smije na novinarsku i medijsku etiku gledati kao na nešto što je preživjelo. Etička samo­refleksija mora se, štoviše, intenzivirati, pri čemu valja razlikovati tipove publike, medija, organizacija, djelatnosti, publicističkih funkcija i tema. Saxer smatra da je na primjer etika televizijske zabave manje razvijena nego etika televizijske informacije. Etiku ne treba zasnivati na društveno-političkim idealima. Umjesto toga treba, prema Saxeru(1984, 30), «postaviti donekle općeprihvatljiv i uistinu komunikacijski ćudoredni princip utemeljenja, tj. onaj što je konstitutivan za demokratsku komunikaciju koja ga može i realizirati».«Poš­tovanje» se smatra komunikacijsko-etičkim principom percepcije i pažnje, koji se može prakticirati u svim medijskim područjima. Poštovanje je, prema Saxerovu mišljenju, po­sebna struktura, uspostavljena u procesu komunikacije, za normativan doživljaj ljudskos­ti. Poštovanje na specifičan i dodatan način realizira ustavni zahtjev za poštovanjem i zaštitom ljudskog dostojanstva 127 . 6.2. Novinarska etika u istraživanjima O tome da je svakako potrebna jedna profesionalna etika novinarstva(odnosno više njih) u literaturi postoji široko suglasje. I dok ostala parcijalna područja etike, na primjer medicinska etika, čine vlastitu disciplinu(Zussmann 1997), to još nije tako u medijskoj etici. Nakon duge faze neznatnog interesa, u Njemačkoj je tek polovicom osamdesetih godina tema«novinarska etika» ponovno izazvala pozornost u znanstvenim raspravama (npr. Wilke 1987, 234; Donsbach 1999, 509). Područje istraživanja o«etici i masovnim medijima» još uvijek je međutim loše strukturirano. Prijedlog sistematizacije izradio je Wilke(1987, 239-251), koji u znanstvenom razmatranju pitanja medijske etike razlikuje tri razine: 1. teoretsku razinu , na kojoj se radi o strukturalnim, pravno-političkim i ekonom­skim uvjetima etičnog djelovanja te o primjeni koncepcija; 2. empirijsku razinu , na kojoj se istražuje činjenično etično ponašanje novinara i 3. pragmatičnu razinu , koja se bavi po­sredovanjem etičkih normi u obrazovanju i njihovoj primjeni u sklopu novinarskog«za­nata». Različite etičke teorije mogu se razlikovati prema tome kome pripisuju odgovornost za etično odnosno neetično ponašanje. Tu treba razlikovati između individualne etike i etike medijskog sustava . Etika medijskog sustava, prema Püreru(1992, 314-316), pita kakvu suodgovornost za rezultat novinarskog rada imaju sljedeće institucije: zakonodavci koji oblikuju pravnu osnovu medijskog sustava, vlasnici medija čiji interes za ekonomskim uspjehom može negativno utjecati na novinarsku etiku, redakcijska hijerarhija, tj svi dje­latnici unutar nekog medijskog poduzeća koji u sklopu svojih zadataka sudjeluju u dono­šenju odluka, i kolege prema kojima se orijentira pojedini novinar. Tu je riječ o« stupnjeva­noj odgovornosti », što novinara pojedinca ne oslobađa osobne odgovornosti. Takvo miš­ljenje zastupa i Manfred Rühl(1987, 109) , koji o problemu socijalne i osobne odgovor­nosti u novinarstvu raspravlja iz perspektive teorije sustava. On misli da individualne vrijednosne predodžbe, stavovi i svjesne odluke u novinarstvu uzmiču pred organiza­cijskim i profesionalnim premisama:«Novinarstvo više ne proizvodi pojedinac kao'cje­loviti čovjek' nego ga proizvodi organizirano djelovanje». Organizacijsko određenje soci­jalne odgovornosti ne oslobađa novinare od svake odgovornosti, jer osobna odgovornost nipošto neće postati suvišna. 127 I Hermann Boventer(1983) smatra da se poštovanje drugog čovjeka kao osnova novinarske etike može svesti na dostojanstvo čovjeka. 105