mentima vlada, da rade kao zaposlenici u nekoj organizaciji kako bi doznali interne in­formacije ili da glume kako s informantom imaju isto mišljenje da bi stekli njegovo povje­renje. Godine 1992/93. izrazita je bila spremnost novinara da se pozovu na izvore koji se nisu otkrivali javnosti. Jednako tako bili su spremni i novcem kupovati povjerljive doku­mente ili se izdavati za drugu osobu- na takvo što bilo je spremno 30 posto novinara na početku devedesetih godina. Gotovo petina novinara smatrala je opravdanim koristiti skrivene kamere i mikrofone. Relativno mladi novinari složili bi se i 1992, a isto je bilo i 1980/81, da objave privatne dokumente bez dozvole njihovih vlasnika, učinili bi pritisak na informanta ili ne bi držali u tajnosti ono što im je informant otkrio, iako su mu obećali suprotno. Općenito se utvrdilo da je spremnost na korištenje spornih metoda istraživanja bila izra­ženija što su novinari bili mlađi. Zapadnonjemački novinari bili su spremniji nego istoč­nonjemački koristiti se dubioznim načinom rada u pribavljanju informacija(Schneider/ Schönbach/Stürzebecher 1993a, 374-376; 1993b, 24-26; 1994, 218-220). Kad se usporedi prihvatljivost etički dubioznih metoda istraživanja u različitim zemljama, njemački novinari negdje su u sredini. Rezultati Weavera i Wilhoita(1996, 152-169; 1998, 409-411) pokazuju da bi američki novinari takvo ponašanje češće odobrili nego njemački. U Francuskoj(McMane 1998, 204-206) relativno je mnogo novinara spremno učiniti pri­tisak na informante. Etički sporne oblike istraživanja najviše su odobravali u Velikoj Brita­niji(Henningham/Delano 1998, 155-158). Kao uzrok uz ostalo navodi se velika medijska konkurencija u Britaniji(Esser 1997, 126-131). Esser(1998, 90-125) osim toga spominje dugu tradiciju istraživačkog novinarstva, pri čemu je znatno izražen osjećaj novinara da su«četvrta vlast», a granica između politički nužnog prosvjećivanja i konkurencijom uvje­tovanog i etički upitnog senzacionalističkog novinarstva vrlo se lako prelazi 134 . Manja spremnost njemačkih novinara na korištenje etički ne posve čistih metoda u pribavljanju informacija u usporedbi s novinarima iz SAD-a i Velike Britanijom poklapa se i s općenito manjom spremnošću na istraživanje u Njemačkoj. To se odnosi i na vrijeme potrebno za istraživanje 135 i na izvore informacija koji se koriste 136 . 134 To se osobito pokazuje u Velikoj Britaniji u informiranju o privatnom životu političara(Esser 1998, 129-125). Prema Esseru(1998, 127) dolazi do«pomicanja granica između razotkrivanja političko-socijalnih i privatno­intimnih nepravilnosti». U Velikoj Britaniji tome pridonosi nepostojanje zakona o zaštiti prava na privatnost. Za­konska ograničenja pri izvješćivanju i mjere kontrole informacija striktnije su nego u Njemačkoj(npr. embargo na vijesti, teme koje su isključene, zakoni o čuvanju tajni, pravila o profesionalnim tajnama, sustav lobiranja). Esser(1999b, 215) na temelju toga zaključuje:«Manevarski prostor je prilično uzak zbog nedostatka privilegija, prekoračenja granica oštro se kažnjavaju. Tisak se bjesomučno iživljava unutar tih granica». 135 U Njemačkoj je, prema Donsbachu(1993b, 146id), samo 21 posto novinara navelo da puno vremena pro­vode radeći na tekstovima koje temelje na vlastitom istraživanju. U SAD-u(44 posto) i Velikoj Britaniji(48 posto) bilo ih je više nego dvostruko više. 136 Kako su pokazali podaci iz projekta«Media-and-Democracy», američki i britanski novinari su na pitanjima o izvorima svojeg posljednjeg članka češće naveli sve spomenute izvore informacija nego njemački novinari (Donsbach 1993a, 289id; 1993c, 73). 1 12