941. godine osnovali Eleonor Roosevelt, Wendel Willkie i skupina poslovnih ljudi, predstavnika sindikata, pisaca, novinara i tadašnjih vladinih dužnosnika kako bi se diljem svijeta promicala sloboda i demo­kracija(http://www.freedomhouse.org). 77