Potkraj 1996. godine Vijeće za tisak odlučilo je proširiti nadležnost na digitalne proizvode izdavača novina i časopisa, službi za tisak i onih koji se bave isključivo novinarstvom on­line 131 . Zbog otpora nekolicine velikih izdavača ta je odredba u svibnju 1997. ublažena tako da obuhvaća samo novinarske tekstove«koje izdavači novina, časopisa i službi za tisak dis­tribuiraju u digitalnom obliku, a identični su tekstovima u novinama i časopisima»(citirano prema Tillmannsu 2000). Vijeće za tisak očito ima poteškoća s medijskim sadržajima koji su on-line zbog nedovoljno jasnog razlikovanja redakcijskih sadržaja od reklama i e­oglašivača(Neuberger 2000a, 107; 2000b, 38; Wegner 2000). Britanski General Council of the Press(poslije Press Council, a danas Press Complaints Commision =PCC) bio je uzor za osnutak Njemačkog vijeća za tisak(s tim u vezi Esser 1998, 205-210, 235-243; 2000; Thomaß 1998, 183-186). Pisani kodeks formuliran je u Velikoj Britaniji tek na početku devedesetih godina. Područje nadležnosti britanske organizacije obuhvatnije je od njemačkog pandana jer postoje mnoge rupe u zakonu. Britansko vijeće za tisak osim toga stalno je pod pritiskom prijetnje države da će samo­kontrolu nadomjestiti državnim mjerama. Pritužbe različitih komisija i vještaka u vezi s tiskom često su povod za promjenu težišta rada i sastav tijela. Zato se većina članova Press Complaints Commission(kako se danas zove nekadašnji Press Council) sastoji od osoba iz javnog života 132 . Osim toga nekadašnja je dvostruka nadležnost- za slobodu tiska i pritužbe na tisak- sada reducirana samo na obradu prijestupa. PCC ne raspolaže učinkovitijim potencijalom sankcija od njemačkog Vijeća za tisak 133 . U Velikoj Britaniji, za razliku od Njemačke, odlučeno je, međutim, da kodeks bude sastavnim dijelom ugovora o radu novinara, što omogućuje izricanje disciplinskih mjera. Provedba međutim teče vrlo sporo(Thomaß 1998, 185; Esser 2000, 120). Usporedba između njemačkog i britanskog novinarskog kodeksa pokazuje da je najuoč­ljivija razlika u načelima stupnjevane odgovornosti za etičke probleme, što sadržava bri­tanski tekst. Tako se glavni urednik eksplicitno smatra odgovornim za to da se novinari dr­že kodeksa. Dodatna razlika je u tome što je njemački kodeks apstraktniji, formulira apso­lutna mjerila i važeće pravo, a britanski je bliži praksi i pokušava urediti područje koje pravo ne regulira(Esser 1998, 235-245). 6.5. Empirijske studije o etici medija 6.5.1. Novinarska etika i metode istraživanja Istraživanja o etičkim stavovima novinara i njihovim mijenama tijekom vremena daju nam samo opći dojam, uza sav nužan oprez pri vrednovanju iskaza. Istraživanje koje su pro­veli Schneider, Schönbach i Stürzebecher(1993b, 24-26) pokazalo je na primjer da su novinari s početka devedesetih godina, za razliku od novinara s početka osamdesetih godina(Köcher, 1985, 140id), bili spremniji poslužiti se nepoštenim ili ilegalnim meto­dama istraživanja. To je vrijedilo osobito za spremnost novinara da se koriste tajnim doku­131 Dogovor sa Dobrovoljnom samokontrolom pružatelja usluga na području multimedije jamči da se pritužbe zbog novinarskih prijestupa koje su onamo pristigle proslijede Njemačkom vijeću za tisak(Tillmanns 2000). 132 Osam osoba iz javnog života, sedam predstavnika tiska i predsjedavajući koji dolazi izvan novinskih orga­nizacija. 133 Ni njegove se odluke znatnije ne prihvaćaju. Nakon kritike zbog objavljivanja princeze Dijane u fitness stu­diju, izdavačka kuća«Mirror Group Newspapers» napustila je to tijelo(Thomaß 1998, 181; Esser 2000, 120). 111