nost bi došla društvena zadaća koju mediji trebaju ispuniti. Rezultati studije Novinarstvo u Njemačkoj (Scholl/Weischenberg 1998, 108) ne potvrđuju takvu procjenu. Prema toj stu­diji velik dio ispitanih naveo je kolege(77 posto) odnosno nadređene(69 posto) kao osobe od kojih su posljednja dva tjedna doživjeli reakcije na svoj rad, a 65 posto ispitanih navelo je ipak i građanstvo. Rezultati pokazuju da je prilično visoko rangiran i utjecaj građana na rad novinara. Vidjet će se u kojoj će mjeri nove mogućnosti komunikacije s građanima preko medija on-line(npr. e-mail, newsgroups, forumi) povećati utjecaje reci­pijenata na novinarski rad. Uz to valja reći kako rezultati ispitivanja s početka devedesetih godina pokazuju da slika o novinarima u javnosti više nije tako negativna kakva je bila na početku osamdesetih godina(Köcher 1985, 180-189). Većina novinara recipijente je ka­rakterizirala kao«samosvjesne»,«otvorene»,«zainteresirane za politiku»,«dobro infor­mirane»,«kritične» i«zahtjevne». Znatno rjeđe koristili su negativne opise kao što su «gladni senzacija»,«prostodušni»,«malograđanski» i«površni»(Schneider/Schön­bach/Stürzebecher 1993a, 372-374; 1993b, 26id; 1994, 213-217). Osim izravne orijentacije na kolege, svoj se rad može procjenjivati praćenjem vlastitog i drugih medija, osobito onih koji se nazivaju«mediji predvodnici javnog mi šljenja» 114 . To u određenim uvjetima može stvoriti relativno homogenu medijsku kulturu jedne zemlje. Unatoč navedenim ograničenjima novinarske slobode, novinari su vrlo zadovoljni svojim zanimanjem . To ukazuje na činjenicu da nužnost uklapanja u strukturu neke medijske organizacije ne mora onemogućiti ostvarenje novinarskih ciljeva. Osim toga treba imati na umu činjenicu da njemački novinari, s obzirom na međunarodnu situaciju, uživaju visok stupanj autonomije . To ilustriraju podaci iz istraživanja Donsbacha i Pattersona(Donsbach 1993b; Donsbach/Wolling 1995). Samo sedam posto ispitanika ocijenilo je 1990/91. da u Njemačkoj vodeći urednici ili direktori novina i radiotelevizijskih postaja provode priličan ili vrlo velik pritisak na njihov rad(Donsbach 1993b, 152). Njih 56 odnosno 69 posto smatrali su da uopće nisu izloženi takvim ograničenjima(Donsbach/ Wolling 1995, 434). U ostalim zemljama koje su sudjelovale u istraživanjima, novinari su smatrali da su izloženiji znatno jačem utjecaju te vrste 115 . Na pitanje o razlozima za inter­venciju u članke/priloge(povećanje zanimanja publike, faktografska točnost, poboljšanje uravnoteženosti, političko usmjeravanje), u cjelini se pokazalo da su redakcijske inter­vencije najrjeđe bile kod njemačkih i švedskih novinara(Donsbach, 1993a, 153; Dons­bach/Wolling 1995, 434). Stupanj redakcijske kontrole nije ovisio ni o iskustvu novinara ni o posebnom području(Donsbach/Wolling 1995, 428). Za razliku od američkih i britanskih kolega, njemačke novinare nisu korigirali čak ni kad bi se jače angažirali u smislu od­vjetničkog novinarstva. Kad bi se dogodio otklon od političke linije medija, pritisak bi na njemačke novinare najčešće dolazio s razine glavnog uredništva i menadžmenta, pa bi se tražile politički motivirane promjene članaka/priloga(Donsbach 1993b, 154-158; 114 Willke(1999b, 302) navodi sljedeće karakteristike«vodećih medija»: velik doseg(naklada/kvota gledanosti ili slušanosti), u publiku ubrajaju velik udio onih koji donose odluke odnosno pripadnike elite a i novinare, velika citiranost u drugim medijima, određena novinarska intencija(normativni novinarski identitet umjesto pukog ispunjavanja funkcija) i sadržajna(s obzirom na teme i referentni okvir) i/ili formalna(layout) prednost u odnosu na druge medije. Pojam može označavati i kvalitetu koja se temelji na osobitim novinarskim dostignućima i cijenjenim imenima. 115 U Švedskoj je 22 posto novinara, a u Velikoj Britaniji njih 29 posto navelo da u odnosu prema urednicima nemaju nikakva ograničenja, a u odnosu na upravu 26 posto(Švedska) i 57 posto(Velika Britanija)(Donsbach/ Wolling 1995, 435). Također su Weaver i Wilhoit(1996, 60-65) utvrdili da u usporedbi sa sedamdesetim i osam­desetim godinama u SAD-u postoji manji stupanj autonomije koji se mjerio pitanjima: mnogu li novinari namet­nuti temu koju oni smatraju važnom, imaju li slobodu sami izabrati temu koju će obrađivati i mogu li odlučivati o aspektima informiranja te hoće li još netko obraditi njihov prilog. 93