novništva koja traje dulje od aktualnog događaja) i«moralna krivica»(niski motivi ili grubi nehaj nekog aktera). Kao predmet istraživanja koristili su se nesreća Lufthansina Airbusa u Varšavi u rujnu 1993.(bez trajnog potencijala prijetnje i bez moralne krivice) i incident u tvornici boja Hoechst u veljači 1993.(trajni potencijal prijetnje i moralna krivica). I dok je Lufthansa uspjela bez osude proširiti svoju središnju poruku u masovnim medijima(85 posto svih slučajeva), tvrtka Hoechst bila je znatno neuspješnija(uspjeh u samo 28 posto slučajeva). Hoechst je u cjelini prikazan znatno negativnije od Lufthanse. Sturny je mo­gao dokazati da treba modificirati tezu prema kojoj novinari manje preuzimaju materijale PR-a u kriznim situacijama. U tom kontekstu treba uvažiti prethodnu praksu u PR-u ne­kog poduzeća, predrasude novinara, a i tip krize. Mnogi autori plediraju za to da se međuovisnost sustava PR-a i medijskog sustava više uzme u obzir, a njihov odnos nazivaju na primjer(obostrani)«parazitski odnos»(Wester­barkey 1995, 160id),«sijamski blizanci»(Bentele/Liebert/Seeling 1997, 240) ili«simbio­za»(npr. Sarcinelli 1987, 213). Günter Bentele, Tobias Liebert i Stefan Seeling(1997) razvili su za opis tog odnosa tzv.« model interefikacije »(slika 16). Njihov teoretski pristup zasniva se na«modelu javne komunikacije» koji je utemeljen na«modelu arene» javnosti Friedhelma Neidhardta(1994). Neidhardt(1994, 7) shvaća javnost kao«otvoreni komu­nikacijski forum za sve koji žele nešto reći ili čuti ono što drugi govore».«U arenama ili relejskim stanicama tog foruma nalaze se akteri javnosti koji govore ili prenose mišljenja vezana uz određene teme: govornici i komunikatori».«Javno mišljenje» nastaje, prema Neidhardtu(1994, 7), kad se među akterima razvije arensko suglasje; pri tome se«javno mišljenje» poima kao«vladajuće mišljenje među akterima javnosti, dakle onima koje pub­lika može percipirati». Javno mišljenje i mišljenje stanovništva percipiraju se kao različite veličine koje se mogu približiti ili čak poklapati. U slučaju poklapanja, u demokratskim sustavima nastaje snažan pritisak na one koji donose političke odluke. S obzirom na akte­re javnosti i razine javnosti Neidhardt(1994, 11id) konstatira relativnu autonomiju masov­nih medija i profesionalizaciju medijske proizvodnje. Budući da su medijske organizacije konkurenti na medijskim tržištima, upozorava se i na važnost oglašivača. Govornici i mediji su, prema Neidhardtovu mišljenju(1997, 12),«centralni akteri javnosti, a publika je, kao adresat njihove komunikacije, referentna skupina koja konstituira javnost». Go­vornici su npr. stručnjaci, intelektualci i novinari kao«komentatori». Neidhardt(1994, 15) smatra da se odnos između govornika i medija stabilizira u obliku«generalizirane raz­mjene».«Govornici očekuju publicitet za prikaz svojih tema i mišljenja; mediji očekuju teme i mišljenja kojima će kod publike pobuditi pozornost i odobravanje». Tu je ishodište PR-a kao menadžmenta medijskih događaja, tj. organizirani govornici- dakle PR- nekim temama i mišljenjima povećavaju šanse za publicitet. Ovisno o resursima i profesional­nosti PR-a, povećavaju se ili smanjuju šanse za publicitet. Bentele, Liebert i Seeling(1997, 228-230) razvili su na osnovi«modela arene» vlastiti «model javne komunikacije» koji polazi od četiri aktera javne komunikacije. Između komunikacijskih skupina- PR, novinari i stručni komunikatori(prema Benteleu, Liebertu i Seelingu to su politički, gospodarski, kulturalni komunikatori itd) i publike odnosno reci­pijenata«postoje kompleksni i diferencirani odnosi(...)»(Bentele/Liebert/Seeling 1997, 228). Model nadalje razlikuje: 1. PR-medije odnosno medijske događaje(izjave za tisak, konferencije za novinare, brošure itd. kao i događaje); 2. medije za publiku(novine, radio, televizija itd) kao i 3. razinu«zbiljskih» sadržaja i događaja koji se usko prepleću s te­mama. Odnos između PR-a i novinarstva Bentele, Liebert i Seeling(1997, 240) karakteriziraju kao«kompleksni odnos uzajamnog utjecaja , uzajamne orijentacije i uzajamne ovisnosti 10 2