realy knew that I was the senior official. The advantage of doing it in this manner was that it enabled foreign governments not to have to take a formal position about what I had said, and not to force me to take a formal position»(cit. prema Blyskal/Blyskal 1985, 62). Na kraju valja reći da povjerljivo davanje informacija jest varijanta politike zadržavanja informacija. Novinarima se daje osjećaj sudjelovanja u važnim odlukama odnosno posje­dovanja tajnih informacija. Istodobno se tako može znatno smanjiti motivacija za samos­talnim kritičkim istraživanjem.« Leaking » je utoliko«idealna dopuna» politike zatajivanja informacija za čije se opravdanje rado koristi državni razlog. Lako dolazi do interesnog sukoba između novinara koji su zainteresirani za pribavljanje i širenje informacija i predstavnika države koji to dijelom žele spriječiti. 5.4.2. Novinarstvo i odnosi s javnošću(PR) Novinarstvo i odnosi s javnošću iz normativne se perspektive promatraju kao antago­nističke djelatnosti, jer PR širi poruke obilježene određenim interesima, a zadaća novinarstva je skeptično provjeravanje informacija. U skladu s tim idealom novinari bi trebali čuvati kritičku distancu prema PR-u. Kao profesionalni prenositelji partikularnih interesa, osobe zaposlene u PR-u ipak su u praksi glavna instanca s koje se utječe na novinarstvo. Bliskost novinarstva s PR-om pokazuje se i u međusobnoj zamjenjivosti. U istraživanju provedenom po nalogu agencije Kohtes Klewes u ljeto 2000. godine na uzorku od 100 televizijskih, radijskih, tiskovnih i internetskih novinara te 100 djelatnika u PR-u zaposlenih u agencijama i odjelima za informiranje u poduzećima, 54 posto struč­njaka za PR naveli su da su nekad radili u novinarstvu(Kohtes Klewes 2000). Također je 25 posto novinara nekoć radilo u PR-u. Da su opet spremni učiniti isto, navelo je 62 posto novinara i 55 posto stručnjaka u PR-u. Obje strane vrlo pozitivnim vrednuju odnos između novinarstva i PR-a. PR i novinarstvo međusobno su ovisni. Institucije koje se bave PR-om trebaju publicitet, a vremena za vlastito istraživanje najčešće nedostaje. Stručnjaci za PR najčešće poznaju radne uvjete novinara i njihove potrebe i trude se da medijski primjereno oblikuju svoje tekstove. Sve se više prakticira elektroničko slanje priopćenja za tisak, što još više olak­šava rad novinara koji takve tekstove odmah mogu dalje obrađivati. Zbog takvih usluga PR-a, materijal se često objavljuje bez dalje provjere. Kao primjer prilagodbe poruka PR-a potrebama novinarske rutine, često se navodi već slavna praksa Nixonova tima za PR jer su izjave za tisak uvijek uobličavali u točno 100 riječi. Budući da ta dužina odgovara dužini novinskog članka, bila je vrlo velika vjerojatnost da novinari neće križati dijelove teksta ni dodavati vlastite(Smith 1988a, 448id) Sami novinari procjenjuju da je utjecaj PR-a na njihov rad neznatan. U studiji Novinarstvo u Njemačkoj (Löffelholz 1997; Scholl/Weischenberg 1998, 137-146), gotovo polovica ispitanika navela je da odnosi s javnošću vrlo malo utječu na njihov rad. Samo 16 posto pridalo im je velik ili vrlo velik utjecaj. Löffelholz(1997, 194) taj nalaz interpretira tvrdnjom da se«samokritična refleksija granica i prisila vlastite djelatnosti ne ubraja u primarne vrline mnogih novinara». Ovdje ipak treba razlikovati prema područjima rada novinara. Otprilike dvije trećine novinara zaposlenih u izvještajnim agencijama i otprilike isto toliko lokalnih novinara pridaju srednje jak do vrlo velik utjecaj PR-u, a upravo obrnuto vrijedi u rubrikama politike gdje dvije trećine novinara smatra da PR neznatno utječe na njihov 98