Sljedeća etička teorija slijedi tezu o« kolektivnoj etici javnosti », koju npr. zastupa Clifford Christians(1989). On smatra(1989, 258) kako je«obuhvatna moralna obveza javnosti da nadgleda socijalne procese kao što je društvena komunikacija». To bi na primjer bilo zamislivo kad bi publika odustala od konzumacije manje vrijednih medijskih proizvoda. Cees Hamelink(1995) vidi začetak takve etike javnosti u inicijativama koja bi medijski konzumenti formirali na međunarodnoj sceni. One bi se kod vlada i medijskih organi­zacija zauzimale za ostvarenje prava i interesa recipijenata. U sličnom smjeru razvija se u Njemačkoj i diskusija oko zaklade«Stiftung Medientest»(Krotz 1996; 1997). Jarren (1997) drži da je takva institucija potrebna kako bi formulirala interes recipijenata jer javnost kao akter ne može sama intervenirati u tržišne procese. Cilj razmišljanja o zakladi «Stiftung Medientest» jest da«etabliranjem odvjetnika medijskim konzumentima osigura barem neizravnu mogućnost sudjelovanja»(Jarren 1997, 321). U cjelini vrijedi da različite razine etike koje su ovdje prikazane nisu međusobno neo­visne; one se«nadopunjuju, preklapaju i prožimaju u djelomičnim aspektima, upućene su jedna na drugu, a svoje sadržaje razvijaju u toj međusobnoj ovisnosti»(Thomaß 1998, 31). Tek se očekuje analiza takva zajedničkog djelovanja. Jarren(1997) je ipak pokušao voditi računa o toj umreženosti u sklopu svojeg prijedloga o«regulacijskoj mreži».Ta mreža treba jamčiti učinkovitu javnu medijsku kritiku i sastojati se od sljedećih elemenata: poslovnih smjernica medijskih poduzeća,«profesionalno-kulturalne refleksije» u radnoj svakodnevici i u izobrazbi, osiguranja redakcijske autonomije(npr. u sklopu redakcijskih statuta), organizacije samokontrole, već spomenute zaklade«Stiftung Medientest», «medijskog vijeća» kao tijela stručnjaka koje bi razmišljalo i izvještavalo o razvojnim ten­dencijama u medijskom području te znanstvenog istraživanja medija. Kao dalji element Jarren navodi novinarstvo o medijima i medijsku kritiku kao teme o kojima sami mediji trebaju raspravljati. U Njemačkoj postoje i za takvo što začeci, ali u cjelini kritika kolega i samokritika u medijima ipak nisu uobičajeni, a postavlja se i pitanje u kojoj mjeri mediji mogu nezavisno i učinkoviti kritizirati medije. Nije primjereno govoriti o«kontroli kon­trolora» odnosno o«petoj vlasti». Kao što je ustanovio Kepplinger(1992, 128-148; 1993), spremnost novinara da zbog profesionalnih prijestupa negativno sankcioniraju kolege, u novinarstvu je jednako mala kao i u ostalim zanimanjima, što je problematično jer se zahtjev da novinari budu kritičari lošeg stanja zaustavlja pred vlastitom profesijom. Kepplinger(1992, 144) piše:«Novinari doduše poimence javno navode političare, znan­stvenike, poduzetnike itd. koji se ogriješe o načela svojeg zanimanja ili donose pogrešne odluke, ali jedva su spremni na isti način javno kritizirati vlastite kolege.» Načelo medijske kritike znatno je izraženije u SAD-u. Kako je konstatirala Barbara Hartl 1994. godine,«mediji» i kritika tiska koju provodi sam tisak postaju sve važnijom temom kako u specijalnim listovima posvećenima medijskoj kritici tako i u političkim magazinima i dnevnim novinama. Taj tisak dijelom svjesno cilja i na masovno tržište, a cilj mu je da recipijentima u nekoj vrsti magazina za potrošače na praktičnom primjeru pokaže razliku između dobrog i lošeg novinarstva(npr. Brill's Content ; Schuler, 1998). Tu se etika me­dijskog sustava povezuje s etikom javnosti. 6.3. Međunarodna etička rasprava Kako se naslućuje na primjeru medijske kritike, međunarodna primjena odnosno pro­vedba etičkih načela dalji je važan aspekt u razmatranju medijske etike. Međunarodna etička diskusija odražava se npr. u knjizi Communication Ethics and Global Change sas­tavljača Thomasa Coopera(1989). Prema toj knjizi, pitanje o istini(odnosno o objek­10 6