poznat svim članovima redakcije. Taj su svjetonazor upoznali tijekom procesa učenja odnosno socijalizacije koji se među ostalim provodio svakodnevnim čitanjem novina. Na­dalje, Breed je naveo sljedeće čimbenike važne za konformizam prema redakcijskom svjetonazoru: 1. Institucijski autoritet i sankcije. Otkazi tu gotovo nisu imali nikakvu ulogu, eventu­alni ukori događali bi se više na neslužbenoj razini, npr. podcrtavanjem onoga što se nadređenima ne bi svidjelo ili se neki članak suprotan redakcijskoj politici ne bi objavio zbog navodnog nedostatka vremena ili prostora. 2. Osjećaj obveze ili poštovanja prema nadređenome. U očima novinara nadređeni nisu imali samo pozicijski autoritet temeljem hijerarhije nego i funkcionalni autoritet temeljem stručnog znanja. 3. Želja za napredovanjem čiju bi realizaciju ugrozio presnažan nekonformizam(poti­canje nemira). 4. Nije postojala eksterna organizacija odnosno druga referentna skupina koja bi u redakcijskom radu mogla poslužiti kao«protuteža». 5. U žitak u poslu: a) velika kolegijalnost i izražen«grupni osjećaj'mi'», b) velik stu­panj zadovoljstva poslom zbog rada koji se smatra zanimljivim, c) naknade koje nisu financijske prirode, npr. kontakt s važnim osobama koje bi novinare tretirali kao«insidere» u vlastitu krugu. U prilagodbi novinara vrijednostima i redakcijskoj politici medijske organizacije u kojoj rade, osobito je važan mehanizam socijalne kontrole. Kao što je već Breed utvrdio, soci­jalna kontrola u redakcijama provodi se uglavnom suptilno, primjerice kimanjem, diza­njem obrva ili podvlačenjem rukopisa crvenim odnosno odbijanjem teksta zbog navod­nog nedostatka prostora ili vremena. Utjecaj nadređenih lako može dovesti do prilagodbe ili autocenzure. Tako nastaju tzv. cenzori u glavi. I kolege pridonose socijalnoj kontroli koja se osobito događa međusobnim čitanjem članaka. Riječ je pri tome o činu dragovoljne kolegijalne samokontrole, koja se smatra pozitivnom. Međusobno čitanje služi među ostalim smanjenju vlastite nesigur­nosti i rasterećenju od odgovornosti. Budući da za selekciju vijesti ne postoji eksplicitan katalog kriterija nego manje ili više neformalno prenesene procedure, novinar se stalno mora povratno osiguravati s obzirom na primjerenost svojeg selekcijskog izbora. U kojoj mjeri će se čitati i tko će čitati znatno se razlikuje od redakcije do redakcije, ali čini se da je ta praksa tijekom vremena izgubila važnost(Roegele 1985, 70; Esser 1998, 434id). Kao što je pokazala studija Novinarstvo u Njemačkoj (Scholl/Weischenberg 1998, 94-98) više od polovice novinara većinom ili(gotovo) uvijek daje kolegama tekstove na čitanje. Riječ je prije svega o mlađim, manje iskusnim i hijerarhijski niže rangiranim novinarima. Njih 41 posto navelo je da im tekstove čitaju izravno nadređeni, 23 posto navelo je glavnog urednika, a 36 posto da im tekstove čitaju kolege. Svaki peti novinar potvrdio je doduše da i sam provjerava svoje tekstove. Prema rezultatima te studije, hijerarhijsko čitanje teks­tova, tj. kad nadređeni čita tekst, događa se prije svega u redakcijama politike i gospodar­stva. Donsbach(1982, 235-268) u orijentaciji na kolege vidi nadomjestak za nedostatnu orijentaciju novinara na publiku. Taj problem povećava i činjenica da se novinari i u pri­vatnoj komunikaciji druže uglavnom s novinarima, što može dovesti do homogenizacije spektra mišljenja. Ako bi novinarima ponašanje i standardi njihovih kolega postali mjerilo vlastitog ponašanja, a ne bi vodili računa o potrebama i reakcijama recipijenta, u opas­92