brazbe često ima podređeno mjesto. U mnogim zemljama očito još vrijedi ono što se ustanovilo prije deset godina(Kunczik 1988a, 234):«A purely technical craft training of journalists which does not promote awareness of the ethical dimension can lead to stabilisation of overtly unjust structures of rule. The then technically improved journalism can be used to manipulate the population and for government propaganda». Uz to valja reći da se rasprava o etici u zemljama trećeg svijeta u praksi vodi ad absurdum. Većina novinara iz trećeg svijeta, a isto vrijedi i u mnogim državama nekadašnjeg istočnog bloka, toliko su potplaćeni da teško mogu djelovati kao neovisna društvena snaga koja kon­trolira politiku. Loša financijska situacija potiče nastanak onoga što se naziva« envelop ­ment journalism », tj. novinari moraju uzimati novac kako bi preživjeli(Ruotolo 1987). Kako je pokazalo istraživanje provedeno u odabranim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka, u Bugarskoj se npr. događa da novinari ucjenjuju poduzeća ili privatne osobe prije­teći da će o njima negativno pisati(Freedom House 1999). Na Filipinima je provedeno istraživanje o novinarima koji žive i rade u provinciji kako bi se proučili aspekti njihovih radnih, socijalnih i ekonomskih uvjeta. Autor(Shafer 1990, 15) zaključio je da će«en­velopment journalism» toliko dominirati koliko novinari budu loše plaćeni i koliko se budu morali bojati za vlastiti život kad o nekome pišu negativno. Richard Shafer(1990, 23) o novinarstvu na Filipinima rekao je:«The close association between envelopment journa­lism and development journalism appears to constitute a joke among journalists through­out the Philippines, as if the terms are somehow synonymous». Sami novinari uzimanje novca shvaćaju kao mehanizam prilagodbe, tj. kao sredstvo za preživljavanje u opasnu okolišu. To neetično novinarstvo u takvu kontekstu, čini se, ne pridonosi propitivanju pos­tojećih struktura moći i onemogućuje demokratsko formiranje volje. Slična je situacija u Beninu gdje se 1999. godine takva praksa pokušala ograničiti do­nošenjem etičkog zakona koji novinarima zabranjuje uzimanje mita. Zakon također spo­minje da svaki novinar ima pravo na radni ugovor koji jamči njegovu«materijalnu i mo­ralnu sigurnost» i na plaću koja mu«jamči ekonomsku neovisnost», što smatramo nere­alnim zbog loše financijske situacije u medijskim organizacijama. Osim toga ne postoji ni svijest novinara o«ograničenju njihove nezavisnosti». Jedan je novinar dnevnih novina s tim u vezi izjavio:«Ne vidim zašto bih odbio ponuđeni novac ako ga sam nisam zatražio», a kolega s radija rekao je:«Moja novinarska sloboda omogućuje mi da djelujem onako kako sam smatram da je ispravno»(IPS, vijest od 7. listopada 1999). 6.4. Etički kodeksi i samokontrola Na pitanje o tome koje bi norme trebale voditi novinare u njihovu radu, pokušavaju odgovoriti temeljni dokumenti nacionalnih i međunarodnih udruga i izdavača, novinskih sindikata, strukovnih disciplinskih institucija, a i pojedinih medijskih ustanova. Prvi takvi kodeksi nastali su na početku 20. stoljeća u SAD-u(Thomaß 1998, 39, 48). Tridesetih godina 20. stoljeća pojavili su se i međunarodni kodeksi 129 . Temelj strukovnim načelima većinom je ideja o individualnoj etici, tj. odgovorni su osobno pojedini novinari. Takvi te­meljni dokumenti u pravilu se odlikuju vrlo nepreciznim formulacijama koje su sadržajno često isprazne i sadržavaju opća mjesta. Npr.«Canons of Journalism» udruženja Ame­rican Society of Newspaper Editors počinje ovim trivijalnim programatskim iskazom (Schramm 1963, 623-625):«The primary function of newspapers is to communicate to 129 Tako je 1936. učinio npr. Union Internationale des Associations de Presse, a 1939. Fédération Internationale des Journalistes(FIJ). U pedesetim godinama UN je izradio internacionalni kodeks koji međutim nikad nije bio prihvaćen, na čijoj osnovi je FIJ 1954. prihvatio Izjavu iz Bordeauxa(Thomaß 1998, 39). 10 8