Povod diskusijama o novinarskoj etici u istraživanju bilo je i ponašanje novinara nakon rudarske nesreće u Borkenu 1988. godine. Novinari, prerušeni u vatrogasce i liječnike, pokušali su ući na mjesto događaja. Članove obitelji, dijelom uz predočenje lažnih činje­nica, novinari su iskorištavali kako bi došli do fotografija žrtava. Spašene osobe ponekad je morala štititi policija od nametljivih reportera koji su nudili novac za ekskluzivne priče (novinarstvo tipa:«reci mi, pa ću ti platiti»). Na dramatičan način na svjetlo dana dospjele su beskrupulozne novinarske metode u pribavljanju materijala u kontekstu nesreće Lady Diane 1997. godine u Parizu. Taj do­gađaj izazvao je intenzivnu raspravu o etici nakon koje su uslijedile i određene mjere. U Velikoj Britaniji već je od 1. siječnja 1998. godine počeo važiti novi«Code of Practice» njihove Press Complaints Commission(Press Complaints Commission 1998). Pove­ćano je područje zaštite privatnosti, a od novina se zahtijeva da ne objavljuju slikovni ma­terijal koji se temelji na progonu osobe ili ako na neki drugi način krši odredbe Kodeksa. Općenito je povećana zaštita djece, osobito one koja su u sferi javnog interesa(kao što su Dianina djeca). U tekst je uvrštena i zabrana manipulacije slikama, a dodatno se zahtijeva i senzibilniji postupak s pričama koje se objavljuju u vremenu tuge i šoka. Američka sa­vezna država Kalifornija u jesen 1998. prihvatila je zakon protiv paparaca 144 na temelju kojeg se mediji od 1. siječnja 1999. godine mogu novčano kazniti zbog povrede privat­nosti korištenjem uređaja za snimanje slike i tona. Guverner Pete Wilson izjavio je da zakon treba spriječiti agresivne reportere da svoj ljudski plijen otjeraju u smrt(Berhelsen 1998). Komercijalni motivi mogu biti uzrokom ekstremnih metoda paparaca. Ta se činjenica može ilustrirati sljedećim brojkama: fotograf koji je snimio Lady Dianu u fitness dvorani dobio je od Sunday Mirrora za prvo objavljivanje otprilike 120.000 DEM; ukupno je zara­dio oko 630.000 DEM. Fotografija koja je prikazivala Dianu kako se ljubi sa svojim novim ljubavnikom donijela je fotografu Mariju Brenni oko pet milijuna DEM, a samo prvo objav­ljivanje te fotografije u Sunday Mirroru oko 750.000 DEM(Bebber, 1997, 13). Razlog isplate takvih svota je povećanje naklade odnosno čitanosti 145 . Dianina smrt bila je tako­đer«big business». Wall Street Journal tu je činjenicu poantirao izjavom da je Dijana«ne samo omiljena ikona nego i središte međunarodne multimilijunske industrije». Komercijalni motivi i pritisak na medije da budu aktualni u budućnosti će se vjerojatno još zaoštriti zbog novog medija- interneta. Osim što će se zbog toga povećati konkurentski pritisak, za mnoge će medije čimbenik«aktualnost» vjerojatno postati još važniji- ne samo zato što na internetu nema periodičnog objavljivanja informacija. Ako novinari tradicionalnih medija i budu suzdržani u slučajevima u kojima priča nije dovoljno istraže­na, bit će u opasnosti da je već objavljena na internetu. Zbog toga su prisiljeni povlačiti brze poteze i opravdavati ih. Primjer za to bila je priča o Moniki Lewinsky 146 , koju američki tjednik Newsweek , zbog stanovitih sumnji u autentičnost informanata, nije odmah obja­vio. Dan nakon te odluke, internetski kolumnist Matt Drudge objavio je tu priču na mreži i tako izazvao val informacija u tisku(Heller 1999). 144 Pojam„paparazzi“ navodno potječe od režisera Fellinija koji je takve fotografe u svojem filmu Dolce vita (1960) označio tom kovanicom(Trgerverein des Deutschen Presserats, 1998, 14). 145 Kažu da je naklada novina Sunday Mirror narasla za 250.000 primjeraka(Krönig 1997, 65; Bebber 1997, 13, spominje cca 200.000 primjeraka). Naklade Timesa i Guardina narasle su oko 50 posto, a Sun je prodao četiri umjesto uobičajena tri milijuna primjeraka(Bebber 1997, 13). 146 Pri tome se radilo o skandalu u kojem je 1998. godine javnom postala seksualna veza predsjednika Billa Clintona s vježbenicom Monikom Lewinski. 121