6. Profesionalna etika novinarstva 6.1. Definicija pojma i osnove rasprave o etici profesije «Etika»(pojam se izvodi od ethos, grč.= običaj) dio je filozofije koji pokušava opisati i objasniti moralne osjećaje te kriterije i mjerila za dobro i pravedno djelovanje. Treba ga razlikovati od pojma»morala»(izvedeno od mos, lat.= običaj, karakter) koji se odnosi na zahtjeve i norme ponašanja s kojima se pojedinac susreće. Iz toga slijedi da etika nije samo moral nego refleksija o moralu(Thomas 1998, 18). Zapravo bi se u ovom poglavlju moralo govoriti o«novinarskom moralu». U svakodnevnoj jezičnoj uporabi termini«eti­ka» i«moral» tako su se međusobno izmiješali da ćemo i u daljem tekstu koristiti učestaliji pojam etike. U novinarstvu etika znači pitanje o novinarski ispravnom i dobrom. Pri tome su ključne i funkcije koje se unutar nekog društva pripisuju masovnim medijima. Novinarstvo u de­mokraciji ima javnu zadaću. Ono treba pribaviti i širiti informacije o stvarima od javnog interesa, o tome zauzeti stav i kritizirati kako bi se utjecalo na proces formiranja mišljenja. U Njemačkoj novinari imaju posebna prava kako bi primjereno ispunili svoje zadaće(npr. pravo na neimenovanje izvora, obveza službenih institucija da daju informacije itd), ali i pravno uređene granice(npr. pravo na zaštitu osobnosti) i obveze. U obveze se ubrajaju brižljiva provjera, tj. prije objavljivanja sve informacije treba, prema mogućnosti, brižljivo provjeriti u vezi s njihovom istinitosti, sadržajem i porijeklom. Novinari u demokraciji u cjelini podliježu relativno malim pravnim ograničenjima koja su samo grubi okvir za njihovo djelovanje. U praksi je stoga potrebno koristiti taj okvir samoograničavanjem koje se pojavljuje u obliku izuzetno važne novinarske profesi­onalne etike. Prema Saxerovu(1984) mišljenju, autonomija koju mediji imaju u demo­kraciji jamči se u očekivanju određenih usluga novinarstva(npr. izvještavanje o aktu­alnom, obrazovni prilozi itd) uz odricanje od zloupotreba. Saxer(1984, 22) piše:«Razvoj regulacije koju novinarstvo i medijski sustav sami sebi nameću, a koja jamči optimalno ispunjenje navedenih funkcija, već dugo se očekuje kao strukturalna protuteža dopuš­tenoj autonomiji». Na sličan način to formulira i Barbara Thomaß(1998, 15):«Funkcija etike je stvoriti obveze ondje gdje zataje ostali upravljački resursi kao što su pravo ili tržište. Riječ je o funkciji integracije i stabilizacije socijalnih sustava(sic) uz pomoć mo­rala». Saxer(1984) predmnijeva da će se zahtjevi za regulaciju društva intenzivirati zbog sve veće kompleksnosti, što će se odraziti u jačoj pravnoj reglementaciji i u umnažanju struk­tura etičke samoobveze. Veća uloga prava kao upravljačkog mehanizma novinarstva smatra se samo uvjetno korisnom jer djeluje sporo, generalno kaska za tehnološkim razvojem, a zbog normi radnog zakonodavstva fiksira i formalizira socijalne odnose u mjeri koja vr ši nasilje nad fleksibilnim i neformalnim socijalnim strukturama karakteristi­čnima za rad u medijima. Nadalje, u pluralističkim društvima kultura, a s njom moral, ću­doređe i etika postali su pluralistički 126 . To znači da«uopće ne postoji jedna etika na kojoj bi novinari i medijske organizacije trebali temeljiti svoje djelovanje kao na normi koja je komplementarna jurističkoj»(Saxer 1984, 24). Saxer prigovara da se u novinarskoj i medijskoj etici još uvijek barata etičkim apsolutima. Puko individualističko utemeljenje novinarstva sve manje udovoljava zahtjevima vremena, smatra Saxer, ali nipošto se ne 126 Na to ukazuju i rezultati Wollinga(1996) koji je u eksperimentu s upitnicima na uzorku od 200 građana u Dresdenu utvrdio da ideje recipijenata o tome što je etično novinarsko djelovanje nisu uvijek iste nego ovise o situacijskim uvjetima i političkim stajalištima. 10 4