137; Jonscher 1999). Društvene elite kao važan izvor informacija raspolažu relativno velikim repertoarom sankcija i u pravilu mogu prilično dobro kontrolirati kako se koriste informacije koje one daju. Budući da masovni mediji svakodnevno moraju kontinuirano proizvoditi vijesti, iz toga proizlazi da treba osigurati stalni dotok informacija. Taj pritisak znači da se za informante biraju osobe ili institucije o kojima se zna da proizvode ili imaju informacije o kojima vrijedi pisati. Kako je Jeremy Tunstall(1971, 25) pokazao u jednoj studiji o novinarima u Londonu, kon­takt s važnim osobama, a time i upućenost u važne događaje, ubrajaju se u najprivlačnije aspekte novinarstva. Razvija se osjećaj pripadnosti koji se povezuje s idejom da se može utjecati na događaje. Takav oblik pribavljanja informacija istodobno znači ovisnost o oko­lini, tj. gubitak novinarske autonomije. Novinari su ovisni o informantima koji prekidom kontakta mogu prekinuti tijek informacija ako se one ne rabe onako kako to zahtijeva informant. Elite stalno daju povratne informacije o tome, i to vrlo brzo tako da novinari mogu relativno brzo korigirati svoje ponašanje i uskladiti ga za budućnost. Načelno postoji opasnost da novinari pri prosljeđivanju informacija preuzmu vrijednosni sustav svojeg izvora jer tako mogu osigurati kontinuirani dotok informacija. U vrijeme cara Wilhelma u Njemačkoj taj se mehanizam nazivao« sistem Hammann »(Kunczik 1997a, 98id). Njemački kancelar Caprivi imenovao je 1894. godine Otta Hammanna vo­diteljem odjela za tisak koji je tu poziciju zadržao 22 godine pod četiri kancelara.«Sistem Hammann» počivao je na međusobnom odnosu povjerenja između službene institucije i tiska. Informacije su dobivali samo novinari dostojni povjerenja, dakle samo oni koji su benevolentno izvještavali. Predstavnici ostalih novina koji nisu bili u Hammannovoj mi­losti, mogli su računati samo s praznim izjavama njegovih suradnika. Tako se nagrađivala politička benevolentnost. Budući da informanti kao protuuslugu za davanje informacija dobivaju publicitet, često se između novinara i informanata stvara simbioza. To je osobito izraženo kod diplomatskih dopisnika- onih malobrojnih vrhunskih novinara koji redovito pišu o međunarodnim doga­đajima, često sudjeluju na međunarodnim konferencijama i o njima izvješćuju, kako nam je to u svojoj nešto već starijoj studiji pokazao W. Phillips Davison(1975). Njihov rad u pravilu diplomati pozitivno vrednuju tako da novinari i diplomati tvore neku vrstu«foreign affairs community». Zbog svoje vrlo dobre informiranosti novinari su često cijenjeni i kao savjetnici. Kako bi bili uspješni informantima koji žele kontrolirati informacije odnosno na njih utjecati važno je da novinarima daju osjećaj da su osobe od povjerenja. To se na primjer zbiva povjerljivim prosljeđivanjem informacija, tzv.«leaking». Bez tog oblika informiranja niti jedan vodeći masovni medij zapadnih industrijskih nacija više ne može preživjeti, a oso­bito je delikatan problem korištenje informacija iz izvora koji želi ostati anoniman. Često se tako dobivaju interne informacije važne za javnost, npr. o političkim procesima odlu­čivanja. Problem je međutim da se novinarima može manipulirati davanjem informacija vezanih uz određene interese. Upravo kod novinara koji su u najvećoj mjeri nezavisni važno je upozoriti na odgovornu ulogu u procesu komunikacije, jer postoji opasnost da glasine prosljeđuju kao informacije odnosno da«izmišljaju» informacije. Tko još može provjeriti je li«dobro informiran izvor iz vladinih krugova« vozač taksija ili barmen. Kako je nasuprot tome informantu korisno da bude anonimno citiran, ilustrira ovaj primjer: Henry Kissinger, ministar vanjskih poslova u Nixonovoj i Fordovoj administraciji, uobiča­vao je novinarima redovno davati informacije, ali je dopuštao da ga citiraju samo kao «Senior State Department Official». Kissinger je o svojem postupku izjavio:«Everybody 97