koju podastire PR, a koja se selekcijom i interpretacijom različito koristi u medijsko­tehničkom i dramaturškom smislu. Prema Baernsovoj studiji(1985), čak je i taj oblik ob­rade bio vrlo slabo izražen. Grossenbacher(1986) ustvrdio je da dominiraju izvješća koja obavještavaju o događaju, a ni 10 posto članaka nije napisano u obliku komentara. Poru­ke dobivene od PR-a se doduše krate, ali se ne mijenja sadržaj njihova iskaza. Ne dodaju se nove teme, a u velikoj mjeri preuzima se gotovi obrazac vrednovanja i komentiranja. To je osobito vrijedilo za materijal koji je odmah bio pripremljen za medije, a organizator tis­kovne konferencije koji bi to učinio, u izvještajima je dobio gotovo dvostruko više redaka od onoga koji svoj materijal nije unaprijed medijski obradio. Grossenbacher je konstatirao neznatnu transformaciju samo u redukciji elemenata pozitivnog vrednovanja. Sklonost da se smanji broj pozitivnih sudova potvrdila je i Cornelia Bachmann(1997), koja je istraživala kako se ponašaju redakcije lokalnih novina s priopćenjima za tisak koja su slali uredi za informiranje iz tri švicarska grada 123 . Prema toj studiji pojavljivale su se sadržajne nadopune«ali samo vrlo malo sadržajnih dodataka služilo je otkrivanju onoga što bi neki uredi za informiranje prešutjeli»(Bachmann 1997, 219). Ako bi se prvotni tekst izjave za tisak i mijenjao(80 posto), radilo se samo o četvrtini- mjereno u opsegu- vlas­titog novinarskog rada, a ostatak je sadržajno bio zasnovan na uratku PR-a. Velika ovis­nost medijskog izvješćivanja o PR-u nešto je što prije svega treba smatrati sumnjivim, jer je novinari ne priznaju otvoreno, što znači da je ni recipijent u pravilu ne može prepoz­nati 124 . Problematično je i to što novinari u najveći dio informacija koje su se zasnivale na mate­rijalima dobivenima od PR-a, ne uključuju dodatni izvor (Baerns 1985, 88). Ako se i po­duzme dodatno istraživanje, onda se ta inicijativa, prema Baernsu(1982, 169),«očito tiče skupljanja izjava o tim događajima». Cornelija Bachmann(1997, 219) otkrila je i ovaj problem: ako se uključe dalji usmeni izvori, često je riječ o osobama navedenima u izjavi za tisak. Na temelju toga autorica je zaključila da uredi za PR ne upravljaju samo temama nego i izborom stručnjaka koji dolaze do riječi. U spomenutim istraživanjima novinarima je ispostavljena vrlo negativna svjedodžba o njihovoj neovisnosti i vlastitu angažmanu. Peter Nissen i Walter Meningen(1997, 168) tvrde:«Ideju o samostalnom novinaru koji vlastitim istraživanjima proizvode vijesti i informacije, u najvećoj mjeri možemo opisati kao mit.» Takva izjava ipak je prevelika simplifikacija. Uza svu kritiku utjecaja PR-a na novinarstvo, ipak treba prihvatiti činjenicu da korištenje materijala od PR-a rasterećuje novinare. Olakšava se njihov rad, a tako ušteđeno vrijeme ponekad se možda koristiti za pomno istraživanje drugih tema. Novi­narstvo priopćenja u kojem se priopćenja prosljeđuju javnosti bez ikakve novinarske obrade, važno je, smatra Petra E. Dorsch(1982), prije svega zato jer ni najveća sprem­nost za vlastiti novinarski angažman ne bi bila dovoljna da se obuhvate sve važne teme i da se o složenim gospodarskim i političkim procesima izvješćuje primjereno, tj. bez njiho­va objavljivanja nastale bi informacijske rupe. Nitko više ne zagovara determinacijsku hipotezu u jednostavnu obliku. Claudia Schweda i Rainer Opherden(1995, 154-156) upozoravaju kako su prema njihovoj studiji o izvješ­123 Tendencija vrednovanja preuzeta je u gotovo 60 posto istraženih primjera. U slučaju dodavanja vlastitih su­dova(33 posto promijenjenih tekstova koji su preuzeti) bili su šest puta če š će negativni nego pozitivni(Bach­mann 1997, 219id). 124 Izvor medijskih priloga zasnovanih na PR-u, u studiji koju je proveo Bearns(1985, 90), naveden je u 55 posto agencijskih vijesti, 33 posto vijesti na radiju, 28 posto vijesti u tisku i 17 posto na televiziji. Usp. i Schröter(1986, 25-42); Grossenbacher(1989, 97); Frölich(1992, 46) i Bachmann(1997, 220). 100