jalnog djelovanja. Svrhovito racionalno djelovanje isključivo se orijentira na ostvarenje cilja najučinkovitijim sredstvima uz odmjeravanje mogućih popratnih posljedica. Weber (1972, 13 isticanje u originalu) u djelu Privreda i društvo piše:«Svrhovito racionalno djeluje onaj tko svoje djelovanje usmjeri prema svrsi, sredstvima i popratnim poslje­dicama i pri tome racionalno odmjerava odnos sredstva i svrhe, svrhe i popratnih posljedica, te na kraju i različitih mogućih svrha(...)» Vrijednosno racionalno socijalno djelovanje određeno je, nasuprot tome, isključivo i nezavisno od mjerila uspjeha, svjes­nom vjerom u bezuvjetnu vrijednost vlastitih etičkih, religioznih, političkih itd. uvjerenja. Prema Weberu(1972, 12) vrijednosno racionalno djeluje onaj«tko bez obzira na pred­vidljive posljedice djeluje u službi svojeg uvjerenja kako mu nalažu dužnost, dosto­janstvo, ljepota, religiozna zapovijed, pijetet ili važnost'njegove stvari' bez obzira kojeg usmjerenja. Vrijednosno racionalno djelovanje(...) uvijek je djelovanje prema'zapovi­jedima' ili u skladu sa'zahtjevima' koji su onom tko djeluje, kako on vjeruje, postavljeni.» U etičkom djelovanju Weber(1958, 539-547) razlikovao je između«etike odgovornosti» i «etike uvjerenja». Etika odgovornosti prosuđuje ispravnost djelovanja prvenstveno prema predvidljivim posljedicama, a ne prema inherentnim motivima. Etika uvjerenja na­suprot tome vrednuje ispravnost djelovanja prije svega na temelju uvjerenja. Karakte­rističan element je apsolutna obveza prema istini. Odgovornost za posljedice svojeg djelovanja odbija čovjek koji zastupa etiku uvjerenja. Weber(1958, 540) piše:«Ako su posljedice nekog djelovanja proizišlog iz čistog uvjerenja loše, onda onome tko djeluje za to nije kriv on sam nego drži da su odgovorni svijet, glupost drugih ljudi ili Božja volja koja ih je takvima stvorila. Nasuprot tomu zagovornik etike odgovornosti računa s tim pro­sječnim defektima ljudi- on(...) nema pravo pretpostaviti njihovu dobrotu i savršenost i ne osjeća se sposobnim da posljedice svojeg djelovanja, ako ih je mogao predvidjeti, svali na druge». Tip ljudi koji djeluju svrhovito racionalno odgovara etici odgovornosti, tip ljudi koji djeluju vrijednosno racionalno etici uvjerenja. Pri tome valja znati da se etika uvje­renja ne može poistovjetiti s neodgovornošću, isto kao što se i etika odgovornosti ne može poistovjetiti s nepostojanjem stava. Weber(1958, 547) osim toga smatra da etika uvjerenja i etika odgovornosti nisu apsolutno suprotstavljene nego ih smatra komple­mentarnim, jer one samo zajedno tvore čovjeka 138 . U djelu Politika kao poziv Weber(1958, prvi put 1919) je svoju tipologiju primijenio na analizu političkog i novinarskog djelovanja. Pitao se u kojoj su mjeri ljudi u oba zanimanja spremni preuzeti odgovornost za posljedice svojeg djelovanja. Srž njegove analize glasila je: političari se ponašaju etički odgovorno, a djeluju svrhovito racionalno. Oni pre­uzimaju odgovornost za svoje djelovanje i odvaguju svrhu, sredstva i moguće popratne pojave. Nasuprot tome novinari su usmjereni na etiku uvjerenja i djeluju vrijednosno racionalno, tj. odbijaju odgovornost za posljedice svojeg djelovanja. Hans Mathias Kepplinger i Inge Vohl(1976) proveli su 1974. godine empirijsko istraži­vanje novinarskog osjećaja odgovornosti među njemačkim televizijskim novinarima. Htjeli su doznati jesu li televizijski novinari spremni preuzeti odgovornost za svoje profe­sionalno djelovanje. Pri tome su razlikovali odgovornost novinara za točnost navoda u informiranju i odgovornost za posljedice informiranja. Kad je riječ o odgovornosti za točnost navoda, više od 86 posto od 96 ispitanih smatralo je da novinar treba biti pozvan na odgovornost ako se naknadno utvrdi da je njegov izvještaj pogrešan ili neistinit, što bi mogao biti rezultat nedostatnog istraživanja. Spremnost na preuzimanje odgovornosti raste s dužim radnim stažom. Kad je riječ o odgovornosti za posljedice informiranje, pos­138 Ostaje međutim općenito nejasno što konkretno znači«preuzeti odgovornosti». 1 14