rad 121 . Löffelholz(1997, 199-206) s obzirom na odnos prema PR-u razlikuje četiri tipa novinara: 1.«pragmatici prema PR-u» koji su pozitivno otvoreni prema odnosima s javnošću(oko 31 posto nasumičnog uzorka); 2.«antikritičari PR-a» koji PR pozitivno ocjenjuju i izrazito ga brane protiv kritike(oko 24 posto); 3.«skeptici prema PR-u» prema njemu su skeptično distancirani, a priopćenja za tisak često drže suvišnim i nipošto prijeko potrebnim(oko 19 posto) i 4.«kritičari PR-a» koji ne samo skeptično prosuđuju PR nego su uvjereni da PR nadomješta novinarsko istraživanje i zavodi na nekritično izvješćivanje. Oba prva tipa najčešće su bili među novinarima u izvještajnim agencijama i oglasnicima te u sportskim, zabavnim i regionalnim rubrikama. PR pragmatici i PR antikritičari imali su znatno pozitivniju sliku o svojoj publici, bili su zadovoljniji poslom od ostalih tipova, a novinarsku ulogu prije svega shvaćali su kao ulogu savjetnika. PR skeptici i PR kritičari najčešće su radili u političkim redakcijama i pretežno su kritički shvaćali ulogu vlastitog zanimanja. Općenito utjecaj PR-a na novinarstvo predstavnici medija očito podcjenjuju. Njihova slika o sebi samima u velikom je proturječju prema rezultatima mnogih empirijskih studija 122 koje su utvrdile znatan utjecaj PR-a na izvješćivanje masovnih medija. Barbara Baerns (1985, 87) utvrdila je na primjer da je u svakodnevnom izvješćivanju o politici savezne pokrajine Sjeverne Rajne Vestfalije 64 posto novinskih izvještaja, 63 posto televizijskih priloga, 61 posto radijskih emisija i 59 posto agencijskih vijesti zasnovano na konfe­rencijama za novinare i priopćenjima za tisak. Torsten Rossmann(1993) u analizi poslje­dica rada s tiskom organizacije«Greenpeace» u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj utvrdio je kako je 84 posto novinskih članaka o«Greenpeaceu» utemeljeno na aktivnostima njiho­va PR-a(akcije, priopćenja za tisak i konferencije za tisak). Utvrđeno je također da je za objavljivanje poruka preko PR-a bitno svladati prepreke u izvještajnim agencijama . Ako se neko priopćenje za tisak uvrsti u agencijske vijesti, vrlo je vjerojatno da će se pojaviti i u tisku. Članci zasnovani na materijalu dobivenom od PR-a u pravilu se objavljuju već na dan nakon konferencije za tisak odnosno nakon prispijeća priopćenja za tisak(npr. Lang 1980, 112; Baerns 1985, 89). Prema studiji Renéa Grossenbachera, koji je u Švicarskoj istraživao novinske odjeke na tiskovne konferencije saveza, kantona i gospodarskih poduzeća, bilo ih je 80 posto. Grossenbacher(1986, 726) na temelju toga zaključuje da medijski sustav ne reagira na realnu nego na fiktivnu aktualnost jer organizator konfe­rencije za tisak u pravilu sam može odabrati termin:«Velikim dijelom aktualnost dnevnih medija ne određuje sam događaj nego njegovo posredovanje, medijski događaj'kon­ferencija za tisak'». To rezultira«prisilom na trenutnu upotrebu», na štetu vlastitog istra­živanja. Baerns(1985, 98) zastupa tezu da odnosi s javnošću u velikoj mjeri kontroliraju teme i vrijeme medijskog izvješćivanja(« determinacijska hipoteza »). Odnos između PR-a i novinarstva sliči ceteris paribus igri kojoj je zbroj nula: što je veći utjecaj PR-a, manji je utjecaj novinarstva i obrnuto(Baerns 1985, 17). Prema Baernsu(1985, 89, 98) novi­narstvo je kao autonomni sustav objavljivanja informacija ustuknulo pred prezentacijama odnosa s javnošću. Raznolikost informacija reducira se na različito vrednovanje ponude 121 Löffelholz smatra da novinari koji u svojem području aktivnosti imaju izravnu vezu s PR-om pretpostavljaju da je utjecaj odnosa s javnošću veći nego novinari koji pretežno neizravno dolaze u kontakt s materijalom iz PR-a (prije svega preko agencija). 122 Ovdje su prije svega predstavljeni rezultati za njemačko govorno područje. Pregled rezultata istraživanja u SAD-u nudi Cameron/Sallot/Curtin(1997). 99