bez posljedica. U Smjernicama Kodeksa o tisku uvršten je pasus u kojem piše(11.2): »Kad informiraju o nasilnim djelima, novinari brižno odmjeravaju između zanimanja javnosti za informacijama te interesa žrtava i osoba pogođenih nasiljem. Novinari o tim događajima izvješćuju nezavisno i autentično i ne dopuštaju da ih zločinci instrumen­taliziraju. Ne pokušavaju samostalno posredovati između zločinaca i policije. Za vrijeme događanja zločina nije dopušteno voditi intervjue s počiniteljima». Mediji su nešto naučili iz slučaja Gladbeck, što pokazuje njihovo ponašanje tijekom otmice milijunaša Jana Philippa Reemtsme 1996. godine(npr. Stahlschmidt 1996). Iako je više od 150 novinara bilo uključeno u informiranje, nisu se objavljivale informacije bez prethodne suglasnosti istražitelja. Još jedan negativan primjer u kojem su sudjelovali novinari zbio se 2000. godine tijekom otmice stranih turista koju su izveli pobunjenici Abu Sayyafa na filipinskom otoku Jolo. Političari i diplomati prvo su pozitivno vrednovali doprinos novinara u uspostavi kontakta s otmičarima. I sami taoci djelomično su osjećali da im pomaže njihov angažman jer su mediji povećali zanimanje javnosti za njihovu sudbinu, što je povećalo pritisak na prego­varače da brzo postignu pozitivan rezultat. S vremenom je međutim sve više reportera iz različitih zemalja dolazilo u logor otimača i plaćalo im velike svote za intervjue s taocima. Zbog toga su se pojavili prigovori kako su njihovi izvještaji smanjili spremnost otmičara da oslobode žrtve. Uz želju za senzacijama i voajerističke prikaze otmice, novinare se kritiziralo i zato što su svojim izvještajima otmičarima dali osjećaj nadmoći i što su dopustili da ih otmičari zloupotrijebe. Prisutnost mnoštva reportera ometala je tijek pre­govora o puštanju talaca na slobodu. Osim toga nekoliko je novinara zarobljeno pa su i oni postali«novi izvor talaca» za otmičare. I u tom slučaju jednoznačno se prešla granica između informiranja i aktivnog sudjelovanja u zbivanjima. Kakve posljedice mediji mogu izazvati kad sebi u takvim situacijama ne odrede granice, postalo je jasno u slučaju otmice Lufthansina zrakoplova Landshut 1977. godine (Schmidt/de Graaf, 99id; Zipfel 2005). Tada su teroristi na radiju čuli da je kapetan zrako­plova obavijestio vlasti o otmičarima, pa su ga ubili. Novinari su ugrozili i oslobođenje putnika Lufthansina aviona na letu u Mogadišu. Izraelski radijski amater prisluškivao je radijsku vezu i agenciji AFP proslijedio informacije o tome da su njemački granični poli­cajci bili u Mogadišu. Ta vijest objavljena je na izraelskoj televiziji i u dvjema europskim novinama. Da su teroristi doznali za tu informaciju, život talaca bio bi vrlo ugrožen. Nakon tog slučaja u masovnim se medijima raspravljalo o taktici oslobođenja talaca, što je do­velo do zaključka da se takvi postupci u budućnosti više ne ponavljaju. Povod javnoj kritici novinarske etike nije samo način informiranja nego i metode istraži­vanja. Neodgovornim i skandaloznim smatralo se na primjer ponašanje novinara koji su 1987. godine fotografirali mrtvog premijera Savezne pokrajine Schleswig-Holstein Uwea Barschela u ženevskom hotelu Beau Rivage. Suizdavačica tjednika Zeit Marion Gräfin Dönhoff(1994) izjavila je da taj postupak svjedoči o odvratnoj gadosti i bešćutnosti. Dönhoffova je kritizirala činjenicu da novinari očito nisu ni pomišljali na to da pruže po­moć. Upad novinara u hotelsku sobu prekršajno je djelo zadiranja u privatnost, jer je izve­deno detaljno pretraživanje na koje pravo ima samo policija, i to uz sudski nalog. Zbog nepoštenih metoda u pribavljanju informacija, Njemačko vijeće za tisak izreklo je ukor časopisu u kojem su novinari radili. Sami tekstovi izvještaja međutim nisu bili dovedeni u pitanje 143 . 143 Za razliku od objavljivanja prve slike Barschela u kadi, drugo objavljivanje ocijenjeno je kao prekršaj protiv čuvanja intimne i privatne sfere jer ponovno objavljivanje više nije bilo presudno za suvremenu povijest. 1 2 0