da su novinari nekim osobama davali određene predmete i/ili im plaćali da daju neona­cističke izjave i ponašaju se kao neonacisti(Udruga njemačkog vijeća za tisak 1993, 16id). To nije bio izum njemačkih novinara iz devedesetih godina. Već 1966. godine fran­cuski su reporteri opremili tri mlada njemačka vatrogasca uniformama SS-a iz tvrtke spe­cijalizirane za posudbu kostima i fotografirali ih. Informacije o neonacizmu u SR Njemač­koj, uz te slike, pojavile su se u Paris Matchu i u britanskom Daily Expressu (Haus der Geschichte 1998, 56id). Pa čak kad novinari sami ne insceniraju svoje izvještaja, postoji opasnost da zaintere­sirana strana za njih inscenira događaje. Primjer su teroristički napadi(Schmid/de Graaf 1982; Weimann 1990). Weimann(1990, 16) citirao je jednog palestinskog terorista nakon Olimpijade u Münchenu 1972. 142 :«We knew that people in England and America would switch their television sets from any programme about the plight of the Palestinians if there was a sporting event on another channel(...). From Munich onwards nobody could ignore the Palestinians or their cause». Između terorista i novinara može čak doći do etički vrlo upitne simbioze. Inozemni dopis­nici koji izvješćuju o građanskim ratovima odnosno ratovima za oslobođenje mogu posta­ti pomagači pomagača stranke u ratu. To se dogodilo tijekom alžirskog rata za oslobođe­nje. Vođa FLN-a(Front de Libération Nationale) Abane Ramdane izjavio je u vezi s ulo­gom medija u borbi za oslobođenje:«Je li za našu stvar bolje ubiti deset neprijatelja u selu kod Telergma, gdje to nitko neće uočiti, ili ubiti jednog u Alžiru pa će to sljedećeg dana os­vanuti u američkom tisku?»(Schmid/de Graaf 1982, 19). Probleme takvih simbiotskih konstelacija ilustrira izjava Roberta Kleinmana, voditelja pariškog ureda CBS-a, u zav­ršnoj fazi alžirskog rata:«The television cameraman or still photographer had quite a pro­blem. How did he menage to get there to take the pictures of the people being blown up? That's what his editors wanted in New York.(...) If the photographer wanted to be shure to get a picture, it was very useful for him to find out when an assassination was going to take place. Many of the most startling pictures of assassinations in Algeria were obtained in that fashion. If the photographer knows there are going to be so many assassinations in a month and he is trying to find out when the next one will occur, so he can photograph it, is he responsible for arranging an assassination, even if he hasn't actually arranged it?(...) There is a very fine line here between investigating and reporting murder. I can remember the CBS Newsdesk in New York asking why we were beaten on a picture of this kind. There are competitive pressures on reporters and cameramen in the field.»(Schmid/de Graaf 1982, 141). Talačka drama iz Gladbecka, koja se dogodila u kolovozu 1988, također je primjer simbi­oze između novinara i nasilnika. Nakon što su opljačkali banku u Gladbecku dva su muškarca uzeli taoce i bili u višednevnom bijegu kroz Saveznu Republiku Njemačku i Nizozemsku. Pritom je ubijeno troje ljudi. Novinari su na vlastitu inicijativu uspostavili kontakt s razbojnicima, prenosili su njihove zahtjeve, s njima vodili intervjue koje su emitirali i radio i televizija, čak su sjeli u automobil otimača, odnosno slijedili su njihov automobil. Sami su sebe ovlastili za ulogu posrednika, nudili se u zamjenu za taoce i svojim ponašanjem ometali rad policije.«Simbioza» između određenih medija i poči­nitelja išla je tako daleko da su otimači komunicirali isključivo preko medija(Weischen­berg 1988). Taj je slučaj u Njemačkoj izazvao intenzivnu raspravu o etici, koja nije ostala 142 Palestinska teroristička organizacija Crni rujan napala je tijekom Olimpijskih igara kamp izraelske momčadi, ubila dvojicu sportaša, a devet ih uzela kao taoce kako bi oslobodila svoje političke zatvorenike. Pokušaj policije da oslobodi taoce završio je krvoprolićem. 119